Predsjednički izbori, želi li Hrvatska promjene? Unutar Crkve, jesmo li autentični?

Izvor:  Jabuka.tv

Potaknut predsjedničkim izborima u Republici Hrvatskoj, ali i događajima koji su se zbili na sam dan izbora, odlučio sam povezati te analizirati i postaviti sebi i/ili drugima nekoliko pitanja za razmišljanje. Gledajući stanje unutar države zadnjih nekoliko godina, a i kroz razgovor ljudi u Njemačkoj, te iz mog vlastitog iskustva, nikako ne mogu reći da stvari u Hrvatskoj idu na bolje, ljudi, barem većina njih ostaje nezadovoljna, te ih sve više iseljava.  Složili bismo se svi, da je konačno na redu neka promjena, i to na bolje. Ipak, prema rezultatima glasova, rekao bih da Hrvati ne žele promjene, jer zadnjih 20 godina u igri su stalno dvije iste stranke, te se one stalno izmjenjuju na vlasti. Za jedan dio birača ipak se da naslutiti da želi promjene, jer se drugačije glasali u odnosu na prošle godine (slično se dogodilo prije 5 godina s Ivanom Sinčićem). Postavlja se pitanje, jesu li zaista političari ti, koje stalno krivimo ili mi sami, ili štoviše, oni koji zaista žele promjene u takvoj državi su već ili će tek iseliti. Ne želim ovime stajati niti na jednu stranu, samo se želim zapitati što zaista želimo, jer svjedoci smo negodovanja protiv političara, što s naše strane, što sa strane drugih ljudi. Ne ulazeći u razloge glasanje za ovog ili onog kandidata, zaista se pitam, kada će nastupiti to zadovoljstvo hrvatskih građana ili je jednostavno riješenje iseliti se u drugu državu? Ostaju li samo oni koji imaju koristi od spomenutih političkih stranaka, ili onaj manji dio može nešto učiniti ili se pak i oni spremaju na put? Činjenica je da iseljenje ne staje, ili ako stane, jesu li tada otišli oni koji se nisu mogli izboriti za promjene? Ne želim ulaziti u političke vode, no razmišljajući o tim pitanjima, promatrao sam i druge komentare i mišljenja. Kome je onda dobro, tko ionako neće iseliti, zašto se gledaju vlastiti interesi, a ne dobrobit cijelog hrvatskog naroda? 

Ovaj uvod sam napravio iz razloga da svatko od nas preispita prave razloga očekivanja od Republike Hrvatske, ali prije svega moramo razmisliti što mi želimo i ono što mi ne želimo, odgovora li to svakom čovjeku ili samo grupi ljudi.? Na koji način pristupam tome? Koga tim činom predstavljam?  Mislim li pri tome na druge građane?  Mislim li na one koji su iselili? Je li mi do čovjeka stalo ili ću svoje ideale, principe pogaziti, radi moje osobne koristi? Trebamo dobro razmisliti o tim temama, a posebno kada nešto ili nekoga predstavljamo. U ovom uvodu se može naći svaki čovjek, ali sam ga napisao zbog dvije stvari. Prva tema je naše glasanje, za iste ljude i stranke, koje ništa pozitivno ne donose Hrvatskoj, a svejedno im se daje glas, a druga tema je autentičnost i ispravno djelovanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj, te njezina reakcija na spomenute izbore.


Vrlo kratko bih se osvrnuo na sam tijek događaja. Gospodin Milanović i gospođa Kitarović, bili su ili su još uvijek na političkoj sceni. Da ne ulazim u dublju analizu, jer nisam politički stručnjak, mogu samo komentirati ljude i njihovo zadovoljstvo tijekom vladavine spomenutih. Vjerujem da statistički podaci mogu pokazati još bolje, ali i mišljenje ljudi i njihovi iskazi isto pokazuju, kako u Hrvatskoj stanje nije ništa bolje, dakle sasvim je suprotno, čudi činjenica da i dalje glasaju za iste stranke pod kojima se stanje pogoršavalo i pod kojima se stanje pogoršava. Moj favorit je bio Miroslav Škoro, no ta tema sad nije bitna. Nije me iznenadilo što Škoro nije pobijedio, već me iznenadilo kako Hrvati unatoč pogoršanju stanju, unatoč masovnom iseljavanju, unatoč takvim žalosnim činjenicama ipak daju glas onima koji su to sve prouzroučili. Ne krivim političare iskreno, oni dobiju šansu učine ili ne učine, okoriste se položajem i odu. Čudi me narod što ih konstantno vraća, ne shvaćajući da im omogućuju ono što su dosad radili. Iskreno drago mi je zbog velikog postotka onih koji nisu glasali za prva dva kandidata, pokaz je da se u Hrvatskoj ipak nešto kuha. Ipak, sve je to nedovoljno i bojim se da će ti birači biti još razočaraniji. Zaista ne treba čuditi što nam je stanje u Hrvatskoj takvo, što toliko ljudi odlazi. Kraj ovakvog stanja, gdje nam sudbinu kroje samo dvije stranke, stavljajući svoje predstavnike, koji svejedno kakva nemoguća obećanja kažu, kakve laži izgovore, pa kad ljudi i shvate da su lažno obećavali, nevjerojatno je da opet za njih glasaju. Bojim se da nije posrijedi dobar politički program, već obična osobna korist od tih stranaka, pa i ona najmanja zbog koje je moguća promjena u Hrvatskoj ponovno zaustavljena. Zaista ne želim misliti, iako sam to sam učinio, da je jedina moguća opcija i jedini način da se dogodi promjena Hrvatske jednog čovjeka, neovisnog o tim strankama, njegov odlazak iz Domovine. S jedne strane, ostajem šokiran što to narod čini, s druge strane sam optimističan jer vidim da nisam sam, vidim puno ljudi koji su također bili željni promjene, koji su također ostali u čudu, misleći kako je sad vrijeme da se nešto poduzme. Moram priznati da sam ostao negativno iznenađen, ali nada u promjene ostaje i dalje.

Ipak, čuđenju nikad kraja. Promatram istupe Katoličke Crkve, te odmah napominjem, kako se ne uzdižem iznad bilo koga, već promatrajući stanje, imam potrebu opomenuti sebe, druge, odnosno nas kao Crkvu, te i one koji Crkvu vode. Ovu nije osuda. Crkva nam je potrebna i Crkva nam daje Krista, odnosno Krist nam daje sebe i  Crkvu koju vodi Duh Sveti.  Branim to i odstupam od toga. Baš zato u ljubavi i poniznosti imam potrebu ovo reći, nama kao motivaciju da ne zaboravimo naše poslanje. Također kako sam rekao, čuđenju nikad kraja. Promatram situaciju već duže vrijeme, te način reagiranja vrha Katoličke Crkve, te pojedinih biskupija. Današnji izbori su kap koja je prelila čašu, te sam, ponavljam u poniznosti i bratskoj želji, u nadi da bi hodili ispravnim putem, putem Krista, odlučio sam prokomentirati slučaj u kojoj se sve češće nalazi Katolička Crkva. Upravo pod temom izbora veže se ponovno Katolička Crkva u Hrvatskoj.

