Živimo li Božić? † ..one noći rodio se Bog.. †

Božić u stvarnosti...

Što je zapravo Božić? Obični praznik ili blagdan koji nas upućuje na dublju duhovnu stvarnost? Kakve veze Božić ima s nama? Samo slobodan dan ili nešto vrjednije od toga?  Koji su simboli Božića, te možemo li zamisliti godinu bez Božića i koji su nam razlozi istoga? Čekamo taj dan, pripremamo se, kolači se prave, kitimo bor, održavamo tradiciju, no idemo li dalje od toga, ili ostajemo samo na tome? Puno govora o "Božiću", a koliko o Isusu? Ima li današnji "Božić" veze s Isusom? Da li je Isus teorija Božića, a praksa nešto sasvim drugo. Kakva je naša praksa? Jesmo li spremni za Božić i kada kažemo priprema, što mislimo pod time? Trebamo malo promisliti na koji način pristupamo i što to Božić zapravo krije? 

Božić kao prisjećanje događaja

Isusov rođendan. Spominjemo rođenje Isusa kojeg priznajemo kao živoga Boga. Značajan je za našu povijest i spasenje. Iščekujemo rođendan malog Boga - Božića . Rođenje treće Božanske osobe, utjelovljenog Sina u čovjeku, među ljudima. Njegovo rođenje je posljedica utjelovljenja. Isus je došao u povijesti u pravo vrijeme. Proroci su propovijedali Njegov dolazak i konačno, kada je sve bilo spremno, došao je. Danas slavimo Božić i On dolazi, no valja se zapitati jesmo li spremni? 

Bolji način življenja Božića

Božić danas?  Danas se govori o Božiću, a malo Isusu. Dva pojma koja imaju veze jedno s drugim, a opet danas tako odvojeni. Teorija o Božiću je jako dobra. Slavi se Isusov rođendan. Življena praksa je pomalo drugačija. Danas čovjek misli na kolače, meso, kićenje bora, darivanje, a zanemaruje Boga.  Ne kažem da je prethodno rečeno loše, već da od toga svega čovjek pada u napast i u toj napasti može  ne vidjeti Isusa. Sve je važno, ali Isus je najvažniji. Ako sve to nema cilj u Isusu, onda je to neki razvodnjeni Božić koji u pravoj Božićnoj biti nema smisla. Spominje se i Djed Božićnjak i darivanje. Djed Božićnjak postaje simbolom Božića. Više djece zna za njega, nego za Isusa.

 Darivanje je u redu, svi su sretni, reklame su vesele, no opet pitam. Koja reklama spominje našeg Spasitelja. Zamislimo to u slučaju da nam prijatelj ima rođendan. Znamo da ima rođendan. Na taj dan slavimo, pripremimo sve i to zaista bude lijepo, ali recimo da o njemu niti govorimo, niti ga pozivamo na proslavu. To se danas događa. Slavimo, a ne primamo Isusa među i u nas, odnosno naša srca, niti ga spominjemo. Postoji puno lijepih tradicija i obitelji koji drže do toga da se u Božićno, (a i inače) Isus stavlja na prvo mjesto. Takvih obitelji je nažalost sve manje. Ovim putem samo želim upozoriti na ispravnost Božića. Sve oko nas je lijepo. Naša druženja, lampice, hrana, darivanja. No, ne zaboravimo zbog koga sve to činimo. Pozovimo Isusa na proslavu .

Smisao Božića i Njegova usmjerenost

Isus je došao i doći će. Ovime osim slavlja rođenja Isusa, očekujemo i Njegov drugi dolazak, te posvješćujemo misao o budnosti i spremnosti. Slaveći i išćekujući Njegov rođendan pripremamo se za taj blagdan, ali i za Njegov ponovni dolazak i suživot s Njim u eshatonu. Osim toga bih naglasio i rođenje u našim srcima. Pripremamo se kroz advent za rođenje Isusa u našim srcima. Dakle, jačamo, postimo, molimo, sve više otvaramo srce za ulazak Gospodina i rođenje Njega u nama. Samom tom pripremom dajemo Isusu poklon za rođendan. Lijepo je dobiti za rođendan nešto što želiš. Vjerujte Isus želi ući u naša srca, no mi ljudi stvoreni na sliku Božju, imamo pravo na slobodu. Možemo birati između dobra i zla. Možemo reći Bogu da ili ne. Ako kažemo da, potrudimo se u tome. Birajmo Isusa i pripremimo se za Njega. Isus želi ući u naša srca. Proslavimo onda Njegov rođendan, ali neka ne ostane samo na slavlju, već mu omogućimo ono što želi, a to je ulazak u naša srca. Otvorimo mu srca i poklonimo mu se za rođendan. Na taj način ćemo i mi biti sretni i u potpunosti doživjeti i živjeti Božić.

  Kratka Božićna tema usmjerena Svima koji čitaju i ne   čitaju ovo. Ovim putem Vam zaista želim osim dobrog   društva, hrane, darivanja i uživanja što sumnjam da će  nedostajati, da iskreno, duboko u srcu doživite i    osjetite Isusa. Osim materijalnoga darivanja, želim da    Vam se dogodi ono Duhovno, gdje ćete se darovati    Isusu koji će se roditi u vašim srcima i isto tako učiniti vas spremnima za ponovni Njegov ponovni dolazak. Primite ga u    svoje srce i dopustite da se rodi u Vama. Isus je s    nama, budimo i mi s Njim i budni čekajmo Njegov dolazak i naše puno ostvarenje u Njemu. 

      Sretan Božić! :)

Jesi li ikad pokušao prodati sebe?

Idem, ali ne idem...

Život je pun spoznaja, iščekivanja, nada i zabluda. Nekih smo svjesni, a  nekih uopće ne. Dobro je zapitati se što činim i jesam li na pravom putu i kako znam da je to pravi put? Često o sebi mislimo da ispravno postupamo..ali još češće to samo na tome ostane. Više se trebamo pitati, a manje odgovarati, odnosno razumom pitati, a srcem odgovarati. Hoću reći da mi sebi često dajemo odgovor, samo da se utješimo i ublažimo istinu. To je kad govorimo razumom. Ali neka nam razum služi za ispitivanje srca. Srce progovara iskreno i tek onda ćemo znati jesmo ili nismo, te činimo li dobro određene stvari. Najbolje je to učiniti duboko u sebi. Ljudima možeš svašta pričati, ali kada srce progovara tebi, ono ne laže i tu tek jasno sebe vidiš. Prolazimo kroz razne situacije i ako otvorimo srce vidjet ćemo ispravnost ili zabludu u samom postupanju. Malo dajmo i srcu da sudjeluje. Da ne duljim previše, predstavit ću jedan moj primjer iz života. 

Prodavajući nisam znao koga ili što prodajem....

Radio sam u Hrvatskom telekomu na odjelu tehnička podrška - služba za korisnike. Zadnji dan rada prije nego ću se premjestit na drugi odjel, došao sam na posao i mislio da će mi radni dan biti kao i svaki drugi. Uz samo tehničku pomoć telefonskim pozivom, bitno je i nešto i ponuditi i prodati, putem teleprodaje. Prodaja je tamo ispred tehničke pomoći. Dakle moraš nešto i prodati da ti se ne prigovara. Bila je subota i nije bilo previše poziva. Radio sam do 12 sati. Kako nisam htio niti mi je išla prodaja, ipak nisam htio biti na nuli. Ta prodaja me povukla ne misleći uopće na čovjeka. Bilo je 12:01 sati. Moja je smjena završila, no ipak sam odlučio primiti još jedan poziv, jer možda mi se posreći i prodam nešto. Bio je to zadnji dan i moj zadnji poziv na tehničkoj podršci u službi za korisnike. Zazvonilo je, a jesam onako u sebi reko usput , Bože daj da bude prodaja.

Odgovorim na poziv i  javi mi se se čovjek (85 godina) koji govori pomoću digitalnog pomagala. Malo sam se stresao kad sam čuo kako govori, jer nisam navikao na takve govore. Nadalje, počeli smo razgovarati i malo sam ga teže razumio. Rekao je da želi ponovno aktivirati  sportski paket za max tv. Bio sam oduševljen.  Mislio sam evo prodaje. Ipak krenuo je objašnjavati svoju situaciju. Rekao je da je zbog situacije kakve je, hrvatski telekom odlučio dati mu besplatno sportski paket, a ako je tako onda to moram prespojiti na informacije, jer tu onda ne mogu ništa učiniti. Mislio sam u sebi kako besplatno, sigurno nešto griješi, to mu moga ja sad uključiti. Objašnjavao sam mu cijene sportskog paketa, ali je on rekao su mu rekli da ima besplatno. Nastavio je govoriti, a ja sam zašutio i slušao. U jednom trenutku je rekao da ima karcinom pluća i da će umrijeti za par mjeseci. Shvatio sam situaciju, prespojio sam ga na informacije, završio posao i krenuo lagano natrag u dom. Cijelo vrijeme sam razmišljao o tome....Zbog prodaje sam ostao duže na poslu, i primivši još jedan poziv, opet sam mislio na neke svoje potrebe, a najmanje na čovjeka.. Razmišljajući u tramvaju o tome, shvatio sam da je to zaista bio prodajni poziv, kako sam  Boga zamolio prije samog javljanja! Nije mi uopće bilo na početku stalo do čovjeka. Prodavajući sam umalo prodao sebe! Pričao sam s čovjekom koji fizički umire, a ja sam taj koji je još jače, u tom trenutku duhom umirao.

