Život prema Životu!

A tvoji prioriteti su?

U svijetu raznih nametanja i plasiranja "ispravnoga" što itekako društvo i mediji oblikuju,  vjernik kršćanin se lako izgubi. Do čega nam je stalo, što trebamo i kako to činiti? Znamo li uopće koji su nam prioriteti u životu? Što nam je najvažnije? Zahvaća li to najvažnije nešto dublje ili to vrlo brzo prolazi? Znamo li se uopće snaći i reagirati kao pravi vjernici? Nije stvar u reakciji, već u samom uzroku i cilju reakcije. Je li nam uzrok ispravan? Kamo to idemo? Po čemu se razlikujemo od ostalih? Jesmo li samo skupina koja se okuplja neznajući razloge? Ako znamo razloge, što vidimo u njima, spominjemo li ih u životu ili su nam oni život. O kojem to životu govorimo? Znamo li uopće koja je zadaća kršćanina - vjernika? Na što nas Isus poziva? Mislim da se zaista trebamo zapitati ukoliko želimo djelovati na ispravan način u kojem nećemo doći pod utjecaj, niti obitelji, niti prijatelja, niti medija. Imamo li duh razboritosti ili brzo postajemo izgubljena ovčica? Drugim riječima, znamo li koja nam je zadaća i koji je temeljni kršćanski cilj na koji Isus poziva?

Iz smisla u smisao prema smislu - i mi smo u tome!

Život je prožet raznim mogućnostima, idejama, željama, ostvarivanjima, težnjama, razočarenjima, borbama, sreći, nesreći. Jednostavno prepun je dinamike. Iskustvo nas uči da uvijek idemo dalje. Da uvijek nešto novo iščekujemo, uvijek se za nešto novo borimo. Sjetimo se kad smo bili djeca. Smisao smo vidjeli u igri, crtićima, druženju na ulici, probleme gotovo da nismo imali. Kako dijete raste stječe druge prioritete i težnje. Igre postaju stvar prošlosti te počinju prve ljubavi. To tada postaje glavna stvar. Kasnije čovjek postaje ozbiljan i razmišlja i o poslu, odnosno što će raditi. Neki biraju faks, neki se opredjeljuju za posao te ulaze u radni odnos. Kasnije žele u brak.

U braku žele djecu. Tada se rađa i potreba za brigu o djetetu. Dijete je tada glavno središte obitelji i sve se njemu pruža. Odgoj djeteta je cilj. Dijete raste te odlazi. Roditelji ostaju sami i ponovno traže neki cilj i smisao. Na kraju čovjek umire. U raznim fazama života čovjek si stvara prioritete i teži za onim što ga veseli. Prisutno je mnoštvo smislova. Lijepo je vidjeti čovjeka koji se angažira oko obitelji, oko nekog projekta na poslu ili vidjeti ženu kako srdačno brine o vrtu cvijeća. Čovjeka tjera određena snaga prema naprijed. Jednostavno čovjek nije robot koji je programiran. On ima volju, želju i slobodu. Dakle, vidimo da je dinamičnost života i prisutnost raznih prioriteta prožeto životom, što omogućuje održavanje i smisao života. Kada kažem da je život prožet raznim prioritetima, što je neosporno, nameće mi se pitanje koji je onda bio i jest prioritet samog ljudskog postojanja. Primjerice, čovjek je stolar i voli svoj posao, napravi veliki stol za svoju obitelj. Vidimo taj smisao i radnju. On to čini jer voli to radit i jer voli svoju obitelj. Vidimo zašto je to napravio. Dakle stol je napravljen, a onda je svrhu ostvario kada se počeo koristiti u obitelji. Moje pitanje onda jest koja je naša svrha? Mi jesmo, kao što vidimo. Ovdje smo i prisutni smo. A kamo idemo i gdje mi ostvarujemo svoju svrhu, kao stol u obitelji? S obzirom da nas iskustvo ući o željama i prioritetima koji se stvaraju u čovjeku, složeno biće kao čovjek je još teže osmisliti. Kome smo i zašto mi bili prioritet da postojimo? Kako možemo znati da nas je netko htio, da nismo slučajni ispali iz nekih kemikalija? S obzirom da mi želimo određene stvari, neke čak i komplicirane i težimo i ostvarujemo određene ciljeve. Činjenica jest da ostvarujemo i težimo. To može samo onaj koji je ostvaren od nekoga. Drugim riječima čovjek je složenija i kompliciranija stvarnost od onih stvarnosti za kojima teži u svom zemaljskom životu. Ako je tako, netko je ipak morao nas osmisliti jer mi sami osmišljamo, Ne bismo imali mogućnost osmišljati i željeti, da nas netko ovakve složene, nije želio i osmislio. S tim je sigurno da nas je netko htio i da je taj netko veći i nedostižniji. Ono glavno pitanje je zašto i za što nas je stvorio? Bog koji nas voli to nam pokazuje i govori.

U što sam pozvan? U čemu se ostvarujem?

Onaj koji poznaje Boga iznutra je jedini koji može o Bogu govoriti na isti način. To je Isus Krist. U Svetom Pismu vidimo u proslovu Ivanova Evanđelja kako sve nastade po Bogu. Također Evanđelist govori da je Bog ljubav. Po ljubavi postade sve. Čovjek sam postade po ljubavi. Naravno da ne znamo kako je nastao sam čin stvaranja, ne znamo detalje, ali ono što je shvatljivo ljudskom razumom je i rečeno čovjeku, naravno na shvatljiv način. Bog nam govori zašto nas je stvorio, zašto smo tu. Osim što govori, On to i pokazuje djelovanjem i brigom za čovječanstvo. Pokazuje da je ljubav bezgranična i dosljedna u samoj unutrašnjosti Boga koji je ljubav te i u razlogu stvaranja kao ljubav, Isus pokazuje svojom boli i smrti na križu. Ipak, nije Isus samo došao kako bi posjetio zemlju i otišao. Pokazao nam je ono pitanje koje se prožima konstantno. A to je čemu će služiti taj stol. Gdje će se stol ostvariti. Odnosno gdje ćemo se mi ostvariti. Samo Bog može reći i dati odgovor. Bog - Isus daje odgovor, odnosno upućuje nas na Njega. Odgovor je Kraljevstvo Božje. Isus nas želi uvući u Kraljevstvo Božje. Govori kako je ono već ovdje prisutno. Glavni cilj za Isusa je doći u Nebo! To je svrha života. To je život prema Životu. 

