srijeda, 31. srpnja 2013.

Sklad duše i tijela



Često nas nešto boli fizički, a nismo ni svjesni da nas isto tako može boljeti i unutra, da nas duša zna boljeti. Čovjek ne može odbacivati jedno, a drugo prihvaćati. Nema života od toga. Čovjek si u jedinstvu duše i tijela. Kako tjelesno čovjek može biti umoran, tako i duhovno. Fizički je čovjeku potreban odmor, a tako i duševno. Jedno ide s drugim. 

TIJELO

Tijelo, svima nama poznato. Ne jedemo, gladni smo, puno radimo, umorni smo, potrebna je hrana i odmor. Dakle tijelo ima svoje potrebe, i čovjek da bi živio mora zadovoljiti tjelesne potrebe. O tijelu zato i nemam puno reći, svi jako dobro znamo što nam je činiti. Ono što bih htio naglasiti ovdje je, da je tijelo povezano s dušom i jedno bez drugog ne ide. Čovjek nije samo jedno od tog dvoje. 



DUŠA

Ono što je bitno, a što se često zanemaruje i nije toga svjesno je upravo duša. Duša kao i tijelo ima svoje potrebe. Često ljudi rade na materijalnom, da osiguraju tijelo, a unutra su razoreni. Ako radiš na tijelu, radi i na duši jer su zajedno u jedinstvu. Uzalud ti sve, ako si umro iznutra. Ne kaže se bezveze: " Nemoj umrijeti prije smrti". U tome naravno ima istine, a to je ono o čemu upravo govorim. Sklad duše i tijela dovodi do sklada života. Kao i sklad muškarca i žene dovodi do sklada obitelji. 

SKLAD

Spomenuo sam potrebe duše i tijela. Zanimljivo je kako su te potrebe vrlo slične. Tijelo treba hranu, umara se, zna biti povrijeđeno, potreban mu je odmor, zna ljubiti, a duša upravo sve isto. Problem je što ljudi ispune uvjete za tijelo, a duša im pati. Budu izgubljeni, ne znaju kuda bi sa sobom, ništa ih ne ispunjava, a opet misle da imaju sve. Često se ljudi nalaze u takvim situacijama. Često ljudi izigravaju nekoga i nešto u društvu, često izigravaju sretnog čovjeka, što zapravo nisu, jer im duša umire. Duša umire, a oni to uopće ne shvaćaju. Potreban im je novi početak i osvježenje. Krenimo po redu. Tijelu treba hrana, duši isto. Što je to hrana duši?  Čovjek dolazi od Boga, stvoren je na Njegovu sliku po ljubavi. Ono što treba čovjeku je ljubav. Ali ljubav prije svega, ne smije biti zaslijepljen materijalnim ili nekim obvezama, zanimanjima. Treba izgraditi dobre odnose, temeljene na ljubavi u obitelji. Trebaju naučiti davati i to će ih ispunjavati. Čovjek koji priušti sve svojoj obitelji, a ne pristupa niti to čini iz ljubavi, niti su odnosi određeni time, bit će prazan. Biti ponizan , sretan zbog malih stvari i spreman učiniti dobro hrani dušu. Živjeti za drugoga ispunjava dušu. Ona se razvija u takvim situacijama, jača. To je njezina hrana, biti sretan zbog drugih i samim time si i ti sretan i ispunjen. Osoba koja živi samo za sebe nije sretna.
Tijelo se umara. Duša se također može umoriti, od raznih emocija, raznih situacija, duša zna biti umorna i potreban joj je odmor. Odmor se može ostvariti udalji li se čovjek od ljudi i raznih događaja, te bude malo u samoći što je i sami preduvjet za molitvu. Svakome ponekad dobro dođe samoća, u kojoj opušteno može razmisliti o svemu.  Duša također može biti povrijeđena, kao i tijelo, i zna jako boljeti kao i tijelo. Povrijede li nas drage osobe, duša će biti povrijeđena. U tom trenutku treba raditi na oporavku. Kako se i na tijelu oporavak može zakomplicirati, tako i na duši. Prije svega dobro si je posložiti si stvari i krenuti prema napretku, umjesto komplicirati si stvari što nije dobro za dušu. Kako za tijelo ima lijekova, tako i za dušu. Najjači lijek za dušu je uz pozitivne misli i molitva. Kad sam već spomenuo pozitivne misli, obratio bih pozornost na profesora Tomislava Ivančića koji je odgovorio  na pitanje gdje se nalazi duša u tijelu.  Rekao je da je svaka stanica tijela ima dušu i time povezujem taj pozitivan stav. Misli dobro, da ti bude dobro. I duh i svaka stanica tijela u kojoj je smještena duša. Neki ljudi nakon povrede tijela moraju vježbati i posjećivati teretanu, molitva je isto dobra za povredu duše. Iako bez ikakve povrede duše i povrede tijela, duh i tijelo mogu jačati. Tijelo naravno može jačati trčajući, podižući utege, na drugačiji način isto tako i duša može jačati. Zajednički im je to što je potreban napor za oboje. Čovjek kada tek kreće, umara se brzo, naporno mu je i tek kada uđe u formu postaje mu lakše. Identično je s dušom. Što se duše tiče, moram se nadovezati na Tereziju Avilsku. Terezija Avilska spominje 7 odaja molitve . Tih 7 odaja se dijele na 3 stupnja. 1. stupanj (1.,2.,3. odaja) je početnički stupanj u kojem je potreban napor za skupljanje svih osjetila i usmjerenost prema Bogu. Najteži dio, ali ako se prođe, lakše je doći do uživanja. 2. stupanj je napredni u kojem osoba već uživa u Bogu, te se napor pretvara u slavljenje. 3. stupanj je savršeni stupanj koji ne ovisi toliko o čovjeku već isključivo o Bogu. To je već Božja odluka. U njemu dolazi do stapanja duše i Boga u Zamku duše. Tu osoba toliko uživa da ima osjećaj da bi se najradije ostavila zemaljske stvarnosti i ostala u tome zauvijek.  Za ovaj 2. stupanj se može reći da je san svake duše. A ja bih rekao da je duša tada u dobroj kondiciji.  U svakom slučaju vidimo tu povezanost i ne smije se zanemariti ni jedna ni druga strana. Pristuno je tu i pitanje ljubavi. Muškarcu se može sviđati tijelo žene i obrnuto, no zasnivana veza samo na tome ubrzo propada. Prava i čvrsta veza i brak se zasnivaju na uzajamnom davanju i ljubljenju  duha i tijela dečka/cure i muža/ žene.Također ni tu jedno bez drugog ne ide. Što se tiče čestih pitanja vezano uz dušu i tijelo. Propada li i duša kada tijelo umire ili kako će duša bez tijela? Činjenica je da tijelo propada zbog grijeha, zahvaćeni smo grijehom i zbog toga je došao Isus Krist. Da propada zbog grijeha znamo po Isusu Kristu koji je uskrsnuo tijelom, kao i Marija njegova majka koja je uznesena na nebo. Oboje su bili bez grijeha. Prof. T. Ivančić je rekao da ono tijelo mrtvaca koje vidimo, nije više njegovo tijelo, što je naravno istina. Isus nije uzalud uskrsnuo.  Po Kristu smo preobraženi, i po Kristu dobivamo novo preobraženo tijelo i dalje ćemo tvoriti jednistvo duše i tijela. Kratko bih još napomenuo još govor sv. Pavla o tjelesnosti i duhovnosti. Za njega i tijelo i duh mogu biti i tjelesni i duhovni. On govori o načinima života. Duša može biti duhovna i na taj način je na pravom putu. Usmjerena je prema Bogu. Duša također može biti i tjelesna. Propadljiva je,  navezana je  i nije usmjerana prema vrhuncu i istinskom cilju, Bogu. Također samim time i tijelo može biti duhovno, ako se na pravi način upravlja i živi njime, te se svjedoči životom usmjerenost prema Bogu, tako isto što može biti i tjelesno.Tjelesni način života je plitki način, dok je duhovni način uzdizanje iznad samog sebe prema Bogu. Pavao poziva da budemo duhovni u oba smisla, odnosno da zaista budemo duhovni čovjek u cjelini.