Ovaj zadnji poziv mog rada na tehničkoj podršci mi ipak pokazao, da ma što tražili od nas, često ipak trebamo biti ljudi i misliti na ljude. To nas oslobađa. Kad sam shvatio koji su mi primarni ciljevi bili, jako mi je žao bilo, ali sam se osjetio slobodnije. Bog me doveo i dao mi zaista prodajni poziv. Neka nam Bog onda bude na prvom mjestu, a na drugom slijedi "javljanje" tj. odnos s čovjekom. Dakle čovjek, ali i njegove potrebe, a ne samo naše lude ideje, zahtjevi koje mogu udovoljiti samo nama, a drugi da nije bitan i da ispašta. To je ono što oslobađa. U biti to je ljubav prema bližnjemu, a sebičnost i egoizam to ruši. 

Malo se zapitajmo ako činimo loše, činimo li to sebi ili drugima? Prodajemo ili smo prodani??

Brak je svetinja.. Homoseksualnost proizlazi iz grijeha.. (dva pojma koji nemaju veze jedan s drugim)

Čemu govor uopće o tome? 

Danas se previše zahuktavaju stvari na tom području i pred nas se stavljaju odluke i razna "nova pitanja". Mi kao ljudi živimo sada, ali zasigurno imamo neku budućnost i prošlost. Kroz povijest je razvoj moguć, razne stvari se mijenjaju, ali nitko ne može osporiti da je prije 500 godina čovjek manje čovjek od današnjeg čovjeka. Kako to da su moguće promjene na razini čovještva? Ako nešto nije dobro u čovjeku, kako to da kroz povijest postane dobro? Zanimljiv problem.. Jesu li možda naši preci bili ludi, ili smo mi ludi? Ide li ovaj svijet onda u pravom smjeru? Da su nam preci živi, da li bi nas se sramili, ili podržavali u današnjem življenju? Je li čovjek toliko napredovao ili nikad nije bio toliko zaostao? Što se događa, za koji autoritet se hvatamo? Koje nam je uporište života? Imamo li vlast igrati i manipulirati životom i onim kako on nastaje? Koje su granice čovjeka? Što smijemo? Glumimo li malo previše Boga ili je čovjeku sve dopustivo? Imamo li pravo reagirati kada drugi griješi, ili ni to nije naša stvar? Jesmo li ikad razmišljali jesmo li poslani od nekoga na zemlju? Možemo li raditi suprotno od poslanja? Mislimo li da postoji Bog? Bojimo li ga se ako činimo loše? Što je loše? Tražimo li razloge i objašnjenja među ljudima, ili je bolje potražiti negdje drugdje? Što se krije u čovjeku i da li je to u čovjeku pokvareno ili ispravno? Kako znam da je ispravno? Ima li tko utjecaj nad nama? Koliko samo pitanja, a odgovora niti blizu ili još gore, odgovori se ne traže, već se živi po svome bez Boga i izvrnuto! Ovo pišem iz razloga da upozorim svakog čovjeka, ne isključujući mene također, da ne naglimo s odlukama, već da ih pokušamo ispitati u sebi. Ovaj svijet tone sve dublje i ne napredujemo, već nazadujemo kao nikada! Da nazadujemo, čisti primjer je da moramo braniti dostojanstvo braka u odnosno na homoseksualnost koja nema veze s brakom!!

Što je ljubav i što je brak? 

Ljubav je plodonosno davanje. Plodonosnom ljubavi smo i mi nastali i uključeni u čin stvaranja. Ljubav je davanje iz kojeg izlazi plod, a iz braka izlazi plod. To je ljubav, to je brak. Muškarac i žena ostvaruju predivan plod. Ta dva pojma su izrazito povezana.

Što je i odakle dolazi homoseksualnost?

Homoseksualnost nije ljubav, homoseksualnost nema veze s ljubavi niti s brakom. Razočaravajuće je i prestrašno povezati ta dva pojma: "Brak" - Svetinja i Homoseksualnost - uzrok grijeha i posljedica grijeha! Jedina i prava istina, koju ne treba kriti, pogotovo ne danas, kada je brak jasno doveden u pitanje! Homoseksualnost je odavno postojala, ali nikako nije dobra. Što mislimo tko smo da se usuđujemo takve stvari nazvati brakom?? Kakva si samo prava uzimamo gazeći po svetom!?  Homoseksualnost je postojala i postojat će, kao što je postojala prehlada i ona će također postojati. Niti jedno, niti drugo nije dobro. Prehladu svi osjetimo fizički na sebi, homoseksualnost, i duhovno i fizički, o čemu govori i tekst iz staroga i novog zavjeta: 

Poslanica rimljanima 19-27 (novi zavjet)

Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. 19Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova.20Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. 21Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. 22Gradeći se mudrima, poludješe i 23zamijeniše slavuneraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i pticâ, i četveronožaca, i gmazova. 24Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, 25oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. 26Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, 27a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.

Levidski zakonik 20 -27 (stari zavjet)

20Ne lijegaj sa ženom bližnjega svoga; od nje bi postao nečist.

21Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve! 22Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota.

23Da nisi legao ni s jednom životinjom – od nje bi postao nečist. Žena ne smije stati pred životinju da se s njom pari. To bi bila krajnja opačina. 24Ničim se od toga nemojte onečišćavati! Ta svim su se tim onečišćavali narodi koje ja ispred vas tjeram. 25I zemlja je postala nečista. Zato ću kazniti njezinu opačinu, i zemlja će ispljuvati svoje stanovnike. 26Vi pak držite moje zakone i moje naredbe: ni jedne od tih opačina nemojte počinjati – ni vi ni stranac koji među vama boravi. 

Rekavši da homoseksualnost nije dobra, sam bio preblag u odnosu na sv. pismo! Sv. pismo čak govori da je to sramotni čin koji je dobiven od Boga za kaznu. Danas se taj "sramotni" čin uzdiže i stavlja rame uz rame sa svetim brakom, kakav li je to apsurd!?? Nije Crkva previše zatvorena i ograničava prava. Crkva je dosljedna onom što joj je predano! Ako se uskoro nađu oni koji žele općiti sa životinjama i to proglasiti brakom, Crkva će reagirati. Ne, jer sada nešto novo izmišlja, već jer to traje. Kristom okupljena Crkva će djelovati uvijek. Možda se čini užasnim općiti sa životinjama, ali isto se činilo prije i za homoseksualnost. Činiti ono što te volja i nije baš najbolji način. Osobno, mogu dobiti želju za slatkim, a da tada nemam novčanik uz sebe. Mogu otići u trgovinu i ukrasti nešto. Je li to dobro?? Naravno da ne! Jesam zahvaćen željom, ali čin nikako nije dobar, diram nešto što nije moje! Homoseksualci uzimaju ono što nije njihovo i u teološkom smislu i kako vidimo i u antropološkom smislu, jer od njih nema ploda - odnosno prisutna je sama izokrenutost. Kako se onda usuđuju uzimati si pravo zvati homoseksualnost brakom? Homoseksualni brak ne postoji, to brak nije. Nisu oni žrtva, već brak, sveti brak je žrtva i samo dostojanstvo svetog proizlaska života ! Kakvo je samo vrijeme došlo, da ono što se krilo, jer nije dobro, sad traži da se uravnoteži sa svetim? Homoseksualnost je izokrenutost, a priznavanje odnosno življenje toga je samo slabost. Ako se već ne može osoba oduprijeti tom nagonu, čemu onda još to i uzdizati  i prikazivati kao dobro. Ne osjeća li se ta osoba neugodno prema roditeljima od kojih je proizašla, a onda pred onim svetim, odnosno Bogom?  Današnji svijet zanemaruje i prirodu i Boga, i čovjeka, gazeći sve pred sobom. Čovječe zastani malo!!

Zastanimo onda malo i razmislimo što radimo?  Što činimo i što to podržavamo? To što podržavamo, je li suprotno Bogu??

Što je dužan činiti svaki katolik vezano uz homoseksualnost?

Tko god se naziva katolikom, a podržava homoseksualnost, bolje da se ne zove katolikom. Sv. Pismo jasno govori što misli o homoseksualnosti  Katolik mora znati vrijednost života, vrijednost vlastite egzistencije, vrijednost pravog jedinog braka i zašto i kako je uopće nastala homoseksualnost. Kada to zna, neće mu pasti na pamet reći, "ljudi se vole, neka budu kao mi". Nikad neće biti kao muško i žensko, osim ako budu živjeli u nekom svom vlastitom svijetu i u vlastitoj mašti. Ne napadam nikoga, pogotovo ne njih kao osobe. Govorim o homoseksualnosti kojom su oni zahvaćeni, te možda i nisu krivi zbog toga, ali činjenica je da je to loše! Katolici uspravite se! Živite kršćanstvo ili odustanite, ne blamirajte se pred Bogom, govoreći da ste katolici! Svi griješimo, ali ne valja ustrajati u grijehu. Učinimo nešto novo, za promjenu počnimo slušati Boga, a ne stalno sebe!

Homoseksualac homoseksualnost može nadići!

 Puno je homoseksualaca koji upravo to shvaćaju i nadilaze, te su pritome izvrsni katolici. 

Imamo primjer čovjeka koji se rodi s bijesom, ali učini zlo po bijesu, zlo nije opravdano. Dakle, osobe s takvim bijesom se uče kontrolirati, iako bi vjerujte i oni mogli tražiti svoja prava!! Osim fizičke povrede ne bi bilo više posljedica. Slučaj s homoseksualcima je ozbiljnije naravi. Sotona puca na sveto, pa je ipak najsvetije izloženo opasnosti, a to je brak.