Ono što znamo da svi prioriteti u životu i sve naše ovozemaljske težnje staju u trenutku smrti. Što onda? Ovdje ne posjedujemo znanje. Mi znamo za što stol služi jer smo vidjeli. Ovo je dublje pitanje u koje nas upućuje Isus. Jedino čime možemo odgovoriti jest vjera. Ljudi koji su navikli imati sve što požele i sve crno na bijelo, bi se trebali zapitati, ako je nešto stvarno dobro, vječno, veliko, vrijedno, je li naivno to dobiti tako na jednostavan način - crno na bijelo? Prenaivno. Ono u čemu se okupljaju naši osjećaji, želje, strahovi, motivacije u životu jest vrijedno. Gdje sve navedeno završava i u što se pretače jest vrijedno. Što je to vrijedno? Što je nama činiti da ga već sada živimo?  To vrijedno jest Kraljevstvo Božje, naš put i smisao svih smislova. Koračamo vjerom te nas niti jedno ne ostvarivanje jednog od zemaljskog smisla ne smije sputavati u koračanju prema konačnom smislu. Ako je to toliko vrijedno, onda se i vrijedno treba tražiti za ostvarivanje istoga. Ono vrijedno što Krist od nas traži jest život. Govori da će tko poradi njega izgubi život, dobiti Ga, a tko dobije svoj život, izgubit će ga. Isus nas poziva na dublji smisao i od nas očekuje "samo" naš život. S ovim bih povezao Isusa kako poziva Apostola da izađe iz lađe. Lađa je predstavljala život, ali i u doslovnom smislu. Jedino je s tom lađom mogao živjeti hvatajući ribe. Ipak Apostol izlazi iz tog života za drugi Život.  Ono što želi ovdje istaknuti jest poziv Krista Apostolu, ali danas i nama. Jesmo li spremni napustiti ovaj život za ono gdje nas Bog poziva. Biti spreman ne znači ostaviti sve i fizički krenuti. Biti spreman znači djelovati u životu imajući sliku kamo idem. Ne činimo dobro jer je to lijepo. Činimo jer je u čovjeku Bog, dostojanstvo ljudske osobe, slika Božja. Tko to shvati, shvaća i zašto smo protiv abortusa. Taj čovjek potječe od Boga i ima Boga u srcu i ukoliko želim ostvarivati i hoditi prema Bogu, moram vidjeti i bližnjega. Isus nas poziva na to u zapovijedima ljubavi.  Činiti dobro je znamo kamo idemo. Činiti dobro jer nas grešne Bog i dalje voli.  Ponovno ću uzeti priču o stolaru. Stolar dok je radio stol razmišljao je kako će stol poslužiti obitelji. Nije znao gdje će i kako će ga staviti, ali je zamišljao zajedništvo obitelji na njemu. Razlika između stola i čovjeka jest da je u čovjeka puno više uloženu, toliko da postoji, voli, ljubi, ima slobodnu volju. Ukoliko čovjek ima slobodnu volju, on ima i odgovornost. Kako stolar zamišlja stol u upotrebi, mene zanima tko ovdje zamišlja nas u ostvarenju smisla nas samih? S obzirom da smo veliko djelo Božje, On nas poziva u sudjelovanju tog velikog djela. Osim što sudjelujemo u stvaranju, On nas poziva i da razmišljamo o našem smislu. Dakle mi smo ti koji razmišljamo o ostvarenju nas samih. Pozvani smo od Njega, putem Krista. Osim što nam je toliko pokazao i dao sebe, dao nam je slobodnu volju. Ono što ne želim da se ikome dogodi, ali čak i to nam je dao prije ostvarenja smisla, jest da mu kažemo ne. Stol kao takav ne može ništa reći, ali mi kao živa, slobodna bića, iz slobodne Božje volje stvoreni, možemo Bogu reći ne. Vidimo u čemu smo i zašto pozvani. To je naš poziv. Poticati druge i sebe u ostvarenju Kraljevstva Božjega. Činiti dobro jer to zaista ima dublje ciljeve. Gdje god se nalazili, na poslu, faksu, nogometnom igralištu, na misi. Uvijek moramo imati u glavi zadnji najsmisleniji cilj, a to je Kraljevstvo Božje i zajedništvo u nebeskoj obitelji. Kao što stolar blaguje sa svojom obitelji na stolu kojeg je napravio, tako i nama mora biti u svijesti kako smo veličansveniji od samog stola, stvoreni od Najveličansvenijeg živoga Boga! 

Što je sa zlom?

Ne bih u detalje o zlu. (o tome sam posvetio temu već). Vezano za ovu situaciju želim objasniti kako zlo nema vječnost i kako zlo nema temelje i smisao kao Bog. Ipak, zlo nas može itekako sputavati prema dobrom. Opasno je ignorirati zlo, ali također i borbu protiv Njega.  Slijediti Krista i ostvarivati ono o čemu sam prethodno rekao ne znači nužno, odnosno ne znači uopće da se nećemo susresti sa napastima i teškoćama. Naprotiv, postoje mogućnosti da ćemo tada biti izloženi raznim napadima. Zlo, sotona, mrzi Boga, mrzi Njegovu sliku - čovjeka i mrzi Božji plan za ljude. Razne poteškoće, serviranja zla u obliku dobroga nas može sustići, ali ni tada ne smijemo gubiti onaj cilj i smisao. Kao što sam rekao, imamo ciljeve u životu i u njima nam se mogu događati, razne patnje, bolesti i smrti bližnjih. Na tom području možemo ostati razočarani i umjesto da nam put prema Kraljevstvu Božjem posluži i kao poticaj i nada, mi se možemo totalno okrenuti. Smisao koji nam daje Bog nije na istom rangu kao smislovi u kojima uživamo u životu. Ukoliko zapnemo na jednom, nemojmo gubiti onaj na koji nas poziva Bog. Naprotiv, na nama se u patnjama može očitovati taj smisao za kojim živimo. U takvim trenucima ljudi će vidjeti naše kršćanstvo i našu pripadnost Kristu. U svakom napadu na nas moramo pokazati čiji smo. Ukoliko smo zakoračili, vjerom, odnosno svojim bičem u novi život,  ovaj život koji živimo na zemlji može biti napadan, ali zbog vjere i koračanja u novi, patnja boli, ali patnja može i slatka biti. Slatka je zbog Krista. Boli, ali ako znamo što nas boli, lakše ćemo podnijeti bol. Zamislimo utakmicu koju ćemo gledati s društvom negdje navečer. Tijekom dana slomimo ruku i dok idemo u bolnicu, zamišljamo kako ćemo utakmicu provesti s prijateljima. Istina, s rukom u gipsu, ali pomisao olakšava bol. Vjernik pristupa cijelim svojim bićem u vjeri i podnosi bol jer podnosi za Krista koji ga poziva i prema kojemu korača. Dodao bih citat iz poslanice Sv. Petra i preporučio da se pročita cijela. Citat ide ovako: 

"Ljubljeni, ne čudite se vatri koja vas stiže kao kušnja, kao da vam se događa što neobično, nego se radujte što se dionici Kristovih muka da biste se radovali i veselili kad se objavi Njegova slava" (1 Pt, 4, 12-14)

Životom prema životu za život s Bogom

Za kraj bih samo uputio pozdrav svima koji su ovo pročitali, a i onima koji nisu te zaželio svima nama da zaista hodamo u vjeri prema smislu smislova - Kraljevstvu Božjem, radeći dobro čovjeku, ljubeći Boga te podnoseći zlo ne šireći isto, imajući uvijek u vidu Boga našega, koji nam omogućuje i poziva nas u zajedništvo s Njim.  Krenimo onda životom prema životu! Amen!

Bliskost "vjere" s "linijom manjeg otpora"

A gdje smo mi? 

Mi ljudi smo skloni učestalim naučenim, već predodređenim radnjama, bez da se zapitamo zašto je nešto baš tako. Često misleći o dva puta, ni ne pomislimo da možda postoji treći. Jesmo li površni, lijeni ili jednostavno nezainteresirani? Ako smo za nešto zainteresirani, onda sigurno ne bi smjeli biti niti lijeni niti površni. O nekim stvarima koje nas zanimaju bi onda ipak trebali dublje istraživati.  U čemu je onda problem? Možda upravo u tome što mislimo da se trudimo i prihvaćamo određene činjenice kao cilj i dostignuće, odnosno gotovu stvar, a ne nešto od čega bi mogli doći do nečega drugog. Koje su posljedice toga  za nas i druge? Što po tom pitanju činiti? 

Dakle,  problem koji želim je istaknuti je taj da ljudi premalo ili uopće ne ulaze u dubinu određenih stvari, ovdje konkretnije govorim o vjeri u riječima i djelima. Naime, približio bih situaciju jednom slikom. To je kao da u garaži osoba ima automobil u koji uđe  i sjedi u njemu dva sata te nakon što izađe govori kako kotači automobila dobro leže na zavojima. Na temelju čega je to rekao, ako nikada nije vozio spomenuti automobil?? Možda na temelju papira i govora drugih. Banalnim primjerom želim približiti i govor o Bogu te djela koja kao da ih nema. Čovjek mora sjesti i voziti auto, da bi mogao išta adekvatno, smisleno i utemeljeno reći. Drugim riječima, ukoliko čovjek promišlja o Bogu, mora znati da je On veći od onog najvećeg što se uopće može zamisliti, a onda krenuti dalje.  Osoba mora pristupati ponizno, kritički i oprezno. Ne može se o Bogu bilo što reći. Krivi govor o Bogu ima veze s vjerom. Ako kažemo da je Bog velik. Mislimo jer vjerujemo, a ako vjerujemo moramo promišljati, a ako sve to radimo, moramo i činiti. Danas kao da od toga ništa nije povezano. Stvaraju se razne slike o Bogu. Možemo često čuti "ma to je volja Božja", "tako je trebalo biti", "to se dogodilo s razlogom", "Bog će te kazniti"...itd....Na temelju čega nastaju takve izjave?  Zašto ih ljudi prihvaćaju?  Vjerojatno jer je to linija manjeg otpora. Ljudski može biti logično, ali to ipak ne znači da je ispravno. Kada nemamo odgovore na pitanja onda je lakše zamijeniti ih uvriježenim ljudskim pretpostavkama, da ne bi slučajno naprezali mozak pa i pod cijenu krivog shvaćanja. Ono što želim naglasiti je da Bog nije igračka s kojom se igra pa ga se vrti kako hoće. Bog će uvijek biti Bog koji je blizak, a i dalek. Tako blizak da misli na svako stvorenje, a opet tako dalek da Ga niti jedan um ne može dostići. 

