subota, 19. listopada 2013.

Spremnost za Boga i koliko smo Ga svjesni?

Danas, gledajući ovaj svijet, zaista vidim puno različitog među ljudima, ali opet u konačnici se sastajemo, te imamo toliko toga zajedničkoga. Često smo izloženi raznim napadima i kreiranjima raznih prioriteta i drugih vrednota. Čovjek se u tom nametanju izgubi. Više ne zna što je dobro, što je loše,  ne zna što želi, pada pod utjecaj društva, dok je i to društvo pod drugim utjecajem. Doslovno se dobiva dojam da se osim čovjeka, gubi i sloboda. Kamo krenuti, što poduzeti, gdje pronaći mir i kome se obratiti? Imamo primjere mnogih vjernika koji slave Boga, veseli su i sretni, no kada zagusti i čim krene loše prigovaraju Bogu. Česti su i oni koji su vjernici, a mole se samo kada im je loše. Što je zapravo ispravno, i što zapravo nedostaje nama vjernicima? Dakle, kako postići dijalog s Bogom u skladu onoga što proživljavamo i kako doći onda do tog odmora naše duše s obzirom na svijet koji nas okružuje. Moramo li se prilagoditi svijetu ili se totalno izolirati? Što nam to znači da je Bog blizu, a što daleko? Dobro je promisliti o takvim stvarima i shvatiti vječnost i prolaznost nas samih.

Duši je potreban odmor...

Često umorni od svega odmaramo se fizički. Zapitamo li se ikada, nije li nam potreban još neki odmor? Znamo biti depresivni, strašljivi i često i nakon razgovora s određenim ljudima to samo ublažimo, ali osjećaj ostaje. Budemo toliko slabi, da se ni pomoliti ne možemo, a i ako se molimo jednostavno niti vjerujemo, niti pristupamo kako treba molitvi. Tonemo sve dublje i dublje. Kada bismo samo upola koristili u praksi ono što govorimo u teoriji o Bogu, ne bismo imali nikakvih poteškoća na zemlji. Znamo da je svemoguć, da svaka osoba koja živi, živi Njegovom zaslugom, znamo da je umro za nas,  da je prošao muku, Uskrsnuo je, znamo da je Njegova majka pristupila u vjeri, bez obzira što puno toga nije shvaćala, te je i ona patila. Znamo da nam ju je On ostavio, da motri na nas. Znamo toliko toga i opet živimo u strahu, te i samim molitvama pristupamo kao da ih nitko ne čuje. Vjerujte, svaki naš vapaj netko čuje. Ono ne ide u prazno. Taj netko je Bog. Ipak, moramo osjetiti tu milost,  da nas ipak čuje. Time ostvarujemo spremnost za Boga. Sposobni smo ući u tajanstveni prostor. Mislim da je svaki čovjek bio jako blizu Njega, no često zalutamo i odaberemo nešto drugo. Taj prostor je prostor gdje duša boravi, te se uz Boga tamo i odmara. Osim fizičkog odmora kako sam  napomenuo, rijetko se ljudi tamo odmaraju i zato bivaju i često se osjećaju doslovno "pregaženo", rekao bih duhovno pregaženo.

Kako ostvariti spremnost za Boga? 