BRAK  je brak!

Zaštitimo brak i budimo uvijek uz homoseksualce,  ma koliko nas odbacivali. Oni nas trebaju i oni imaju poseban križ. Shvatimo ih, ali i razlučimo što je dobro! Svi mi želimo nešto, ali to nešto nije nužno dobro. Prihvatimo ih, ali činimo ono ispravno i štitimo brak, bez obzira što nas ne shvaćaju. Živimo ispravan stav po Bogu, ne podržavajući ono što je protiv Njega, već braneći svetu sliku Boga na zemlji, a to je brak i obitelj!

Mir koji razara.. Što razara i posjedujemo li ga?

Isus je rekao "Mir Vama". (Iv 20, 19)

Na kakav se mir to odnosi? Imamo li ga mi? Ako ga imamo, kako to znamo? ? Zašto je taj mir bitan i što u njemu pronalazimo? Jesmo se ikada to pitali ili pristupamo tomu zdravo za gotovo?  

Nikad, ali baš nikad ne treba zanemariti činjenicu da je čovjek i duhovno biće, da ima dušu.  U ovoj temi, u kojoj ću biti vrlo kratak, želim samo naglasiti potpuni odmor čovjeka. Čovjek se odmara u miru. Želim ovime ukazati na cjelovitost mira i čovjekova odmora.  Često padamo, proživljavamo svašta i nama je odmor potreban. Potreban da nas osvježi, da nas podigne i da krenemo dalje. Ne razvijajući i ne njegujući dušu u miru koji nam Isus ostavlja, čovjek može zalutati, te i određene stvari krivo raditi. O obraćenju sam pisao, te ne bih o tome govorio, nego bih kako sam već spomenuo, ukazao potrebu za duhovni odmor iliti odmor velikog i bitnog dijela čovjeka.

Mi smo ljudi ranjivi, tlačeni na razne načine i grešni u današnjem vremenu. U gužvi smo stalno i čini nam se kao da ništa ne stižemo. Nemamo vremena za sebe, za druge, pa niti za Boga. Problemi se nižu iz dana u dan i usredotočeni smo na njih, te se na taj način znamo i udaljiti od mira o kojem govorim. Ne da ga nemamo, već ga ne prihvaćamo i ne uzimamo, iako Isus i danas progovara našim srcima s "Mir Vama". Uz svu gužvu dobro je zastati, uzeti malo vremena za mir kojeg Isus daje. Okrijepiti se u Njemu, te puno lakše nastaviti s teretom, svjedočeći o miru kojeg Isus daje. Dobro je povezati se s Njim, te prihvatiti i iskusiti Boga u vlastitom srcu. 

Dakle, kao  što znamo, fizički se čovjek treba odmoriti, nakon umornog posla. Ako se samo fizički odmara, možda nije toga svjestan, ali nije u potpunosti odmoren. U miru i tišini se odmara i to je dobro. No, onaj mir koji dušu odmara je mir koji nam daje Isus i taj mir upotpunjuje i usmjerava čovjeka na pravi put.

Ovim putem bih napomenuo, s obzirom da ima puno površnih kršćana, da svoju vjeru ožive. Nije vjera samo sveta misa i govor o tome kako smo  katolici. Vjera je nešto puno dublje usađeno u čovjeka. Vjera je dar. Svaki čovjek ima usađeno to malo zrno. Zrno će izrasti prihvatimo li upravo vjerom Isusa Krista i Njegov mir u nama. Taj mir je voda života koju nam Bog daje, te po Njemu onda i duhovno rastemo. Kada duhovno rastemo, to se itekako vidi u životu, na djelima, te smo sretniji i vedriji uz sve probleme. Lakše radimo određene stvari i živimo kao cjeloviti ljudi rastući s Bogom. 

Kada uhvatimo malo vremena, zastanimo malo i sjetimo se naše unutrašnjosti i zavirimo u nju. Sami znamo da se iza emocija krije nešto puno više, nešto iznutra, a to je duša.  Po duši smo vezani uz Boga. Posađeno nam je to malo zrno, a zalijevat će ga Onaj koji ga je posadio, naravno Bog. Mi brinemo za taj vrt duše i to malo zrno. Na nama je hoćemo li otvoriti vrata Bogu i pustiti da nam zalije mir u našu dušu ili ne. Ovim putem želim zamoliti sve, da pokušaju naći vremena za Boga i u vjeri da je zaista tu, Njega prepoznaju i osjete. To je iskustvo Kršćanina, to je ono što nam treba i što nam Bog stalno nudi. Osjetimo Ga u molitvi. Prihvatimo to onda i budimo praktični kršćani, te u svakom trenutku svjesni prisutnosti Boga oko nas i u nama, pogotovo danas kada je i dalje Crkva odnosno Isus Krist na meti. Primimo stoga Kristov mir!

Taj mir zaista razara nemir, a daje ga samo Bog. Amen!

Čemu kušnje i padovi, kakav je to život, je li to put prema Bogu?

Ah...zašto??

Danas zaista ima dosta kušnji, zla, nesreće u svijetu, te prečesto se pitamo čemu to sve zlo? Zašto nije sve dobro, ako dobro radimo? Zašto zlo ako smo dobri? Jesmo li na pravom putu uopće? Zašto se meni koji se trudim biti pošten događaju tako neke loše stvari gdje nerijetko u tonem i padam? S velikim pravom se imamo to pitati! Zašto baš nama? Jesmo li uopće zaslužili toliko zlo i toliko da nam ne ide? Odgovor sigurno postoji! Odgovor nije vidljiv i nije tako očit, ali postoji i razlog je puno dublje i rekao bih duhovnije naravi. Najjasniji odgovor nemamo, ali do nekih objašnjenja i činjenica ipak možemo doći. Prije nego se pitamo zašto, pitajmo se bolje tko smo? Tko smo i što radimo na ovoj zemlji i koji nam je cilj? U tome se vjerojatno i krije odgovor.  (preporučujem, tko nije, da pročita u bibliji priču o Jobu). Tko smo i čiji smo nam daje odgovor kakvi trebamo ostati i čiji trebamo ostati u svakoj situaciji života, bilo u lošoj ili dobro. Budi Njegov, jer ne brini, nije te napustio. Bolje zna ovo "zašto", nego ti. Zato se uvijek pripremimo na način da se pitamo tko smo i čiji, te kamo idemo, a onda ćemo djelomično znati odgovor na "zašto"!

Kušnje koje pružaju trenutno zadovoljstvo...

Prije nego krenem o onim kušnjama koje zaista znaju zapasti čovjeka i dovesti ga do potonuća, moram spomenuti i "pozitivne" kušnje koje se nikako ne smiju zanemariti. Svijet pruža razna zadovoljstva i čovjek ih prihvaća. Razlika je uživati i prihvatiti i vezati se dublje za određene stvari i zadovoljstva. Ovdje moramo biti oprezni. Čovjeku zaista svašta može biti ponuđeno što će mu stvarati prividnu vrijednost i ispunjene, te samim tim dobrom čovjek se postupno odvaja od Boga. Uživati u hrani, baviti se sportom, izlaziti s društvom može biti lijepo, ali ne smijemo u tome pronalaziti smisao života. Ne smijemo biti navezani na samo to, te ne  vidjeti Boga. U stvorenom uživati, a u Bogu živjeti i samo Boga obožavati. Sve stvoreno je lijepo, ali oči naše duše su usmjerene samo na Boga. Snagu i smisao crpe samo od Boga. Zanemarimo li potrebe naše duše i pokušamo li joj prodati nešto i nekakvo prolazno zadovoljstvo, zakidamo ju za ono za čime ona teži. To nam se ne smije dogoditi. To je zlo pod izlikom dobra. Zbog dobra zaboraviti najveće dobro, a to je Bog. Ponekad je dobro ostaviti se nečeg dobrog, da bi ostvarili veće dobro. Budimo zato na oprezu, često ćemo doći u priliku, ostvariti neki užitak i nešto dobro, ali razmislimo isplati li nam se, s obzirom da ćemo nakon tog kratkog zadovljstva možda biti dalje Bogu. Ovdje dijelim dakle kušnje, na ono dobro na što ne smijemo biti navezani, a u redu je uživati u tome, i na ono što pruža zadovoljstvo, ali isto tako vuče grijeh za sobom. Stoga, budimo na oprezu i s jednim i drugim. Volimo ono što nam je Bog pružio, volimo stvoreno, a Boga obožavajmo i i ne činimo ono što će nam taj trenutak pružiti neko zadovoljstvo, a istovremeno duboko razočarati Boga. Najjednostavniji primjer krađa čokolade. Lijep je to osjećaj, ali opet radnja koja prethodi udaljava nas od Boga, te padamo u grijeh. Pripazimo na tome. Nakon ovog dijela, vraćam se na kušnje i napasti negativnijeg karaktera uz koje također moramo biti uz Boga i na oprezu.

Zašto su nam napasti potrebne?