Crkva zajednici vjernika koja je predvođena Papom, kardinalima, biskupima i svećenicima. Crkva koja danas itekako mora biti autentična, jer gubi snagu djelovanja, upravo svojim neautentičnim naviještavanjem evanđelja. Crkva koja ima odgovornost prema svojim vjernicima, Crkva koja ima najveće i najvažnije Blago za svakog čovjeka, ona je ta koja ima Isusa  Krista i u kojoj Isus Krist živi i zaista je prisutan. Ona je ta koja nam donosi Radost Evanđelja. Ona je ta koja donosi i sije plodove ljubavi u svakodnevici.  Po njoj smo svi pozvani isto činiti. Iako je svaki čovjek vjernik pojedinačno pozvan na takvo djelovanje u Crkvi postoji hijerarhija koja se sastoji od pojedinaca klera i laika.  Jedno od bitnih elemenata Crkve u Hrvatskoj glede hijerarhije je Zagrebačka nadbiskupija. 

Kao i svaki vjernik i ona ili onaj koji je predstavlja, svakako mora, a posebice u javnosti, brinuti o autentičnosti kršćanskog identiteta.  Ono što me negativno iznenadilo jest, stavljanje članka/Božićne čestitke  Zagrebačke nadbiskupije akutalnoj Predsjednici, jedan dan prije izbora.

Da ustanovimo određene tvrdnje.

Božić se slavi 25.12. i ne čestita se  četiri dana ranije. Zašto je Zagrebačka nadbiskupija to učinila ranije i to na jedan dan prije izbora s predsjednicom Kolindom Grabar - Kitarović, stavivši sliku s njom i te samu čestitku(članak) javno na svojoj web stranici?

Odgovor se sam nameće, i pretpostavlja se da u toj poruci nema nikakvog duhovnog karaktera, već izrazito političkog.  Tko i kako i ima li uopće koristi od predsjednice, u to neću ulaziti. 

Korištenje blagdana Božića za promoviranje predsjedničkoga kandidata nije mala i bezazlena stvar.

Što se tiče spomenutog predsjedničkoga kandidata, sličan slučaj smo imali kada je Pater Ike, govori o o jogi, te uputio poruku Kolindi Grabar Kitarović, te jasnio iznio i obrazložio stav Katoličke Crkve o Jogi, da bi ubrzo profil Patera Ike nestao, odnosno bio izbrisan s facebooka.

Treća stvar koju bih spomenuo jest, da je Riječki vjeroučitelj Marin Miletić, održao govor podrške na Trgu Bana Jelačića za vrijeme štrajka učitelja, gdje je spomenuo i gospodina Plenkovića, na što se Riječka nadbiskupija ogradila od njega. Nešto kasnije je javno putem Youtube kanala, podržao predsjedničkog kandidata Miroslava Škoru, ubrzo nakon toga biva premješten iz škole u kojoj je radio 14 godina, u drugu školu. Ima li djelovanje Riječke nadbiskupije s Marinovim djelovanjem, to pitanje ostavljam otvorenim.

Napomenuo sam kako je autentičnost vrlo bitna, te se vrlo važno znati da se može javiti sablazan kod vjernika, ukoliko te autentičnosti nema. 

Da zaključimo, premještanjem vjeroučitelja pod čudnim okolnostima, iako jasno obrazlaže moralna načela i odluke odabira kandidata za predsjedničke izbore, što svaki čovjek sa svojom slobodom govora ima pravo. Ipak bih to pitanje ostavio otvorenim. No tu imamo i  brisanje profila katoličkoga svećenika koji javno brani stav katoličke crkve protiv osobe (kandidata za predsjednika) koja se pojavljuje na Božićnoj čestitki aktutalnoj predsjednici Republike Hrvatska dan prije izbora.

Izvor: danica.hr

Korištenje Božića i Božićne čestitke u svrhu promidžbe predsjedničkoga kandidata u ime Zagrebačke nadbiskupije i  uklanjanje osobe koja brani Crkvu, nažalost nije autentično ponašanje nekoga tko predstavlja  Crkvu, kao zajednicu vjernika.Ovdje se nažalost može zaključiti, kako čovjek ne može izraziti svoj stav, te da institucije unutar Crkve mogu djelovati na itekako neautentičan način, što će još više udaljiti i sablazniti  vjernike, te umanjiti vjeru u Crkvu kao zajednicu vjernika i "zaručnicu" po kojoj je moguće spasenje. Netko tko predstavlja Crkvu kao što je Zagrebačka nadbiskupija, mora na bratski način savjetovati i dati upute, da se treba glasati po savjesti, kako joj nalaže vjera. Svakako ne na ovaj način, s jedne strane podržavati kandidatkinju zbog koje je svećenik morao povući svoju obranu, te iste Katoličke Crkve koju spomenuta nadbiskupija predstavlja. Razgovarajući s nekolicinom ljudi, vjernika, mogu samo reći da nikako nisu zadovoljni ovim načinom. Stvara se razlika i jaz između vjernika i klerika, te se svećenicima zadaje još veća zadaća i teret da opravdaju obraz Katoličke Crkve. Dok se vjernici laici s nepovjerenjem distanciraju, razočarani u vrh Crkve. 

U Svetom pismu se govori o bratskoj opomeni. To je vrlo važno. Priznajem Crkvu kao onu kojoj je Krist povjerio naviještati Evanđelje, priznajem je kao neophodnom za svoj život, priznajem da je u njoj spasenje, priznajem da je u njoj sam Isus Krist - Živi Bog, zbog toga me ove stvari i bole. Ne želim da Crkva zaboravi tko je i koje je njezino poslanje. Kad već vjernici zaborave, ona mora biti svjetionik i vodilja, a ne da  pojedinci u  njoj gledaju vlastite interese, te se zalaže protiv slobode govora, a pogotovo kad je u pitanju obrazlaganje i argumentiranje te obrana katoličkoga nauka. Želim da se usmjere na čovjeka, na njegove potrebe, posebice duhovne, za njegov duhovni rast, a ne promoviranje, te postizanje svojih svjetovnih želja, radi vlastite materijalne koristi unutar Hrvatskog društva, dok moralni temelji i temeljno poslanje biva zaboravljeno, a sablazan vjernika sve veći.

Izvor: bitno.net

Ovo govorim svima, kleru i laicima i samome sebi, ne zaboravimo naša poslanja, poslanja kao svećenika, muža, supruge, roditelja sve na Njegovu slavu, a ne vlastitu korist. Posebice slobodu govora u obrani Katoličkoga nauka i unošenja njega i njegovih vrijednosti u društvo .Ne želim da se skrivamo, iako apsurdno zvuči, ne želim da nas vrh Crkve u tome spriječi,  želim da nas potiče i staje uz nas vjernike laike i svećenika, kada govorimo i djelujemo u svijetu, a ne da se brani i skriva iza političkih elita, zbog ovozemaljski stvari. Naravno, dobro se uvijek prisjetiti rečenice : "Ako te otac i majka zaborave, ja – govori Gospodin – neću te zaboraviti nikada." Ponekad djeluje da smo sami, ali sjeti se Gospodin je tu za tebe, kada te svi zaborave. Ovo sve je bratska opomena u ljubavi, jer ovo što vidim boli. Ne boli samo jer ja taj način smatram lošim, boli slušanje drugih razočaranih vjernika, odlaze, udaljavaju se, ne uzimaju Crkvu niti prisutno Otajstvo unutar nje više ozbiljno. Moramo se mijenjati, podsjećati se tko smo i što su nam prioriteti. Ovo je nekoliko primjera što nije u redu, ali naravno svaki vjernik od nas je pozvan biti dio te Kristove autentičnosti. Ovo je opomena za sve nas, dakako radi se bratskoj opomeni u ljubavi. Također 