Važno je samo teoriju primijeniti, odnosno početi ostvarivati. Spomenuo bih teologalne kreposti. Vjera, Nada, Ljubav. Primjenjujemo li to i na taj način pristupamo ljudima i Bogu, naša će duša uvijek biti živa. Naglasio bih samo poveznicu čovjek -- Bog. Osoba ne može ući u tajansveni prostor i uživati s Bogom, dok se protivi ljudima. Jedno ide s drugim. Ako samo osuđujemo i prigovaramo ljudima i time ne vidimo ništa dobro, a sebe uzdižemo, te pristupamo molitvi, zaista smo daleko od Boga. Ipak trebamo prije same molite i aktivnosti u tajanstvenom prostoru pokazati i steći spremnost. Ako mislimo da su svi ljudi loši i da ne treba s nikim ništa dijeliti i sve držati za sebe, zakinuti smo za korak prema Bogu. Ako ne možeš nešto reći čovjeku, ne možeš ni Bogu. Tu je ta poveznica. Ne moramo svima sve govoriti, ali moramo biti spremni reći. Moramo biti spremni i osobu poslušati. Često molitva nije samo govor u jednom smjeru. Mi smo u molitvi također oni koji u tišini naše intime moraju osluškivati Božju riječ. Ako nismo sposobni čovjeka poslušati, njega i njegove probleme i potrebe, zaista nismo spremni ni za Boga. Svoju spremnost nesebičnim djelovanjem gradimo na drugim ljudima, te molitvom pristupamo i iznosimo sve pred Bogom. Ljubav - ljubimo druge. Nada, nju nikad ne gubimo, sam Isus je rekao da je s nama. Bit će dobro! Vjera je bitan čimbenik. Sve što smo učinili dobro, zaista je dobro, ali pristupamo li bez vjere, također ostajemo zakinuti za potpuno uživanje. Bogu se predajemo u potpunosti i bez vjere to nije to. (O vjeri sam pisao, pa pročitajte). Uz sve što smo obavili i učinili dobro, vjera je ulaznica pomoću koje pristupamo u taj prostor s namjerom da se odmorimo zajedno s Bogom. Najljepši odmor je to , jer doslovno možemo osjetiti Onoga od koga dolazimo, a to je živi Bog. Ulaznicu ima svaki čovjek, ali je često izgubimo i ne iskoristimo. Hvala Bogu na toj ulaznici, na tom daru vjere. Promislimo malo, pronađimo ju i vratimo se na pravi put.

Gdje je taj tajnsveni prostor? 

Neki sveci su zaista bili sjajni u tome, zato preporučujem Tereziju Avilsku i njezin "Zamak duše". "Zamak duše" sam već spomenuo u prethodnim temama. To je prostor u kojem boravi duša, te je ukrašen prozorima i prekrasnim staklima. Kroz ta stakla sija Božanska svjetlost. Griješeći čovjeku se na dušu, odnosno na zamak, lijepi smola i svjetlost ne dopire. Ispovijedanjem smola pada. Ipak sami se trebamo truditi i aktivirati dušu da prima tu svjetlost. Ona je uvijek usmjerena prema nama. Kako sam rekao, moramo ostvarivati spremnost za ulazak u intimni prostor s Bogom, svojom poniznošću priznati da smo mali pred Bogom i time postati svjesni gdje smo, tko smo i čiji smo! Taj prostor zaista postoji, no rijetki su ga svjesni. Prostor je istinit i realniji nego bilo što, što vidimo pred nosom. Stvarni je prostor i poveznica Boga i čovjeka. U tom prostoru vrijeme ne ide, unutra vlada samo mir. Postanimo toga svjesni. Uđimo u taj prostor, odnosno dijalog s Bogom u zamku duše. Pristupimo s vjerom tamo, puni ljubavi i nade. Kada se to dogodi, osjetit ćemo vrhunac, odnosno osjetit ćemo zaista živoga Boga.  Uz ovo bih još napomenuo koliko je to vrijedan prostor. Ono što se čini daleko, što ne možemo lako ostvariti i  nevidljivo je, zaista vrijedi. Što nije na dohvat ruke i za što se treba duhovno potruditi, kako to Terezija Avilska govori "zalijevanje vrta - duše"  vrijedno je. Slijedimo Isusa Krista, osjetimo duboko u sebi i doživimo taj prostor!


Što nam takav osjećaj donosi i koja je naša dužnost? 

Ostvarimo li to na nama će se očitovati, bez ikakvih riječi prava odlika kršćanina. Pokažimo zajedništvo koje je okupljeno Isusom Kristom. Neka se nama vidi tko smo i što imamo. Ostvarimo spremnost za Boga i ljude, te  pokažimo da smo plod Božje ljubavi i prisutnosti. Uz takav pristup, drugačije ćemo gledati na svijet i na ljude, te se lakše nositi s mnogim životnim situacijama........ Zašto?....... Jer znamo da je On tu!


ON JE OVDJE -- MEĐU NAMA I U NAMA -- PREPUSTIMO SE PONIZNOŠĆU I VJERI  OSJETIMO GA U SEBI I PREPOZNAJMO U DRUGI LJUDIMA!

AMENI! :)



Vjerujem da u svom srcu nosiš sve,

Vjerujem da misliš na moj mali svijet,

Vjerujem da čuješ moju molitvu,

Skrivenu u srcu bijednom zgaženu.





Nema komentara:

Objavi komentar