Zaključimo. Bitno je da ne zanemarimo tijelo, a još bitnije dušu. Onako kako se brineš za tijelo, brini se i za dušu. Održavaj sklad da bi živio u skladu!  Ne dopusti da ti duša umre, već živi dok si na životu!!


Dušom, tijelom, puna ljubavi, ti si žito što nam daješ kruh 

nam života. 

Svjetla puna, ti si jedina, jedina od svih žena, majka si 

Krista!!



utorak, 30. srpnja 2013.

Biti vjernik, nevjernik, ateist ili onaj koji napada..



VJERNIK


U današnjem svijetu susrećemo se s raznim nazovimo to tako "novim" orijentacijama što se svakog područja tiče. Ovdje bih stavio naglasak na religioznu orijentaciju. Prije svega bitno je naglasiti da se deklarativno i stvarno življeno ne podudara uvijek. Ljudi se izjašnjavaju kao svakakvi, a stvarnost je ipak malo drugačija. To moramo uzeti u obzir svaki put. Krenimo od "vjernika". Puno nas se predstavlja kao vjernici, ali dosta njih se uopće ni približno ne ponaša tako, štoviše, radi suprotno, a ispovijeda vjeru u Krista.  Ako ne učiniti nešto po pitanju vjere, bar da se učini nešto po stavovima. Nema smisla zagovarat stvari poput abortusa, homoseksualnih čina, a tvrditi da si vjernik. Vjernik uvijek treba biti usmjeren prema životu, te i pomisao na nastanak života ga treba radovat. Novi život je duboko otajstvo u  kojem se nastavlja Božje djelovanje, i prava slika Boga je u njemu prisutna. Povezano je usko s kršćanstvom. Vjernik treba zagovarat život, a ne biti protivnik života. Protivnik života je sotona. Abortusom ubijamo život, homoseksualnim činom iskorištavamo spolnost za svrhe za koje nije namijenjena, te iz toga ne može nastati život. Ovo su samo neki primjeri. Pravi vjernik mora živjeti ono što predstavlja i ono što smatra da vrijedi. A ne biti  vjernik samo na papiru.  Pravi vjernik prolazi često kroz kušnje, često pada, a često se i diže. Lažni vjernik je davno pao, ali i dalje živi kao da je sve ok, zapravo on je izgubljen. Problema uvijek može biti. Bitno je da kada se nazovemo vjernikom, to svojom vjerom i dijelima opravdamo. Ili bolje rečeno, izrazi da si vjernik ne samo riječima, već životom. To je ono što ljudi očito ne shvaćaju. Vjeruju u Boga, a boje se svega i strepe, te sumnjaju u sve. Ako vjeruješ u Boga, onda vjeruj da je uz tebe i ne boj se! Budi ono što kažeš da jesi.

NEVJERNIK

Počeo bih s rečenicom Josipa Ratzingera, koji tvrdi da kako se vjernici bore s nevjerom, tako i nevjernici s vjerom. Vjernici se pitaju što ako Bog ne postoji, dok nevjernici, što ako Bog postoji. Kao i vjernik, nije lako biti niti nevjernik. Oni stalno nešto preispituju, i vjerujem da je teško naći osobu kojoj je sve svejedno i koja se ne pita o svojoj egzistenciji. I tu dolazimo do agnostika, koji ili vjeruju ili ne vjeruju u neko božanstvo.  Puno je dakako nevjernika, agnostika, ali ipak deklariranih vjernika.



