Poveznica mira osobe koja podnosi žrtvu i godišnjeg odmora

Uvod

Na samom početku se čovjek može pitati kakve veze ima mir i to osobe koja podnosi žrtvu s godišnjim odmorom koji je obilježen uživanjem? Besmisleno se čini. Ipak, ako razmatramo smisao godišnjeg odmora i analiziramo mir koji se događa i izlijeva iz osobe ili bi trebao biti prisutan u čovjeku, zaista dolazimo do podudarajućih elemenata. Zato se trebamo pitati zašto nam služi godišnji odmor. Je li to bježanja od obaveza? Ako jest, što na njemu činimo? Kažemo da punimo baterije. Koje baterije to punimo? Želimo li se vratiti svakodnevnom životu? Kakvi se vraćamo i je li godišnji odmor ima svoj smisao i je li poslužio svrsi? Želimo uporno bježati od obaveza, a ne znamo zašto konkretno? Dolazimo natrag još umorniji. Je li to smisao?  Zapitajmo se i na sasvim drugoj strani, a to je patnja i žrtva. Svakodnevna žrtva, veća ili manja je prisutna u našim životima. Je li smisao samo nju ukloniti ili nam otvara neke druge mogućnosti. Ima li ona smisao sama u sebi i koji je odnos s mirom koji možemo stječi dok ne podnosimo žrtvu, primjerice na godišnjem odmoru? O kakvom se miru radi? Zašto je on bitan u žrtvi?

Godišnji odmor

Svatko od nas čeka, priželjkuje odmor od svakodnevnih obaveza. Za pretpostavit da obaveze predstavljaju jedan svojevrsni teret. Znači čovjek jasno odredi od čega je zarobljen, ali se rijetko upita za što je slobodan? Često tražimo slobodu jer smo opterećeni nečime, a kada prestanemo biti opterećeni time, onda nastupa pitanje, a za što sam ja to slobodan? Tada se gubimo. Često gledamo u čelije, zanemarujući i pomisliti koje se mogućnosti kriju vani. Mogu li reći da se radi o miru u zarobljeništvu i o nemiru u slobodi? Mislim da je to najbolji opis. Dok nemam slobodu, želim ju, a kad imam slobodu ne prepoznajem ju, onda je zapravo samo prividno imam. U tom slučaju mi je draže zarobljeništvu u miru, odnosno u težnji za slobodom, nego sloboda u kojoj sam ja izgubljen. Postoji li onda u tom slučaju mir u slobodi? Neki ljudi se žele vratiti poslu i obavezama, jer se osjećaju prazno i beskorisno dok odmaraju i ništa ne rade. Je li takva sloboda zaista toliko beskorisna i loša? Ovisi o tome kako je čovjek iskorištava. Netko zaista uživa, zabavlja se, no to ne može trajati dugo i to ne pruža ispunjenje, jer i to proizlazi iz slobode od nečega, uglavnomo od obaveza. Ako ni to ne zadovoljava čovjeka u potpunosti koji je smisao takvog odmora?  Gdje pronalazimo slobodu za nešto, a da pri tome ne isključujemo žrtvu i obaveze koje nosimo sa sobom?

