srijeda, 28. kolovoza 2013.

Kakav si kršćanin? Znati i primijeniti znanje..


A gdje ti pripadaš?

U suvremenom svijetu, moderne ideje i načini života nam smanjuju distancu između dobroga i lošega, ljudi postaju zbunjeniji, te ni sami ne shvaćaju što je dobro, a što loše. Usudio bih se reći da takve stvari uzrokuju gubljenje osjećaja za grijeh. Čovjek sagriješi, a da ni ne zna. Ovaj "moderni" svijet je očito u napretku, a opet, nikad nije bio izgubljeniji i nikad toliko zalutao. Ako pogledamo tko su ti "moderni" ljudi, vidjet ćemo da ima i puno kršćana. Rekao bih deklarativnih kršćana, dok je praksa razočaravajuća. Trebamo se probuditi iz neke bajke svega lijepoga i sebičnosti u kojoj živimo. Biti dobar jer je drugi dobar, i prestati biti dobar, ako je drugi loš nije odlika kršćanstva. Ili jesi, ili nisi. Čovjek griješi i čovjek pada, takav je. Ali razlika je između onih koji to vide, koji se žele podići, popraviti i nastaviti živjeti po Kristu i onih koje nije briga što griješe. Ovi prvi će možda pasti, ali i dići se i u najtežoj situaciji nositi križ. Oni drugi, samo kada je dobro, dičit će se kako su katolici radi nekih svojih interesa. Pokazivati se javno, a čim trebaju to u dijelima pokazat, čim treba živjeti to kršćanstvo, nema ih, odnosno žive po svom i nije ih briga. Biti kršćanin znači da ti je život određen time. Cijeli život, a ne samo kad se nama svidi. U svakom trenutku pokazati da si kršćanin. Pa se onda zapitajmo, u koju skupinu pripadamo? U onu gdje si kršćanin radi nekih svojih potreba ili si dubinski kršćanin, koji se trudi živjeti kršćanstvo i dostojanstveno nositi taj križ. Malo se zapitajmo? Jesmo li kršćani osim na papiru? Jesmo li na pravome putu?

Gubljenje osjećaja za grijeh

Često nam danas plasiraju nove stvari, prihvaćamo ih zdravo za gotovo, ne mislimo uopće jesu li dobre ili ne. Bitno je biti in. Jedna svećenik je rekao: "Ako je ovo in, ja ću onda biti out!" Nismo ni svjesni da nas takve stvari obmanjuju, te nam daju lažni sjaj. Ulazimo u takav život, živimo ga onako kako to društvo traži od nas. Često na tom putu onda zalutamo. Moramo biti svjesni sebe i svjesni okoline. Sebi postaviti i razviti vrednote i s tim vrednotama ulaziti u život. U tome moramo biti čvrsti, inače ćemo vrlo brzo zalutati, bilo nametanjem medija ili utjecajem društva. Izgradi ono u sebi čvrsto i nemoj to držati za sebe. Svjedoči to doslovno svaki dan, sebi i drugima. Tako nećeš samo tako zalutati, te ćeš vrlo dobro razlikovat dobro i loše.

Deklarativno i pravo življeno kršćanstvo

Ovo je sve veći problem u današnjem svijetu. Danas je itekako teško biti kršćanin. Puno je tih samo deklarativnih kršćana, tj. kršćana samo na papiru. Predstavljaju se kao kršćani, idu na misu, što je pohvalno, ali ne primjenjuju to na život. Mogu se čak i držati nekih načela kršćanskih, što je također pohvalno, ali ne smijemo biti laki i nagovoriti se na sve. Ovdje želim staviti naglasak na one koji uzimaju kršćanstvo kao izbor, a ne kao jedini način i put života. Hoću reći da postoje ljudi koji su kršćani dok im je dobro, čim bude nešto loše, nešto im se ne svidi, traže nove načine i rješenja. Tu je da razlika. Biti ustrajan!
 Ustrajati u svom kršćanskom životu, bez obzira na stvari koje se nameću. Ne možemo biti malo kršćani, pa onda ako se ukaže prilika za nešto drugo, biti nešto drugo. To je plitko kršćanstvo, i ne zaslužuje se ni zvati kršćanstvom. Čovjek uvijek može pasti, ali on se podiže i nastavlja tim kršćanskim životom. Pravi kršćanin kada čini loše stvari žali za time. Moramo probuditi to u sebi, znati tražiti oprost i imati svijest za loše stvari.   Onaj koji odskače od toga je samo deklarativni vjernik.  On često zna pogriješiti i to ga ne smeta, on ne osjeti da pravi pogrešku i bez problema je opet ponavlja. To je problem danas. Ako učiniš pogrešku trebaš to duboko u sebi osjetiti, žaliti za time, ispovijedati se i napraviti obnovu duše u sebi, i krenuti s odlukom da budeš bolji. Onaj kojem je svejedno zapravo ne živi tim kršćanskim životom, i samo je na papiru kršćanin. Oni se naravno mogu prepoznati i na vrlo jednostavan način . Ljudi idu u Crkvu, to je zaista lijepo. Često nas ti neki od njih znaju neugodno iznenadit. S Bogom su kao super, a za čovjeka ne bi prstom maknuli. To nije kršćanstvo, pa makar bio svake nedjelje u prvom redu do oltara. Nema tu onog dubinskog osjećaja. To su samo deklarativni kršćani. Kako je rekao jedan moj profesor s fakulteta: "Dižu ruke, klanjaju se, a srca im daleko". Upravo se o tome radi, kršćanin znači imati osjećaj i za drugoga, vidjeti i ljubiti bližnjega. Ljubi čovjeka da bi ljubio Boga. Ovo uključuje i ateiste, agnostike. Možda ne vjeruju, ali ako brinu za bližnjega čine velik čin i također nesvjesno ljube Boga. Zapitajmo se, kakvi smo mi to ljudi? Jesmo li zapravo stvarno ostvarili tu dubinu, ili se okrećemo kako vjetar zapuhne? Bitno je da to probudimo u sebi, da ugledamo i osjetimo Boga u sebi. I po tom osjećaju živimo život, te se ne damo tako lako prevariti. Ako smo kršćani, pokažimo onda to svojim životom, a ne svojim "svejedno" i "nije me briga" ukaljati pojam kršćanina. Pokažimo da nam je stalo do drugih i bez ikakvih riječi znat će se, tko smo i čiji smo, naravno Kristovi!

(Ne)svjesno znanje

Ova tema je isto tako bitna. Stalno možemo čuti dobre savjete, bilo u Crkvi, bilo od prijatelja, učitelja, profesora... Koliko ti savjeti se zadržavaju kod nas i koliko je ih primjenjujemo ili činimo po svom. Često mi stvari činimo po svom koje nekad dobro, a nekad loše ispadnu. Ovdje bih pozornost usmjerio na propovijedi u crkvi, iako vjerujem da slične stvari možemo čuti i na drugim mjestima. Složimo se nekad da je propovijed bila dobra, zadovoljni smo, možda malo popričamo o njoj i to je to. Vraćamo se opet starom životu.  Tu je problem i čemu onda propovijed? Probajmo malo trenirati s tim. Čuješ nešto u propovijedi, i dobro ti je to, a nakon dva dana činiš suprotno. Probajmo pustiti da to odzvanja u nama, pokušajmo promišljati o tome dan dva, primijeniti i uključiti molitvu u to. Njegujmo ono što čujemo i smjestimo to u naš život. To su dobre stvari i ne dajmo da samo tako propadnu, nestanu. To je kao kad vidimo dobar auto. Lijepo je vidjeti i diviti se, a još ljepše provozati ga. Tako se mi divimo toj riječi, riječi Božjoj i propovijedi o njoj. Ali dopustimo da ta riječ uđe u nas i da po njoj i živimo. Učinimo taj korak dalje. Promišljajmo o tome.