"HULIGAN"

Kao što smatram da oni koji bi samo nasilje u nogometu i oni što mrze protivničke navijače i momčad, nisu navijači, već huligani. Tako smatram da i ovdje postoji jasna razlika između pravih ateista, agnostika i "huligana" koji napadaju Crkvu. Oni koji napadaju Crkvu su zapravo ovisni o Njoj. Ne napadaju je jer ne vjeruju, vjerujem da nešto dublje stoji iza toga. Pravi agnostik, će tragati, radit će na sebi, na svojoj religioznosti i neće napadati iz čista mira Krista, odnosno Crkvu. Daleko je dublji razlog onih koji napadaju. Tko i što iza toga stoji, dobro je pitanje. Zasigurno kao vjernici možemo reći da sotona je taj koji mrzi život, mrzi onoga koji daje život, a to je Isus Krist. On može koristiti nesigurne ljude, udaljene od Boga za ovakve pothvate. Jedno je biti pošteni čovjek ateist ili agnostik, a drugo je biti "huligan" i ne poštivati druge i napadati Crkvu. Ovim putem molim one vjernike, da u blagosti i dobrom duhu ne uzvraćaju paljbu po onima koji su napali njih (tko tebe kamenom ti njega kruhom), neka budu uvijek otvoreni za miran razgovor. Molim i "napadače" da dobro razmisle koji su njihovi motivi napadanja, da duboko uđu u svoje motive, te da ne traže opravdanja u površnim stvarima.

ZAKLJUČAK

Ima nas svakakvih, ali poštujmo jedni druge i na taj način svi putevi istine bit će nam otvoreni. Ovo bih zaključio jednom rečenicom odnosno mojim odgovorom na jednu recimo to blago huligansku rečenicu.

Osoba koja je ismijavala Crkvu napisala je nešto tipa ovog.

Jedva čekam da vi vjernici kada umrete, shvatite da nema Isusa i da ste bili u zabludi!!

Ja Njemu odgovaram. Prijatelju, nije tragedija, da ja budem u zabludi, ako ja budem u zabludi nikome ništa. Tragedija je, ako Ti budeš u zabludi!!




Oprosti Majko, oprosti, i ja sam bio tu. S Judom ga ljubio,  Boga sam izdao, nisam ni znao!!



ponedjeljak, 29. srpnja 2013.

Vjera i kakve veze patnja ima s tim? Što se događa dok (ne) vjerujemo?

Prije samog govora o vjeri i patnji, prilažem dva evanđelja koja su vrlo bitna za ovu temu.


Isus nije priznat u svom zavičaju
(Mt 13,53-58; Lk 4,16-30)1 I otišavši odande, dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. 2 I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: "Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? 3 Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?" I sablažnjavahu se o njega.4 A Isus im govoraše: "Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu." 5 I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. 6 I čudio se njihovoj nevjeri.


Isus hoda po vodi
(Mk 6,45-52; Iv 6,15-21)22 I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. 23 A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.24 Lađa se već mnogo stadija bila ostisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. 25 O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. 26 A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: "Utvara!" I od straha kriknuše. 27 Isus im odmah progovori: "Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!" 28 Petar prihvati i reče: "Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!" 29 A on mu reče: "Dođi!" I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. 30 Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: "Gospodine, spasi me!" 31 Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: "Malovjerni, zašto si posumnjao?" 32 Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. 33 A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: "Uistinu, ti si Sin Božji!"