"Krepost je bezvrijedna bez napasti, jer nema sukoba bez neprijatelja, ni pobjede bez borbe"

 Sv. Leon Veliki

Pitam se, moram li išta pisati nakon ove rečenice ili je očito sve jasno?  Naša snaga i vjera Krista neće doći do izražaja ukoliko je zadržimo za sebe, moramo je širiti i dijeliti svima. Pokazati čiji smo. Šireći Radosnu Vijest ne nailazimo samo na ono dobro. Nailazimo na loše situacije bilo da se radilo o našim životima ili drugima, mi moramo pokazati da smo Kristovi. Tom snagom borimo se protiv zla i naša snaga, dobrota i vjera u Krista ne bi došla do izražaja da nas zlo ne pokušava  iskušati, napasti, te prisvojiti na svoju stranu. Najjači smo kršćani u teškim situacijama, tada najviše (ako je ima) dolazi do izražaja naša snaga i vjera u Krista. Isus je rekao da je najbliži nemoćnima, a to je istina. On je stvarno najbliži nama kada nam je teško, ali zato iskoristimo vjeru u Krista da je on zaista s nama i nedajmo se i nemojmo dopustit da nas određena situacija odvede od  Boga, baš suprotno izađimo iz nje jači kao pobjednici i pravi pripadnici Kristove Crkve. U  tim napastima vidimo zapravo kakva je naša vjera i zašto uopće vjerujemo, te i sami protivnik zlo je prisutan. Sva vjera koju pohranjujemo i milost koju dobivamo od Boga tada trebamo upotrijebiti. Uzalud ti vjera kad zagusti odmah prigovaraš Bogu, "zašto baš meni?". Ako si Kristov, Kristov si i u dobru i u zlu. Nisi Kristov samo da se hvališ time, već da to i pokažeš i dokažeš i u najtežim trenucima. U patnji će se vidjeti koliki si pravi vjernik. Neka te to ne straši, je On je stvarno s tobom, bez obzira koliko bilo teško. U tom trenutku zaista prolaziš kroz razne kušnje i borbe, ali nemoj pasti i zaboraviti na Njega, onog koji je zapravo s tobom. Samo vjeruj u Njega. Ako je On u patnji tebe shvatio ozbiljno, shvati i ti Njega u svojoj patnji ozbiljno. Niti je On patio uzalud, niti mi patimo uzalud! Bitno je u patnji ne ostaviti Isusa, kao što On nas nije ostavio u svojoj patnji, već je išao do kraja!

Zašto se loše događa često dobrima?? 

Vrlo zanimljivo pitanje, no počet ću s još jednim citatom.

"Sotona napastuje samo one duše koje se žele ostaviti grijeha i one koje su u stanju milosti. Ostali mu pripadaju - ne mora ih napastovati."  Sv. Ivan Vianney

I ovdje je zaista puno toga rečeno. Ponekad ne živimo baš dobro, odstupamo od onog dobrog i gubimo zapravo osjećaj za grijeh i čini nam se da nam Bog zapravo ni ne treba. Zlo već čini svoje, a mi smo slijepi. Ipak neki događaji i situacije nas znaju potaknuti na povratak. Vidimo da griješimo, ustrajući u povratku odjednom nailazimo na poteškoće i probleme. Ne, nije to slučajno. To su samo znakovi da se vraćamo na dobro i da to nekome smeta. Kao što sam već spomenuo, u kušnjama izražavamo tko smo, čiji i gdje idemo. Neka nas ne čudi što smo na dobrom putu, a bivamo napadnuti. Isus je rekao svojim učenicima da će ga napadi zbog Njega. Nije pogriješio, mnogi sveci su mučeni zbog Isusa Krista. Samo njihovo mučeništvo pokazuje da su bili na pravom putu. Ići u smrt za Krista je dokaz da nema ništa važnije od Boga i pravi pokazatelj vjere življenja po Kristu. Dakle, nemojmo se čuditi da ćemo biti napadnuti, te svaku patnju predajmo Isusu, znajmo da je s nama i odradimo je i podnesimo u Njegovo ime. Da nema takvih kušnji, zapitao bih se, jesmo li pravi vjernici? Jesmo li na pravom putu? Sve ima smisla, ne brinite, već živite svoju vjeru! :)

Povratak k Bogu?

Ovu temu sam htio napisati malo ranije, ali nisam, jer mi je nešto ipak nedostojalo. Vraćajući se kući iz Zagreba u svoje selo Eminovce (kraj Požege), sinula mi je ideja, odnosno što moram nadodati za ovu temu. Kao što rekoh, vraćajući. "Vraćajući" je ta ključna riječ. Pet godina mi traje studij u Zagrebu na KBF-u. U studentskom sam domu. Tijekom studentskog života čovjek zaista svašta proživi. Doživi razna učenja, razne prolaske ispita, razne padove, nova poznanstva, poslove, teškoće, borbe, ljubavi. Zaista se svašta proživi od dobrih do teških situacija, ali ipak, nitko ne zaboravlja tko je i odakle dolazi. Svi imaju kontakt sa svojima od kuće, te se uz sve proživljene situacije, svi ipak vraćaju svojim domovima. Svi dakle znamo, tko smo, čiji, kamo idemo, odnosno vraćamo se. Mi to jednostavno znamo. Odlazimo i vraćamo se, takav je život. Ništa drugačije nije s Bogom. Došli smo u ovaj svijet, u svijetu smo, ali od ovog svijeta nismo kaže Isus. Bit je u tome da smo došli od Boga, kako kaže Sv. pismo "znadoh te prije nego si se oblikovao u majčinoj utrobi". Mi to ne znamo, kao što ne znamo niti se sjećamo svog rođenja, ali se naši roditelji sjećaju. Tako nas je i Bog znao. Došli smo u svijet, nismo od svijeta, te ćemo se jednog dana vratiti Bogu! 

Kušnje i napasti imaju veze s tim. Kako kad odemo od kuće u drugi grad, nailazimo na razne kušnje, padove, postignuća, razočaranja, trudimo se i borimo i vraćamo se kući, s nadam se popunjenim indeksom. Indeks donosimo roditeljima kao pokazatelj što smo to radili u tom drugom gradu. Kada smo u drugom gradu u kontaktu smo sa svojima. U životu tako budimo u kontaktu s Bogom, te kušnje i napade izdržimo i prolazimo s Njim. Kada se budemo vraćali ponesimo mu indeks života popunjen zaista dobrotom, moralom i istinom. 

Nije nas bezveze poslao u ovaj svijet. Stoga,  opravdajmo sliku Boga svojim životom, izdrživši svake napade i kušnje, te ostanimo čvrsti u moralnim vrijednostima prizivajući Njega u svoj život. Kušnje su svaki dan, prolazimo ih onda zajedno s Njim.  

Za kraj nešto o kartama....

Ove karte u svijetu mi kupujemo i odlučujemo kada ćemo kući. O onoj drugoj ipak Bog odlučuje. Učinimo onda tu promjenu na sebi što prije, jer tko zna, možda već sutra putujemo..... a povratne karte nema....

A gdje je tu čovjek? by Tomislav Galović :)

Počevši raditi u jednoj poznatoj Hrvatskoj firmi, po prvi puta sam se zapitao, čovječe pa kako ovaj svijet tretira čovjeka. Naime da pojasnim. Na obuci za dotični posao, voditeljica kaže „naš korisnik je naš profit“!? Drugim riječima on je samo brojka, kojoj treba uvaliti neku uslugu pod svaku cijenu.

E moj svijete di je tu čovjek, di je tu čovjek sa svojim problemima,talentima,osjećajima. Gdje smo sakrili Isusa Krista!? Gdje je nestala njegova riječ!?Tko je ubio našu savijest!? i Tko je slomio tvoj križ!? Zar je naš svijet toliko napredovao sva ova stoljeća da bi čovjeka sveli na novac, te ga nazivali profitom.Ako već razgovaramo o novcu hajdemo onda ovako. Naš tatica svakome od nas daje jako puno  talenata. Talenat koji se spominje u Novom zavjetu iznosi 58,9 kg zlata. Recimo da cijena najboljeg zlata oko 250 kn po gramu.Meni kalkulator izbacuje EROR. Da čovječe neprocjenjiv si nemaš cijenu, Bog te je stvorio neprocjenjivog na svoju sliku posebnog. Imaj hrabrosti biti čovjek, izgrađenog karaktera. Donesi odluku za dobro, odrekni se onog lošeg. Da sigurno je teško, a ponekad se čini i nemoguće. Zato se u odricanju treba vježbati. Po odricanju dolazi neizmjerna snaga duha. Tako postaješ vrhunski čovjek. Tvoja sloboda postaje slobodna.

Neki dan vratio sam se s krizmaničkog tečaja, na kojem sam bio animator. Prekrasno je doživjeti tu radost mladih ljudi. Ti mladi su toliko divni, da njihova lica nosim u srcu. Tražio sam Boga i ne nađoh ga. Tražio sam sebe, i ne nađoh se. Pođoh k bližnjem, i tu smo se utroje našli. Da našli smo se Zajedno u Kristu. Kako je to lijepo kada možeš osobi do sebe kazati brate/sestro ja te ljubim, Krist te ljubi.

Pa zašto ja sad ovo sve govorim!?

Pa zato što je ovaj svijet zaboravio na čovjeka, na njegove potrebe i probleme. Čovjek nije nit po koju cijenu profit. Zar bi Otac dao vlastitog Sina za profit?

Upravo ovi mladi ljudi puni radosti opominju nas i svjedoče blizinu,radost i ljubav.

Zato ne daj da ti slome križ! J

Tomislav Galović, student RPK-a na KBF-u.

Zahvaljujem se Tomislavu na priloženom tekstu! 
Nikica  J

Spremnost za Boga i koliko smo Ga svjesni?