, što u zadnje vrijeme sve više uočavam kod vjernika laika isto, identificiraju se sa hdzom, podupiru Kolindu i pozivaju se na Crkvu i govore da svaki vjernik treba glasati za HDZ i Kolindu, te ističu kako je Milanović zlo i da on ne smije biti predjsjednik. Za mene je to šokanto, jer usudim se to reći, nema to veze s vjerom, niti onaj koji ne glasa ili glasa suprotno nije manje vjernik. Ipak to nema vjere s Crkvom. Iznenađuje činjenica da ti vjernici blate Milanovića, uzdižu Kolindu, a svjesni da je pod njezinim djelovanjem i djelovanjem tih političkih stranaka (HDZ i SDP) puno ljudi iselilo da stanje u Hrvatskoj nije bilo dobro, a da čuđenje bude veće pozivaju se na Crkvu i govore kako jedan vjernik mora tako glasati. Smatram to suludim. Osim što smatram da to nema veze s vjerom niti vjerskom identifikacijom, smatram da ima itekako s politčkom, koristeći vjeru za potvrdu političke pripadnosti. To je besmisleno i ide na teret autentičnosti Crkve, u čemu očito sudjelu i klerici i laici, što sam prethodno objasnio. Također pravi vjernik će biti slobodnog duha i razborito promišljati o kandidatima i njihovim programima, kao i dobru što nam ti ljudi na vlasti mogu donijeti, te isto usporediti njihovo djelovanje zadnjih godina i na temelju toga donijeti pravu odluku.  Tako da smo pozvani razmisliti za što smo se opredjelili, koja je naša uloga, služilimo li Crkvi i Bogu ili isto koristimo za potvrdu svojih principa, kao i za našu osobnu korist. Opomena je to svima nama.

Dr. Prof Ivan Bodrožić vrlo lijepo obrazlaže smisao bratske opomene:

"Prema Isusovoj pouci vidimo da je smisao bratske opomene da se njegovi učenici zauzmu oko onoga koga treba osloboditi od spona grijeha, a ne da od njega hladno dignu ruke obilježavajući ga kao grešnika. Isusovi učenici pozvani su učiniti sve što je u njihovoj moći da pomognu grešniku, ali isto tako da prema njemu budu odlučni u trenutku kad on ne prihvaća njihovu opomenu, pogotovo ako on svojim grijehom sputava i druge, uvlačeći ih u mrežu zla kojoj je konačni rezultat propast. A učinili su sve što su mogli za grešnika onda kad su ga ljubili i kad su se potpuno predali za njega, kad su i svoj život podredili njegovu spasenju."

Svi smo pozvani slijediti naše poslanje, ostati vjernu Kristu i Crkvi, opomenuti brata svoga, ali i praštati greške ne uzdižući se iznad onoga koji griješi.

U tom duhu volimo, opominjimo, praštajmo i svakako, budimo autentični!

Nikica Škulj

Egoizam, sve prisutniji u svijetu. Je li i tebe zahvatio?

GDJE SAM JA?

Svjedoci smo raznih krađa i otimanja drugima da bi čovjek zadovoljio sebe i svoje potrebe, isto tako prebacivanja krivnji na druge. Često govorimo kako to druge određene osobe rade, a da pri tome ne pomislimo na sebe. Što to mi upravo radimo? Govorimo o nekome, ne videći sebe.  Kad nas netko optuži opet tražimo neka opravdanja, opet ne gledamo sebe ili preciznije u sebe i svoju savjest. Što to zapravo radimo? Ima li to kakve posljedice u nama i oko nas?  U zadnje vrijeme, a i inače kroz povijest smo svjedoci puta egoizma. Zašto biramo taj put i postoji li drugi i kakav je taj put? Mislimo da nismo egoistični, da smo dobri, a nismo ni svjesni koliko smo po tom pitanju  zatvoreni. Zapitajmo se, postoji li u nama nešto dobro? Puštamo li to dobro van ili pravimo neku sliku svog dobra? Koji je smisao naše unutarnje biti? Gdje je tu Bog?  Jesmo li na pravom putu, ili smo površni vjernici koji se okreću kako vjetar puše? Puštamo li dobrotu u samoj biti duše van, ili igramo po nekim izmišljenim pravila? U prijevodu, je li i nas zahvatio egoizam današnjice iz kojeg izvire zlo?

TEMELJNA BIT U TEBI

Čovjek se zna pitati koji je smisao života? Postoji li nešto poslije smrti? Jako dobro pitanje, no u današnjem vremenu, i kod vjernika koji se nadaju vječnom životu i kod ateista koji se nadaju nečemu ili ničemu, ovo pitanje dolazi u drugi plan. Brinemo se oko bitnih stvari, a zanemarujemo još bitnije. Posao, diploma, škola, sve je to bitno. Ipak, nešto u nama duboko traži nešto više. Zbog toga čovjek može postići sve, a osjećati se isprazno. Čini se da je nešto ostalo nedorečeno, nešto se očito aktiviralo u čovjeku i traži kao malo dijete hranu. To je bit naše duše, nešto po čemu mi jesmo ono što jesmo. Ono glavno i dubinsko naše. To dubinsko je naša dobra bit. Po tome je svaki čovjek dobar, no ta dobrota ne izlazi tako često van. Upravo u tome kad čovjek čini dobro, bez očekivanje zahvale, on se osjeća dobro. Sami osjećaj je nagrada. Glavni je to temelj sreće. Ovdje je riječ o egoizmu. Što je to egoizam, i kako on utječe na prethodno spomenutu bit dobrote? Kada govorim o egoizmu, uvijek ga zamislim kao zatvor s velikim prozorima kroz kojih se vidi raskoš i ljepota onoga vani. Cvijeće, drveće, ptice i mir.  No, u tome vidim i zatočenog čovjeka koji je slijep i prozori kao da su uzaludni. Ne vidi što je vani, te jednostavno ne želi van. Činjenica je, kad bi izašao osjetio čar ljepote. To je egoizam, gdje ljudi vide sebe i samo su oni bitni, te od sebe ne vide osim drugih, ni ono što im pristup drugima i otvaranje i spremnost u djelovanju, te svrha istoga omogućuje. Kada kažem svrha, aludiram na to, da zna, zašto je dobro činiti u samoj biti. Ne, zato jer je to ljudski i humano. Malo dublji razlog se očekuje, a to je ta bit, koja označava naš početak i našu svrhu življenja. Ukoliko slijepac progleda, sama bit i dobrota će moći doći do izražaja i sreća će se osjetiti. Da bi progledali, potrebna nam je poniznost, strpljenje i vjera u Isusa Krista. Ako nam učini da progledamo, progledat ćemo duhovno, a On je to činio i fizički i duhovno drugima prije 2000 godina. 

KOME SE KLANJAŠ? 