U ovom tekstu ću povezati vjeru i patnju, te naglasiti snagu u patnji, te  samu blizinu Božje prisutnosti i obrazložiti značaj vjere, dara Božjega. Često znamo prigovarati, tražiti neke druge metode, biti nevjerni i time se udaljiti od Boga.  Kada u nešto vjerujemo ili bolje rečeno u ovom slučaju u nekoga, moramo biti čvrsti u tome, da bi bilo koji čin temeljen na toj vjeri bio uspješan. Zamislite da kažemo čovjeku da vjerujemo u njega, molimo ga za pomoć. Recimo da je čovjek neki majstor koji mora obaviti određeni rad u vašoj kući. Vi jer mu vjerujete, zovete ga i on dolazi. Razlozi zašto vjerovati tom majstoru mogu biti različiti. Mogu nam drugi preporučiti, mogli smo se kod drugih uvjeriti u njegovu sposobnost, te ga zato zovemo. Uzmimo sada u obzir sada Boga. Kada Njemu "vjerujemo" i kada njega molimo za pomoć. Molimo Boga za pomoć, zašto, jer mu vjerujemo. Ako mi Bogu vjerujemo, pozvat ćemo ga i bit ćemo kod kuće kada dođe, čekat ćemo dok popravi i biti strpljivi. Ovdje dakle možemo analizirati problem u našoj "vjeri". Najveći problem je što mi, kada nam je pomoć potrebna pozivamo majstora kući, odnosno Boga. Problem može nastati odmah na početku, molimo Ga, a nemamo povjerenja u Njega. On nam dolazi, zvoni, a mi ne otvaramo. Jednostavno smo zaboravili zbog nevjere u Njega, da bi nam mogao pomoći i ni ne dopuštamo da nam uđe i pomogne. Već ovdje je naša molitva uzaludna. Drugi problem može nastati kada majstor (Bog) uđe u naš dom. Uđe i krene popravljati, ali to nama toliko izgleda loše, da počnemo sumnjati u Boga. Naravno nijedan čovjek ne voli da sumnjaš u njega dok ti nešto pomaže. Tu lagano počinje problem, a nastavlja se prigovaranjem. Hoćete li to uspjeti popraviti, kad će to biti popravljeno, ne mogu ja ovako to gledati više. Jednostavno, osim nevjere u majstora, svojim prigovaranjem ga tjerate od sebe. On odlazi, napušta vaš dom jer ste ga otjerali. Niste imali strpljenja niti vjere. Imali ste vjere i pustili ste ga u dom, ali ste sumnjali i potonuli ste. Vjeran znači ustrajati do kraja, ne sumnjati i ne prigovarati. Svaku molitvu Bog čuje, a mi moramo vjerovati u svog "majstora", jer vjerujte kome god je pomogao, nitko se nije žalio! Žaleći se, tjeramo Ga i pokazujemo svoju nevjeru. Mogu sada uzetu primjer prvog evanđelja. Isus dolazi među svoje, one koji ga poznaju i oni odmah odbacuju činjenicu da je Sin Božji. Odbacuju jer znaju nešto o Njemu, a ne sve. On kako kaže čudi se njihovoj nevjeri. U toj nevjeri On njima ništa nije mogao učiniti, nikakvo čudo. Na taj način je vidljivo ono što sam rekao. Bog ti ne može pomoći, ako ti ne vjeruješ. Možeš se moliti, ali ako ne vjeruješ, ništa od toga. Vjera je iznimno bitna, dobili smo ju, dana nam je od Boga, prava milost, da možemo vjerovati. Kako su oni znali nešto, a ne sve o Njemu sumnjali su. Danas se jako slična stvar događa. Toliko nas pune informacijama da se čovjek jednostavno izgubi, stvaraju se razne teorije na temelju malo činjenica i to čovjeka udaljava od vjere u Boga.  Izloženi smo stalnim napadima, novim tezama, "pobijanjem" Kristove crkve. To nije ništa čudno, žele pobiti da Bog postoji, da je Isus postojao, da je Isus uskrsnuo. U evanđelju vidimo da su htjeli samog Isusa pobiti, a on se čudio njihovoj nevjeri.  Napadali su Isusa, a tko napada Crkvu, napada i Krista. Ništa čudno što se to i danas događa. Mi moramo biti jaki i ostati čvrsti u vjeri, jer ovo suvremeno doba donosi svašta, razne napade. Možemo reći napad iz (ne)znanja, iako bi mi, umjesto da padamo u vjeri, trebali jačati i čuditi se kao Isus njihovoj nevjeri, te i moliti za njih. Možemo znati svašta, ali vjera je korak dalje. Vjera je ono što dobivamo od Boga. Ovdje vidimo još, da Isus ipak čini čuda, liječi bolesnike. Na njima je mogao učiniti čudo, na ostalima ne. Bolesni su dovedeni u situaciju, da nemaju izbora osim povjerovati. Pojavio se "majstor", a nisu imali puno vremena i pristali su i cijelog sebe dali u vjeru u Njega. I time omogućili Bogu da učini nešto na njima. Tek kad smo najslabiji najjači smo. Najjači jer tada prihvaćamo Boga u potpunosti, toliko slabi osjećamo da nismo sposobni išta sami učiniti i tada vapimo za pomoć i vjerujemo u tu pomoć, jer druge opcije nemamo. U slabosti pronalazimo Boga. Isus je najbliži onima koji pate. Ne samo iz razloga što se osjećaju preslabo i znaju da im netko mora pomoći i što se ne mogu više osloniti na sebe, već iz razloga što je Isus također prošao patnju, muku i smrt na križu. Isus je prošao neopisivu bol, i u tom otajstvu muke, smrti i Uskrsnuća, Isus je prisutan i bliže je svakom  patniku, te mu On pomaže nositi križ života. Isus je blizu bolesnih i supati s njima. Bolesnici su povjerovali, a ostali nitko. Je lI mi moramo biti bolesni da povjerujemo? Malo smo se previše uzdigli i mislimo da možemo sve sami!! Nije tako, te nas  naša umišljenost osim što slabi vjeru, odvaja od Boga! Ništa ne možemo sami. Bitno je poniziti se i shvatiti to.  Imamo i drugo evanđelje.
Učenici sumnjaju da je Isus Sin Božji. Bili su s njim, ali nisu vjerovali. Učenici su u lađi, na sigurnom. Pojam lađa se tumačila kao život, ribarima je lađa bila doslovno život. Učenici su u lađi,  a Isus poziva. Na početku ne vjeruju, no Petar se ipak na Isusov poziv odlučuje, nadići taj život, otići u dublje iskustvo, ne ostati zatvoren samo u onom što ima, što mu je poznato. Odaziva se na Kristov poziv. U jednom trenutku potone i vapi za pomoći, te ga Isus izvlači i pita ga zašto je posumnjao. Opet Kristovo čuđenje. Na kraju ipak učenici shvaćaju da je Isus Sin Božji. Bitno je da i mi životom pristupamo Bogu i prihvaćamo Ga. Petar je rekao Isusu da ga pozove.  Mi također ostvarujemo razgovor s Njim kroz molitvu. Odazivamo se Kristovom pozivu, izlazimo, nadilazimo ovozemaljski život koji živimo, usmjereni smo nečem većem, vjerujemo da je to Bog. Pronalazimo mir i sigurnost, osjećamo i vidimo Isusa očima duše. Ipak, razni vjetrovi ovog svijeta nas i našu vjeru mogu poljuljati i mi ipak tonemo. Razne situacije i ljudi nam nude nešto novo, izloženi smo stalno nekim novim, modernim idejama i slušajući njih, mi posumnjamo i padamo. Kada padnemo, opet onaj tko će nas izvući je Isus Krist. Moramo se truditi ne padati, već još dublje produbiti vjeru. Vjetrova i napada će biti, kao što sam već rekao, ali nas to ne smije srušiti. Prije svega, odazovimo se na Isusov poziv, usudimo se izaći van i svog zatvorenog i poznatog života. Ostvarimo pravi odnos s Bogom, napravimo taj korak, izađimo iz lađe, ovozemaljske lađe, nemojmo bit navezani na nju. Težimo lađi vječnog života, lađi s pravim Bogom koji nam uvijek pruža ruku. Osjetimo to duboko u sebi, osjetimo da smo pozvani i da nas Isus stalno poziva. Usudimo se krenuti. Nemojmo biti kao oni, što su znali neke stvari o Isusu i odmah presudili krivo. Bili su zarobljeni u svom (ne)znanju i predrasudama. Isus krije nešto puno više, usudimo se krenuti prema tom većem i dubljem otajstvu. Budimo spremni izaći iz lađe nevjere i nesigurnosti i uđimo u lađu vjere, vječne istine i vječnog života. Uđimo u dijalog s Bogom, i koračajmo na zemlji prema onom uzvišenom, te ne dopustimo slabljenje u vjeri i naše potonuće.  Ako se i dogodi potonuće, Isus ne diže ruke od nas, već ih pruža. Imajmo to na umu kada god sagriješimo i počnemo tonuti, ali prije svega trudimo se ostati vjerni i vjerovati, te na taj način koračati prema onom najvrjednijem, prema lađi života - živom Bogu!!