Danas, gledajući ovaj svijet, zaista vidim puno različitog među ljudima, ali opet u konačnici se sastajemo, te imamo toliko toga zajedničkoga. Često smo izloženi raznim napadima i kreiranjima raznih prioriteta i drugih vrednota. Čovjek se u tom nametanju izgubi. Više ne zna što je dobro, što je loše,  ne zna što želi, pada pod utjecaj društva, dok je i to društvo pod drugim utjecajem. Doslovno se dobiva dojam da se osim čovjeka, gubi i sloboda. Kamo krenuti, što poduzeti, gdje pronaći mir i kome se obratiti? Imamo primjere mnogih vjernika koji slave Boga, veseli su i sretni, no kada zagusti i čim krene loše prigovaraju Bogu. Česti su i oni koji su vjernici, a mole se samo kada im je loše. Što je zapravo ispravno, i što zapravo nedostaje nama vjernicima? Dakle, kako postići dijalog s Bogom u skladu onoga što proživljavamo i kako doći onda do tog odmora naše duše s obzirom na svijet koji nas okružuje. Moramo li se prilagoditi svijetu ili se totalno izolirati? Što nam to znači da je Bog blizu, a što daleko? Dobro je promisliti o takvim stvarima i shvatiti vječnost i prolaznost nas samih.

Duši je potreban odmor...

Često umorni od svega odmaramo se fizički. Zapitamo li se ikada, nije li nam potreban još neki odmor? Znamo biti depresivni, strašljivi i često i nakon razgovora s određenim ljudima to samo ublažimo, ali osjećaj ostaje. Budemo toliko slabi, da se ni pomoliti ne možemo, a i ako se molimo jednostavno niti vjerujemo, niti pristupamo kako treba molitvi. Tonemo sve dublje i dublje. Kada bismo samo upola koristili u praksi ono što govorimo u teoriji o Bogu, ne bismo imali nikakvih poteškoća na zemlji. Znamo da je svemoguć, da svaka osoba koja živi, živi Njegovom zaslugom, znamo da je umro za nas,  da je prošao muku, Uskrsnuo je, znamo da je Njegova majka pristupila u vjeri, bez obzira što puno toga nije shvaćala, te je i ona patila. Znamo da nam ju je On ostavio, da motri na nas. Znamo toliko toga i opet živimo u strahu, te i samim molitvama pristupamo kao da ih nitko ne čuje. Vjerujte, svaki naš vapaj netko čuje. Ono ne ide u prazno. Taj netko je Bog. Ipak, moramo osjetiti tu milost,  da nas ipak čuje. Time ostvarujemo spremnost za Boga. Sposobni smo ući u tajanstveni prostor. Mislim da je svaki čovjek bio jako blizu Njega, no često zalutamo i odaberemo nešto drugo. Taj prostor je prostor gdje duša boravi, te se uz Boga tamo i odmara. Osim fizičkog odmora kako sam  napomenuo, rijetko se ljudi tamo odmaraju i zato bivaju i često se osjećaju doslovno "pregaženo", rekao bih duhovno pregaženo.

Kako ostvariti spremnost za Boga? 

Važno je samo teoriju primijeniti, odnosno početi ostvarivati. Spomenuo bih teologalne kreposti. Vjera, Nada, Ljubav. Primjenjujemo li to i na taj način pristupamo ljudima i Bogu, naša će duša uvijek biti živa. Naglasio bih samo poveznicu čovjek -- Bog. Osoba ne može ući u tajansveni prostor i uživati s Bogom, dok se protivi ljudima. Jedno ide s drugim. Ako samo osuđujemo i prigovaramo ljudima i time ne vidimo ništa dobro, a sebe uzdižemo, te pristupamo molitvi, zaista smo daleko od Boga. Ipak trebamo prije same molite i aktivnosti u tajanstvenom prostoru pokazati i steći spremnost. Ako mislimo da su svi ljudi loši i da ne treba s nikim ništa dijeliti i sve držati za sebe, zakinuti smo za korak prema Bogu. Ako ne možeš nešto reći čovjeku, ne možeš ni Bogu. Tu je ta poveznica. Ne moramo svima sve govoriti, ali moramo biti spremni reći. Moramo biti spremni i osobu poslušati. Često molitva nije samo govor u jednom smjeru. Mi smo u molitvi također oni koji u tišini naše intime moraju osluškivati Božju riječ. Ako nismo sposobni čovjeka poslušati, njega i njegove probleme i potrebe, zaista nismo spremni ni za Boga. Svoju spremnost nesebičnim djelovanjem gradimo na drugim ljudima, te molitvom pristupamo i iznosimo sve pred Bogom. Ljubav - ljubimo druge. Nada, nju nikad ne gubimo, sam Isus je rekao da je s nama. Bit će dobro! Vjera je bitan čimbenik. Sve što smo učinili dobro, zaista je dobro, ali pristupamo li bez vjere, također ostajemo zakinuti za potpuno uživanje. Bogu se predajemo u potpunosti i bez vjere to nije to. (O vjeri sam pisao, pa pročitajte). Uz sve što smo obavili i učinili dobro, vjera je ulaznica pomoću koje pristupamo u taj prostor s namjerom da se odmorimo zajedno s Bogom. Najljepši odmor je to , jer doslovno možemo osjetiti Onoga od koga dolazimo, a to je živi Bog. Ulaznicu ima svaki čovjek, ali je često izgubimo i ne iskoristimo. Hvala Bogu na toj ulaznici, na tom daru vjere. Promislimo malo, pronađimo ju i vratimo se na pravi put.

Gdje je taj tajnsveni prostor? 

Neki sveci su zaista bili sjajni u tome, zato preporučujem Tereziju Avilsku i njezin "Zamak duše". "Zamak duše" sam već spomenuo u prethodnim temama. To je prostor u kojem boravi duša, te je ukrašen prozorima i prekrasnim staklima. Kroz ta stakla sija Božanska svjetlost. Griješeći čovjeku se na dušu, odnosno na zamak, lijepi smola i svjetlost ne dopire. Ispovijedanjem smola pada. Ipak sami se trebamo truditi i aktivirati dušu da prima tu svjetlost. Ona je uvijek usmjerena prema nama. Kako sam rekao, moramo ostvarivati spremnost za ulazak u intimni prostor s Bogom, svojom poniznošću priznati da smo mali pred Bogom i time postati svjesni gdje smo, tko smo i čiji smo! Taj prostor zaista postoji, no rijetki su ga svjesni. Prostor je istinit i realniji nego bilo što, što vidimo pred nosom. Stvarni je prostor i poveznica Boga i čovjeka. U tom prostoru vrijeme ne ide, unutra vlada samo mir. Postanimo toga svjesni. Uđimo u taj prostor, odnosno dijalog s Bogom u zamku duše. Pristupimo s vjerom tamo, puni ljubavi i nade. Kada se to dogodi, osjetit ćemo vrhunac, odnosno osjetit ćemo zaista živoga Boga.  Uz ovo bih još napomenuo koliko je to vrijedan prostor. Ono što se čini daleko, što ne možemo lako ostvariti i  nevidljivo je, zaista vrijedi. Što nije na dohvat ruke i za što se treba duhovno potruditi, kako to Terezija Avilska govori "zalijevanje vrta - duše"  vrijedno je. Slijedimo Isusa Krista, osjetimo duboko u sebi i doživimo taj prostor!

Što nam takav osjećaj donosi i koja je naša dužnost? 

Ostvarimo li to na nama će se očitovati, bez ikakvih riječi prava odlika kršćanina. Pokažimo zajedništvo koje je okupljeno Isusom Kristom. Neka se nama vidi tko smo i što imamo. Ostvarimo spremnost za Boga i ljude, te  pokažimo da smo plod Božje ljubavi i prisutnosti. Uz takav pristup, drugačije ćemo gledati na svijet i na ljude, te se lakše nositi s mnogim životnim situacijama........ Zašto?....... Jer znamo da je On tu!

ON JE OVDJE -- MEĐU NAMA I U NAMA -- PREPUSTIMO SE PONIZNOŠĆU I VJERI  OSJETIMO GA U SEBI I PREPOZNAJMO U DRUGI LJUDIMA!

AMENI! :)

Vjerujem da u svom srcu nosiš sve,

Vjerujem da misliš na moj mali svijet,

Vjerujem da čuješ moju molitvu,

Skrivenu u srcu bijednom zgaženu.

Moja najbolja navigacija - Isus Krist

Vožnja je moguća i u krivom smjeru..

Nitko ne može osporiti da živimo. Živimo i imamo svoj put. Sami odlučujemo što ćemo, gdje i kako. Čovjek je time usmjeren prema nečemu. Osim ljudske odluke postoji i duhovni utjecaj na ovozemaljski svijet. Jesmo li  ikada razmislili čemu smo to usmjereni, i tko nas usmjerava, odnosno utječe li kakva duhovna sila na nas i služimo li nekoj duhovnoj sili, pa bilo to i nesvjesno. Nije stvarnost samo ono što se vidi. To je mali dio stvarnosti. Niti su posljedice posljedice, niti uzroci uzroci. Postoje i dublji uzroci i dublje posljedice, a mi smo kao neke lutke koje nemaju pojma što se događa. Zastanimo na trenutak i razmislimo što zapravo vrijedi, što je dobro i koga ja predstavljamo u ovom svijetu, te kome priliče moja djela? Često lutamo nesvjesni posljedice, a još manje uzroka. Lutamo u ovom svijetu, ne znajući na koga se možemo osloniti, a na koga se nikada ne bi smjeli osloniti. Bitno je znati pravi put. Kada ga znaš, preostaje ti samo da kreneš i to je to. Problem nastaje kada ne znamo pravi put, ali svejedno, mi idemo, bez obzira je li to ispravno. Na tom putu se često gubimo, no žalosno je i to da toga nismo svjesni. Netko nas vodi na krivi put, a mi to ne znamo. Zaista je bitno uspraviti se i razbistriti, te prije svega početi razmišljati što ja to činim? Tko je to čovjek i što ja to za ili protiv njega radim? Sva današnja nametanja, događanja i utjecaja društva ipak treba staviti na stranu, i u sebi preispitati ono istinsko dobro koje nikada nije, niti će biti prolazno! Usmjerimo se prema stvarno dobru i prepustimo da nas to dobrom usmjeri. Budimo sposobni prepoznati krivi smjer.