Uključimo svoj život s tom riječi. Mi smo to čuli, mi to znamo, ali to nije dovoljno. Ne znači da tako živiš ako to znaš. To ja nazivam nesvjesnim znanjem, a kada ga svjesno primjenjujemo, ono postaje svjesno. Učinimo taj korak, ne dopustimo da nas brige i problemi ometu u tome. Pronađimo vremena za to, i izgrađujmo i skrbimo za svoju dušu na taj način.  To duši nedostaje,  a ispunjava čovjeka u cjelini.



Život dobiva smisao...

Za kraj bih samo rekao da budemo ono čime se predstavljamo, ako smo kršćani, budimo kršćani. Zavirimo u unutrašnjost sebe, svoje duše, osjetimo Boga i po tome onda živimo. Ne dopustimo da nas prevare i prodaju lažne i praznovjerne ideje i metode. Bilo je i bti će raznih napada i nametanja tzv. modernih ideja. Znamo tko smo i čiji smo. Kršćani smo i Kristovi, koji je put, istina i život! On je izvor života i o Njemu ovisimo. Živimo po njemu i osjetimo najveću vrijednost i ljepotu Života koji dolazi od Boga! 



Siđi Duše Sveti darom razuma na nas,
pokaži kojim putem, u snovima da čujemo tvoj glas!

Siđi Duše Sveti darom straha Božjega, 
ti nam narav kroti, u svijetu smo, al' nismo od njega!

Siđi Duše Sveti darom dobrog savjeta,
savjetuj nas Divni, da podižemo jedan drugoga!

Aleluja!!

srijeda, 21. kolovoza 2013.

Zahvali.. Zašto? Zašto je to dobro?

Pokazujemo li zahvalnost kad nam netko nešto učini, ili sve tako primamo zdravo za gotovo? Zanimljivo je kako je to na prvi pogled tako lagano, a zapravo jako teško. "Hvala", riječ koja je potrebna za današnji svijet. Velika je potražnja za njom, a ponuda jako mala. Često znamo prigovarati, a malo reći odnosno pokazati zahvalnost. Razmislimo malo, što činimo tom riječju kada je izgovaramo, što se događa nama, a što drugima? Što krije iza sebe zahvalnost? Moram li postavit to pitanje, ili sami znate odgovor na pitanje, kakve posljedice mogu nastati od nezahvalnosti...Zašto je onda čovjek nezahvalan? Razmislimo malo o sebi i svojim postupcima prema drugima..

Što je zahvalnost uopće?

Zahvalnost nije samo riječ. Ona je dubinska reakcija slobodne osobe koja živi u ljubavi i istini. Često po zahvalnosti djelomično možemo vidjeti odraz duhovnog stanja. Iskrena zahvalnost proizlazi iz duše. Izraz je to poštivanja i prihvaćanja osobe, te onog dobrog što ona čini. Tko uvidi malo, zaslužuje i puno. Zahvalnost je na dubinskoj razini duše, te mogu reći i neka vrsta hrane za dušu.

Osjećaj zahvalnosti

Čovjek kao što sam rekao shvaća dosta toga zdravo za gotovo i time gubi osjećaj za izražavanjem poštovanja i zahvalnosti. Zahvalnost je plod poniznosti i ljubavi, o čemu sam govorio, ali svejedno je nezaobilazna tema. Bitno je razviti i razvijati taj osjećaj. Zahvalnost je vjetar u leđa boljem raspoloženju i stanju duše i jedne i druge osobe. Poniznost je bitna da i s malim stvarima budemo zadovoljni, te i na njima zahvalimo od srca. Naravno ništa bez ljubavi, koja dolazi od Boga. Ako od Boga dolazi, i po poniznošću onda vidimo i u malim stvarima Boga koji je ljubav. Onda se na njima treba razviti odnosno, javlja se osjećaj potrebe za zahvalnošću. U tom krugu moramo stalno biti aktivni i razvijati taj osjećaj. S tim osjećajem čovjek uvijek unosi mir i sebi i drugima. 

Odnos čovjek - čovjek

Često vidimo svoj trud, ali tuđi ne. Nemam druge riječi osim sebično od nas, zar ne?  Govorio sam o ljubavi, kako je bit u davanju, a ne u primanju. Bit je u nesebičnosti. Ljubav je nesebična. Veliku ulogu tada igra ljubav u zahvalnosti. Ako stvarno volimo  Boga, volimo i čovjeka kako god on bio nesavršen i kad god učini nešto dobro, moramo to primijetiti. Inače lagano skrećemo s  puta jer se damo prevariti raznim drugim pojedinostima, bilo o toj osobi, bilo o nekim životnim situacijama. Gledajmo u oči istinu. I loša osoba može napraviti dobru stvar, i predobra osoba lošu. Ne sudimo odmah na prvu. Istinu uzmimo i istinu cijenimo. Što god da nam je dano, sjetimo se da smo to dobili bez svojih zasluga, te moramo zahvaliti. Probudimo ono duboko u sebi, taj osjećaj da izađe na vidjelo. Kada nešto dobijemo, to što smo dobili je lijepo, to nas može učiniti sretnijima. E pa ako je tako, zašto onda zanemariti reakciju na to. Ako je uzrok lijep i ako nam uzrok može poboljšati raspoloženje. Zamislite kako to može učiniti reakcija. Reakcija je upravo zahvalnost!! Budimo zahvalni da upotpunimo situaciju i čin dobivanja nečega. Ako nešto dobijemo npr. fizički. Gradimo i hranimo sebe fizički. U tom trenutku ne zaboravimo na dušu. Iz svega srca zahvalimo na tome, tada gradimo i hranimo dušu! Tada smo potpuni!  Prevladat će nas osjećaj ljepote i smirenja. Upotpunimo sebe kao čovjeka i ne dopustimo da ostanemo na površnosti.  Ovo malo zvuči  sebično, no govorio sam o čovjeku kao pojedincu. Postoji također još veći korak za upotpuniti situaciju i osjećaj, a to je odnos s drugom osobom. Ako druga osoba osjeti zahvalnost koju joj dajete, ona se također osjeća bolje i sretnije. Rekao bih da su vaše duše osvježene. Vi ste nakon tog susreta sretniji. Takvi susreti su dosta bitni, a često se izbjegavaju. Vaša i duša druge osobe ostanu zakinute za lijepi osjećaj iskrene zahvalnosti. Bez toga ostajemo samo u fizičkom svijetu, i sa svime ostajemo i dalje prazni.  I sebi i drugima činimo štetu ako ne zahvalimo iz srca. Zato se ponizimo i radimo na tome. Cijeni malo, da bi mogao cijeniti puno. Nemaš prvoga, daleko si od drugoga, te se gubiš u ispraznosti. Ovdje sam govorio o čovjek prema čovjeku, no ima nešto dublje o kojem ovisi i od koga dolazi taj osjećaj ljepote. To je Bog!