Ti si lađa moje duše, ne daj da me umor svlada, 
ne daj da me sruše. Neka vjetar samo puše, 
budi lađa moje duše!!


četvrtak, 25. srpnja 2013.

NEŠTO MENI VAŽNO - Kaptol, 25.7.2013. :) (napisano nakon susreta, odnosno iskustva klanjanja)

Previše smo zabrinuti za sasvim manje bitne stvari, i dopuštamo da nešto života vrijedno, umire lagano u nama.  Svaki čovjek ima srce sposobno za velike stvari. Nažalost, biti sposoban, ne znači i činiti. Ne čineći ono za što je stvoreno, upropaštavamo ga. U nama srce tada polako umire. Okrećemo se nekim vrstama prolaznog ispunjenja i time zavaramo sami sebe. Naše srce je kao cvijet u kutiji. Sposobno je rasti, biti prekrasno, vrijedno divljenja. Ono ako ostane u kutiji, propast će. Izvan kutije ima svjetlost i vodu za daljnji razvoj.  Iz te svjetlosti i vode, izrast će u prekrasan cvijet, svojim mirisom će zavoditi druge. Bit će primjećen i uvijek poželjan u svakom domu. Upravo to se događa s pravim razvijenim srcem koje je sposobno ljubiti i voljeti. Voda se čuje kako teče blizu kutije, svjetlost udara u kutiju, ali uzalud, ne dopire ni jedno ni drugo do cvijeta.  Ne skinemo li kutiju, i ne dopustimo li vodu i svjetlost cvijetu, izumrijet će i raspast  se. Ostat će samo kutija, a raspadnuti cvijet se neće ni vidjeti. Ostajemo bez prekrasnog cvijeta i njegova mirisa. Isto se događa i s nama. Počne li srce propadat, nitko neće osjetiti  ljubav koju je moglo ono pružiti. Ljubav nećemo osjetiti, srce neće doći do izražaja. Ostat će samo tijelo, kao i kutija samo stajati. Pustimo srce neka raste, neka se natopi živom vodom. Tek tada u tom jedinstvu čovjek će pokazati svoj smisao. Smisao i najveću vrijednost. Kada kažem najveću vrijednost, uvijek mislim na Boga. Pitamo se, gdje li je Bog u cijeloj toj priči. Bog je onaj koji je svjetlost i voda, našom raspadajućem srcu, te samo On može podignuti naše srce na razinu procvalosti. On je voda koja krijepi srce naše, svjetlost koja isijava i uklanja tamu s našeg srca. On koji je ljubav, te srce koje ljubi su povezani. Čemu onda prekidati tu vezu? Ipak, današnji, suvremeni čovjek itekako prekida vezu. Sve je bitnije, Bog je zastario, želim nešto novo. Slijepoća, manipuliranje, te društvo, čovjeka znaju odvojiti i uspješno odvajaju od  njegovog istinskog cilja. Što nam je činiti? Budimo prije svega ponizni i spremni prihvatiti svakoga. Tada ćemo biti spremni i prihvatiti Boga. Nemojmo biti naivni i padati na razne kušnje. Ponizimo se u skromnosti, da budemo spremni ljubiti. Ne budimo navezani na stvorene stvari. Omogućimo ulazak Boga u naše srce. Stvoreni stvari mogu samo zarobiti naše srce. Stvoritelj je taj kojem moramo osigurati ulazak u naše srce, stoga je bitno biti nenavezan. Tada nam se oči srca otvaraju i vidimo Boga. Vidimo ga i znamo da je On naš i mi Njegovi. Trojedini Bog, Otac i Sin i Duh Sveti, jednim nazivom ljubav, nas poziva ljubiti, a na nama je da pripremimo teren, odazovemo se, te zajedno sa živim Bogom živimo po istinskoj ljubavi. Isus doslovno svake sekunde kuca na tvoja vrata srca, koja su uglavnom zaključana. Ponizi se iskreno u molitvi, priznaj svoje padove, greške, mane, sve priznaj Bogu jedinom. Vjeruj čut će te, a i Sam priželjkuje tvoj povratak. Pretvrda su nam srca i preokrutni smo. Ni mjesta ni vremena za Boga  nemamo. Često obavljamo stvari samo formalno. Zastani ponekad. Klekni, razgovaraj s Isusom, uvedi ga u svoju najveću intimu, svoje srce koje žudi za vodom života. Radi to često, ne zaboravljaj na Isusa, jer On nijedne sekunde nije zaboravio na tebe, štoviše, umro je da bi ti živio. Učini to i dopusti da živi u tebi, da bi ti živio u Njemu!!!

Posvećeno predivnom iskustvu u Kaptolu, Župa Sv. Petra i Pavla Apostola. 25.7.2013. 











Otvori oči mog srca!! :) -> ->












Neka plamen Duha Svetoga zapali naša Srca. AMEN!



utorak, 23. srpnja 2013.

Fizički izgled, zašto i koliko je (ne)bitan?