Jesi li se ikad pitao tko je vozač tvog života? 

Na ovo pitanje puno ljudi bi odgovorilo s odgovorom "ja". Često u tome nastaje problem, odnosno spomenut ću dva problema. Prvi problem je kada osoba preuzima stvar u svoje ruke, i ona je sama sebi zakon i sama sebi vozač života. Često su takve osobe zakinute, jer žele sve imati pod kontrolom, žele moć i vlast. žele vladati jer misle da sami sebe usmjeravaju na nešto. Ne može nastati život od jednog čovjeka. Netko mora stajati iza toga, netko mora pokrenuti tvoj autobus života i nastaviti ga voziti. Osoba je u zabludi i svesti razloge postojanja i usmjerenja na ovozemaljske razloge je suviše besmisleno. Ipak, takva osoba može funkcionirati, ako se toga čvrsto drži. Veći problem koji postoji je više pitanje vjere. Svjesni smo Boga, ali ga ne uključujemo toliko u svoj život, a tada ne živimo niti jedno niti drugo, te stoga djelujemo  izgubljenije od prve skupine ljudi...

Budimo svjesni onoga tko vozi i tko nas je uveo u ovaj život. Tko to zapravo može, ako ne svemogući Bog! Niti jedan ljudski um tako nešto ne bi mogao ni zamisliti, a kamoli stvoriti. Vrlo kreativno od Boga, a vrlo žalosno od nas što ne mislimo na Njega.

Bog koji je trojstvo i u isto vrijeme Otac i Sin i Duh Sveti, došao je u punini objave Sinu Isusu Kristu. Otac šalje svoga Sina Isusa Krista koji se žrtvuje i slobodno predaje na mučeništvo. Bog nas toliko voli, otac žrtvuje sina, kolika je to samo ljubav! Osim što nas je spasio, pokazao je nešto drugo. Spasenje nije moglo biti nikako drugačije. Upravo ovako kako se dogodilo se moralo dogoditi. Tim putem nam je pokazao iskrenu i pravu poniznost. Bog nam je dao sebe! Predao se za nas i pokazao nam što je zapravo pravi Put, Istina i Život koji vrijedi! Bolje rečeno, spasio nas je i postao naša navigacija. Bog koji je vozač je jasno prikazan u Isusu kao navigacija. Isus nam mora biti navigacija i Tvoja i Moja. On će nam pokazati i pokazuje pravi  Put, pravu Istinu i pravi Život.  S njim ćemo sigurno živjeti pravu vrijednost. Pogledajmo Njegove rečenice, djela.. Niti u jednom trenutku nije ukazao nešto protiv čovjeka. Imao je svoj stil i jedan način kojim je pozivao i govorio o čovjeku. Vrhunac je doživljen Njegovim uskrsnućem.  Došao je služiti, a ne biti služen. Pokazao nam je savršeni način savršene vrijednosti. Svako odstupanje od toga, bilo i na trenutke dobro, je samo prividno dobro i ne vodi vječnom dobru i pravoj vrijednosti. Isus nam je pokazao kakva je to prava vrijednost, u dubini, pokazao nam je sebe, odnosno pokazao nam je tko je Bog! Pokazao I pokazuje  dalje. Rekao je da je s nama. I je s nama, samo ga ne primjećujemo...

U svakoj kapi znoja i suzama našim, Isus je prisutniji više nego mi sami...

Bog je postao čovjekom. Bog nam je pokazao sebe, te je pokazao kakav je, u Isusu Kristu. Isus je rekao: "Ja sam s Vama". On to nije rekao, a da nije zaista tako.  Nama je bitno prepoznati Ga i primiti Njegovu utjehu. On je zaista s nama. Sam je osjetio što je muka, te je u svakom našoj muci stvarno s nama. Kada nam je teško, kada nas guše razne situacije, bliže nam je nego ikada. U svakoj suzi našoj, Isus je prisutan! Pustimo da nas On utješi i  povede na pravi put. 

Povjerujmo mu i budimo korak ispred svijeta. Nismo od ovog svijeta, te konačnost i vrhunac naše sreće se temelji na onom od koga dolazimo. Da bi došli do tog vrhunca, sjednimo u autobus života, vođen našom najboljom navigacijom života i spasiteljem Isusom Kristom! Sv. Augustin je rekao: "Što imaš, ako Boga nemaš?". 

Zaista, vrhunac sreće je u Njemu. U svojoj sreći i u svojoj patnji, osjetimo dublju sreću i dublju utjehu Isusa Krista, vođi našeg ispravnog puta. Prihvatimo ga i počnimo konačno živjeti.  AMEN!

✝ ✝ Lutao sam ovim svijetom,sam bez cilja i 

bez nade,umoran od svojih rana,umoran od svih 

lutanja,Sve dok me Tvoja ljubav,Bože nije 

dotakla,sve dok me Tvoja ljubav Bože, nije 

podigla iz blata!! ✝✝

Duša i Nogomet.. Zanimljivo.. :)

Već se po naslovu vjerojatno  pitate što sam ja to napisao? Nogomet  i duša imaju svoje radnje i okolnosti, no zanimljivo je to što funkcioniraju, odnosno teže sličnom.  U svakom slučaju imam potrebu taj doživljaj i način razmišljanja podijeliti s Vama.  Mogao sam odabrati bilo koji timski sport, ali nogomet treniram prilično dugo, te na temelju toga sam i došao do ove ideje, odnosno ideja. Ovo se čini možda apsurdno, no krenimo..

Aktivnosti u nogometu ... Aktivnosti duše

Svi znamo kako nogomet funkcionira, koji je cilj igre, kako je potrebna suradnja igrača. Duša isto mora nekako funkcionirati, mora imati cilj, te sama neće daleko uspjeti.  

Suradnja..

Krenimo od pojedinca - igrača. Igrač može imati talent, može naporno trenirati, ali uzalud mu ako to ne pokaže. Uzalud ako to drži za sebe, ako to ne dijeli s drugima ili usmjeri prema nečemu od čega ima koristi. Nogometaš mora sudjelovati u igri surađujući s ostalima, te zajednički svojim snagama i talentima pobijediti. Duša je u tom trenutku isto timska, ona može biti dobra, može ne činiti niša loše, biti zdrava u potpunosti, no mora vidjeti i ostale suigrače. Svi smo mi suigrači jedni drugima, i svi zajedno trebamo težiti jednom cilju, jednoj pobijedi, a to je pobjeda dobra, pobjeda ljubavi, pobjeda Boga! Osim toga, moramo imati razvijen osjećaj za drugoga, inače možeš biti dobar, ali ti to ništa ne vrijedi. Dakle, suradnja je bitna. Kao što nogometaš svom sugiraču doda dobru loptu, dodajmo i mi svom bližnjem, prijatelju lijepu riječ ili dobar savjet. U nogometu se kaže da je akcija dobro odigrana. Odigrajmo i mi dobru akciju u duhovnom svijetu, čineći i svoju i drugu dušu zdravijom i bližom svom cilju, odnosno Bogu. Jedna akcija se može sastojati od par dodavanja, dobrih dodavanja, gdje onda protivnički igrači ne mogu ništa. Kako sam rekao mi smo svi suigrači, a tko nam je onda protivnik? Zasigurni protivnik je Zlo, tj. nečastivi kako ga Terezija Avilska naziva. Dakle, akcija dobrih dodavanja lopti i bliže smo golu, a protivnički igrači ne mogu ništa. Isto je tako u duhovnom svijetu, može biti napetosti i kušnji da pogriješimo, ali ako u Ime Isusovo širimo i dodajemo jedni drugima dobro i to dobro dodajemo dobro, naš protivnik zlo ne može nam ništa. Širimo dobro i na taj način pobjeđujmo! Činjenica je da tu i tamo izgubimo koju utakmicu u životu. No, često možete čuti izraz nakon izgubljene utakmice : "Prvenstvo još nije gotovo". To je istina. Porazom smo dalje od osvajanja prvenstva, kao i zlom od Boga, ali još nije gotovo. Bog nam nudi još prilika i još utakmica, a na nama je da se istreniramo i pojedinačno i timski, te osvojimo prvenstvo i dođemo do Boga! :)

Trening

Spomenuo sam timski trening i trening pojedinca. Igrač mora sam odraditi određene vježbe, bilo sklekovi, trbušnjaci, otrčani krugovi, no sve steknuto mora se istrenirati s drugima. Uzalud sve, ako nema osjećaj za igrača, tj. znati kada, kako dodati, gdje se nalazi na terenu njegov suigrač, jednostavno treba naviknuti na njega na terenu. Moraju se upoznati na terenu, odnosno moraju se istrenirati i međusobno. Odraditi određene akcije da bi bili spremni timski igrati i konačno pobijediti. Duša, tj. čovjek mora u sebi pronaći pravi smisao, pravi put i sam sebe motivirati. To je ono što samostalno obavlja i ono s čim nema ništa ako ostane na tome. Dalje mora krenuti i  misliti na druge. Nogomet pojedinca ne postoji, nogomet nastaje kad se šire dodavanja i akcije uvježbane na treningu. Ne postoji ni ljubav pojedinca, tj. od pojedinca ne može nastati. Nastaje tek kad se uključe drugi ljudi. Na taj način širimo ljubav i dobrotu prema osvajanju prvenstva. Istrenirajmo se, te talent ne držimo, štoviše razvijajmo ga timski, te prenesimo u utakmicu života.