Sad kada sam približio pojam temeljne biti, postavio bih pitanje čitatelju. Klanjaš li se Bogu ili nekom drugom? Ovo pitanje itekako ima smisla. Često govorimo kako smo vjernici, kako smo Božji, kako nikad ne bi izdali Boga, no pogledajmo situaciju malo dublje. Savršenog među nama nema, no težnje prema savršenstvu u duhovnom smislu mora biti, da bi napredovali i razvijali svoju blizinu prema Bogu. Prije nego krenem na konretne primjere, naglasio bih da grijeh koji je u svojoj biti čisto zlo i nema ništa dobro, upravo jer je totalna suprotnost od dobra, šteti čovjeku i njegovoj biti koja zbog grijeha ne može doći do izražaja. Grijeh čini slijepoču u čovjeku kojeg sam prethodno spomenuo. S Bogom se tog grijeha rješavamo. Kad toliko zapnemo i ustrajemo u grijehu, mi ni ne znamo da činimo grijeh. Tada smo totalno slijepi. Da ne idem dublje u temu obraćenja, hoću reći da grijeh udaljava čovjeka od Boga i bit je zatvorena, a čovjek je razvio nešto svoje što ga nikad nije, niti će ga moći u potpunosti ispuniti. Dakle, ovdje dolazimo do problema. Čovjeka ne ispunjava ono što ima. Zašto mu se to događa? Klanjamo li se mi Bogu ili nečemu što ne ispunjava? Čovjek je tjelestan i duhovan. Nije samo tijelo i nije samo duh. Traži rješenja i postavlja stalno pitanja o smislu života, te je to dokaz, da teži nečemu većem.  Čovjek mora težiti materijalnom da bi preživio na zemlji, mora jesti materijalnu hranu, a mora težiti i duhovnom jer je duhovno biće. U čemu je onda problem? Odgovor na pitanje, kome se klanjaš leži u tome. Materijalno je jako dobro, treba uživati u istome, no gdje je tu Bog Stvoritelj i tebe i toga materijalnoga? Kukamo jer nemamo ovo ili ono, živce gubimo zbog novaca, zbog kladionica, raznih utakmica, pjevača. Tjedan prije nekog koncerta mi razmišljamo o tome, mislimo samo o tome, no gdje je tu Bog? Gledamo sapunice i plačemo, a pitaš li se jesi li si ikad posvjestio rane Isusove i smrt Njegovu, jesi li ikad zaplakao zbog toga? Jesi li vlasnik nečega ili je taj predmet, čovjek, događaj vlasnik tebe? Kao da je duša zapela negdje i ne pronalazi put do Boga. Govorimo da se klanjamo Bogu, a za sve se ljutimo i ne praštamo. Bog prašta, a mi ne. Uzdižemo se iznad Njega i stvaramo sebi lažne bogove. Kako je rekao Bl. Ivan od Križa: "Povuci svoje srce iz svijeta, prije nego Bog povuče tvoje tijelo". On govori da ti duša pripada Bogu, i na Njemu treba biti navezana, a ne na stvorene stvari. Razlikujem dvije aktivnosti po pitanju stvorenih stvari, a to je biti sretan zbog malih stvari i veseliti se malim stvarima. Biti sretan zbog malih stvari je kad se nečemu pokloniš, kad te to čini sretnim, a to te koči do Boga i ubrzo se osjećaš ispraznim. Druga aktivnost je veseliti se malim stvarima. To je kad kroz te male stvari vidiš Boga, veseliš se, ali tvoja duša i dalje pripada Bogu i s Njim je združena. Sveti Petar Damijanski je rekao: "Odvojimo se duhom od svega što vidimo i priljubimo se uz ono što vjerujemo." On  ne želi reći da materijalno ne valja. Već da tvoj duh ne smije pripasti materijalnom, odnosno mora biti uz Boga. To je ispravno klanjanje Bogu.

Čovjek s izokrenutom stvarnosti, prepoznaješ li se u tome?

Ovo sve rečeno bi mogli povezati s primjerom boce. Zamislimo čovjeka kao bocu. Unutra imamo recimo dvije smjese nečega koja se jasno razlikuju. Recimo smeđa i bijela smjesa. Jasno ih razlikujemo i vidimo. Pretpostavimo da je bijela smjesa duša, a smeđa je tijelo. Čovjek je prisutan u svijetu i duhovno i materijalno. S obzirom na tu činjenicu, smjesa se izljeva na određene stvari na koje nailazi čovjek. Ukoliko čovjek jede hranu, brine za svoj izgled, izgled kuće to je materijalno izljevanje. Ukoliko se čovjek moli i posvećuje svoju dušu Bogu, to je duhovno izljevanje. Navedeno su idealni uvjeti. U redu je ostvarivati odnos s Bogom, a isto tako brinuti za izgled. No, jesmo li se ikad pitali, jesu li nam se takve stvari ikad pobrkale?  Čvrsto tvrdim da jesu! Mazimo i pazimo svoje automobile, a odbacujemo čovjeka, ne znamo oprostiti, a bitno da ne možemo minutu bez mobitela izdržati. Duh i tijelo se mijenja, tijelo je duh, duh je tijelo. Može li išta gore od toga? Duša  u tom trenutku pripada i radi ono što bi tijelo trebalo. Duša gubi tada funkciju, jer je zakinuta i ne dopire do Boga, do dobrote. Sipamo svoju duhovnu "smjesu" duše po nebitnim stvarima, te time joj branimo ulazak u nešto svetije. Kad trebamo gledati bit kod čovjeka, mi gledamo materijalno, jer pristupamo materijalno i vidimo samo njegov fizički izgled, a vežemo se duhom za nepotrebne sitnice. Duhovna smo bića u temeljnoj biti dobri, i možemo prepoznati dušu i dobrotu kod drugoga, ako se duhovno otvaramo - progledamo. Kao malo dijete koje ide u školu. Ono pripada svom domu, svojim roditeljima i nije navezano na školu. No, ostane li dijete kod škole i ne vrati se kući poslije nastave, roditelji će ga tražiti. Ići će prema školi i tražit će ga, a dijete mora gledati i odazvati se na poziv roditelja. Tako je i s nama. Dušom smo združeni s Bogom, kad zalutamo i dušu ostavimo na nečem stvorenom, On nas doziva i želi da progledamo i vratimo se domu svom kao izgubljena ovčica. Ipak, prije se mi gubimo, nego djeca. Jer djeca znaju kome pripadaju i tome nam mogu biti uzor. Na taj način znajmo i mi kome pripadamo i kome ćemo bijelu smjesu iz boce davati. Bude li obrnuta situacija, tj. okrene li se duša i tijelo, niti vidimo dobrotu, niti dajemo dobrotu iz koje nastaje grijeh, a grijeh je u biti loš koji zatvara spomenutu temeljnu bit, onda k tome vidimo samo tjelesno, jer krivo gledamo i ulazimo u začarani krug. Zatvoreni u svoj svijet, slijepi i van dosega ljepote. To čini egoizam i posljedica kao takvog i jest egoizam.

 Nadalje, dobro je upitati se, igra li sotona u ovom kakvu ulogu? Sotona i broj 666, upućuje na okretanje, prevrtanje, perverziju. On izokreće stvari, koje udaljuju čovjeka od Boga. Je li vam palo na pamet, da je sotona ušao i da ga čovjek bira i sluša, mada on to ne znao i da je upravo on to okrenuo kod čovjeka? Hoću reći, da je sotona kako ionako stalno okreće i odvaja od Boga, upravo bio vjetar u leđa nama slabima, da smo okrenuli dušu i tijelo, i započeli na krivi način živjeti.

Primjer u braku...