Odnos Čovjek - Bog i/ili Bog - Čovjek

Od Boga dolazi ljubav, od Boga dolazimo mi, od Boga dolazi ovaj svijet, o tome sam i govorio u prethodnim temama. Ako ikome imamo što zahvaliti to je onda Bogu. Ako od ikoga imamo učiti o zahvalnosti onda je to u odnosu prema Bogu. Dao nam je sve, a ništa nismo zaslužili. Gdje je tu zahvalnost? Ovi odnosi su povezani.
Zastanimo malo i pitajmo se zahvaljujemo li Bogu na danu, zdravlju, obitelji, ljudima koji nas oraspolože? Ako to radimo, sigurno ćemo zahvaljivat i ljudima koji isto tako dolaze od Boga. Iako nije nužno ovisno o Bogu, ako se postigne povezano je. Bog nam je dao i daje, a mi znamo biti nezahvalni. Kada netko krivo nešto napravi, bez obzira što je imao dobru namjeru, mi ljudi često znamo odmah napadati. Ali, tko smo mi ljudi, ovakvi nesavršeni, nezahvalni prema Bogu, da napadamo nekoga koji također dolazi od Boga. Sami Bog ima strpljenja, sami Bog ne napada, a mi ljudi se usuđujemo dići iznad Boga i napadati jedni druge. To je rezultat naše nezahvalnosti. Spustimo se malo, ako se mogao Bog spustiti i umrijeti na križu, tko smo mi da se uzdižemo u visine. Progledajmo malo.. Poštujmo čovjeka.. poštujmo Boga, to je ono ispravno i ono što nam preostaje. Tko sam da napadam ovako nesavršen, i tko da ne zahvaljujem kada ništa sam nisam ostvario? Poniznošću prema Bogu, ostvarujemo poniznost prema ljudima. Zahvalni u dubini Bogu, ostvarujemo dubinsku zahvalnost i prema čovjeku. Srca su nam tvrda i ne dopuštamo sebi ikakvo upuštanje u duhovni prostor, te se pokušavamo zadovoljiti onim površnim. Iskusimo zato onu dublju stvarnost te time osjetimo Boga, i u čovjeku vidimo Boga, te osjećaj smirenosti koju Bog dariva, pustimo da zavlada našim srcem. Time iz dubine izražavajmo zahvalnost i Bogu i čovjeku kojeg nam sam Bog šalje. U tom krugu predivnih tragova Božjih upotpunimo svoj prostor duhovnog i fizičkog boravka. 

Zaključimo..

Zahvaljujmo dakle iz srca, iz dubine duše, jer čovjek je nesavršen, stvoren iz ljubavi. Čini ono po čemu si stvoren, a to je ljubav. Čini ljubav, ljubav poznaje mir, blagostanje, uvažavanje, poštivanje, zahvalnost... Ako ljubav poznaje zahvalnost, a tvoj duh je stvoren po ljubavi, činiš samo sebi i drugima koji su također stvoreni po ljubavi veliko dobro. Ovim putem molim sve, da ne prenagljuju sa svojim napadima na druge, jer nisu oni ti koji sude. Da se ponize i ako vide i ono najmanje dobro, neka budu sretni zbog toga. Neka rade na tome. Tim putem se ostvaruje zaista dubinski zdrav odnos.  Zahvaljuj na dobrome, jer dobro nije samo površinski, dobro se veže uz dobro. Tvoja zahvala je dobra. Ako je ona dobra, onda je i tvoja duša dobra, te postaje bolja. Osoba koju iskazuje zahvalnost postaje bolja, sretnija. Zahvaljuj jer to krijepi tvoju dušu. Sjeti se kad ne zahvališ čime si zakinuo sebe i drugoga. Jedan osmijeh ne košta ništa, a puno znači. Iskreni osmijeh je izraz duše koja prima svoju "hranu".  Velike stvari se kriju u malim stvarima. Čini takve male stvari, da ti i drugi oko tebe osjete u sebi veliku promjenu. Živi u tome i po tome, jer time upotpunjuješ sebe kao osobu, fizički i duhovno što je pravi i dostojanstveni put svakog čovjeka koji u dubini traga i teži za njim!



ponedjeljak, 12. kolovoza 2013.

Pa gdje su ti Božji znakovi?

Često tražimo čuda, znakove da je Bog ovdje. Tražimo sigurnost u  Božju prisutnost. U današnjem vremenu kada je stvarno teško biti pravi kršćanin, kad dolaze razne druge teorije, razni novi proroci, ljudi kao da da se gube. Prije nego išta kažem dalje, preporučam, čitajte bibliju jer Riječ Božja je uvijek aktualna. Nemojte slušati neke druge ljude, lažne proroke. U svojoj tišini poslušajte Riječ Božju. Neka odzvanja u vašim mislima i srcu. Tamo je istina, a po toj istini shvatit će te istinu oko sebe i neće vas tako lako ljudi moći navlačiti. Bitno je ostati vjeran do kraja! Bog je stvorio sve, prirodu, zemlju, svemir, čovjeka. U svemu tome, možemo vidjeti i osjetiti njegovu blizinu i osjećaj stvaranja.

Početak nevolja


(Mk 13, 3–13; Lk 21, 7–19)

Dok je zatim na Maslinskoj gori sjedio, pristupiše k njemu učenici nasamo govoreći: »Reci nam kada će to biti i koji će biti znak tvojega dolaska i svršetka svijeta?« 4 Isus im odgovori: »Pazite da vas tko ne zavede! 5Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ‘Ja sam Krist!’ I mnoge će zavesti.« 6»A čut ćete za ratove i za glasove o ratovima. Pazite, ne uznemirujte se. Doista treba da se to dogodi, ali to još nije svršetak. 7Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva; bit će gladi i potresa po raznim mjestima. 8Ali sve je to samo početak trudova.« 9»Tada će vas predavati na muke i ubijati vas. I svi će vas narodi zamrziti zbog imena moga. 10Mnogi će se tada sablazniti, izdavat će jedni druge i mrziti se među sobom.11Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. 12Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. 13Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.« 14»I propovijedat će se ovo evanđelje Kraljevstva po svem svijetu za svjedočanstvo svim narodima. Tada će doći svršetak.«


Sve što piše istina je. Ne dajte se zavarati i ne padajte na kušnje. Vjerujte i ustrajte!