Skupina A i B

Upravo raznim predrasudama se formiraju skupine. Nazovimo ih skupina A i skupina B.

Skupina A vjeruje u Boga, ali sve suprotno od toga demantira i odbija bilo kakve konverzacije s ljudima suprotnog mišljenja, što dodatno može otežati vlastitu vjeru, a također i odvojiti nekog pojedinca od Boga koji je možda tragao za Njim.  Zatim imamo skupinu B, koja vjeruje u "neku višu silu" , ali ne prihvaćaju Crkvu kao nasljedovateljicu Krista te Krista kao Boga, s tim da također odbijaju dijalog ili neko produbljivanje onoga iza čega stoje.

Zajedničko za obje skupine je to da ne žele dublje razmišljati o stvarima koje zastupaju. Danas su takve pojave česte te je bitnije koje smo vjere, a ne vjerujemo li i zašto!?

Isto tako promišljana i dublja vjera se očituje i u djelima, ali ako se vjera i Bog uzima na krivi i zdravo za gotovo, temeljeno na predrasudama izmišljeni način, bez trunke truda, pitam se kakva li će onda ta djela biti?

Onaj koji govori o Bogu, mora biti spreman i učiti, pitati se i činiti nove stvari. Poteškoća se javlja kad se Boga želi staviti u četiri zida tako da bude jednostavan i shvatljiv. Ako svaku stvar želimo imati pod kontrolom i za svaku stvar znati sve o njoj i ukoliko nam neka pitanja po pitanju Boga ne budu jasna te ga spuštamo na razinu takvih predmeta te sebi predočujemo određeni odgovor, nama lakše shvatljiv, iskrivljujemo sliku o Bogu.

Poziv u skupinu C

Zamislimo situaciju u kojoj osobu koja vozi izvrsno znate i znate da je dobra osoba i da ne pije učini prometnu nesreću. U istoj ste vi svjedočili i vidjeli da je motor zakazao te je iz toga razloga drugo vozilo udarilo u njega. Kasnije vidite razne osude za svoga prijatelja, kako je on uopće dobio vozačku, kako se to ponaša, sigurno je bio pijan... U tom trenutku s obzirom da znate okolnosti situacije vi ćete ga branit, zar ne? 

Dakle, posrijedi je znanje i iz istoga ćete ga branit. Na drugoj strani vidimo neznanje, ali i paljbu optužbi. Ono što želim pitati čitatelja jest, na kojoj je on strani? 

Drugim riječima, zamislimo da čujemo vijest kako je mladić oduzeo prednost vozilu koji se zabio u njega. Mi ćemo odmah reći kako je mladić kriv i kako nije pazio, a ne znamo da je zakazao motor.

Tako i o Bogu, lakše ćemo donijeti određene predrasude nego se zapravo pitati i dublje istraživati.

Pokušavajući odvojiti u ovom slučaju skupinu A i skupinu B jednostavno nisam uspio. Zanimljivo je kako se u tom trenutku nalaze na istoj strani. Skupina A ne želi dalje produbljivati, a skupina b ima svoje tvrdnje, zamislite zbog neprodubljivanja. U tom trenutku A i B skupina pripadaju istoj skupini. 

Svi bi mi branili prijatelja koji je lažno optužen, a nismo ni svjesni da smo mi ti koji lažno optužuju. Umjesto predrasuda bilo bi bolje ući u dublji dijalog s Bogom. Čovjek je slika Božja, da isto znamo i osjetimo svi bi mi branili sliku Božju, odnosno dostojanstvo čovjeka. 

Ako ne znamo, zasigurno imamo dvije opcije. Prva opcija je osuđivati i napadati iz neznanja, a druga je pokušati saznati. 

Pokušamo li mi saznati, produbiti cijelim svojim bićem ljubav prema Bogu, prema Ocu i Sinu i Duhu Svetom? Ili određene stvari prihvatimo zdravo za gotovo (skupina A) ili odbijamo i činjenice koje su uvriježene u narodu (skupina B) ili ne želimo ništa novo saznavati (obje skupine).  Gdje god se mi pronašli, istina je da smo pozvani u nazovimo tako skupinu C, odnosno skupinu gdje istražujemo, produbljujemo i ljubimo Boga prije svega te ljubeći dostojanstvo, odnosno Sliku Božju - samoga čovjeka. Imamo dvije zapovijedi ljubavi. U kojoj Isus govori kako je najveća zapovijed ljubiti i klanjati se Bogu, to prije svega, a slična zapovijed je za sliku Božju. Ljubiti čovjeka. Ljubiti Boga, dušom, srcem, umom znači cijelim svojim bićem, sve više uranjati. Dakle, čovjek se mora stalno zalagati, stalno klanjati Bogu na čiju je sliku sam stvoren i iz toga proizlazi ljubav prema čovjeku. Tko voli Boga, a ne čovjeka ne voli ni Boga. Ljubav prema Bogu se mora rasipati i po čovjeku - slici Božjoj. Uzmimo banalan primjer. Majka voli dijete i povrijediti će je ako netko zapali sliku njezina djeteta. Pomalo površan primjer, ali ipak ukazuje kako ukoliko ljubimo Boga, moramo ljubiti i čovjeka. Kvazi vjernici iz skupine A i odbacivači vjere iz skupine B imaju zajedničko, a to je da nisu spoznali, niti se trude, ali uvijek će biti pozvani. Bitno je odazvati se. Ljudi nevjernici, tragači mogu biti u prednosti u odnosu na dvije skupine, jer su počeli svoju potragu, odnosno odazvali su  se pozivu za C skupinu, unatoč tome što su možda toga trenutno nesvjesni. Kada pristignu, osjetit će i  znati  za čim su tragali. U razumu, duši, poniznošću i potpunom predanju dolaze do spoznaje. Kako Isus sam navodi da Farizeje pretekoše carinici i bludnice u Kraljevstvu Božjem. Nije problem u ljudima koji tragaju, već u onima koji ne tragaju. Ova tema je doslovno za sve. One koji misle da sve znaju, oni koji sve ignoriraju pa i one koji ulaze u svijet rekao bih viših vrijednosti, gdje se pristupa Bogu i brani ljudski život i dostojanstvo čovjeka, odnosno slika i prilika Božja.

Na nama je da odlučimo. U kojoj god skupini bili, na nama je hoćemo li prihvatiti tu liniju manjeg otpora , ili zaista ući u dijalog s Bogom, tragati i prepoznavati vrijednosti te djelovati po njima, što naravno iziskuje određeni veći  trud potican milosti Božjom. 

Dakle, svi smo pozvani, a na nama je da ignoriramo, napadamo ili se odazovemo!

Tražiš li i ti krivca? Što bi Bog rekao o tome?!

Biti kriv? Što sve imamo u tome?

Osjećaj krivnje je neugodan osjećaj koji ne mora imati negativne posljedice, ali i može. Ovisno o tome kako se djeluje tijekom istog. Može biti u čovjeku, a također i u međuljudskim odnosima. Drugim riječima, čovjek može kriviti sebe i druge. Kroz povijest, a danas pogotovo (što je vidljivo u učestalim rastavama) dolazi do izražaja pretjerana količina okrivljavanja i traženja opravdanja negdje izvan predmeta radnje. Ili čovjek sebe pretjerano krivi, ili se uopće ne krivi ili samo krivi drugog. Čemu uopće krivnja i što je zapravo ispravno? Onaj čovjek koji upućuje opomenu za nešto nekome tko nešto radi loše, pretjeruje li ili je to u redu? Ili onaj koji prizna krivnju, pretjeruje li možda u okrivljavanju? Koja je mjera toga? Što dobivamo u tome i kako znamo da smo ispravno postupili? Jesmo li se ikad zapitali, okrivimo li mi ikada nepromišljeno, što dobivamo time i jesmo li time riješili problem te kako se onda uopće osjećamo? Zasigurno nezameriva tema u današnjem svijetu gdje ljudsko dostojanstvu biva sve više poniženo.