Mi ljudi stalno težimo dobrom izgledu, što dakako nije loše. Lijep i dobar izgled je prednost, no sve ima svoje mane pa tako i ovo, ako budemo pristupali izgledu na krive načine. Kompletnu osobu čini unutarnji i vanjski dio, što čini jedinstvo. Vanjski dio fizički izgled, a onaj unutarnji, nevidljivi ipak govori puno više o čovjeku. Što se izgleda tiče, stalno su prisutne uglavnom krive predrasude .  U prolazu kada vidimo osobu koja prolazi, uglavnom gledamo njezinu vanjštinu, a da pritom ne pomislimo na njezinu unutarnju stranu. Kada pristupamo, upoznajemo čovjeka, također već imamo neke predrasude na temelju njegova izgleda. Što on krije i kakav je saznajemo tek nakon što dobro upoznamo osobu. Nakon što upoznamo osobu, zapravo i tad znamo jedan manji dio, ali uglavnom znamo puno više od samog izgleda. Ovim bih se osvrnuo na mlade djevojke koje se oskudno odijevaju.  Mlade djevojke možda misle da će ako se oskudno odjenu, biti primijećene.  Uistinu i hoće, fizički i nikako drugačije. Bit će promatrane kao obični materijalni objekt. Na temelju tih predrasuda, otkrije li djevojka svoje tijelo više, zapravo čini kod uglavnom muških promatrača, još veći pomak odnosno udaljavanje da je gledaju kao kompletnu osobu. Unutarnju stranu u potpunosti muška populacija zanemaruje. Djevojka misli da je primijećena, ali u stvari, ono najbitnije, ono što vrijedi, ne da nije primijećeno, već su uklonjene sve nade da uopće netko na to pomisli. Dečko kada pristupa curi, može pristupati  (ako ju pritom nije upoznao), iz tog fizičkog razloga kada ju promatra kao objekt. Može, a i ne mora. Djevojke stoga moraju biti oprezne kada pokazuju/skrivaju svoje unutarnje/vanjske stvarnosti. Ovo nije kritika samo za cure, da oskudnim odijevanjem, prikrivaju svoje prave vrijednosti. Ovo je kritika iz mušku populaciju, da se ne povode samo fizičkim izgledom. Moraju si posvjestiti da iza jako lijepe djevojke, krije nešto dublje, vrjednije i jače što određuje samu osobu. Kada bi dečki pristupali na taj način, istinskih i kvalitetnijih druženja,  sigurnijih i stabilnijih veza bi bilo sve više prisutne, a razne perverzije i iskorištavanja spolnosti bi se smanjile. Cura koja je oskudno obučena, također ima svoje planove, ciljeve, osjećaje, prijatelje, roditelje, živo je stvorenje i ne zaslužuje bit spuštena samo na razinu običnog objekta. Imamo oči i vidimo što je lijepo, ali nikad ne smijemo izgubiti svijest, da je ona zapravo nešto više od obične slike ili predmeta. Ovo također vrijedi i za žensku populaciju, iako su one ipak u tome bolje od muških, bitno je usmjeriti se osim vanjske stvarnosti čovjeka i na unutarnju stvarnost. Uz druženje i prihvaćanja fizičkog izgleda, bitno je prihvaćanje i unutarnjeg izgleda. Nakon toga, slijedi uzajamno prihvaćanje i žrtvovanje u braku u kojem je prisutno savršenstvo, vrhunac ljubavi, a to je spolni odnos, odnosno i fizičko i duhovno stapanje dvaju supružnika, iz čega proizlazi novi život. Dakle, gledajući u osobu, nikada ne zanemarimo nijednu od dviju strana, posebno naglasak na unutarnju stvarnost čovjeka, koja zaista krije mnogo o čovjeku. Vođeni tom sviješću, shvatit ćemo da čovjek nije smeće, da se čovjek razlikuje od predmeta i na taj način poštovati svako ljudsko biće, kako ono to zaslužuje, i time pridonijeti boljim odnosima i samom čovjeku kao pojedincu.

petak, 19. srpnja 2013.

Potraga za Križem (po istinitom događaju), ovdje je.. a nisi toga ni svjestan!!


Bilo je to prije nekoliko godina, u poslijepodnevnim satima, u šumi kraj jednog malog gradića. Dvoje prijatelja uputilo se prema jednom brdu na kojem je bio veliki križ. Iz grada i daljih mjesta se taj veliki križ jasno vidio, no iz blizine i šume, križ nije bio vidljiv. Prijatelji su se uputili prema križu, no ni sami nisu znali sigurno gdje se nalazi. Bili su uvjereni da su na dobrom putu!! Prolazili su razne puteve i stalno se nadali da će ugledati veliki križ, ali križa nije bilo. Lutajući, shvatili su da su zalutali i da neće naći križ. Razočarani odlučili su vratiti se u grad i doći do križa drugom prilikom. Kada su krenuli dolje prema gradu, poljskim putem naišao je jedan čovjek u automobilu, te se zaustavio kraj svoje vikendice koja je bila u blizini. Prijatelj je upitao čovjeka: "Gdje je križ"??  Čovjek je odgovorio da je križ blizu, odmah na drugoj strani. Iscrpljeni od hoda, nisu imali snage više da dođu do križa. Čovjek ih je pogledao i rekao: "Uđite u auto, odvest ću Vas ja gore koliko mogu". Prijatelji su ušli i stvarno, čovjek ih je odvezao ni 3 minute hoda od križa. Konačno, oni su stigli. Lutajući su napokon došli do svoga cilja, do prekrasnog križa, iznad grada. Cijeli grad su vidjeli, imali su sjajan pogled. Gore su se podružili i ponosno krenuli kući, sretni jer se njihov hod i potraga isplatila.