OKO NAS

Pogledajmo oko sebe. Možemo vidjeti ljepote ovog svijeta, sve je usmjereno, svi negdje idu, postavljaju si ciljeve. To nije moglo slučajno nastati. Pogotovo ne nekim kemijskim spojevima. Čovjek planira, razmišlja, veseli se, tuguje. Razne su emocije prisutne. Ne postoji kemijski element za emociju. Promotrimo sav taj svijet, svemir. Kako je samo to napravljeno, stvoreno. Kada se udubimo u sve navedeno, shvaćamo da je u pitanju jedan kreator svega. Ovo slučajno ne može nastati. Ljubav, ne može slučajno nastati. Možemo je samo dobiti od nekoga. Ljubeći druge prisutna je ljubav, ne postoji slučajno. Da bismo ljubili, morao je netko i nas ljubiti, a to i jesmo, stvoreni po ljubavi. Težimo za čudom, a oko nas je toliko dobra od Boga, da se ponekad pitam, gdje su ti ljudi vjernici, da se ne dive nečem tako prekrasnom. Kao da su navikli i žele još. Žele nešto više, ovo im je dosadno. Zastanimo malo, zagledajmo se u svijet oko nas. Svi idu, svi se žure, svi idu prema nekom cilju. Glupo je ne pomislit da iza toga ne stoji nitko. Kroz što čovjek prolazi i zašto tako lako odluta? Bog nije otišao s ovog svijeta. On je tu. Dokaz je jer smo živi. Jer rastemo, oko nas sve raste. Bog je po tome živ. Tražimo čuda, a nismo ni svjesni da nam se čuda svaki dan događaju. Nije li čudo što si zdrav? Zahvalimo li Bogu što smo zdravi? Znamo moliti kad nismo, a kad jesmo, zahvale nema. To je čudo.  Kad nam netko sasvim slučajno popravi dan. Nije li to Božje čudo? Kada ti se dogodi nešto loše, zapadneš u tugu, pa se opet nekako izvučeš, da ni sam ne znaš kako si sve to proživio?!. Zahvališ li na tome Bogu? Možda si ti zaboravio na Njega, ali On na tebe nije. Prisutniji je ovdje nego što misliš. Uz tebe je stalno, a ti tražiš i prigovaraš, umjesto da za promjenu progledaš. Zahvali za dan, zahvali za svaku sitnicu. Jer svaku sitnicu nisi sam stekao, dobio si je. Recimo da nismo sigurni postoji li Bog. Ti opet imaš život, dobivaš te sitnice. Ako nešto čovjek dobije, u redu je da zahvali. Kome će zahvalit ako Bog ne postoji. On mora zahvaliti....Bogu. Da mi možemo nekom nešto dati, netko je trebao i nama nešto, a to je život, Bog živi koji je stalno među nama. Preopterećeni smo zemaljskim, novim idejama i stvarima, da zaboravimo na Boga. Mrmljamo kao Izraelci u pustinji protiv Boga, a cijelo vrijeme je bio s njima. Naša perspektiva i Božja perspektiva nije ista. Bog bolje vidi od nas i zato mu moramo vjerovati. O pristupu vjeri sam govorio. Moliti se i ne vjerovati nema smisla. Kao moliti nekog čovjeka za prijevoz, a ne sjesti u auto. Od vožnje i cilja, naravno ništa. Zato vjerom pristupajmo, vjerujmo u Njegovu perspektivu i prisutnost. Previše tragamo, idemo u nepoznato, a pred nosom nam je. 

PRIČA O LASTAVICI

Radio sam nešto u garaži i ugledao gore uz zid gnijezdo. Bilo je prilično čvrsto, lastavičje.  Unutra su bili mladi od lastavice. Promatrao sam ih onako poredane. Bili su mirni. Njihova mama Lastavica, nosila im je hranu najmanje 3 sata, koliko sam ja boravio  u garaži. Svaki put kad bi došla njihova mama, oni bi bili glasni i otvarali usta za hranu. Bez obzira što su svi otvarali usta, ona je hranu ubacivala u njihova usta redom. Promatram i razmišljam o trudu te mame lastavice. Svaka životinja gleda inače na sebe, uzima za sebe hranu. Ovakvi slučajevi su drugačiji, i ovakvi slučajevi su dokaz djelovanja i pomaganja drugima, odnosno da smo stvoreni od istog Boga.  Lastavica je mogla ostavit mlade i najest se za sebe i uživati. Ipak, nešto veće i dublje se krije iza toga. Kako sam rekao prije, Otac, Sin  su se toliko ljubili da je proizašao Duh Sveti po kojem je sve nastalo, a vrhunac je čovjek. Ako je posrijedi bila ljubav, Božje stvaranje, vjerujem da je ipak to zahvatilo i životinje, ne kao ljude u koje je udahnut Dah Života, ali ipak i životinje su Božja stvorenja. Prema tome i one su primjer i znak Boga, i zapovijedi ljubavi koje su nesebične. Kao što  je i ova lastavica hranila nesebično male. Takav odnos nije nastao slučajno. Nije to lastavica radila iz dosade. Lastavičin kreator je i naš kreator, Bog jedini. To je jedan od primjera koje sam ja uvidio, a vjerujte mnogo ih je, samo se treba osvrnuti oko sebe.

ČOVJEK 

Čovjek kao veće stvorenje i vrhunac stvaranja, ima puno znakova, jer je stvoren po samoj slici Božjoj. Zato, otvorimo oči i gledajmo, uvidimo dobrotu i u čovjeku, dobrotu koja dolazi od Boga. Čovjek zna biti i u tugi i boli. Kada smo u boli, također se sjetimo Boga, tj. Isusa koji je umro u muci, koji je također patio. Njegove Majke Marije, koja je isto patila. Imamo razne prijatelje, družimo se, pomažemo jedni drugima, u nama se budi dobrota. Ta dobrota i milost, nije samo tako nastala, malo promišljajmo o tome. Odakle nam emocije? ' Zar nije sve to jedno čudo, koje se ne može temeljiti na običnim površnim stvarima. Zar ne osjećate dubinu neku, nešto se krije iza toga svega. Pokušajte u miru razmišljati o tome. Ovaj cijeli svijet je povezan s Bogom. Život je kad živiš za nekoga. Imati nekoga pokraj sebe, biti spreman umrijeti za njega, kao Isus za nas. Vidimo dakle, netko drugi mora postojati. Nitko ne može živjeti odvojen od populacije. Čovjek je društveno biće. Ima neko susjedstvo. Tu je i bit svemira. Ovako imamo druge planete. I naš planet je također susjedni drugim planetima. Slika susjedstva i bližnjega.  Bog je s nama, vjerujte i po naravnim zakonima koji dolaze od Boga. Tko je sposoban vidjeti Boga u tome, sposoban je i za nešto veće.

Dakle, ovdje  sam govorio o naravnim znakovima i čudima. Bog je taj koji je postavio naravne zakone, te on može djelovati iznad svojih postavljenih naravnih zakona.  Bog djeluje i nadnaravno, a primjer su čudesna ozdravljenja. Vjerujemo u jedna i druga i nemojmo odlutati!


Zaključak..

Čemu tražiti težiti nečem što ne postoji i time izbjegavati ono što postoji. Samo pogledajmo kako je ovaj svijet uređen. Tražimo velike stvari i preskačemo male. Nismo ni svjesni da se upravo u tim malim stvarima kriju velike. Otvorimo oči,  pronađimo znakove Božje, te i samo budimo zaista slika Boga na zemlji ustrajući do kraja! Neka to i ostali primijete na nama, te budemo i njima poticaj za promjenu. AMEN! :)





 Ti si vjeran i uvijek, riječima istine nadu mi daš. 

Osjećam dodir Tvoj, koliko mi značiš Ti najbolje znaš!


četvrtak, 8. kolovoza 2013.

Biti sretan? Što to zapravo znači? Temelji sreće?

GDJE SE KRIJE TAJNA SREĆE?

Ovo pitanje će uvijek biti aktualno. Što znači stvarno biti sretan? Što dovodi osobu da stvarno bude sretna? 
Puno odgovora bi dobili na ova pitanja, no strahujem da bi većina bila previše površna. Danas bi mladi odgovorili tipa ovog: njihovo zdravlje, zdravlje u obitelji , financijska sigurnost, fakultet, posao. To je naravno bitno. Ipak, uđimo malo više u dubinu. Što će mi zdravlje, posao, novci, ako ja nisam sretan? Što je onda sreća, ako ovo nije? Ljudi takve stvari definiraju kao sreću, ali vidimo da to čak nije ni uvjet za sreću. Puno je ljudi bolesnih i sretnih. Puno je siromašnih, teško preživljavaju, ali u njihovoj obitelji je mir, i sretni su. Što je onda ta iskrena i prava sreća koja se razlikuje od prividne, isprazne sreće? Ona duboka koju ne može tek tako srušiti čovjek. Malo čovjek treba zastati i o tome razmišljati... Sjetiti se kada sam zaista bio ispunjen i sretan. Što se događalo tada? Što sam Ja činio da se tako osjećam? Vjerojatno smo shvaćali što je sreća, što je stvarna bit sreće i bili smo na pravom putu, ali kao da nas je netko otrgnuo od nje, te smo se udaljili. Daju nam i plasiraju razne zadovoljštine, a u dubini nismo sretni. Ponekad čovjek misli da je sretan, ali kada zastane, ni sam ne vjeruje koliko je daleko. Zašto smo se udaljili i kako se vratiti i otkriti onu dubinsku sreću koju nam nitko ne može oduzeti?


LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU

Prava sreća je kada uživamo u stvorenom, kada u svemu dobrom vidimo Boga! Vrhunac tog  uživanja stvorenog je ljubiti bližnjega. Ipak neke temeljne stvari moramo obaviti, da bi bili sposobni za ovo.
Otkuda početi? Duboko u sebi priznati si sve, prihvatiti sebe.  Da bi mogao prihvatiti drugoga, moraš sebe prihvatiti kakav jesi i zavoljeti se kakav jesi. Nakon toga ono isto tako bitno, živjeti u istini. S ljudima s kojima živimo budimo iskreni i govorimo istinu, život bez istine nije život. Govorimo i živimo u istini, jer istina oslobađa. Ako istina oslobađa, onda postajemo slobodni. Slobodni možemo ljubiti bližnjega, a tada zapravo dolazimo do sreće. Pozvani na slobodu ljubiti.


Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. 14Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj:Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! 15Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete. (Poslanica Galaćanima)

Istinska sreća se rađa od Boga. Ljubiti drugoga ljubimo Boga. U svemu vidjeti Boga, a pogotovo u čovjeku. Moramo voljeti, toliko snažno voljeti kao što Bog nas voli. Ma što god da se dogodi volimo, volimo jedni druge, jer tu se krije sreća, tu se krije ljubav, tu se krije Bog! Tražimo neko čudo, tražimo, istražujemo, želimo nešto nadnaravno, a ne ljubimo. Ako hoćeš zaista nešto nadnaravno, neko čudo, biti sretan, ljubi kao da ti je to zadnje na svijetu. U ljubavi je Bog. Prava, najdublja sreća koja će ispuniti čovjeka je ljubav prema Bogu, ljubav prema bližnjemu, vjerujte tu je najvrijednije blago. Žrtva iz ljubavi radi drugih, zbog tog ispunjenja, zbog Boga, kao što je On nas ljubio sve do križa i nikad nije odustao od te ljubavi. Ne zaboravimo živjeti ljubav, ne zaboravimo što je zapravo naše blago.

SVIJEST I POŠTOVANJE PREMA BOGU

 "Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.” (Mt, 6, 21)


Gdje je naše blago? U diplomi, novcima, kući, autu, prolaznom zadovoljstvu? Ako ti je to blago, tamo će ti biti i srce. Isus nam nudi nešto puno bolje, On nam nudi sebe. Nudi nam ljubav, nudi nam Boga. "Ništa nas ne smije zadovoljiti osim Boga" rekao je Ivan od Križa ili Terezija Avilska : "Ako imam sve, a nemam Boga, nemam ništa, a ako nemam ništa, a imam Boga, imam sve." Sve nas može veseliti, možemo uživati u stvorenjima, ali ništa nas ne može ispuniti osim Boga koji je ljubav. Odatle dolazi prava i duboka sreća. Osjećaš se nesretno? Možda jer ti je srce na krivom mjestu. Koje je tvoje blago, gdje ti je?


"Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu." (Mt 13, 44)

Otkrijmo u sebi tajnu ljubavi, smisao i uvjet naše istinske i prave sreće. Sve je dobro, ali postoji nešto bolje, to je Bog kojeg osjećamo i po kojemo da bi bili u dubini sretni moramo živjeti, a to je ono što nam je ostavio, ljubi Boga, ljubi bližnjega. Ljubav je u centru. 

SRETAN JER JE DRUGI SRETAN

Iz prethodnog rečenog , shvaćamo da moramo ljubiti. Sad razmislimo koliko smo sretni. Često se susrećemo s ljudima, poznatim, nepoznatim, razgovaramo s njima. Susret se dogodi. Uspješan susret i susret duboko sretne osobe je onaj, kada nakon razgovora, druženja, druga osoba bude sretnija, osjeti nešto. To je uspješnost sretne osobe. Sretna osoba svoju sreću gradi na sreći drugih.

 Ako si sretan, ispunjen bit ćeš još ispunjeniji ako si uspio nekoga razveseliti. Pokušaj se ispitati. Na kraju dana razmisli, na koliko si ljudi izmamio osmijeh na lice danas? Naravno da se krije iza toga ljubav. O čemu sam već govorio, da nas ona ispunjava i čini sretnima. Ne da nas netko ljubi, već mi druge. Zapitajmo se, jesmo li kome uljepšali dan, to je pravo mjerilo sreće.  To je zakon ljubavi. Ponizna srca ljubimo Boga ljubeći druge.

ZAŠTO SMO TAKO SRETNI KADA MIRNOM SAVJEŠĆU ČINIMO SRETNE DRUGE? 

Ovime bih i zaključio ovu objavu. Svaku osobu koju razveselimo, utješimo, pomognemo joj, kao da smo Bogu pomogli. U tome je čar. Pomognemo starici koja jedva hoda, a naš osjećaj je Božanski nakon toga. Nismo pomogli samo starici, pomogli smo i Bogu, a onda i On nama. I On nam daje taj Božanski osjećaj. Učinili smo nešto veliko! Odatle proizlazi temelj sreće, zbog toga postoje ljudi koji nemaju ništa, a imaju sve, jer imaju Boga, jer znaju ljubiti!

"Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste"(Mt 25,40)

"Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste." (Mt 25,45)


Činimo sebe sretnima, čineći druge sretne, bez ikakve zavidnosti i mržnje, jer to ljubav ne poznaje. U istini, mirne savjesti, otklonimo sve poteškoće i pristupimo životu ljubeći svakog čovjeka po danoj Božjoj ljubavi. To je tajna prave sreće! Izmamimo svakom osmijeh na lice i tom radošću napunimo Duh svoj, po Duhu Svetom. AMEN! 




Samo je u Bogu mir, dušo moja,


samo je u Njemu spasenje!



utorak, 6. kolovoza 2013.

Razlika prave ljubavi i one plasirane (izmišljene) - Konačni cilj ljubavi




Prije svega, stavljam Evanđelje u kojem Isus pretvara vodu u vino na jednoj svadbi, koje će mi kasnije koristiti u tekstu.

Isus pretvara vodu u vino

A treći dan [poslije ovoga] u Kani galilejskoj bila je svadba i Isusova majka bila je tamo. 2 A Isus i njegovi učenici također su bili pozvani na svadbu. 3 I, kada je nestalo vina, Isusova majka mu reče: “Nemaju vina.”4 A Isus joj reče: “Zašto mi to govoriš, ženo? Moje vrijeme još nije došlo.” 5Njegova majka reče slugama: “Učinite šta god vam kaže.” 6 A tamo je stajalo šest kamenih krčaga za vodu koje su Jevreji koristili za svoja obredna pranja, od kojih je svaki bio od po 80 do 120 litara. 7 Isus im reče: “Napunite krčage vodom”, i oni su ih napunili do vrha. 8 I reče im: “Zahvatite sada i odnesite glavnom poslužitelju.” I, odnijeli su, 9 a kada je glavni poslužitelj probao vodu koja je postala vino, ne znajući odakle ono dolazi (iako su sluge koje su zahvatile vodu znale), on je pozvao mladoženju 10 i rekao mu: “Svako najprije iznosi najbolje vino, a kada se gosti napiju, [iznosi] ono lošije. Ali ti si čuvao najbolje vino sve do sada!” 11 Isus je učinio [da je] ovo početak svojih čuda u Kani galilejskoj i pokazao svoju slavu, i njegovi učenici su povjerovali u njega.