Kriviti - ljudski dublji nedostatak

Mi ljudi smo takvi da, kad nam se nešto dogodi, odmah tražimo krivca. Čak nas ne zanima riješenje problema koliko da nađemo krivca ili da nekome isto nabijamo na nos. Većina će reći da upravo oni nisu takvi, ali se vrlo lako to može vidjeti u sitnicama. Razni su primjeri. Npr. Čovjek na ulici neuredan, vjerojatno je alkoholičar, klošar, a ne znamo kroz što prolazi,  skloni smo vrijeđati političare, mada ne znamo čovjeka osobno, također onda u sportskim događanjima, trener je ovakav i onakav, a sve to govorimo iz fotelje. Ono što je bitno ovdje je da čovjek, očito ima neki nedostatak u sebi. Neki problem nosi sa sobom koji ga upućuje da nađe krivca.  Naravno, kada kažem mi ljudi, ne mislim da je to urođeno ljudski. Zamislimo čašu vode i žednog čovjeka. Uz vodu on više nije žedan. Dakle nije žeđ urođena, no ipak nastaje ukoliko nema vode. Slično je i s ovim. Ukoliko nema Božanskoga u čovjeku, odnosno čovjek se otuđi i misli samo na sebe, rađa se praznina. Praznina se mora nečime upotpuniti. Kao da čovjek pije mutnu vodu nakon što je ostao bez čiste. Ubrzo ga zbog mutne vode može boljeti trbuh. Upravo nam se to događa s okrivljavanjem. Mi ćemo suditi, kriviti, ali poslije toga se nećemo osjećati dobro. Nešto nam ipak i dalje nedostaje. Ono što ja zovem, a upotpunjuje naše žedno srce je upravo Bog. 

Kako je nastao prvi grijeh? 

Zanimljivo je pogledati i govor o grijehu u Bibliji. Naime, grijeh je okrenutost od Boga. Čin koji čovjeka odvaja od Boga. Vidimo Adama, Evu i zmiju. Prvi ljudi griješe protiv Božje zapovjedi. Kada upadaju u taj grijeh oni ga dodatno potvrđuju. Potvrđuju na način da okrivljuju jedan drugog. Adama Evu, Eva zmiju. Možemo zaključiti da su Adam i Eva u stanju prekoračenja Božje zapovjedi počeli okrivljavati jedno drugoga. Tko sada može povezati čovjeka i Boga. Pokazati put i način? Onaj koji ispravlja i spaja taj razdor očito tada može biti samo Bog. Bog zapravo i jest put i način i stoga dolazi Isus Krist, koji je Put, Istina i Život.

Razlika između opominjanja i osuđivanja

U čemu moramo razlikovati i to pretočiti u djelo jest opominjanje i osuđivanje. Svako osuđivanje može biti opominjanje, no svako opominjanje nije osuđivanje. Drugim riječima, nije isto reći "ti si ovakav, ti si onakav" i "nemoj tako raditi, pokušaj ovako". Često mi ljudi krenemo s pozitivnim namjerama, a nemamo pojma kakvu štetu možemo prouzročiti. Jedno je osuditi, okriviti i etiketirati čovjeka, a drugo je ponuditi mu riješenje i pomoći mu. Problem koji se ovdje javlja, može biti dublje i negativnije prirode. Npr. Muž i žena dolaze umorni s posla. Netko ih je naživcirao na poslu. Banalni primjer. Muž ženi prigovara što ima za jest, ona viče da nema ništa, da si napravi sam, on nju osuđuje kako je lijena, a ona njemu kako bi si mogao nešto sam napraviti, da samo prigovara, on uzvraća i tako u krug. Upućivanje osuda je prisutno s obje strane. Živčani s posla traže utjehu, da popune onu rupu, ipak piju onu "mutnu vodu" i osim što drugog uništavaju, uništavaju i sebe. Ovdje bih naglasio da nije problem u hrani, u kupovini hrane ili nečemu desetom. Problem je u onome što je u njima. Duhovni umor je nastao, a oni ga rješavaju na ljudski način i naravno to ne rezultira dobro. Isus je rekao: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. On poziva stalno, ali čovjek često radi po svom. Ovdje samo hoću naglasiti da je nepotrebno raspravljati o nekim površnim stvarima, ukoliko je uzrok dubljeg karaktera. 

Isus Krist - donositelj nade

Kao što sam rekao, osim uputa i načina kako treba živjeti, On nam je dao sebe i čak i na taj način također pokazao Božju ljubav. Samo se Bog može povezati s čovjekom, a darujući ljubav, odnosno darujući sebe, ostvario je to u Isusu Kristu. Ona voda života, spustila se i pokazala je zašto je voda života. Drugim riječima, kamen nije voda, samo čista voda može biti čista voda i to pokazuje svojom čistinom i zdravljem koje omogućuje. Isto tako i Isus Krist - Bog koji je voda života, pokazao je Ljubav koja nijednoga čovjeka ne može ostaviti žednoga. Ono što bih izdvojio iz života Isusa Krista je Njegov pristup prema grešnicima, odnosno okrivljenima. Imamo primjer Marije Magdalene čiji život u prošlosti i nije bio za pohvalu. Ipak, Bog koji je ljubav, može li biti drugačiji?  Naravno u skladu s ljudskim jezikom neopisivom ljubavi Bog ne gleda prošlost. Ne osuđuje nas. Traži jednostavno promjenu, pokajanje, priznanje i želju za životom i služenjem. Isus govori : "Idi i ne griješi više" . Pravi primjer ljubavi. Ljubav koja daje ljubav u svrhu ljubavi. Misli na tebe i ne želi nas tek tako odbaciti. Pokazao je i pokazuje koliko mu je stalo. Drugi primjer je kada Isus govori "tko je bez grijeha neka prvi baci kamen." Isus  ženi  daje priliku i ne zanima Ga prošlost, već promjena u čovjeku. Bog se itekako očituje u svojim djelima pokazujući čistu vodu života Pokazuje kako ne treba osuđivati već prihvaćati kako On prihvaća. Ako može Bog, tko sam onda ja da odbacujem  i osuđujem? Suprotno od toga je sotona ili satana što je u prijevodu protivnik ili onaj koji optužuje. Onaj koji ne voli Boga, ne voli dobra djela te se uvijek vraća na naša loša kako bi nam umanjio mogućnost da napravimo promjenu u Bogu. Vidimo razliku. Bog daje nadu i traži promjenu u čovjeku, a Sotona optužuje i nabija krivnju čovjeku te ga na taj način želi srušiti. Treba biti oprezan kada optužujemo, etiketiramo čovjeka te mu ubijamo nadu za promjenom. 

Upravo zato moramo biti oprezni te se možemo i zapitati, jesmo li sluge nade ili sluge upropaštavanja nade? Sluge Boga ili onog nečastivog? Zato, po Isusovom primjeru, zajedno s Isusom, ne osuđujmo druge, niti kočimo sebe. Bog nas uvijek prima i uvijek očekuje promjenu, a na nama je da se odazovemo.

Stoga budimo donositelji nade i sebi i drugima, u svakom trenutku života, one nade koju smo primili od Boga.  

Kršćanski životni "paradoks" - Je li prisutan kod tebe?

Nije sve kako se čini..

Okruženi smo raznim predrasudama, što svojim, što od strane društva. Bombardirani vlastitim i tuđim očekivanjima, kao da nam se nameću vrijednosti ljudske tvorevine, a ona prava istina ipak nam nekako izmiče. Određujemo li mi situaciju ili situacija nas i naše djelovanje? Jesmo li sposobni razlučiti od onoga što je "in" , što nije i povezati to s dobrom? Znamo li reagirati na loše kada ostali promatraju, ili smo i mi samo puki promatrači? Je li to zaista kako se čini ili se mi trebamo zapitati trebamo li što učiniti? Sv. Pavao kaže da treba djelovati izvanredno u redovitim situacijama. Ništa spektakularno, već najobičnije stvari na izvanredan način. Vjerojatno će nas to razlikovati od ostalih ljudi. Postavimo si onda pitanje, djelujemo li tako??