Nakratko bi samo spomenuo element braka. Brak je slika Boga na zemlji, predokus iz kojeg nastaje život. Sotona je protivnik i života i tijela. Zamislimo, muškarac ima ženu. Ukoliko se njemu dogodilo krivo obraćenje ili okret od Boga, odnosno duša i tijelo da su u tom smislu zamijenjeni,  on će na ovaj način gledati ženu. Prvo neće je gledati kao živu dušu, već fizički, drugo neće shvaćati i vidjeti njezinu dobrotu, te neće niti njegova dolaziti do izražaja. Često je to razlog rastave, jer nije ušao u tu duhovnu vezu sa svojom ženom. Duša ti pripada Bogu, no s obzirom da je brak predokus onoga što nas čeka, ulaziš dušom u brak i vežeš se dušom sa svojom ženom. Današnji problem je što primjerice supružnik,  nazovimo to okrenutog karakternog temelja, gleda ženu kao obično tijelo, a dušu ne vidi. Ukoliko dođe do toga, brzo će mu se svidjeti neka druga, ali ako muškarac vidi ženinu dušu i veže se s njom, njihove biti su vezane, i može biti neka lijepa žena druga, ali tom muškarcu je njegova najljepša jer se povezao s njezinom biti, otvorio se njezinoj dobroti i nudi također i svoju. To je snaga duha, i u njihovoj vezi ne manjka niti sreće, niti ljubavi, niti Boga, a Bog je sreća i ljubav. Što se tiče tjelesnog spolnog odnosa, to je vrhunac, nakon darivanja i vezanja duša, slijedi i fizičko spajanje. Predokus i duhovni i fizički kao ono što nas čeka u vječnosti.

Nikad ne odustaj..

To je ispravan put kojim se pristupa. Obraćenje traje cijeli život. Tko kaže da je u potpunosti ušao u odnos s Bogom, te da nema nikakve greške i nema što dalje razvijati, čini najveću grešku.  Gledaj svoje životne situacije, gdje si slab i gdje padaš? Pogledaj svoje navezanosti i ovisnosti. Predaj ih Bogu jer će On učiniti tebi slijepcu, da progledaš. Ponizi se da bi vidio svoje slabosti i vjeruj.  I nikad nemoj prestati duboko u sebi  postavljati ovo pitanje:

Kome se ja klanjam i gdje mi je srce?

Naše slabosti i Njegova bezuvjetna ljubav by: Kristina Filipović

Iako stvoren na sliku Božju, čovjek ipak ima svoje nedostatke i slabosti. Nismo savršeni poput svoga Stvoritelja, ali iz dana u dan nastojimo živjeti po Njegovim zapovijedima i usmjeriti svoja razmišljanja prema Njemu. Više puta znamo osuditi svoga bližnjega zbog počinjenog grijeha, umjesto da malo bolje obratimo pozornost na vlastite postupke. Sebe jednostavno ne vidimo. Ne vidimo da smo možda i sami pogriješili. Jednostavno je teško priznati svoja nedjela – svoje slabosti – jer se bojimo osude od strane društva ili obitelji. Strahujemo od optužbi umjesto da zatražimo savjet i utjehu.

Zar smo zaboravili da je Isus bio osuđen, ismijan i izranjen, ne zbog svojih, nego zbog naših nedjela? Tih nedjela mogli smo se možda osloboditi uz Njegovu pomoć, a mi smo ih bez imalo razmišljanja počinili i bili svjesni da griješimo.No, Krist je umro zbog naših gijeha i prije nego smo sagriješili. Svojim životom zajamčio nam je slobodu i osigurao mjesto u vječnosti.Bez imalo ustručavanja primio je na svoje izranjeno tijelo onaj teški križ po kojem smo lišeni vječne smrti. Jasno nam je dao do znanja da nas ljubi više nego samoga sebe. Zar nam ni to nije dovoljo kako bismo shvatili Njegovu bezuvjetnu ljubav? Svojom mukom, smrću i uskrsnućem poručio nam je da ne bojimo borbe protiv zla i grijeha, jer je On s nama. Zašto se i dalje ustručavamo krenuti u taj pobjedosnosni boj? Naš Gospodin strpljivo čeka da mu se obratimo, a mi uporno tražimo pomoć na krivim mjestima i od krivih ljudi.  Kada kažemo da nešto možemo sami, zapravo Ga tada najviše trebamo. Uporno zamagljujemo Njegovo dobrostivo lice koje vapi za našim obraćenjem. Kada bismo u kušnji samo pomislili na to da je Bog uz nas, vjerojatno bi već tada osvojili bitku protiv zla. Bog svoju pomoć nudi svima, samo ju trebamo prihvatiti i dopustiti Mu da nam pomogne u borbi protiv grijeha. Upravo je grijeh taj koji nas sputava u tome. Nemojmo se bojati! Mnogi su pravednici i sveci na nebu imali iste mane kao i mi. No, oni su molili i prihvatili Božju pomoć koja ih je oslobađala okova grijeha. Molitvom i obraćenjem možemo pobijediti sve ono što prijeći naše posvećenje i odvaja nas od Boga. On samo traži da se bacimo u naručje Njegove providnosti.  Želi da Mu vjerujemo i da se prema Njemu odnosimo kao prema prijatelju koji je uvijek tu, kada zatrebamo Njegovu pomoć. Ne smijemo smetnuti s uma da dobri Pastir budno pazi na svoje stado. On sve vidi, sve čuje i ni trenutka nas neće ostaviti u nevolji. On vidi dubine našega srca. Ljude se može prevariti, ali Boga ne i zato moramo biti posve iskreni.  

Isto tako neizostavna karika u lancu koji vodi do sreće je Isusova i naša Majka -  Marija koja je zbog ljubavi prema nama velikodušno prihvatila ulogu Majke našeg Stvoritelja i Spasitelja. Upravo nam je Marija dala pravi primjer vjere i potpunog predanja Očevoj volji. Po uzoru na njenu poslušnost, pokušajmo se što više osloniti i predati Bogu. Dopustimo Mariji da nam pokaže put ka svome Sinu. Uputimo joj svoje molitve, jer je ona ta koja naše brige, probleme, i potrebe posreduje do svoga Sina. Kao što je uočila na svadbi u Kani, da nema vina, a vino je simbol ljubavi, tako i danas ona uočava da nema ljubavi, te to kao i u Kani, prenosi svome Sinu – Isusu Kristu. Ona govori slugama: « Što god kaže učinite!». On progovora u našim srcima, a ovo su savjeti naše Majke. Osluškujmo i pronađimo Njegovu riječ duboko u našim srcima. Promišljajmo nad njom, te je pretočimo u djela!

Kristina Filipović, studentica KBF-a

Zahvaljujem se Kristini na trudu, uloženom vremenu, te priloženom tekstu. Hvala! Nikica. 

Razlika prave ljubavi i one plasirane (izmišljene) - Konačni cilj ljubavi

Prije svega, stavljam Evanđelje u kojem Isus pretvara vodu u vino na jednoj svadbi, koje će mi kasnije koristiti u tekstu.

Isus pretvara vodu u vino

1 A treći dan [poslije ovoga] u Kani galilejskoj bila je svadba i Isusova majka bila je tamo. 2 A Isus i njegovi učenici također su bili pozvani na svadbu. 3 I, kada je nestalo vina, Isusova majka mu reče: “Nemaju vina.”4 A Isus joj reče: “Zašto mi to govoriš, ženo? Moje vrijeme još nije došlo.” 5Njegova majka reče slugama: “Učinite šta god vam kaže.” 6 A tamo je stajalo šest kamenih krčaga za vodu koje su Jevreji koristili za svoja obredna pranja, od kojih je svaki bio od po 80 do 120 litara. 7 Isus im reče: “Napunite krčage vodom”, i oni su ih napunili do vrha. 8 I reče im: “Zahvatite sada i odnesite glavnom poslužitelju.” I, odnijeli su, 9 a kada je glavni poslužitelj probao vodu koja je postala vino, ne znajući odakle ono dolazi (iako su sluge koje su zahvatile vodu znale), on je pozvao mladoženju 10 i rekao mu: “Svako najprije iznosi najbolje vino, a kada se gosti napiju, [iznosi] ono lošije. Ali ti si čuvao najbolje vino sve do sada!” 11 Isus je učinio [da je] ovo početak svojih čuda u Kani galilejskoj i pokazao svoju slavu, i njegovi učenici su povjerovali u njega.

