Previše smo zabrinuti za
sasvim manje bitne stvari, i dopuštamo da nešto života vrijedno, umire lagano u
nama. Svaki čovjek ima srce sposobno za velike stvari. Nažalost, biti
sposoban, ne znači i činiti. Ne čineći ono za što je stvoreno, upropaštavamo
ga. U nama srce tada polako umire. Okrećemo se nekim vrstama prolaznog
ispunjenja i time zavaramo sami sebe. Naše srce je kao cvijet u kutiji.
Sposobno je rasti, biti prekrasno, vrijedno divljenja. Ono ako ostane u kutiji,
propast će. Izvan kutije ima svjetlost i vodu za daljnji razvoj. Iz te
svjetlosti i vode, izrast će u prekrasan cvijet, svojim mirisom će zavoditi
druge. Bit će primjećen i uvijek poželjan u svakom domu. Upravo to se događa s
pravim razvijenim srcem koje je sposobno ljubiti i voljeti. Voda se čuje kako
teče blizu kutije, svjetlost udara u kutiju, ali uzalud, ne dopire ni jedno ni drugo
do cvijeta. Ne skinemo li kutiju, i ne dopustimo li vodu i svjetlost
cvijetu, izumrijet će i raspast se. Ostat će samo kutija, a raspadnuti
cvijet se neće ni vidjeti. Ostajemo bez prekrasnog cvijeta i njegova mirisa.
Isto se događa i s nama. Počne li srce propadat, nitko neće osjetiti
ljubav koju je moglo ono pružiti. Ljubav nećemo osjetiti, srce neće doći
do izražaja. Ostat će samo tijelo, kao i kutija samo stajati. Pustimo srce neka
raste, neka se natopi živom vodom. Tek tada u tom jedinstvu čovjek će pokazati
svoj smisao. Smisao i najveću vrijednost. Kada kažem najveću vrijednost, uvijek
mislim na Boga. Pitamo se, gdje li je Bog u cijeloj toj priči. Bog je onaj koji
je svjetlost i voda, našom raspadajućem srcu, te samo On može podignuti naše
srce na razinu procvalosti. On je voda koja krijepi srce naše, svjetlost koja
isijava i uklanja tamu s našeg srca. On koji je ljubav, te srce koje ljubi su
povezani. Čemu onda prekidati tu vezu? Ipak, današnji, suvremeni čovjek itekako
prekida vezu. Sve je bitnije, Bog je zastario, želim nešto novo. Slijepoća,
manipuliranje, te društvo, čovjeka znaju odvojiti i uspješno odvajaju od
njegovog istinskog cilja. Što nam je činiti? Budimo prije svega ponizni i
spremni prihvatiti svakoga. Tada ćemo biti spremni i prihvatiti Boga. Nemojmo
biti naivni i padati na razne kušnje. Ponizimo se u skromnosti, da budemo
spremni ljubiti. Ne budimo navezani na stvorene stvari. Omogućimo ulazak Boga u
naše srce. Stvoreni stvari mogu samo zarobiti naše srce. Stvoritelj je taj
kojem moramo osigurati ulazak u naše srce, stoga je bitno biti nenavezan. Tada
nam se oči srca otvaraju i vidimo Boga. Vidimo ga i znamo da je On naš i mi
Njegovi. Trojedini Bog, Otac i Sin i Duh Sveti, jednim nazivom ljubav, nas
poziva ljubiti, a na nama je da pripremimo teren, odazovemo se, te zajedno sa
živim Bogom živimo po istinskoj ljubavi. Isus doslovno svake sekunde kuca na
tvoja vrata srca, koja su uglavnom zaključana. Ponizi se iskreno u molitvi,
priznaj svoje padove, greške, mane, sve priznaj Bogu jedinom. Vjeruj čut će te,
a i Sam priželjkuje tvoj povratak. Pretvrda su nam srca i preokrutni smo. Ni
mjesta ni vremena za Boga nemamo. Često obavljamo stvari samo formalno.
Zastani ponekad. Klekni, razgovaraj s Isusom, uvedi ga u svoju najveću intimu,
svoje srce koje žudi za vodom života. Radi to često, ne zaboravljaj na Isusa,
jer On nijedne sekunde nije zaboravio na tebe, štoviše, umro je da bi ti živio.
Učini to i dopusti da živi u tebi, da bi ti živio u Njemu!!!
Posvećeno predivnom iskustvu u Kaptolu, Župa Sv. Petra i Pavla Apostola. 25.7.2013.
Otvori oči mog srca!! :) -> ->
Nema komentara:
Objavi komentar