Isus Krist - Bog i Njegov paradoks u ljudskim očima 

Ono što sam govorio i postavljao pitanje činimo li, pogledajmo kako je to Isus činio i iskaz ljubavi u istome. 

Naime,  prije svega treba naglasiti  i misliti na  Isusa kao Boga, jer On to i je. Uvijek nam to mora biti u svijesti. Jedna od Božanskih Osoba, Sin - Isus Krist.  Mi katolici vjerujemo u Trojedinog Boga. Dakle, ako je Isus Bog, onda su Njegova djelovanja Božanska i Njegov put također. Ako govorimo o Božjem putu, onda možemo reći da nam je i dao putokaz i način kako treba djelovati. Bog pokazuje svoj način, ne samo kako bi On djelovao i živio na Zemlji, već pokazuje kako je on to radio. Isus - utjelovljeni Bog, pravi model čovjeka i pokaz kakvi moramo biti. Upravo se u njemu i po njemu očituje Božja logika, a naš paradoks. Mi Boga zamišljamo i oblikujemo po svome, ali to ne znači da On takav i je. Upravo u Isusu Kristu se pokazuje kakav On zapravo je. Isus se rodio u maloj štalici, na nekom bezveznom mjestu. Družio se sa siromasima, grešnicima, bolesnima i odbačenima, na kraju Isus koji je Bog umire na sramotnom križu. Ako se pitamo, zašto se nije rodio na nekom boljem mjestu, zašto se nije družio s nekom elitom i zašto je umro? Onda je očito da razmišljamo ljudskom logikom. Dok ono što se dogodilo nije bila ljudska slika Boga i to je nama totalni paradoks, dok je Bogu to sve logično. Bog se u tome očituje, pokazuje kakav zapravo jest.  Veliki Bog se spustio i ponizio, radi nas jer nas voli. Svaki čovjek je poseban u Božjim očima. Najbolji način za pokazivanje ispravnog djelovanja u ljubavi da se netko veliki spusti tako nisko. U tom apsurdu i paradoksu možemo zaista vidjeti jednu Božansku snagu ljubavi i njen smisao. I kao vrhunac vratimo se Trojstvu. Bog je Trojstven. Otac, Sin i Duh Sveti. Izraz ljubavi Bok pokazuje kada daje sebe. Ne daje od viška, već daje nešto iz dubine sebe, iz svoje biti daje, a to je Sin koji umire. Mi znamo dati od viška, ali Bog od sebe daruje i tu je vrhunac Božje ljubavi prema nama. On nam ostavlja taj put kojeg bi se trebali držati. To je ta Božanska logika koja je tako ispravna i posebna jer se razlikuje od bilo koje ljudske zamisli Boga. Npr. u helenističkoj kulturi - kulturno intelektualno središte, kada su kršćani Grcima navještali Krista, oni nisu mogli pojmiti da Bog može umrijeti. Također ni mi to ne bi mogli pojmiti da On to stvarno nije učinio. Po tom paradoksu istine ljubavi  moramo i mi danas djelovati i tu onda ostvarivati pravi smisao oko nas i u nama.

Djelujemo li mi danas tako?

Vidjeli smo kako nam je to Bog pokazao? Sad nama ostaje pitanje činimo li mi tako, trudimo li se barem ili mislimo samo da smo vjerni, a od navedenog daleko? Naš "vjernik/ca sam" se mora očitovati. Riječi moraju biti popraćene djelima, kako je to Isus činio. Izvrstan primjer imamo Papu Franju koji se u raznim situacijama, nama neočekivanima zapravo spušta među narod. Papa pokazuje također taj paradoks. Moramo ga i mi pokazati. Moramo shvatiti prije svega tu ljubav Božju. Shvatiti da smo posebni i da je svaki oko nas  poseban, posvjestiti si te činjenice, razvijati i živjeti ih svaki dan. I onda malim prema većim stvarima to i očitovati. Tu je i polazište sreće, tu je Primjer kada sjedimo u tramvaju, ako su oko tebe još troje mladih, a stara bakica stoji, ne treba gledati kako će joj netko drugi ponuditi mjesto, već ti se ponudi. Od najmanjih stvari kreni. I vidjet ćeš i nakon što shvatiš, shvatit ćeš i u praksi što ti Bog želi reći. Što nam je Bog to ostavio. Paradoks nam se treba očitovati u obitelji, radnom mjestu, igralištu, događanjima i svugdje gdje pođemo. Djelovati bez obzira na druge. Uočiti nepravdu i boriti se koliko je moguće. Ne biti promatrač, već onaj koji djeluje. Na raznim mjestima u raznim stvarima na taj način djelovati. Čujemo li ateist, neki se zgražaju kako? Ne znamo da je ateizam nastao na području kršćanstva? Možda je tražio Boga, pa je zapao tamo gdje je. Ponuditi mu ono što imamo, a ne ga napadati, da se još više udalji od Boga. Čujemo li da je netko nešto loše učinio, prvi smo da sudimo, umjesto da učinimo ono totalno suprotno od onog što čine svi ljudi, odnosno od osuđivanja, pitajmo ga zašto, kako, što proživljava? Na taj način gledajmo stvari. Ne dajmo da nas društvo i predrasude zanesu. Stanimo na stranu čovjeka i pitajmo sa strpljenjem, ne budimo kao većina, već učinimo taj paradoks kojem nas uči Bog, odnosno ne budimo vođeni ljudskim, već Božanskim.

Biti "izvor vode"....

Za kraj bih ovo potkrijepio i zaključio jednim primjerom. Zamislimo sebe u pustinji, nema nigdje vode, a oko nas mnoštvo ljudi. Jako smo žedni i treba nam vode, neizdrživo i teško. Ljudi kraj nas to uoče i počnu nam govoriti kako je vruće i kako smo sigurno žedni. Nama to stvarno ne treba, jer nam time neće pomoći. No, oni i dalje idu, pa nas ispituju zašto nismo ponijeli sa sobom vode? Nama je zbog njih sve teže i teže. Onda pogledamo i vidimo da se neki starac koji je stalno šutio i hodao s njima približi i bez riječi nam uruči bočicu vode. To je taj paradoks, od puno pametnih našao se jedan koji nam je pomogao i bio korisniji od svih tih ljudi i njihovih pametovanja. Analogno tome, mi danas ne smijemo biti oni koji će gunđati i zagorčati živote drugih, već po Kristovim primjeru vođeni Božanskim, pomoći bližnjem u Kršćnaskom paradoksu istinske ljubavi. 

Onda se kao vjernici s pravom zapitajmo. Je li paradoks prisutan i u mom životu i što mi je činiti? 

Vjera kao stil života

Gdje se vjera očituje u mom životu?

Govoreći o vjeri, ne želim ići naširoko, odnosno želim se baviti isključivo pitanjima, odakle vjera i treba li se i koliko odražavati na svakodnevni život? Odakle vjera i svodi li se ona na samo na neko znanje ili je za nju potreban trud? Kada dođemo do nje, što je potrebno činiti i što ona pretpostavlja? Danas mi vjernici, katolici, dičimo se svojim katoličanstvom, idemo na razne susrete, okupljanja, slušamo i pjevamo duhovne pjesme. No ipak,  dobro je postaviti pitanje, je li to jedan dio puta do  cilja, ili nam je to cilj? Ostajemo li na tome i je li nam to vrhunac? Ili ipak ima nešto dublje, manje vidljivije, ali  vrijednije? Koliko pokazujemo, a koliko činimo?  Svodi li nam se vjera na pokazivanje ili stvarno življenje? Koliko onda isto živimo, a koliko pokazujemo? Ukoliko samo pokazujemo, možemo li se onda zapitati, da li je naša vjera čvrsta i ispravna? Jesmo li kršćani u mislima, ili zaista srcem?  