Počnimo od pojma ljubavi. Danas se ta riječ koristi za razne stvari i time je pojam ljubavi razvodnjen. Što je zapravo ljubav? Što označava? Što se očekuje od ljubavi? Često kažemo ljubav prema čokoladi, ljubav prema psu? Je li to zaista ljubav?? Od čega se sastoji ljubav, koji su uvjeti bezuvjetne ljubavi? Što znači da je ljubav bezuvjetna? Puno toga stavljamo kako nama odgovara i nerijetko nam se i događaju loše posljedice, jer smo stavili po svome. Svojim ne znanjem, maštom, utjecajem društva, raznih medija, dobivamo sliku totalno krive ljubavi, ljubavi bez imalo žrtve, ljubavi koju mi sami zamislimo. To što dobivamo i što zamišljamo, ljudi moji nije ljubav. To su samo naše razmažene želje koje nemaju veze s ljubavi! 

Funkcija ljubavi

Da je Bog ljubav i da dolazimo od ljubavi, tj. od Boga i da je na nas preneseno Božansko djelovanje smo rekli. (Vidi objava br. 1).  Iz toga shvaćamo unutrašnjost i začeće ljubavi. No, što se zapravo očekuje od ljubavi i koja je njezina funkcija, te kada je ljubav djelotvorna, su pitanja od velike važnosti, pogotovo za današnji suvremeni svijet. Najljepšu pjesmu ljubavi donosi "pjesma nad pjesmama" u Bibliji. U kojoj je prisutan dijalog između zaručnika i zaručnice  o čemu ću malo kasnije više. U toj pjesmi nema nimalo egoizma. Jasno je da je ljubav međusobno davanje, pružanje, bez egoističnih ispada. Potpuno davanje i potpuno upotpunjavanje. Ljubavi je cilj davajući sebe ljubiti.

Put prema pronalasku stvarno prisutne ljubavi.

Lako je uzeti ono što mi želimo i ono što nam drugi plasiraju i potpisati kao ljubav. Netko može reći da i ovo što ovdje pišem je plasirano, i da punim glavu glupostima. No, već iz iskustva možete shvatiti da nije tako. Što želim reći? Malo se zaustavite, odmorite od ovog svijeta, od društva, medija. U tišini se zapitajte, što je to ljubav?  Što ja mogu dati da provedem ljubav? Što ja mogu učiniti da ljubav izađe na vidjelo, da bude djelotvorna?  S takvim dubokim razmišljanjem možete lako doći do odgovora ako krenete pravim putem. Ako u sebi otkrijete tajnu ljubavi, doći će te do temeljnih stvari o kojima ovdje pišem. Nikada, ali nikada nemojte pomisliti, a što bih ja mogao dobiti? Ljubav nije egoistična, ljubav je darežljiva, ljubav misli na druge. Egoizam uništava ljubav. Krenite razmišljati, što ja mogu dati, a ne što ja mogu dobiti. Takav put je ispravan put. Zamislite da se nađu cura i dečko i spremni su davati samo, uživati u davanju, uživaš u primanju. Kakva samo ljepota. Prioritet neka vam bude davanje. Zamislite cura i dečko se natječu u dobroti, tko će više biti bolji prema nekome. Nije im stalo što  će dobiti, a svejedno dobivaju!! Kakve su samo tu iskre ljubavi prisutne. Takva ljubav, vjerujte snažno se očituje. Očituje se jer je prava, iskrena i stvarno Prisutna! Usrećiti nekoga ne misleći na svoju sreću, snažno je očitovanje ljubavi. Takvo uzajamno djelovanje čini sretne obje osobe.  Često u ovom suvremenom svijetu, cura govori dečko mora biti ovakav, onakav za mene i suprotno. Nije loše željeti nešto dobro, loše je ako to stavimo na prvo mjestu i zanemarimo ili stavimo na drugo mjesto potrebe i želje partnera. S takvim stavom razvijamo bolestan odnos. I tu se ljubav gubi i tjera. Rekao bih da je to "bolesna ljubav", i toga je danas sve više u svijetu. Dakako da naglasim, ljubav nije samo među partnerima, ljubav je i među djecom, roditeljima i također ne smije biti egoistična. Zaključimo dakle početni put i shvaćanje ljubavi. Ovakva shvaćanja su samo zdravi temelji za razvoj odnosa i ljubavi, nadalje se oni moraju provoditi u djela.

Žrtva ljubavi

Kada govorimo o žrtvi, ovdje vidimo veliku razliku današnjih mladih supružnika, i nekadašnjih, prije 30ak i više godina. Povećava se broj rastava u današnjem vremenu. Suvremeno doba odbacuje sve staro, plasira nešto novo, nekakve nove ideje, a mladi ih lako kupe. Njihov stil i način života odudaraju od onog što su živjeli njihovi preci. Njihovi preci su bili svjesniji ovog što sam pisao u prethodnom odlomku i znali su za žrtvu. Kod današnjih mladih je situacija drugačija. Osim što nisu svjesni, niti žive ovo prethodno napisano, imaju egoistične pristupe i vrlo razmažene ideje. Današnji mladi imaju potpunu krivu sliku ljubavi, o čemu sam govorio. Ta slika ljubavi ne poznaje nikakvu žrtvu. Ljubav bez žrtve nije ljubav. Isus je ljubio Crkvu, sve do smrti. Nosio je taj križ, a da ljubav pobjeđuje vidimo u tome što je Uskrsnuo. 

Današnji mladi gledaju na ljubav, kao ljubav iz bajke, kao nešto savršeno bez ikakve muke. Isus je podnio muku, a mladi ne žele. Čim se pojave problemi, oni se rastaju, to ljubav nije. Ljudi moji, ljubav je potrebna i djelotvorna u muci. Kada nastanu problemi, supružnici zajedno moraju nositi taj križ, do kraja, do kraja muke, jer ljubav pobjeđuje. U braku bude i uspona i padova, zajedničkim snagama održavaju ljubav i snagom ljubavi prebrođuju muku. Današnji mladi misle da ne smije doći ni do jedne svađe, misle da mora biti kao u filmu, bajci. Naši mladi zapravo žive u velikoj bajci. Ne odustajte nakon pada odmah. Niti Isus noseći križ nije odustao nakon pada. Ljubio je svoju zaručnicu do kraja. Učinite i vi to sa svojim partnerima, ljubite ga do kraja, bezuvjetno. To poznaje prava ljubav, bezuvjetno ljubljenje i svakodnevnu spremnost na žrtvovanje za brak. To je ljubav, a ne ono što vam mediji i društva prodavaju i plasiraju! Budite svjesni toga i pristupajte na takav zreli način, osim u vašim srcima, ljubav će se očitovati i vani, te će ljudi primijetiti prisutnost stvarne žrtveničke ljubavi koja dolazi od Boga!