Tko je moj suigrač i trener?

Svaki čovjek je naš suigrač. Ne smijemo suditi i reći on je loša osoba, glup i da nam ne treba.  Grijeh u svijetu postoji i osoba može biti trenutno nesposobna za utakmicu. U nogometu isto igrač može biti ozlijeđen, ali ga klub ne odbacuje. Ne odbacujmo ni mi jedni druge, svi smo u istoj ekipi. Onaj koji je duhovno ozlijeđen, dajmo mu priliku da ozdravi, kao što Bog nama daje. Uzmimo Boga odnosno Isusa kao učitelja, tj. trenera. :) Isus je trener koji ne može nikad dobiti otkaz i nikada neće potjerati igrača bez obzira koliko loše igrao. Isus nam je dao savjete, dao nam je put, istinu i život, dao nam je sebe! Imamo najboljeg trenera, ali ipak mi igramo i znamo pogriješiti. Kada i pogriješimo On nas diže i motivira za iduću utakmicu. On je s nama u svakoj životnoj borbi i utakmici, ne zaboravimo na našeg spasitelja i učitelja!

Odigrajmo to kako treba, da se vidi tko nas je trenirao i trenira...

Htio sam naglasiti samo da smo svi u istoj ekipi i da ne smijemo biti jedni protiv drugih. Iz iskustva znam, kada se igrači međusobno svađaju, nikad utakmica ne završi dobro. Imajmo na umu da smo svi jedno, po Bogu našemu. Uđimo u iduće utakmice, spremni, svjesni Isusa Krista i dobrote koje moramo dijeliti,  zabijmo onda golove ljubavi i dobrote, te porazimo zlo, AMEN!!

Asistencija Davida Beckhama...

Među toliko protivničkih igrača, dao je ipak odličnu loptu svom suigraču i gol je postignut. 
Usudimo se i mi među toliko zla, plasirati i činiti dobro!

Naše slabosti i Njegova bezuvjetna ljubav by: Kristina Filipović

Iako stvoren na sliku Božju, čovjek ipak ima svoje nedostatke i slabosti. Nismo savršeni poput svoga Stvoritelja, ali iz dana u dan nastojimo živjeti po Njegovim zapovijedima i usmjeriti svoja razmišljanja prema Njemu. Više puta znamo osuditi svoga bližnjega zbog počinjenog grijeha, umjesto da malo bolje obratimo pozornost na vlastite postupke. Sebe jednostavno ne vidimo. Ne vidimo da smo možda i sami pogriješili. Jednostavno je teško priznati svoja nedjela – svoje slabosti – jer se bojimo osude od strane društva ili obitelji. Strahujemo od optužbi umjesto da zatražimo savjet i utjehu.

Zar smo zaboravili da je Isus bio osuđen, ismijan i izranjen, ne zbog svojih, nego zbog naših nedjela? Tih nedjela mogli smo se možda osloboditi uz Njegovu pomoć, a mi smo ih bez imalo razmišljanja počinili i bili svjesni da griješimo.No, Krist je umro zbog naših gijeha i prije nego smo sagriješili. Svojim životom zajamčio nam je slobodu i osigurao mjesto u vječnosti.Bez imalo ustručavanja primio je na svoje izranjeno tijelo onaj teški križ po kojem smo lišeni vječne smrti. Jasno nam je dao do znanja da nas ljubi više nego samoga sebe. Zar nam ni to nije dovoljo kako bismo shvatili Njegovu bezuvjetnu ljubav? Svojom mukom, smrću i uskrsnućem poručio nam je da ne bojimo borbe protiv zla i grijeha, jer je On s nama. Zašto se i dalje ustručavamo krenuti u taj pobjedosnosni boj? Naš Gospodin strpljivo čeka da mu se obratimo, a mi uporno tražimo pomoć na krivim mjestima i od krivih ljudi.  Kada kažemo da nešto možemo sami, zapravo Ga tada najviše trebamo. Uporno zamagljujemo Njegovo dobrostivo lice koje vapi za našim obraćenjem. Kada bismo u kušnji samo pomislili na to da je Bog uz nas, vjerojatno bi već tada osvojili bitku protiv zla. Bog svoju pomoć nudi svima, samo ju trebamo prihvatiti i dopustiti Mu da nam pomogne u borbi protiv grijeha. Upravo je grijeh taj koji nas sputava u tome. Nemojmo se bojati! Mnogi su pravednici i sveci na nebu imali iste mane kao i mi. No, oni su molili i prihvatili Božju pomoć koja ih je oslobađala okova grijeha. Molitvom i obraćenjem možemo pobijediti sve ono što prijeći naše posvećenje i odvaja nas od Boga. On samo traži da se bacimo u naručje Njegove providnosti.  Želi da Mu vjerujemo i da se prema Njemu odnosimo kao prema prijatelju koji je uvijek tu, kada zatrebamo Njegovu pomoć. Ne smijemo smetnuti s uma da dobri Pastir budno pazi na svoje stado. On sve vidi, sve čuje i ni trenutka nas neće ostaviti u nevolji. On vidi dubine našega srca. Ljude se može prevariti, ali Boga ne i zato moramo biti posve iskreni.  

Isto tako neizostavna karika u lancu koji vodi do sreće je Isusova i naša Majka -  Marija koja je zbog ljubavi prema nama velikodušno prihvatila ulogu Majke našeg Stvoritelja i Spasitelja. Upravo nam je Marija dala pravi primjer vjere i potpunog predanja Očevoj volji. Po uzoru na njenu poslušnost, pokušajmo se što više osloniti i predati Bogu. Dopustimo Mariji da nam pokaže put ka svome Sinu. Uputimo joj svoje molitve, jer je ona ta koja naše brige, probleme, i potrebe posreduje do svoga Sina. Kao što je uočila na svadbi u Kani, da nema vina, a vino je simbol ljubavi, tako i danas ona uočava da nema ljubavi, te to kao i u Kani, prenosi svome Sinu – Isusu Kristu. Ona govori slugama: « Što god kaže učinite!». On progovora u našim srcima, a ovo su savjeti naše Majke. Osluškujmo i pronađimo Njegovu riječ duboko u našim srcima. Promišljajmo nad njom, te je pretočimo u djela!

Kristina Filipović, studentica KBF-a

Zahvaljujem se Kristini na trudu, uloženom vremenu, te priloženom tekstu. Hvala! Nikica. 

Mržnja i zavist, što od tebe čine? Na kakvom si putu?

Znam li što je to i kakve tragove ostavlja? 

Uzrok uvijek podrazumijeva i posljedicu. Mi se ljudi ne bojimo neke reakcije, već posljedice te reakcije. Često govorimo o uzroku, mislimo na uzrok i zadržavamo se na uzroku. Upravo zbog ne pristupanja dubljem razmišljanju o tome, ne shvaćamo ozbiljnost situacije, osim kada sami na vlastitoj koži osjetimo realnost, odnosno posljedicu. Ovdje bih govorio o mržnji i zavisti kojima je zajedničko duhovno ropstvo, te i o njihovim posljedicama, bilo za osobu od koje dolazi, te za osobu kojoj je upućena. Prije nego krenem dalje, razmislimo, ispitajmo sami sebe.. jesmo li zavidni, mrzimo li, živcira li nas netko, jesmo li sretni s onim što imamo i koliko nam je stalo do bližnjega?? To su samo neka pitanja koja moramo postaviti sami sebi, da vidimo jesmo li slijepi i u kakvom smo stanju. Mržnja i zavist  su vrlo bliska prijatelja, te odličan recept za postavljanje duše izvan funkcije, odnosno u rad onoga za što nije namijenjena.

Tko mrzi ne voli..

Jedan od uvjeta da voliš je ne mrziti. Čovjeka se može varati i lagati, ali sebe odnosno svoju dubinu duše nikada. Čovjek se može predstavljati u bilo kojem svjetlu, ali ako u dubini mrzi, bit će zakinut za velike stvari - stvari ljubavi. Mrziš li jednoga, ne možeš ljubiti drugoga. Imamo primjer na ispovijedi. Priznajemo svoje grijehe i svađe s drugima i bit će nam oprošteno, ako i mi oprostimo, odnosno neće ako ne oprostimo. Opraštanje samo znači da nema mržnje. Što nam to govori? Bogu možemo pristupiti samo ako nam nitko na zemlji ne smeta, tj. ako nemamo toliko žestoko nešto protiv nekoga. U ljubavi mržnje nema, te uvijek budimo spremni oprostiti, oprostiti da bi mogli živjeti. Šteta je ostati zakinut zbog svojih nekih ideja, durenja i ljutnje. 

Tko zavidi, nije sretan ni s onim što ima..

Jedno je ljubomora, a drugo je zavist. Ljubomora je htjeti imati nešto što ima drugi, dok je zavist kada želiš da taj neki to nema. Zavist je jako loša stvar. Usudio bih se reći da onaj tko zavidi, ne zaslužuje ni ono što ima. Zavist ima veze s nezasitnošću i navezanošću. Osim što je osoba navezana, bilo na svoje ili tuđe, nezasitna je i traži još, a onda kao vrhunac i zavidna, odnosno ne želi da netko drugi to ima. To je užasno stanje.  Čovjek je tada nesretan. Bitno je biti sretan zbog male stvari, a onda ćeš cijeniti veliko, a uz to nećeš biti zavidan.  Ovdje dolazi do izražaja prava slododa i istinska sreća. 