Paralelno s ovom pričom, mi ljudi se u životu ponašamo isto tako. Ponekad smo tako blizu križu, Kristu, a da ga uopće niti vidimo, niti osjetimo. Lutamo i tražimo, ali ne nalazimo. Najgore od svega je to što gubimo nadu. Vjera je bitna, vjera da je Isus tu s nama, bez obzira što ga ne vidimo očima, On je ovdje. Ponekad se gubimo s razlogom, da bi shvatili, što znači i koliko vrijedi biti ne-izgubljen. Upravo ta Vjera nam omogućuje da ga pronađemo i osjetimo i dostojno nosimo svoj križ, vjera da nismo niti ćemo uz Njega ikad biti izgubljeni. Ljudi su Križ vidjeli iz svojih domova. U tome i je bit. Ne moramo mi prijeći kilometre da bi osjetili i vidjeli Isusa. Upravo iz svojih domova, iz svoje najintimnije stvarnosti, iz svoga srca moramo osjetiti i vidjeti Isusa. Možemo biti daleko od nekih svetišta, ali ako očima duše gledamo u Isusa Krista, bliže Isusu ne možemo biti. Isto tako vrijedi i obrnuto, možemo biti u prvom redu na misi, ali uzalud ako smo srcem daleko i ako očima duše ništa ne vidimo. Prije svega je bitno u svojoj intimi razgovarati s Isusom, približiti mu se. On uvijek poziva, na nama je da se odazovemo. Poziva nas da mu povjerujemo. Poziva  nas da budemo slijepci koji će progledati, jer On je stvarno blizu, a na nama je da uhvatimo Njegovu stalno ispruženu ruku. Učinimo li to, sve će nam biti blizu. Uz takvu blizinu Boga, spremni smo i životom svjedočiti Njegovu pristutnost, te u svakom Euharistijskom slavlju osjetiti blizinu i susret sa živim Isusom Kristom. Otvorimo vrata srca i pustimo Ga u život, neka na nama učini promjenu. Bitno je samo da svojom vlastitom voljom ulazimo u to, a onda vjerujem da će nas On zaodjenuti svojim prisustvom i ljubavlju. Ovakve poruke, savjeti raznih ljudi, svećenika, vjeroučitelja, bilo koga tko govori na ovakav način, su samo upute ili "automobil" koji će pokazati smjer. Na nama je da stvarno krenemo u tom smjeru i konačno progledamo, te svojim životom to iskustvo i dalje produbimo.  Bliže je nego što mislimo, uložimo određeni trud i pustimo Ga neka djeluje u nama i na nama. Tada ćemo ga  gledati očima duše i u školi, i na poslu, i kod kuće, a još jače osjetiti u Euharistiji na misi. Možemo mi misliti da idemo pravim putem, ali ako ne idemo, kad tad ćemo se razočarati. Kad ipak sretnemo Isusa, kada ga osjetimo u srcu, kao i dva prijatelja kada su došli do križa i imali lijep i jasan pogled na cijeli grad, tako ćemo i mi jasnije vidjet mnogo stvari, jednostavno, progledat ćemo. Čovjek je duhovno biće i nemojmo zanemarit  tu vrlo bitnu čovjeku stranu. Pronađemo li Kristov Križ, bit ćemo dostojni i sposobni nositi svoj!! Pronađimo Boga, da bi pronašli sebe!



   ... prave slike potrage i slika pronađenog križa.. (priča po istinitom događaju)





 I svjetlo križa vidim sada ja, vidim cijeli niz križeva!!☺☻

utorak, 16. srpnja 2013.

Što je potrebno da bi napredovao u vlastitoj duhovnosti?




Ljubav..

Prije svega dobro je promisliti što nas to ispunjava? Uvijek nezadovoljni, tragamo i tražimo nešto. Kada to nešto dobijemo, nakon nekog vremena počinje se ponovno osjećati praznina. Možda tada i dublja. Bitno je, zastati i promisliti, koji je moj cilj, čemu težim i što me to ispunjava? Ovdje želim staviti naglasak na ljubavi prvenstveno, a onda na poniznosti i nenavezanosti što tvori jednu, nazovimo to tako prekrasnu cjelinu. Bog je stvoritelj, no Stvoritelj nije bio stvoritelj prije stvaranja, ali ipak je bio, iz čega i kako proizlazi sve ostalo. Ljubav koja je sami Bog je to snažno Božansko djelovanje iz kojeg sve proizlazi. Bog - Otac i sin toliko su se ljubili međusobno da se to osjetilo. Reklo bi se, ovdje ima tog Duha, toliko se snažno osjeti ta ljubav. Naravno, tu je i postojao i postoji Duh, Duh Sveti. Po tom Božanskom djelovanju Bog stvara svemir, zvijezde, zemlju, mora, životinje, a na kraju samo Božansko djelovanje prenosi i na svoj vrhunac stvaranja, a to je čovjek. Bog je udahnuo Dah života čovjeku. Možemo reći da stvaranje nije gotovo. Stvaranje traje. Čovjek je Božji suradnik u stvaranju. Dao mu je da sudjeluje u tom Božanskom djelovanju, a to se očituje u spolnom odnosu. Muž i žena se toliko ljube, a vrhunac postižu u  spolnom odnosu, gdje nastaje treća osoba, a to je dijete. Nastaje obitelj, jedna obitelj. Najljepša slika Boga. Jedan Bog, a tri osobe. Najsavršeniji čin, iskreni spolni odnos u izljevu iskrene ljubavi.  Da nije bilo te ljubavi, ne bi niti nas bilo, niti ičega drugoga. Čovjek može imati sve, ali ono temeljno što čovjeka ispunjava, ono što je bilo prije bilo čega na zemlji, to je ljubav, ako nje nema, čovjek će lutati i tražiti, i ostat će u srcu prazan i neispunjen. Dakle, same Isusove zapovijedi, nakon što su ga upitali što činiti da baštinim život vječni. Isus je odgovorio, ljubi Boga, ljubi bližnjega. Boga koji je sam ljubav, i čovjeka koji je vrhunac Božjeg stvaranja. Ljubeći Boga, ljubiš čovjeka, a ljubeći čovjeka ljubiš Boga. Jedno bez drugog je nemoguće. Ljubav je u središtu, i ljubav je smisao i razlog našeg postojanja, a to je zapravo sami Bog. Drugo na što bih stavio naglasak je poniznost. Čovjek se u današnje vrijeme često stavlja na mjesto Boga. Želi imati sve pod kontrolom, želi sve dokazati znanstveno, odbacuje religije i na neki način uzdiže sebe i nitko mu nije potreban. Koliko god se trudio oko znanosti, na pitanja vlastite egzistencije nije našao odgovor. Čovjek se digao u visine, kao da će ovdje na zemlji biti vječno. Ljudi trebaju biti svjesni da je ovo samo kratki put, jedno malo putovanje u kojem, da bi stigli na cilj, ne smiju ni varati, niti odustajati, niti misliti da putovanje neće završiti. Trebamo si posvjestiti činjenice, da smo ovdje vrlo kratko, jedan jako mali dio povijesti i da ne smijemo postupati kao da ćemo živjeti još par tisućljeća. Prije 100 godina nas nije bilo, za 100 godina nas neće biti, a živimo totalno suprotno. Krademo, varamo, gledamo da što bolje prođemo, pa makar i nepoštenim putem. Pitam ja Vas, čemu to vodi?? Kada već živimo tako kratko, jel' nije bolje da život od-živimo kao ljudi, da očuvamo to ljudsko dostojanstvo?! Ako smo već ljudi, ponašajmo se kao ljudi. 