Pjesma nad pjesmama 

Najljepša pjesma ikad napisana o ljubavi. Prisutan je dijalog između zaručnika i zaručnice. Ili Crkve i Boga, a isto se uzima kao muškarac i žena. Ovdje ću se morati poslužiti značajkama profesora Petera Krefta. Naime, čovjek je izložio 7 značajki o ljubavi pjesmi nad pjesmama, a to su:  Ljubav je najveća pjesma, ljubav je dijalog, ljubav je evanđelje, ljubav je slobodno dana, straha u ljubavi nema, ljubav je vjerna i ljubav je spolna. U kratkim crtama ću objasniti svaku (po Kreeftu). Ljubav je najveća pjesma. Ljubav je dublja od svake riječi i kao svaka glazba potiče na ono dobro i tajnovito, te je i sama ljubav tolika dobra i tajnovita, pa je stoga ljubav najveća pjesma. Ljubav je dijalog. Vidljiv je dijalog između zaručnika i zaručnice, kao i dijalog unutar ljubavi, odnosno Boga, tj. dijalog unutar Trojstva. Ljubav je evanđelje. Ljubav je radosna vijest, obećanje blaženstva, pogleda prema budućem izvršenju što će se dogoditi u "vjenčanju". Ljubav je slobodno dana.  Bog ne može prisilit čovjeka na ljubav. Zaručnica slobodno odabire i kreće prema svom zaručniku. Straha u ljubavi nema. Ljubav i strah ne idu zajedno. Gdje ima straha ljubavi ili nema ili nije čista. Ljubav izgoni strah. Prepusti se pravoj ljubavi i straha neće biti. Ljubav je vjerna. Samo se jednoj osobi iskreno i iz ljubavi možeš predati, ako su u pitanju više osoba, to nije ljubav i to je povreda ljubavi. Prava ljubav nije rasipna i usmjerena je prema jednoj osobi. Ljubav je spolna. Muškarac i žena su spolni i ulaze u spolni odnos, tj. sveti čin koji je vrhunac ljubavi. Tako i Bog prožima čovjeka, što je idealna slika, slika Boga i slika konačnosti, sjedinjena Crkve s Bogom, odnosno vjenčanja. Tko ima i živi ove značajke  u braku, može zaista biti siguran da je u dobrom, sretnom i zdravom braku.

Zaključni dio - Isus Zaručnik, Crkva Zaručnica.

Zašto je prava ljubav o kojoj sam govorio tako bitna i važna?

Ljubimo partnere kao što je Krist ljubio Crkvu. Obitelj se još naziva "Crkva u malom". U njoj je prisutna slika Boga, a Crkva i obitelj zajedno žive. Obitelj doprinosi poslanju Crkve, živeći sliku Svetoga Trojstva, a Crkva pomaže obitelji koja sama dio Crkve. Ljubav je ključna i donosi nam predokus onog što nas čeka u vječnosti. Prije svega, slika trojstva je prisutna u braku, ljubeći se nastaje treća osoba. Kao što su tri osobe u Bogu.

To je prvi znak koji je također usmjeren nečemu što nas nadilazi. Drugi znak vodi prema cilju. Isus koji je došao, ljubio je i ljubi svoju zaručnicu Crkvu, tj. nas. Bog prožima čovjeka, a tu je prisutna i slika u spolnom odnosu. Isus je zaručnik, vjenčanje će se uskoro dogoditi. Nije čudno što je na početku biblije govor o Adamu i Evi, muškarcu i ženi. Pjesma nad pjesmama je u sredini Biblije, a na kraju u otkivenju, najava konačnog vjenčanja. Otkrivanja vea. Sjedinjenje u  vječnosti.  Brak je predokus onog vječnog. Vrhunac ljubavi u spolnom odnosu i prikaz sjedinjenja u vječnosti s Bogom. Ovdje želim iskoristiti evanđelje koje sam na početku stavio. Osim što spolni odnos treba doći u braku, kao i bolje vino na kraju, htio bih naglasiti i nešto drugo. Loše vino je došlo na početku, a dobro vino pretvoreno iz vode i blagoslovljeno od Isusa dolazi na kraju. Ono što želim reći vezano za zaručnika i zaručnicu je da je ljubav najbitnija i dana je kao predokus u braku, to je vino, ali ono lošije. Ono pretvoreno vino iz vode, tj. bolje vino je zapravo vjenčanje u vječnosti što dolazi kasnije, kada se naš zaručnik Isus Krist ponovno vrati. Isus je blagoslovio brak na kojem je bio, vino  je i samo simboliziralo blagoslov. Isus blagosljiva svaki brak na zemlji, i to je znak, da dolazi nešto novo, ponovni blagoslov ili bolje vino. Kako je Isus dao bolje vino na kraju, tako i za kraj čuva vječni život u zajedništvu s Njim. Do tada imamo brak koji je isto posvećen i svet, te simbol onog boljeg i vječnog. Konačno stapanje sa živim Bogom u vječnosti. To je smisao življenja, smisao braka i prava slika i pravo očitovanje živog Boga i Njegovog spasenjskog plana. 

Takvo značenje i smisao ljubavi shvatimo i živimo. Svaki dan budimo na taj način usmjereni prema Bogu. Ne znamo termin vjenčanja, ali pripremajmo se za to vjenčanje, živeći po istinskoj i snažnoj ljubavi koja nam je od Boga dana. To je ona prava ljubav koju moramo obraniti, jer ta ljubav  života vječnoga je vrijedna. U tom Duhu, usmjereni prema Njemu, nemojmo odustajati i tu ljubav provedimo u djelo, zajedno s našim zaručnikom i budućim mužem, Bogom vječnim. AMEN!

 Stavi me kao znak, na svoje srce!

Stavi me kao pečat, na svoju ruku!

Što je potrebno da bi napredovao u vlastitoj duhovnosti?

Ljubav..