Znanje - Neznanje - Vjera 

Odakle proizlazi vjera te kako je ona shvaćena u svijetu, a kakvo značenje zadobiva u kršćanskom životu? Prije svega dolazi znanje. O nekome ili nečemu nešto moramo i znati da bi u isto mogli vjerovati. Znanje jest početna destinacija puta vjere. Gledajući vjeru u svijetu, također je bitno znanje iz kojeg proizlazi vjera. Primjerice, neću moći zaspati ako znam da se neću ujutro probuditi, ili neću sjesti u autobus ako znam da će se dogoditi prometna nesreća s istim. Drugim riječima, znam da je autobus koliko toliko siguran i sjest ću u njega. Ipak, to nam ne daje garanciju da će biti sve dobro, odnosno tada prisupamo vjerom. Mi dakle vjerujemo s razlogom. Koliko god znali, opet neke stvari ne znamo. Možda je autobus u kvaru, a to ne znamo, no svejedno vjerujemo. Dakle, mi znamo, no postoji dosta stvari koje ne znamo, ali ih nadilazimo vjerom. Upravo to znanje mi očitujemo u životu provodeći ga u djelo putem vjere. Dakle pravo znanje se očituje probijanjem kroz neznanje vjerom. Na neki način naše znanje je djelotvorno u vjeri s kojoj nadilazimo neznanje. "Znati ne znači biti. Naučeno morate pokušati prenijeti u svakodnevni život." - Pascal .  Mi možemo znati određene stvari o Bogu, koje nam je On objavio, no iste moramo i primijeniti u svakodnevni život, naš odgovor na Božju objavu je vjera. Mi vjerom odgovaramo, a s obzirom da o Bogu ne znamo puno, krije se veliki misterij pred nama u koji možemo jedino ući vjerom. Ukoliko uđemo vjerom, to se mora i reflektirati na praktični život, inače naša vjera kao takva zaista može biti dovedena u pitanje. 

Iz ovoga vidimo da je vjerovati nužno da bi uopće mogao opstati na zemlji. Ako ne vjeruješ u ništa i u sve sumnjaš, nećeš moći ni zaspati. Dakle, znanje je dobru ukoliko je usmjereno prema vjeri. Ukoliko taložimo znanje na znanje, koje je ograničeno i ne vjerujemo, ostat ćemo itekako zakinuti. Uzmimo primjer drvene stolice.

Vidjet ćemo je i sjest ćemo na nju. Mi ne znamo kojom snagom istu pritišćemo, ne znamo koliko snagu ona može podnijeti, ne znamo kakve je građe, odnosno gustoću materijala, ne znamo ni jesu li dijelovi na njoj dobro pričvršćeni. Zapravo jako malo znamo o njoj, a ipak se usuđujemo sjesti. Ne sjedamo iz znanja, već iz vjere da nećemo propasti. Jedino znanje koje imamo je da pred nama drvena stolica. O njezinim karakteristika pojma nemamo. No, kad bi pristupali bez vjere, onda bi fizički morali ispitivati i možda bismo s pomoću zakona fizike i dokazali da nećemo propasti. No, što ako se radi o kompleksnijim stvarima, kao što su životne situacije, možemo li tada otkriti sve istine i doći do znanja. Upravo tada znanje može biti negativno, i što više znanja, manje vjerujemo, jer istina može biti negativna za nas. U toj situaciji se prepoznaje vjera. Ako isti način primijenimo na Boga, onda nešto znamo, a opet zaista malo znamo o Njemu, i vjera mora doći do izražaja. Ukoliko uđemo vjerom, kao što sam i prethodno napomenuo, isto mora biti djelotvorno i vidljivo. Drugim riječima, vjera se tada mora vidjeti na nama.

Imati povjerenje u Boga

Ovdje bih naglasio vjeru kao stil života koja ima dva pravca. Prvi pravac je onaj ljudski, zemaljski, o kojemsam rekao da nebismo preživjeli ukoliko u ništa ne vjerujemo. Drugi pravac je pravac prema Bogu. Imati drugi pravac je znati da je Bog veći od tvog problema. Tvoj problem je ispred tebe recimo pet metara i ne znaš što će se dogoditi, možeš se bojati, jer daleko ti je i u neizvjesnosti si. Ipak, koliko god tvoj problem bio "nerješiv", zapamti da je nekome možda prelagan. Drugim riječima, imaš jednadžbu koju  ne znaš riješiti, a za profesora matematike je to sitnica. Hoću reći da je tebi taj problem nedohvatljiv, a Bog stoji već davno ispred istoga i može ti pomoći, recimo da da je u tom slučaju Bog ispred problema "tri kilometra". Zatražimo li od profesora matematike pomoć oko jednadžbe ili zaboravimo li na tih  pet metara nedostižnog problema i uhvatimo se za Boga koji stoji daleko ispred njega, uronut ćemo u svijet kršćanskog života i vjere. Preskočit ćemo problem i uhvatit se za Boga, koji nam to isto omogućuje. Taj osjećaj je sretan osjećaj, i tu sreću kršćanin automatski dijeli s drugima i tu se očituje djelotvornost vjere. Koliko god mi znali malo o problemu, netko o istomu zna sve, odnosno zna i više od toga. Netko tko je iznad problema. Mi se bojimo problema, a problem se boji Boga. Tko nam onda što može, ako uzvjerujemo Bogu?

Zašto "nevjernici" mogu biti bolji i sretniji od kršćana?

Zašto onda problemi takvi problemi s vjerom? Zašto su "ateisti" naizgled sretniji od nas vjernika? Uzmimo da su prethodno navedena dva pravca dva mobitela. Vjernici imaju dva mobitela, "ateisti" jedan. Oni će svoj jedan normalno koristiti i to je to. Dok mi kršćani ćemo koristiti oba mobitela. Drugi nam omogućuje korištenje vjere za ono najveće, a to je Bog. Po Njemu možemo oblikovati svoj život. No, što ako nam je taj drugi "mobitel" u kvaru? Onda ćemo biti poljuljani. Veći problem od toga je, da mi ljude uvjeravamo kako nam radi i drugi mobitel, a zapravo je totalno uništen. Drugim riječima, ako nam zakaže vjera u Boga, a pozivamo se na nju, možemo proživljavati razne krize, dok "ateisti" imaju samo jedno i istim se odlično služe. Uvijek se trebamo preispitivati, na čemu smo i kakva nam je vjera  te posljedice iste? 

"Sve što položiš u svoje povjerenje tvoje je. Puno očekuj od Boga i On će puno učiniti za tebe. Očekuj malo, i On će učiniti  malo."  - Sv. Bernard

"Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati" - Mt 6,33

"Pokoravajte se svakoj ljudskoj ustanovi radi Gospodina: bilo kralju kao vrhovniku, bilo upraviteljima jer ih on šalje da kazne zločince, a pohvale one koji dobro čine. Doista, ovo je Božja volja: da čineći dobro ušutkate neznanje bezumnika."  1 Pt 2, 14 -15

Vjera je život, a ne jedan dio života

Pronađemo li ono što je iza svega, iza svakog problema, a to je Bog, sve ćemo imati. Istu vjeru  treba reflektirati dobrom i poniznošću za sve ljude. A imamo li sve, a nemamo Boga, zakinuti smo za sve. Zato uvijek radimo na sebi zajedno s Bogom.

Od mora raznih informacija nemojmo izgubit povjerenje prema Bogu, odnosno štoviše razvijajmo ga te kad dođu kušnje i oluje iskažimo se kao kršćani vjernici, a ne potonuti kao da nikada isti nismo ni bili. Iz znanja, preko neznanja vjerom, u djelo doživimo i živimo Boga. Neka nam onda to bude stil života, odnosno sami život!

  

Egoizam, sve prisutniji u svijetu. Je li i tebe zahvatio?

GDJE SAM JA?

Svjedoci smo raznih krađa i otimanja drugima da bi čovjek zadovoljio sebe i svoje potrebe, isto tako prebacivanja krivnji na druge. Često govorimo kako to druge određene osobe rade, a da pri tome ne pomislimo na sebe. Što to mi upravo radimo? Govorimo o nekome, ne videći sebe.  Kad nas netko optuži opet tražimo neka opravdanja, opet ne gledamo sebe ili preciznije u sebe i svoju savjest. Što to zapravo radimo? Ima li to kakve posljedice u nama i oko nas?  U zadnje vrijeme, a i inače kroz povijest smo svjedoci puta egoizma. Zašto biramo taj put i postoji li drugi i kakav je taj put? Mislimo da nismo egoistični, da smo dobri, a nismo ni svjesni koliko smo po tom pitanju  zatvoreni. Zapitajmo se, postoji li u nama nešto dobro? Puštamo li to dobro van ili pravimo neku sliku svog dobra? Koji je smisao naše unutarnje biti? Gdje je tu Bog?  Jesmo li na pravom putu, ili smo površni vjernici koji se okreću kako vjetar puše? Puštamo li dobrotu u samoj biti duše van, ili igramo po nekim izmišljenim pravila? U prijevodu, je li i nas zahvatio egoizam današnjice iz kojeg izvire zlo?