U miru traži mir

Kada kažem mir, većina će pomisliti na tišinu, na uživanje, odmaranje mozga, daleko od svih. Ipak, ne govorim o tom miru. Kada kažem mir, mislim na mir koji se može, a i stječe u mirnim fizičkim okolnostima. Gdje čovjek ima vremena posvetiti se sebi i bližnjima, gdje zasigurno može fizički odmoriti. Ipak, takav odmor nema u sebi svrhu, odnosno nije sebi dostatan. Sad bi se ljudi pitali, ako fizički odmor ne služi da se čovjek fizički odmori, što je logično, čemu onda služi? Možemo to na vrlo jednostavan način analazirati. Ako je čovjek potlačen, umoran, ranjen na mjestu gdje radi te da ponovno radi mora biti obnovljen. Svrha stoga nije u obnavljanju, već u radu koji će moći raditi nakon obnove. Dakle, vrlo jednostavno. Nogometaš koji je ozljeđen te koji dobiva razne tretmane da se može što brže može vratiti, ne treba što prije, da zbog samog zdravlja, već da što brže zaigra nogomet. Dakle, igra je ključni smisao, a ne oporavak koji je naravno logičan. Tako i čovjek na godišnjem odmoru. Nije svrha da se odmori fizički, iako će i to uspjeti. Koja je onda svrha?  Čovjek bježi od obaveza, dolazi u fizički mir, gdje se odmara fizički te se vraća na posao. On će se odmoriti, ali ona žrtva koju mora podnositi često nije fizičke naravi. O kakvom je odmoru onda riječ? Riječ je o odmoru koji kako smo rekli ne predstavlja odmor od nečega, već odmor za nešto. Odmor duha, odmor vlastite duše u kojoj čovjek razvija vlastitu svjesnost o sebi, o prolaznom. Vrijeme u kojem čovjek nasuprot svoje ograničenosti i slabosti pušta Boga u život. Slabost nasuprot snazi. Ograničenost i prolaznost, nasuprot vječnosti. Smisao nasuprot beznađu. Čovjek traži mir unutar sebe. Zapravo, čovjek traži istinu o sebi. Shvaća da ni posao koji radi nije smisao i cilj. Shvaća da cilj postaje sredstvo, a svaki cilj ima svoj dublji cilj. Hvata se za apsolutno i razumije da nije rob posla, već da je on taj koji posjeduje posao. Ukoliko se postavimo u odnos s apsolutnim i mi postajemo i upravljamo vlastitim životima te time postajemo sposobni razviti mir koji će nam pomoći u raznim žrtvama. U svemu što radimo, postoji ono veće dobro. Ako dijete razbije tanjur, istučemo li dijete, napravili smo još veće zlo. Mi vrijedimo više od posla. Čovjek treba to shvatiti, a shvatiti može ako shvati da  postoji netko i vrjedniji od njega. U odnosu prema apsolutnom dobru - Bogu i mi sami imamo vrijednost, a u tom odnosu ostvarujemo mir. To možemo ako imamo fizički mir. Ukoliko ne bi imali fizički mir, ne bi mogli uhvatiti vrijeme za sebe. Zato fizički mir ili godišnji odmor nema svrhu u sebi, ali itekako može poslužiti da se čovjek duhovno obnovi i shvati koliko vrijedi. Prema tome se na posao vraća pun snage jer poštuje više i sebe i druge, a posao kao takav nikada ne stavlja iznad sebe, a posebno iznad svoje obitelji imajući u vidu Boga. Kao što je i poznata ona "Da Boga nema, sve bi bilo dopušteno". Često se borimo za dobro, a ne znamo zašto. Vjerojatno jer postoji neko još veće dobro. Da isto ne postoji, ne bi bilo potrebe da uopće tražimo i pozivamo se na moralnu odgovornost, bili mi ateiste ili vjernici. Stoga smisao žrtve nije u žrtvi, već u volji i poštivanju života koji nadjačava svaku žrtvu. Dakle, ne podnosim patnju zbog patnje, ne želim se riješiti patnje da patnje nema, to je sloboda od patnje, već želim slobodu za život, za život pun poštovanja čovjeka i usmjerenosti prema najvećem dobru Bogu. Sloboda za život, podrazumijeva i sloboda od patnje i težine, a upravo ovo prvo pomaže i omogućuje ovo drugo. Mir nam je potreban koji stječemo kad smo sami sa sobom i taj mir se nažalost stavlja u drugi plan ili kao potreba jednostavno ne prepoznaje.

U Bogu je mir...

Zaključno mogu reći da na odmor možemo ići za slobodu gdje tražimo sebe u najvišem dobru u Bogu Ocu. Posebno nas tome uči Isus, gdje pokazuje brigu za sve, a isto tako ističe da moramo umrijeti ako bi htjeli živjeti. Umrijeti za Boga, znači živjeti za dobro, živjeti za dobro znači boriti i stajati na stranu dobra. To znači biti slobodan od dobra koje manje vrijedi od nas, a biti slobodan za Boga u kojemu mi samo kao dobra imamo život. Na taj način ćemo sposobnije podnositi žrtvu i s većim entuzijazmom raditi svakodnevne poslove. U tom kontekstu ćemo razviti razboritost gdje ćemo jasno razlikovati posao, obitelj, sebe, dar i darovatelja te prema takvim prioritetima živjeti i crpiti snagu za novu obnovu u ljubavi, odnosno u Bogu.  Ako poželimo slobodu od nečega, valja se upitati i slobodu za što? U miru za mir, mirom u patnji, za najveći mir u Bogu. Amen!