Poniznost..

Poniznost!! Ponizimo se pred drugima, spustimo se, uvažavajmo druge, možda nećemo proći trenutno najbolje, ali vjerujte, proći ćemo najbolje! Dopustimo da nas naša savjest dirne. Nemojmo tjerat po svome i biti preokrutni. Živimo pošteno, ali živimo da bi živjeli. Zašto se toliko uzdizati, ljutiti, vrijeđati i osuđivati druge?? I sami radimo krivo, i sami griješimo, a kad treba optužiti, prvi smo. Spustimo se, ponizimo se. Čak nismo ni živjeti zaslužili koliko griješimo. Zauzvrat Bogu, što nas je stvorio, što imamo tako prekrasan dar od Njega - život, nemojmo se ponašati kao najsavršeniji, kao Bog. Najgore što se mi želimo uzdići rekao bih, iznad Njega. Toliko smo tvrda srca da ne znamo ni praštati, što Bog zapravo čini. Promislimo malo, kako bih mogao i što dati Bogu zauzvrat. Umjesto međusobnog osuđivanja, uzdizanja i ponižavanja jedno drugog, ponizimo se  i ljubimo druge. Nemojmo dopustiti da zlo zavlada našim srcima i da se na nama očituje zlo. Zlo se može pobijediti dobrotom koja nam dolazi od Boga. Svaki put kada vičete, kada ste ljuti na nekoga, kada bi najradije svijet srušili, sjetite se, čineći zlo, sluga ste zla, sluga ste sotone. Od-uprite te se od toga od zla i takve kušnje. Pobjedi zlo po Božjoj ljubavi. Praštajte i širiti dobro i kad je najteže. Tamo gdje zavlada dobro, zlo bježi. Zato, budite spremni oduprijeti se svemu što nije dobro i svemu što želi potisnuti ljubav. Bog Vam je dao slobodnu volju. Iskoristite je i usmjerite na ljubavi, poniznost, da budete sluga Boga, a ne zla. 

Nenavezanost..

Čovjek je pod utjecajem svakakvih zemaljskih zadovoljstava. Bog je stvorio zemlju, a u zemaljskom bogatstvu treba uživati i to je dobro. Postoji ipak jedna opasnost zbog koje je bitna nenavezanost. Osoba može biti usmjerena prema dobrom, može ispravno živjeti,  no, puno ljudi ipak nema tu spremnost, "ostaviti sve i poći za Isusom". Ivan od Križa je rekao, "ne dopusti da te išta zadovolji što nije Bog". Bitno je da znaš kome si i zašto usmjeren. Sve stvari na zemlji mogu biti dobre, ali one su uvijek sekundarne. Primaran je samo Bog. Taj stav mora imati svaki kršćanin. Mora se očitovati ta spremnost. Uz sve materijalne probleme, čovjek mora imati sigurno tlo pod nogama, a to je Bog, jer On je cilj. Ponekad nas upravo te materijalne stvari znaju udaljiti od Boga. Brinući se previše oko materijalnoga i baveći se njime, ne vidimo onu duhovnu dimenziju kojoj smo usmjereni kao ljudi. Bitno je shvatiti da su materijalne stvari nužne za život na zemlji, ali nisu nužne za život poslije života. Kada takav stav prakticiramo u životu, puno je lakše živjeti s određenim problemima, a i neće dolaziti do praznine ako slučajno imamo viška, štoviše bit ćemo spremni davati i dijeliti.  Bez nenavezanosti, ne samo da se udaljujemo od Boga, već uvijek želimo još i puno nas lakše pogađaju materijalni problemi. Istina, život je težak, puno je financijskih problema, to je križ koji čovjek nosi. Podijelimo li taj križ s Isusom, puno ga je lakše nositi. Čovjek neće vječno ostati na zemlji. Toga treba biti iznimno svjestan što češće u životu. Kada nastanu problemi ne treba zaboraviti na Boga, kao i kad nestanu. S Bogom kroz život je lakše  i kad imamo sve, jer pronalazimo ispunjenje, a i kad nemamo ništa, ipak s njim imamo sve. Ne znam koliko sam uspio biti jasan vezano za nenavezanost, no ona je dosta bitna da se čovjek pronađe. Osim materijalne, tu je prisutna i druga navezanost, kao što su neki događaji, što tko misli o nama itd. Treba se toga osloboditi i znati pravi put i pravi cilj. Sve može biti dobro, ali postoji ono najbolje čemu hodimo i čega moramo biti svjesni. Osoba može biti zaslijepljena, i zbog toga mogu ispaštati ostale vrijednosti. Ne treba nikad gubiti vjeru u Boga, s njim treba koračati u svakom trenutku života. Ovdje dolazi do razlike pojma "bogatstvo". S nenavezanošću čovjek shvaća i zna što je zapravo za njega bogatstvo, dok navezani ljudi na razna zadovoljstva imaju lažnu sliku bogatstva, te su oni kao takvi zaslijepljeni. Nenavezanost je jedan od uvjeta shvaćanja prave i istinske vrijednosti. Kada sve to sada spojimo u jedno. Ljubav, poniznost i nenavezanost tvori jedan savršeni način života, života svakog sveca. Nenavezanošću pokazati spremnost za Boga, te u poniznosti ljubeći Boga, tj. ljubeći ljubav biti usmjeren za konačno jedinstvo s Njim. 








I predivna pjesma za kraj objave! :)