Počnimo od pojma ljubavi. Danas se ta riječ koristi za razne stvari i time je pojam ljubavi razvodnjen. Što je zapravo ljubav? Što označava? Što se očekuje od ljubavi? Često kažemo ljubav prema čokoladi, ljubav prema psu? Je li to zaista ljubav?? Od čega se sastoji ljubav, koji su uvjeti bezuvjetne ljubavi? Što znači da je ljubav bezuvjetna? Puno toga stavljamo kako nama odgovara i nerijetko nam se i događaju loše posljedice, jer smo stavili po svome. Svojim ne znanjem, maštom, utjecajem društva, raznih medija, dobivamo sliku totalno krive ljubavi, ljubavi bez imalo žrtve, ljubavi koju mi sami zamislimo. To što dobivamo i što zamišljamo, ljudi moji nije ljubav. To su samo naše razmažene želje koje nemaju veze s ljubavi! 

Funkcija ljubavi

Da je Bog ljubav i da dolazimo od ljubavi, tj. od Boga i da je na nas preneseno Božansko djelovanje smo rekli. (Vidi objava br. 1).  Iz toga shvaćamo unutrašnjost i začeće ljubavi. No, što se zapravo očekuje od ljubavi i koja je njezina funkcija, te kada je ljubav djelotvorna, su pitanja od velike važnosti, pogotovo za današnji suvremeni svijet. Najljepšu pjesmu ljubavi donosi "pjesma nad pjesmama" u Bibliji. U kojoj je prisutan dijalog između zaručnika i zaručnice  o čemu ću malo kasnije više. U toj pjesmi nema nimalo egoizma. Jasno je da je ljubav međusobno davanje, pružanje, bez egoističnih ispada. Potpuno davanje i potpuno upotpunjavanje. Ljubavi je cilj davajući sebe ljubiti.

Put prema pronalasku stvarno prisutne ljubavi.

Lako je uzeti ono što mi želimo i ono što nam drugi plasiraju i potpisati kao ljubav. Netko može reći da i ovo što ovdje pišem je plasirano, i da punim glavu glupostima. No, već iz iskustva možete shvatiti da nije tako. Što želim reći? Malo se zaustavite, odmorite od ovog svijeta, od društva, medija. U tišini se zapitajte, što je to ljubav?  Što ja mogu dati da provedem ljubav? Što ja mogu učiniti da ljubav izađe na vidjelo, da bude djelotvorna?  S takvim dubokim razmišljanjem možete lako doći do odgovora ako krenete pravim putem. Ako u sebi otkrijete tajnu ljubavi, doći će te do temeljnih stvari o kojima ovdje pišem. Nikada, ali nikada nemojte pomisliti, a što bih ja mogao dobiti? Ljubav nije egoistična, ljubav je darežljiva, ljubav misli na druge. Egoizam uništava ljubav. Krenite razmišljati, što ja mogu dati, a ne što ja mogu dobiti. Takav put je ispravan put. Zamislite da se nađu cura i dečko i spremni su davati samo, uživati u davanju, uživaš u primanju. Kakva samo ljepota. Prioritet neka vam bude davanje. Zamislite cura i dečko se natječu u dobroti, tko će više biti bolji prema nekome. Nije im stalo što  će dobiti, a svejedno dobivaju!! Kakve su samo tu iskre ljubavi prisutne. Takva ljubav, vjerujte snažno se očituje. Očituje se jer je prava, iskrena i stvarno Prisutna! Usrećiti nekoga ne misleći na svoju sreću, snažno je očitovanje ljubavi. Takvo uzajamno djelovanje čini sretne obje osobe.  Često u ovom suvremenom svijetu, cura govori dečko mora biti ovakav, onakav za mene i suprotno. Nije loše željeti nešto dobro, loše je ako to stavimo na prvo mjestu i zanemarimo ili stavimo na drugo mjesto potrebe i želje partnera. S takvim stavom razvijamo bolestan odnos. I tu se ljubav gubi i tjera. Rekao bih da je to "bolesna ljubav", i toga je danas sve više u svijetu. Dakako da naglasim, ljubav nije samo među partnerima, ljubav je i među djecom, roditeljima i također ne smije biti egoistična. Zaključimo dakle početni put i shvaćanje ljubavi. Ovakva shvaćanja su samo zdravi temelji za razvoj odnosa i ljubavi, nadalje se oni moraju provoditi u djela.


Žrtva ljubavi

Kada govorimo o žrtvi, ovdje vidimo veliku razliku današnjih mladih supružnika, i nekadašnjih, prije 30ak i više godina. Povećava se broj rastava u današnjem vremenu. Suvremeno doba odbacuje sve staro, plasira nešto novo, nekakve nove ideje, a mladi ih lako kupe. Njihov stil i način života odudaraju od onog što su živjeli njihovi preci. Njihovi preci su bili svjesniji ovog što sam pisao u prethodnom odlomku i znali su za žrtvu. Kod današnjih mladih je situacija drugačija. Osim što nisu svjesni, niti žive ovo prethodno napisano, imaju egoistične pristupe i vrlo razmažene ideje. Današnji mladi imaju potpunu krivu sliku ljubavi, o čemu sam govorio. Ta slika ljubavi ne poznaje nikakvu žrtvu. Ljubav bez žrtve nije ljubav. Isus je ljubio Crkvu, sve do smrti. Nosio je taj križ, a da ljubav pobjeđuje vidimo u tome što je Uskrsnuo. 
Današnji mladi gledaju na ljubav, kao ljubav iz bajke, kao nešto savršeno bez ikakve muke. Isus je podnio muku, a mladi ne žele. Čim se pojave problemi, oni se rastaju, to ljubav nije. Ljudi moji, ljubav je potrebna i djelotvorna u muci. Kada nastanu problemi, supružnici zajedno moraju nositi taj križ, do kraja, do kraja muke, jer ljubav pobjeđuje. U braku bude i uspona i padova, zajedničkim snagama održavaju ljubav i snagom ljubavi prebrođuju muku. Današnji mladi misle da ne smije doći ni do jedne svađe, misle da mora biti kao u filmu, bajci. Naši mladi zapravo žive u velikoj bajci. Ne odustajte nakon pada odmah. Niti Isus noseći križ nije odustao nakon pada. Ljubio je svoju zaručnicu do kraja. Učinite i vi to sa svojim partnerima, ljubite ga do kraja, bezuvjetno. To poznaje prava ljubav, bezuvjetno ljubljenje i svakodnevnu spremnost na žrtvovanje za brak. To je ljubav, a ne ono što vam mediji i društva prodavaju i plasiraju! Budite svjesni toga i pristupajte na takav zreli način, osim u vašim srcima, ljubav će se očitovati i vani, te će ljudi primijetiti prisutnost stvarne žrtveničke ljubavi koja dolazi od Boga!