Prije svega dobro je promisliti što nas to ispunjava? Uvijek nezadovoljni, tragamo i tražimo nešto. Kada to nešto dobijemo, nakon nekog vremena počinje se ponovno osjećati praznina. Možda tada i dublja. Bitno je, zastati i promisliti, koji je moj cilj, čemu težim i što me to ispunjava? Ovdje želim staviti naglasak na ljubavi prvenstveno, a onda na poniznosti i nenavezanosti što tvori jednu, nazovimo to tako prekrasnu cjelinu. Bog je stvoritelj, no Stvoritelj nije bio stvoritelj prije stvaranja, ali ipak je bio, iz čega i kako proizlazi sve ostalo. Ljubav koja je sami Bog je to snažno Božansko djelovanje iz kojeg sve proizlazi. Bog - Otac i sin toliko su se ljubili međusobno da se to osjetilo. Reklo bi se, ovdje ima tog Duha, toliko se snažno osjeti ta ljubav. Naravno, tu je i postojao i postoji Duh, Duh Sveti. Po tom Božanskom djelovanju Bog stvara svemir, zvijezde, zemlju, mora, životinje, a na kraju samo Božansko djelovanje prenosi i na svoj vrhunac stvaranja, a to je čovjek. Bog je udahnuo Dah života čovjeku. Možemo reći da stvaranje nije gotovo. Stvaranje traje. Čovjek je Božji suradnik u stvaranju. Dao mu je da sudjeluje u tom Božanskom djelovanju, a to se očituje u spolnom odnosu. Muž i žena se toliko ljube, a vrhunac postižu u  spolnom odnosu, gdje nastaje treća osoba, a to je dijete. Nastaje obitelj, jedna obitelj. Najljepša slika Boga. Jedan Bog, a tri osobe. Najsavršeniji čin, iskreni spolni odnos u izljevu iskrene ljubavi.  Da nije bilo te ljubavi, ne bi niti nas bilo, niti ičega drugoga. Čovjek može imati sve, ali ono temeljno što čovjeka ispunjava, ono što je bilo prije bilo čega na zemlji, to je ljubav, ako nje nema, čovjek će lutati i tražiti, i ostat će u srcu prazan i neispunjen. Dakle, same Isusove zapovijedi, nakon što su ga upitali što činiti da baštinim život vječni. Isus je odgovorio, ljubi Boga, ljubi bližnjega. Boga koji je sam ljubav, i čovjeka koji je vrhunac Božjeg stvaranja. Ljubeći Boga, ljubiš čovjeka, a ljubeći čovjeka ljubiš Boga. Jedno bez drugog je nemoguće. Ljubav je u središtu, i ljubav je smisao i razlog našeg postojanja, a to je zapravo sami Bog. Drugo na što bih stavio naglasak je poniznost. Čovjek se u današnje vrijeme često stavlja na mjesto Boga. Želi imati sve pod kontrolom, želi sve dokazati znanstveno, odbacuje religije i na neki način uzdiže sebe i nitko mu nije potreban. Koliko god se trudio oko znanosti, na pitanja vlastite egzistencije nije našao odgovor. Čovjek se digao u visine, kao da će ovdje na zemlji biti vječno. Ljudi trebaju biti svjesni da je ovo samo kratki put, jedno malo putovanje u kojem, da bi stigli na cilj, ne smiju ni varati, niti odustajati, niti misliti da putovanje neće završiti. Trebamo si posvjestiti činjenice, da smo ovdje vrlo kratko, jedan jako mali dio povijesti i da ne smijemo postupati kao da ćemo živjeti još par tisućljeća. Prije 100 godina nas nije bilo, za 100 godina nas neće biti, a živimo totalno suprotno. Krademo, varamo, gledamo da što bolje prođemo, pa makar i nepoštenim putem. Pitam ja Vas, čemu to vodi?? Kada već živimo tako kratko, jel' nije bolje da život od-živimo kao ljudi, da očuvamo to ljudsko dostojanstvo?! Ako smo već ljudi, ponašajmo se kao ljudi. 

Poniznost..

Poniznost!! Ponizimo se pred drugima, spustimo se, uvažavajmo druge, možda nećemo proći trenutno najbolje, ali vjerujte, proći ćemo najbolje! Dopustimo da nas naša savjest dirne. Nemojmo tjerat po svome i biti preokrutni. Živimo pošteno, ali živimo da bi živjeli. Zašto se toliko uzdizati, ljutiti, vrijeđati i osuđivati druge?? I sami radimo krivo, i sami griješimo, a kad treba optužiti, prvi smo. Spustimo se, ponizimo se. Čak nismo ni živjeti zaslužili koliko griješimo. Zauzvrat Bogu, što nas je stvorio, što imamo tako prekrasan dar od Njega - život, nemojmo se ponašati kao najsavršeniji, kao Bog. Najgore što se mi želimo uzdići rekao bih, iznad Njega. Toliko smo tvrda srca da ne znamo ni praštati, što Bog zapravo čini. Promislimo malo, kako bih mogao i što dati Bogu zauzvrat. Umjesto međusobnog osuđivanja, uzdizanja i ponižavanja jedno drugog, ponizimo se  i ljubimo druge. Nemojmo dopustiti da zlo zavlada našim srcima i da se na nama očituje zlo. Zlo se može pobijediti dobrotom koja nam dolazi od Boga. Svaki put kada vičete, kada ste ljuti na nekoga, kada bi najradije svijet srušili, sjetite se, čineći zlo, sluga ste zla, sluga ste sotone. Od-uprite te se od toga od zla i takve kušnje. Pobjedi zlo po Božjoj ljubavi. Praštajte i širiti dobro i kad je najteže. Tamo gdje zavlada dobro, zlo bježi. Zato, budite spremni oduprijeti se svemu što nije dobro i svemu što želi potisnuti ljubav. Bog Vam je dao slobodnu volju. Iskoristite je i usmjerite na ljubavi, poniznost, da budete sluga Boga, a ne zla. 

Nenavezanost..

Čovjek je pod utjecajem svakakvih zemaljskih zadovoljstava. Bog je stvorio zemlju, a u zemaljskom bogatstvu treba uživati i to je dobro. Postoji ipak jedna opasnost zbog koje je bitna nenavezanost. Osoba može biti usmjerena prema dobrom, može ispravno živjeti,  no, puno ljudi ipak nema tu spremnost, "ostaviti sve i poći za Isusom". Ivan od Križa je rekao, "ne dopusti da te išta zadovolji što nije Bog". Bitno je da znaš kome si i zašto usmjeren. Sve stvari na zemlji mogu biti dobre, ali one su uvijek sekundarne. Primaran je samo Bog. Taj stav mora imati svaki kršćanin. Mora se očitovati ta spremnost. Uz sve materijalne probleme, čovjek mora imati sigurno tlo pod nogama, a to je Bog, jer On je cilj. Ponekad nas upravo te materijalne stvari znaju udaljiti od Boga. Brinući se previše oko materijalnoga i baveći se njime, ne vidimo onu duhovnu dimenziju kojoj smo usmjereni kao ljudi. Bitno je shvatiti da su materijalne stvari nužne za život na zemlji, ali nisu nužne za život poslije života. Kada takav stav prakticiramo u životu, puno je lakše živjeti s određenim problemima, a i neće dolaziti do praznine ako slučajno imamo viška, štoviše bit ćemo spremni davati i dijeliti.  Bez nenavezanosti, ne samo da se udaljujemo od Boga, već uvijek želimo još i puno nas lakše pogađaju materijalni problemi. Istina, život je težak, puno je financijskih problema, to je križ koji čovjek nosi. Podijelimo li taj križ s Isusom, puno ga je lakše nositi. Čovjek neće vječno ostati na zemlji. Toga treba biti iznimno svjestan što češće u životu. Kada nastanu problemi ne treba zaboraviti na Boga, kao i kad nestanu. S Bogom kroz život je lakše  i kad imamo sve, jer pronalazimo ispunjenje, a i kad nemamo ništa, ipak s njim imamo sve. Ne znam koliko sam uspio biti jasan vezano za nenavezanost, no ona je dosta bitna da se čovjek pronađe. Osim materijalne, tu je prisutna i druga navezanost, kao što su neki događaji, što tko misli o nama itd. Treba se toga osloboditi i znati pravi put i pravi cilj. Sve može biti dobro, ali postoji ono najbolje čemu hodimo i čega moramo biti svjesni. Osoba može biti zaslijepljena, i zbog toga mogu ispaštati ostale vrijednosti. Ne treba nikad gubiti vjeru u Boga, s njim treba koračati u svakom trenutku života. Ovdje dolazi do razlike pojma "bogatstvo". S nenavezanošću čovjek shvaća i zna što je zapravo za njega bogatstvo, dok navezani ljudi na razna zadovoljstva imaju lažnu sliku bogatstva, te su oni kao takvi zaslijepljeni. Nenavezanost je jedan od uvjeta shvaćanja prave i istinske vrijednosti. Kada sve to sada spojimo u jedno. Ljubav, poniznost i nenavezanost tvori jedan savršeni način života, života svakog sveca. Nenavezanošću pokazati spremnost za Boga, te u poniznosti ljubeći Boga, tj. ljubeći ljubav biti usmjeren za konačno jedinstvo s Njim. 

I predivna pjesma za kraj objave! :)