TEMELJNA BIT U TEBI

Čovjek se zna pitati koji je smisao života? Postoji li nešto poslije smrti? Jako dobro pitanje, no u današnjem vremenu, i kod vjernika koji se nadaju vječnom životu i kod ateista koji se nadaju nečemu ili ničemu, ovo pitanje dolazi u drugi plan. Brinemo se oko bitnih stvari, a zanemarujemo još bitnije. Posao, diploma, škola, sve je to bitno. Ipak, nešto u nama duboko traži nešto više. Zbog toga čovjek može postići sve, a osjećati se isprazno. Čini se da je nešto ostalo nedorečeno, nešto se očito aktiviralo u čovjeku i traži kao malo dijete hranu. To je bit naše duše, nešto po čemu mi jesmo ono što jesmo. Ono glavno i dubinsko naše. To dubinsko je naša dobra bit. Po tome je svaki čovjek dobar, no ta dobrota ne izlazi tako često van. Upravo u tome kad čovjek čini dobro, bez očekivanje zahvale, on se osjeća dobro. Sami osjećaj je nagrada. Glavni je to temelj sreće. Ovdje je riječ o egoizmu. Što je to egoizam, i kako on utječe na prethodno spomenutu bit dobrote? Kada govorim o egoizmu, uvijek ga zamislim kao zatvor s velikim prozorima kroz kojih se vidi raskoš i ljepota onoga vani. Cvijeće, drveće, ptice i mir.  No, u tome vidim i zatočenog čovjeka koji je slijep i prozori kao da su uzaludni. Ne vidi što je vani, te jednostavno ne želi van. Činjenica je, kad bi izašao osjetio čar ljepote. To je egoizam, gdje ljudi vide sebe i samo su oni bitni, te od sebe ne vide osim drugih, ni ono što im pristup drugima i otvaranje i spremnost u djelovanju, te svrha istoga omogućuje. Kada kažem svrha, aludiram na to, da zna, zašto je dobro činiti u samoj biti. Ne, zato jer je to ljudski i humano. Malo dublji razlog se očekuje, a to je ta bit, koja označava naš početak i našu svrhu življenja. Ukoliko slijepac progleda, sama bit i dobrota će moći doći do izražaja i sreća će se osjetiti. Da bi progledali, potrebna nam je poniznost, strpljenje i vjera u Isusa Krista. Ako nam učini da progledamo, progledat ćemo duhovno, a On je to činio i fizički i duhovno drugima prije 2000 godina. 

KOME SE KLANJAŠ? 

Sad kada sam približio pojam temeljne biti, postavio bih pitanje čitatelju. Klanjaš li se Bogu ili nekom drugom? Ovo pitanje itekako ima smisla. Često govorimo kako smo vjernici, kako smo Božji, kako nikad ne bi izdali Boga, no pogledajmo situaciju malo dublje. Savršenog među nama nema, no težnje prema savršenstvu u duhovnom smislu mora biti, da bi napredovali i razvijali svoju blizinu prema Bogu. Prije nego krenem na konretne primjere, naglasio bih da grijeh koji je u svojoj biti čisto zlo i nema ništa dobro, upravo jer je totalna suprotnost od dobra, šteti čovjeku i njegovoj biti koja zbog grijeha ne može doći do izražaja. Grijeh čini slijepoču u čovjeku kojeg sam prethodno spomenuo. S Bogom se tog grijeha rješavamo. Kad toliko zapnemo i ustrajemo u grijehu, mi ni ne znamo da činimo grijeh. Tada smo totalno slijepi. Da ne idem dublje u temu obraćenja, hoću reći da grijeh udaljava čovjeka od Boga i bit je zatvorena, a čovjek je razvio nešto svoje što ga nikad nije, niti će ga moći u potpunosti ispuniti. Dakle, ovdje dolazimo do problema. Čovjeka ne ispunjava ono što ima. Zašto mu se to događa? Klanjamo li se mi Bogu ili nečemu što ne ispunjava? Čovjek je tjelestan i duhovan. Nije samo tijelo i nije samo duh. Traži rješenja i postavlja stalno pitanja o smislu života, te je to dokaz, da teži nečemu većem.  Čovjek mora težiti materijalnom da bi preživio na zemlji, mora jesti materijalnu hranu, a mora težiti i duhovnom jer je duhovno biće. U čemu je onda problem? Odgovor na pitanje, kome se klanjaš leži u tome. Materijalno je jako dobro, treba uživati u istome, no gdje je tu Bog Stvoritelj i tebe i toga materijalnoga? Kukamo jer nemamo ovo ili ono, živce gubimo zbog novaca, zbog kladionica, raznih utakmica, pjevača. Tjedan prije nekog koncerta mi razmišljamo o tome, mislimo samo o tome, no gdje je tu Bog? Gledamo sapunice i plačemo, a pitaš li se jesi li si ikad posvjestio rane Isusove i smrt Njegovu, jesi li ikad zaplakao zbog toga? Jesi li vlasnik nečega ili je taj predmet, čovjek, događaj vlasnik tebe? Kao da je duša zapela negdje i ne pronalazi put do Boga. Govorimo da se klanjamo Bogu, a za sve se ljutimo i ne praštamo. Bog prašta, a mi ne. Uzdižemo se iznad Njega i stvaramo sebi lažne bogove. Kako je rekao Bl. Ivan od Križa: "Povuci svoje srce iz svijeta, prije nego Bog povuče tvoje tijelo". On govori da ti duša pripada Bogu, i na Njemu treba biti navezana, a ne na stvorene stvari. Razlikujem dvije aktivnosti po pitanju stvorenih stvari, a to je biti sretan zbog malih stvari i veseliti se malim stvarima. Biti sretan zbog malih stvari je kad se nečemu pokloniš, kad te to čini sretnim, a to te koči do Boga i ubrzo se osjećaš ispraznim. Druga aktivnost je veseliti se malim stvarima. To je kad kroz te male stvari vidiš Boga, veseliš se, ali tvoja duša i dalje pripada Bogu i s Njim je združena. Sveti Petar Damijanski je rekao: "Odvojimo se duhom od svega što vidimo i priljubimo se uz ono što vjerujemo." On  ne želi reći da materijalno ne valja. Već da tvoj duh ne smije pripasti materijalnom, odnosno mora biti uz Boga. To je ispravno klanjanje Bogu.

Čovjek s izokrenutom stvarnosti, prepoznaješ li se u tome?

Ovo sve rečeno bi mogli povezati s primjerom boce. Zamislimo čovjeka kao bocu. Unutra imamo recimo dvije smjese nečega koja se jasno razlikuju. Recimo smeđa i bijela smjesa. Jasno ih razlikujemo i vidimo. Pretpostavimo da je bijela smjesa duša, a smeđa je tijelo. Čovjek je prisutan u svijetu i duhovno i materijalno. S obzirom na tu činjenicu, smjesa se izljeva na određene stvari na koje nailazi čovjek. Ukoliko čovjek jede hranu, brine za svoj izgled, izgled kuće to je materijalno izljevanje. Ukoliko se čovjek moli i posvećuje svoju dušu Bogu, to je duhovno izljevanje. Navedeno su idealni uvjeti. U redu je ostvarivati odnos s Bogom, a isto tako brinuti za izgled. No, jesmo li se ikad pitali, jesu li nam se takve stvari ikad pobrkale?  Čvrsto tvrdim da jesu! Mazimo i pazimo svoje automobile, a odbacujemo čovjeka, ne znamo oprostiti, a bitno da ne možemo minutu bez mobitela izdržati. Duh i tijelo se mijenja, tijelo je duh, duh je tijelo. Može li išta gore od toga? Duša  u tom trenutku pripada i radi ono što bi tijelo trebalo. Duša gubi tada funkciju, jer je zakinuta i ne dopire do Boga, do dobrote. Sipamo svoju duhovnu "smjesu" duše po nebitnim stvarima, te time joj branimo ulazak u nešto svetije. Kad trebamo gledati bit kod čovjeka, mi gledamo materijalno, jer pristupamo materijalno i vidimo samo njegov fizički izgled, a vežemo se duhom za nepotrebne sitnice. Duhovna smo bića u temeljnoj biti dobri, i možemo prepoznati dušu i dobrotu kod drugoga, ako se duhovno otvaramo - progledamo. Kao malo dijete koje ide u školu. Ono pripada svom domu, svojim roditeljima i nije navezano na školu. No, ostane li dijete kod škole i ne vrati se kući poslije nastave, roditelji će ga tražiti. Ići će prema školi i tražit će ga, a dijete mora gledati i odazvati se na poziv roditelja. Tako je i s nama. Dušom smo združeni s Bogom, kad zalutamo i dušu ostavimo na nečem stvorenom, On nas doziva i želi da progledamo i vratimo se domu svom kao izgubljena ovčica. Ipak, prije se mi gubimo, nego djeca. Jer djeca znaju kome pripadaju i tome nam mogu biti uzor. Na taj način znajmo i mi kome pripadamo i kome ćemo bijelu smjesu iz boce davati. Bude li obrnuta situacija, tj. okrene li se duša i tijelo, niti vidimo dobrotu, niti dajemo dobrotu iz koje nastaje grijeh, a grijeh je u biti loš koji zatvara spomenutu temeljnu bit, onda k tome vidimo samo tjelesno, jer krivo gledamo i ulazimo u začarani krug. Zatvoreni u svoj svijet, slijepi i van dosega ljepote. To čini egoizam i posljedica kao takvog i jest egoizam.