Uzroci i posljedice?

Namjerno nisam htio pisati dublje o ovim prethodnim temama, da bih ono dubinsko i vrijedno iz ovoga napisao zajednički  pod ovaj podnaslov. Dakle, mogli smo zaključiti iz ove dvije prethodne teme, kako nije dobro biti zavidan i mrziti. Kao što sam rekao, ne možemo voljeti i nismo sretni. Zbog krivih naših stavova, grijeha često zalutamo i dovedemo se do takve situacije u kojoj se u jednom trenutku više ne prepoznajemo. Kao što sam rekao već, nema više onda ni ljubavi, ni sreće, a onda što uzrokuje to dvoje. Pravu posljedicu u kojoj duša plače, a to je nedostatak slobode, odnosno ropstvo duše! O ljubavi i sreći sam već pisao, i ako ste čitali, spomenuo sam da niti ljubav niti sreća ne poznaju mržnju, osvetu i zavist. Upravo je tu problem, čovjek je zarobljen ako mrzi ili zavidi nekome. Zarobljen je i opterećen jer je ovisan o drugome, odnosno ta njegova prividna sreća ovisi o nekom čovjeku. Ako se želi nekome osvetiti i mrzi ga, nemoguće je da nekoga toliko voli da se u potpunosti preda. Ljubav je slobodna, a on tad nije slobodan. Ovdje se sad sve vrti oko funkcije duše i slobode. Objasnimo jedno po jedno..

Funkcija duše i sloboda

Da bi volio moraš biti slobodan i slobodno se predati za ljubav, kao što je Isus bio slobodan i slobodno se predao iz ljubavi, dakle tko zavidi, mrzi i ne želi ništa učiniti za drugoga nije slobodan! Duša mu je zarobljena i pati, plače i civili.  Zašto duša plače tada? Njezina svrha nije da mrzi i da zavidi, što uzrokuje mrtvilo i pustoš u čovjeku. Funkcija duše je da ljubi, voli, kao što Bog nas voli, te smo tu funkciju i dobili od Njega. Uporabimo li dušu u drugu svrhu, to neće izaći na dobro. Probajmo žlicom rezati meso. Naravno da neće ići. Nije za to namijenjena. Razlika između žlice i duše je što je duša živa! Duša je živa, a mi ljudi je ubijamo jer ne znamo voljeti jedni druge, jer ne znamo prstom maknuti za drugoga. Ne ubijamo tako druge, već sebe!! To što si nekog  odbio kada je tražio pomoć, a mogao si mu pomoći, nije tragedija njegova, već tvoja. Tvoja duša će patiti. U dubini tada zapravo radimo  protiv sebe. 

Krug ljepote

Čovjek zavidi, zarobljen je,  mrzi, nije sretan, sve to ide jedno iza drugog, to je onaj bolesni krug, odnosno svoju dušu truje i čini ju bolesnom. Ima i onaj puno ljepši krug, kada čovjek u slobodi ljubi, želi drugome dobro, time održava svoju slobodu i dubinsku sreću! Pronašao je Boga u tome, onog od koga smo naslijedili ljubiti i onaj koji nas je stvorio. Ako smo od Njega to naslijedili, to onda mora biti ispravno i dobro! Sve što se protivi tomu čini čovjeka, odnosno nas koji smo posljedica Boga nesretnim. U dubini duša propada, zato molim malo poniznosti, izvucimo se iz blata propasti, podignimo ruke Bogu, i vratimo se iz kruga iz kojeg smo ispali!!!

Prepoznaj pravi put i kreni..

Evanđelje po Ivanu - Iv 15,18

"Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta,

svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta,

zbog toga vas svijet mrzi."

Ne bojmo se onih koji mrze, i Isusa su mrzili. Pobrinimo se da mi ne mrzimo i time slijedimo Isusa Krista. Tko mrzi nije na pravom putu i ne slijedi Isusa Krista.. Puni poniznosti uđimo onda u taj krug ljepote i ostavimo sve negativne navike, stvari, prigovore, reakcije iza sebe. Ostavimo to!  S tim ne možemo dalje. Za promjenu, razveselimo dušu, i odbacimo sve što nas je kočilo,  te pristupimo Bogu, jer tu za razliku od one prolazne i prividne, se krije prava sreća i sloboda. Budi slobodan! :)

Ostavi sumnje, ostavi grijeh,zagrli ljubav  zagrli svijet.Kreni sada za mnom,
 Njega slijedi svaki dan 

Budi istinski sretan  budi slobodan

Budi sloboodaaaan!!

Siromaštvo i Bogatstvo, kome je lakše? Tko posjeduje više?

Danas netko ima previše, netko premalo. Svi smo svjesni toga i svi to znamo. Našim ljudskim očima i osjetilima nam se čini da je onaj koji posjeduje materijalno sretniji. Bilo bi dobro zaviriti unutar toga i vidjeti što se krije, te kakve situacije u raznim tipovima obitelji, odnosno ljudi mogu nastati. Tko je bogat, a tko siromašan? Zanimljivo je to pitanje, a odgovor nije tako očit. Ovim putem bih htio približiti neke vrijednosti koje su značajne za mir, te i neke druge koje sami taj mir urušavaju. 

Siromašno bogatstvo i bogato siromaštvo

Puno je bogatih materijalno, a isto tako i siromašnih. To se predstavlja kao glavni problem u svijetu. Ako već moram spomenuti problem, iskreno se pitam čiji je to problem? Je li problem siromaha što nema materijalnog dobra? Ili bogataša što ne može bez svoga i što samo materijalno ima za ponuditi? Tko je zarobljen, a tko je slobodan? Tko je zapravo onda bogat, a tko siromašan?  Dobro razmislimo.. kakav je to život, ako ga ne živiš?  Ako se hraniš nečim prolaznim? Kakva je naša hrana, što je nama cilj? Onaj pravi dubinski cilj. Možemo li zamisliti nešto da nemamo? Možemo li tada zamisliti život bez toga? Što je ono bez čega u dubini ne možemo? Jesmo li slobodni ako ne možemo bez prolaznih stvari?

Moramo se malo razbuditi, protresti i uozbiljiti! Najviše vrijedi ono što nije prolazno, ono što imaš kad ti uzmu sve. Ono što stekneš duboko u sebi, te se po tome kroji tvoja sreća i tvoje bogatstvo. To pred Boga nosiš i to se može nazvati onim pravim bogatstvom. "Blago siromasima".  To je zaista ono bogato siromaštvo. Nažalost, čovjek može posjedovati puno toga materijalnog, ali može biti toliko siromašan, da sve što može ponuditi nekome je samo ono materijalno što posjeduje. To je prava tragedija i to nazivam siromašnim bogatstvom. Bogat, ali u dubini siromašan. Proći će sve, a tada će shvatiti da ništa nema. Razlika između bogataša i siromaha u materijalnom smislu je u nuđenju. Bogataš može ponudit materijalno i to mu može biti sve. Siromah nema materijalno, a kada ide nudit sve, onda može ponudit zaista ono što vrijedi. To je ljubav, lijepa riječ, osjećaj za drugoga. Bogataš od svog materijalnom možda ništa ne vidi. Ne kažem da nije u redu posjedovati materijalno, već naglasak stavljam na pravom bogatstvu. Ono koje će, ma gdje god pođeš, ma što god da ti se dogodi, uvijek nositi sa sobom. To je zaista bogatstvo. I kad čujete da je netko bogat, zapitajte se, je li stvarno je? Mi smo na ovom svijetu vrlo kratko, ali pojam bogatstvo ipak je tumačen drugačije od strane modernog i većine svijeta. Bogat ne mora uvijek biti bogat, a ni siromah siromah. Posvjestimo si tu razliku. 

Približimo si vrijednosti. Shvatimo od čega živimo duhovno i kamo nas to usmjerava. Fizički ćemo ionako svi propasti, a po Kristu dobiti novo tijelo i uskrsnuti. Što činimo za taj život? Od naše duše koja će uskrsnuti što radimo? Hranimo li ju ili upropaštavamo? Jesmo li bogati u tom smislu? Nosimo li sa sobom prave vrijednosti ili gledamo da imamo što više kao da ćemo vječno živjeti na zemlji. Promislimo tko je stvarno bogat i jesmo li mi bogati?  Nemojmo se žaliti, ako netko ima više, ako svećenici voze nova auta. To je zaista problem njihov i problem tih ljudi. Možemo im na tome čestitati. Samo ne dopustimo da se naše bogatstvo uruši zbog prevelike požude za materijalnim. Zbog prevelike požude i navezanosti na materijalno, osiromašit ćemo dušu koja mora biti navezana na Boga. Obogatimo svoj duhovni život, živeći na zemlji s prolaznim stvarima, s prolaznim tijelom, radeći na duši koja će biti vječna po Isusu Kristu! Budimo bogati nudeći i razvijajući ono što vrijedi. Ne samo za sada, već za cijelu vječnost. To je ono zbog čega se živi. Može biti teško, ali isplati se. Osim tijela koje je više manje stalno budno, probudimo i našu dušu i pogledajmo na svijet njezinim očima!  Na taj način uđimo u život kojem punina smisla nije na zemlji! Amen!