Pjesma nad pjesmama 

Najljepša pjesma ikad napisana o ljubavi. Prisutan je dijalog između zaručnika i zaručnice. Ili Crkve i Boga, a isto se uzima kao muškarac i žena. Ovdje ću se morati poslužiti značajkama profesora Petera Krefta. Naime, čovjek je izložio 7 značajki o ljubavi pjesmi nad pjesmama, a to su:  Ljubav je najveća pjesma, ljubav je dijalog, ljubav je evanđelje, ljubav je slobodno dana, straha u ljubavi nema, ljubav je vjerna i ljubav je spolna. U kratkim crtama ću objasniti svaku (po Kreeftu). Ljubav je najveća pjesma. Ljubav je dublja od svake riječi i kao svaka glazba potiče na ono dobro i tajnovito, te je i sama ljubav tolika dobra i tajnovita, pa je stoga ljubav najveća pjesma. Ljubav je dijalog. Vidljiv je dijalog između zaručnika i zaručnice, kao i dijalog unutar ljubavi, odnosno Boga, tj. dijalog unutar Trojstva. Ljubav je evanđelje. Ljubav je radosna vijest, obećanje blaženstva, pogleda prema budućem izvršenju što će se dogoditi u "vjenčanju". Ljubav je slobodno dana.  Bog ne može prisilit čovjeka na ljubav. Zaručnica slobodno odabire i kreće prema svom zaručniku. Straha u ljubavi nema. Ljubav i strah ne idu zajedno. Gdje ima straha ljubavi ili nema ili nije čista. Ljubav izgoni strah. Prepusti se pravoj ljubavi i straha neće biti. Ljubav je vjerna. Samo se jednoj osobi iskreno i iz ljubavi možeš predati, ako su u pitanju više osoba, to nije ljubav i to je povreda ljubavi. Prava ljubav nije rasipna i usmjerena je prema jednoj osobi. Ljubav je spolna. Muškarac i žena su spolni i ulaze u spolni odnos, tj. sveti čin koji je vrhunac ljubavi. Tako i Bog prožima čovjeka, što je idealna slika, slika Boga i slika konačnosti, sjedinjena Crkve s Bogom, odnosno vjenčanja. Tko ima i živi ove značajke  u braku, može zaista biti siguran da je u dobrom, sretnom i zdravom braku.


Zaključni dio - Isus Zaručnik, Crkva Zaručnica.

Zašto je prava ljubav o kojoj sam govorio tako bitna i važna?

Ljubimo partnere kao što je Krist ljubio Crkvu. Obitelj se još naziva "Crkva u malom". U njoj je prisutna slika Boga, a Crkva i obitelj zajedno žive. Obitelj doprinosi poslanju Crkve, živeći sliku Svetoga Trojstva, a Crkva pomaže obitelji koja sama dio Crkve. Ljubav je ključna i donosi nam predokus onog što nas čeka u vječnosti. Prije svega, slika trojstva je prisutna u braku, ljubeći se nastaje treća osoba. Kao što su tri osobe u Bogu.


To je prvi znak koji je također usmjeren nečemu što nas nadilazi. Drugi znak vodi prema cilju. Isus koji je došao, ljubio je i ljubi svoju zaručnicu Crkvu, tj. nas. Bog prožima čovjeka, a tu je prisutna i slika u spolnom odnosu. Isus je zaručnik, vjenčanje će se uskoro dogoditi. Nije čudno što je na početku biblije govor o Adamu i Evi, muškarcu i ženi. Pjesma nad pjesmama je u sredini Biblije, a na kraju u otkivenju, najava konačnog vjenčanja. Otkrivanja vea. Sjedinjenje u  vječnosti.  Brak je predokus onog vječnog. Vrhunac ljubavi u spolnom odnosu i prikaz sjedinjenja u vječnosti s Bogom. Ovdje želim iskoristiti evanđelje koje sam na početku stavio. Osim što spolni odnos treba doći u braku, kao i bolje vino na kraju, htio bih naglasiti i nešto drugo. Loše vino je došlo na početku, a dobro vino pretvoreno iz vode i blagoslovljeno od Isusa dolazi na kraju. Ono što želim reći vezano za zaručnika i zaručnicu je da je ljubav najbitnija i dana je kao predokus u braku, to je vino, ali ono lošije. Ono pretvoreno vino iz vode, tj. bolje vino je zapravo vjenčanje u vječnosti što dolazi kasnije, kada se naš zaručnik Isus Krist ponovno vrati. Isus je blagoslovio brak na kojem je bio, vino  je i samo simboliziralo blagoslov. Isus blagosljiva svaki brak na zemlji, i to je znak, da dolazi nešto novo, ponovni blagoslov ili bolje vino. Kako je Isus dao bolje vino na kraju, tako i za kraj čuva vječni život u zajedništvu s Njim. Do tada imamo brak koji je isto posvećen i svet, te simbol onog boljeg i vječnog. Konačno stapanje sa živim Bogom u vječnosti. To je smisao življenja, smisao braka i prava slika i pravo očitovanje živog Boga i Njegovog spasenjskog plana. 

Takvo značenje i smisao ljubavi shvatimo i živimo. Svaki dan budimo na taj način usmjereni prema Bogu. Ne znamo termin vjenčanja, ali pripremajmo se za to vjenčanje, živeći po istinskoj i snažnoj ljubavi koja nam je od Boga dana. To je ona prava ljubav koju moramo obraniti, jer ta ljubav  života vječnoga je vrijedna. U tom Duhu, usmjereni prema Njemu, nemojmo odustajati i tu ljubav provedimo u djelo, zajedno s našim zaručnikom i budućim mužem, Bogom vječnim. AMEN!



 Stavi me kao znak, na svoje srce!

Stavi me kao pečat, na svoju ruku!








četvrtak, 1. kolovoza 2013.

Oprostiti i tražiti oprost = Olakšanje za dušu! Zašto je to ispravan put?


Uvođenje u duhovnost praštanja..

Što je to oprost, što se zapravo događa, jesu li to obične riječi ili nešto više možda? Kako trebamo praštati, je li moguće odmah oprostiti? Kakva je razlika između onog koji oprašta i onog koji traži oprost? Mogu li se funkcije zamijeniti? Što se događa u duhovnom svijetu za vrijeme praštanja i ako se praštanje ipak ne dogodi? Zašto je praštanje tako božanstveno? Što mi imamo od praštanja? Zašto ne praštanje šteti srcu?


Postavimo li ikada ovakva pitanja? Preko pojma "oprost" prelazimo zdravo za gotovo. Često izgovorimo riječ "oprosti", a da to nismo  učinili. Često nam i to ljudi kažu, a mi osjetimo, da to ne dolazi iz srca, osjetimo da je bolje da su šutili, nego upotrijebili tako tu riječ u ništa. Što je taj iskreni i pravi oprost i kakvu nam promjenu donosi? Samo kajanje i samo traženje oprosta, te i sami oprost u konačnici bih definirao kao promjena stanja duše. Duša kao da se nanovo rađa, postaje opet sposobna ljubiti, opet služi onome za što je namijenjena. Oprost je skidanje tereta koji je zarobljivao unutrašnjost čovjeka. Na taj način trebamo shvaćati oprost. Oprost nisu prazne riječi. Ponekad da bi oprostio, nisu potrebne ni riječi, čak i osoba koja je tražila oprost, ne mora čuti te riječi, dovoljno je da vidi pogled, blagi pogled koji govori "da, oprostio sam ti". Ljudi znaju povrijediti druge i nije ih briga za tu osobu. Takvoj osobi također treba oprostiti, možda je ona zarobljena, ali našim ne praštanjem činimo sebe zarobljenim i nesposobnim za razvoj duhovnosti i osjećaja uživanja bliskosti s Bogom. Dakle, iza stvarnog oprosta se zaista krije jedna duhovna snaga!