 Nadalje, dobro je upitati se, igra li sotona u ovom kakvu ulogu? Sotona i broj 666, upućuje na okretanje, prevrtanje, perverziju. On izokreće stvari, koje udaljuju čovjeka od Boga. Je li vam palo na pamet, da je sotona ušao i da ga čovjek bira i sluša, mada on to ne znao i da je upravo on to okrenuo kod čovjeka? Hoću reći, da je sotona kako ionako stalno okreće i odvaja od Boga, upravo bio vjetar u leđa nama slabima, da smo okrenuli dušu i tijelo, i započeli na krivi način živjeti.

Primjer u braku...

Nakratko bi samo spomenuo element braka. Brak je slika Boga na zemlji, predokus iz kojeg nastaje život. Sotona je protivnik i života i tijela. Zamislimo, muškarac ima ženu. Ukoliko se njemu dogodilo krivo obraćenje ili okret od Boga, odnosno duša i tijelo da su u tom smislu zamijenjeni,  on će na ovaj način gledati ženu. Prvo neće je gledati kao živu dušu, već fizički, drugo neće shvaćati i vidjeti njezinu dobrotu, te neće niti njegova dolaziti do izražaja. Često je to razlog rastave, jer nije ušao u tu duhovnu vezu sa svojom ženom. Duša ti pripada Bogu, no s obzirom da je brak predokus onoga što nas čeka, ulaziš dušom u brak i vežeš se dušom sa svojom ženom. Današnji problem je što primjerice supružnik,  nazovimo to okrenutog karakternog temelja, gleda ženu kao obično tijelo, a dušu ne vidi. Ukoliko dođe do toga, brzo će mu se svidjeti neka druga, ali ako muškarac vidi ženinu dušu i veže se s njom, njihove biti su vezane, i može biti neka lijepa žena druga, ali tom muškarcu je njegova najljepša jer se povezao s njezinom biti, otvorio se njezinoj dobroti i nudi također i svoju. To je snaga duha, i u njihovoj vezi ne manjka niti sreće, niti ljubavi, niti Boga, a Bog je sreća i ljubav. Što se tiče tjelesnog spolnog odnosa, to je vrhunac, nakon darivanja i vezanja duša, slijedi i fizičko spajanje. Predokus i duhovni i fizički kao ono što nas čeka u vječnosti.

Nikad ne odustaj..

To je ispravan put kojim se pristupa. Obraćenje traje cijeli život. Tko kaže da je u potpunosti ušao u odnos s Bogom, te da nema nikakve greške i nema što dalje razvijati, čini najveću grešku.  Gledaj svoje životne situacije, gdje si slab i gdje padaš? Pogledaj svoje navezanosti i ovisnosti. Predaj ih Bogu jer će On učiniti tebi slijepcu, da progledaš. Ponizi se da bi vidio svoje slabosti i vjeruj.  I nikad nemoj prestati duboko u sebi  postavljati ovo pitanje:

Kome se ja klanjam i gdje mi je srce?

Ravnopravnost dostojanstva između muškarca i žene u vezi ili braku!?

Jesmo li ikad postavili pitanje o ravnopravnosti??

Muškarac i žena ulaze u brak, a da ne promisle o ravnopravnosti i funkciji sebe i drugoga u braku i obitelji. Često ulaze u brak, a da se to pitanje ne postavi. Muškarac i žena mogu živjeti s odgovorom na to pitanje, a da ga u sebi svjesno ne izreknu. O odgovoru upravo može ovisiti smjernica i ispravnost braka.  Taj odgovor koji se unutra krije često ispliva na površinu u djelima. Dobro je stoga preispitati sebe. Dakle, odgovor iznutra malo pomalo izlazi van, te se jasno očituje problem ili ispravnost zajedništva.

        Ravnopravnost u djelima 

Uđu li supružnici u brak svjesni ravnopravnosti, te  par stavlja jedno drugog na istu razinu, pozitivni rezultati se mogu očekivati, naravno uz provođenje istoga.  Dakle, niti je muškarac iznad žene, niti žena iznad muškarca. Postaju jedno i tako i djeluju. Živeći na taj način oni se predaju jedan za drugog, te postižu ne odvojeni  već, zajednički  i ispravni cilj. Dakle iz ravnopravnosti koju muškarac pruža ženi i žena muškarcu vidimo se zapravo u tome krije smisao i sreća. Ne možeš postati jedno s nekim ako se ne spustiš na njegovu razinu, odnosno ako nisi kao on. Bog nam je dao tu mogućnost. Stvoreni smo na Njegovu sliku i priliku. Na taj način možemo uživati u Njemu.  Ipak grijehom smo se udaljilji, ali opet, Bog je postao jednim od nas poprimivši ljudsko tijelo. Opet smo s Njim po Isusu Kristu. Vidimo da je taj dublji, temeljni odnos ravnopravnost od začetaka i ako ga konzumiramo u braku,  sreća će izaći na vidjelo i u čovjeku i izvan njega.

Posljedice manjka ravnopravnosti

Suprotno od posljedica ravnopravnosti, nedostatak istoga stvara nepotpun odnos. Kao kulu od karata koja se može srušiti svakog trenutka. Partner koji je ne vidi svoju partnericu ravnopravnom po dostojanstvu, po ljudskoj vrijednosti, koji ne vidi jednaku vrijednost njih dvoje, ne može biti jedno s njom. U duhovnom smislu odbija biti jedno. Takva posljedica rađa i druge posljedice, bilo nepovjerenje, laganje, prekomjerno svađanje, te na kraju razvod.  Sve to može biti uzrok manjka svijesti o pravoj ljubavi i predanju gdje je osoba ravnopravna sa svojim partnerom i gdje parter partnerici služi, te se na taj način i natječu u poniznosti, a ne kako to biva u današnjem svijetu, u uzdizanju. Dakle, posljedice su ogromne i prije svakog ulaska u dublju vezu, brak, treba promisliti kako ja svog partnera/partnericu gledam, jer posljedice sad nevidljive kasnije kada dođu do izražaja mogu razoriti i sami brak. Sve ovo ukazuje na sebičnost koja razara, a nesebičnost je služenje i sreća koja se mora očitovati u odnosu supružnika. To je ljubav i zapravo druge ljubavi nema. To je «ona ljubav zbog koje mučenik daje život za nešto vrednije od života samoga», bez toga nema ravnopravnosti, nema potpunog odnosa, te su i sami temelji srušeni, a onda možete pretpostaviti što dalje slijedi.

Uvijek se priupitajmo..

Stupamo li u vezu ili smo u vezi. Pogledajmo kako gledamo partnera/partenricu po ravnopravnosti i dostojanstvu, te  kako on/ona gleda nas? To je zapravo temelj koji može donijeti ili zakinuti vrijednosti jednoga braka i veze. Stoga, razmislite i na ispravan način po potrebi  djelujte, da bi posljedice bile pozitivne i  zdrave za Vaš brak ili vezu.