Duhovna dimenzija praštanja

Povreda bilo veća bilo manja, djeluje na našu dušu i pogađa nas. Često znamo biti ranjeni, duhovno ranjeni. Rana zna utjecati na duhovni život. Dakle, ako rana djeluje na duhovni život, onda itekako zacijeljenje snažno djeluje na duhovni život. To zacijeljenje se naziva oprost! 

Ostaju li rane? Nakon oprosta, duhovne promjene,  rane ne ostaju! Kao tjelesna ozljeda, može biti duboka rana, ali rana će nestati, ostat će samo ožiljak, koji će biti vidljiv, ali neće smetati i neće boljeti. Ako se tako osoba osjeća, onda je to bio stvarni istinski oprost. Ako osobu stalno boli, i ako se stalno vraća na staro, stalno spominje kako nije u redu što se dogodilo, doslovno kao da je opsjednuta time. Oprost nije postignut. To duša podsjeća da rana nije zacijeljena, te da iznutra još krvari. 

Koliko je samo bitno praštati i zatražiti oprost. Znamo se loše osjećati, ništa nam ne ide, osjećamo se zarobljenima, pokušavamo se nečime ispuniti, ali ne ide. Moguće da je problem u odnosima, ili nismo nekome oprostili, ili nismo se iskreno pokajali i raščistili to sa sobom. Koliko je važno oprostiti, toliko je važno i zatražiti oprost, iako oprostiti nije nužno vezano za traženje oprosta. Ljudi znaju doći iskreno se ispričati za nešto puno kasnije, kada shvate i kada dođu, shvate da im je davno oprošteno, a oni su živjeli u ropstvu. Oslobođenje u duhovnom smislu prisutno je i kod osobe koja prašta, i kod osobe koja traži oprost. 

Iz ovoga je bitno shvatiti, da duhovni razvoj i sama sreća čovjeka, ne može ići normalnim razvojem, ako ne znamo i ne oprostimo, ili ako ne zavirimo duboko u sebe. Vidimo što smo radili, vidimo ljude koje smo uvrijedili, i svom vlastitom snagom duše srušimo zid koji nas dijeli od božanske milosti. Opraštanje je tako posebno i tako duhovno snažno i djelotvorno samim time što je praštanje jedno od djelovanja što nas čini sličnim Bogom. Bog sam prašta i nama je dao da praštamo, jer smo stvoreni na Njegovu sliku i priliku. Zato je to tako snažno duhovno iscjeljenje, čišćenje, tako snažna duhovna promjena koja se itekako osjeti. 

Prostor u čovjeku u kojem boravi duša, izvrsno je prikazala Sv. Terezija Avilska. Ona govori kako prostor u kojem boravi duša se naziva  Zamak Duše.  Na Zamak duše isijava Božanska svjetlost. Svjetlost isijava kroz zamak na dušu, te duša, odnosno čovjek ispravno i dobro živi u tom slučaju. Čovjek kada griješi, smola se nakuplja na zamku i svjetlost ne dopire na dušu. Čovjek je tada u grijehu. Kada ljudi koji griješe kažu da se osjećaju kao da su  udaljeni od Boga, oni to zapravo i jesu, jer Božanska svjetlost ne dopire do njih. Čovjek ispovijedanjem, iskrenim kajanjem pred Bogom i ljudima koje su uvrijedili, ruše zajedno s Bogom tu smolu, i čovjek ponovno odlukom da neće griješiti, nanovo živi. U prošloj objavi sam naveo savršeni stupanj molitve, to je kada se u zamku duša stapa s Bogom. Savršeni čin.

Ovo je dakle bitno za duhovno shvaćanje oprosta. Ovdje dolazi do izražaja praštanje kao veliko božansko djelovanje, i moć duše da slomi zid ropstva. Duša koja je uvrijedila drugu dušu, (čovjek čovjeka) osim grijeha i smole koja je postavljena na zamak, imam osjećaj kao da se gradi još jedan veliki zid ispred zamka, da osigura ne prolazak božanske svjetlosti. Čovjek u tome može živjeti ne smetano, i neće shvaćati da je daleko od Boga. To se zove izgubljenost i on u svojoj biti nije sretan , duša je tužna. Ipak čovjek, ako zaviri u sebe, počne se preispitivati, počne shvaćati grešku, nailazi zapravo na taj zid. On poniznošću traži Boga i ne nalazi ga zbog zida kojeg je sam stvorio. Kada nailazi na zid,  on uviđa grešku, kaje se, moli za oprost, spušta se vrlo nisko. Kada dođe trenutak iskrenog kajanja, onda je zapravo prisutna ona snaga duše, a ta snaga duše, razara taj zid, čovjek dobiva pristup Bogu, on plače, zahvaljuje Bogu! To je duhovna dimenzija praštanja. On je preobražen i postaje bolji. Zid puca, zid se lomi, to je pravo Božansko djelovanje. Duša ponovno diše, čovjek je slobodan. Imamo sada drugu stranu, osoba koja prašta. Praštanje zapravo stavlja njegovu ranjenu dušu na kušnju. Možda zbog teške rane neće odmah biti spremno oprostiti, ali dokle god je duša ranjena i dokle god nije spremna oprostiti, niti ona, makar nedužna ne pronalazi put do Boga. Put do Boga ne zna za mržnju, ne zna za pamćenje zla. Put do Boga poznaje samo milost i ljubav. Dok nam rana ne zacijeli, odnosno , dok ne budemo spremni oprosti, nećemo moći razvijati svoju duhovnost.  Usudio bih se reći da, duša kada je ranjena postaje slijepa, a progleda tek kada iskreno oprosti. Progleda i nađe put do Boga. Praštanje ne može doći odmah, ali će doći,  u praštanju se odlikuju veliki ljudi. Duša koja je ranjena, a usmjerena Bogu, prije će oprostiti, usudio bih se reći, jer ući od najboljih! Bog prašta, zašto da se uzdižemo iznad njega i ne praštamo. U svakom slučaju, tražiti oprost i oprostiti, u duhovnom svijetu čini veliku i pozitivnu promjenu u korist duše, doprinosi zbližavanje čovjeka prema Bogu. 

Za kraj bih samo još rekao, iskreno praštajmo jedni drugima i iskreno iz sveg srca,  ponizimo se, shvatimo grešku i zatražimo oprost. Vjerujte , vaša duša vapi za time!!  Riječi "Oče naša" govore: ".. otpusti na duge naše, kao i mi otpuštamo dužnicima našim". Ne vidi li se ovdje sve? Sami Bogu govorimo, kako oprostim drugome, na isti način Bože oprosti ti meni. Ako ne oprostim bližnjemu, neće ni meni Bog i sami time sam se udaljio od Boga, postavio si zid, dobio smolu na zamak, duša je zarobljena i lišena božanske svjetlosti. Lako ili ne to postići, jedno je sigurno, oprost oslobađa i oprost je ispravan put prema Bogu i prema slobodi duše, koja očajnički u dubini vapi za njom!





Nauči nas Gospodine praštati, kao što si Ti oprostio nama!

Nauči nas Gospodine ljubiti, kao što si Ti ljubio nas!