Oprostiti i tražiti oprost = Olakšanje za dušu! Zašto je to ispravan put?

Uvođenje u duhovnost praštanja..

Što je to oprost, što se zapravo događa, jesu li to obične riječi ili nešto više možda? Kako trebamo praštati, je li moguće odmah oprostiti? Kakva je razlika između onog koji oprašta i onog koji traži oprost? Mogu li se funkcije zamijeniti? Što se događa u duhovnom svijetu za vrijeme praštanja i ako se praštanje ipak ne dogodi? Zašto je praštanje tako božanstveno? Što mi imamo od praštanja? Zašto ne praštanje šteti srcu?

Postavimo li ikada ovakva pitanja? Preko pojma "oprost" prelazimo zdravo za gotovo. Često izgovorimo riječ "oprosti", a da to nismo  učinili. Često nam i to ljudi kažu, a mi osjetimo, da to ne dolazi iz srca, osjetimo da je bolje da su šutili, nego upotrijebili tako tu riječ u ništa. Što je taj iskreni i pravi oprost i kakvu nam promjenu donosi? Samo kajanje i samo traženje oprosta, te i sami oprost u konačnici bih definirao kao promjena stanja duše. Duša kao da se nanovo rađa, postaje opet sposobna ljubiti, opet služi onome za što je namijenjena. Oprost je skidanje tereta koji je zarobljivao unutrašnjost čovjeka. Na taj način trebamo shvaćati oprost. Oprost nisu prazne riječi. Ponekad da bi oprostio, nisu potrebne ni riječi, čak i osoba koja je tražila oprost, ne mora čuti te riječi, dovoljno je da vidi pogled, blagi pogled koji govori "da, oprostio sam ti". Ljudi znaju povrijediti druge i nije ih briga za tu osobu. Takvoj osobi također treba oprostiti, možda je ona zarobljena, ali našim ne praštanjem činimo sebe zarobljenim i nesposobnim za razvoj duhovnosti i osjećaja uživanja bliskosti s Bogom. Dakle, iza stvarnog oprosta se zaista krije jedna duhovna snaga!

Duhovna dimenzija praštanja

Povreda bilo veća bilo manja, djeluje na našu dušu i pogađa nas. Često znamo biti ranjeni, duhovno ranjeni. Rana zna utjecati na duhovni život. Dakle, ako rana djeluje na duhovni život, onda itekako zacijeljenje snažno djeluje na duhovni život. To zacijeljenje se naziva oprost! 

Ostaju li rane? Nakon oprosta, duhovne promjene,  rane ne ostaju! Kao tjelesna ozljeda, može biti duboka rana, ali rana će nestati, ostat će samo ožiljak, koji će biti vidljiv, ali neće smetati i neće boljeti. Ako se tako osoba osjeća, onda je to bio stvarni istinski oprost. Ako osobu stalno boli, i ako se stalno vraća na staro, stalno spominje kako nije u redu što se dogodilo, doslovno kao da je opsjednuta time. Oprost nije postignut. To duša podsjeća da rana nije zacijeljena, te da iznutra još krvari. 

Koliko je samo bitno praštati i zatražiti oprost. Znamo se loše osjećati, ništa nam ne ide, osjećamo se zarobljenima, pokušavamo se nečime ispuniti, ali ne ide. Moguće da je problem u odnosima, ili nismo nekome oprostili, ili nismo se iskreno pokajali i raščistili to sa sobom. Koliko je važno oprostiti, toliko je važno i zatražiti oprost, iako oprostiti nije nužno vezano za traženje oprosta. Ljudi znaju doći iskreno se ispričati za nešto puno kasnije, kada shvate i kada dođu, shvate da im je davno oprošteno, a oni su živjeli u ropstvu. Oslobođenje u duhovnom smislu prisutno je i kod osobe koja prašta, i kod osobe koja traži oprost. 

Iz ovoga je bitno shvatiti, da duhovni razvoj i sama sreća čovjeka, ne može ići normalnim razvojem, ako ne znamo i ne oprostimo, ili ako ne zavirimo duboko u sebe. Vidimo što smo radili, vidimo ljude koje smo uvrijedili, i svom vlastitom snagom duše srušimo zid koji nas dijeli od božanske milosti. Opraštanje je tako posebno i tako duhovno snažno i djelotvorno samim time što je praštanje jedno od djelovanja što nas čini sličnim Bogom. Bog sam prašta i nama je dao da praštamo, jer smo stvoreni na Njegovu sliku i priliku. Zato je to tako snažno duhovno iscjeljenje, čišćenje, tako snažna duhovna promjena koja se itekako osjeti. 

Prostor u čovjeku u kojem boravi duša, izvrsno je prikazala Sv. Terezija Avilska. Ona govori kako prostor u kojem boravi duša se naziva  Zamak Duše.  Na Zamak duše isijava Božanska svjetlost. Svjetlost isijava kroz zamak na dušu, te duša, odnosno čovjek ispravno i dobro živi u tom slučaju. Čovjek kada griješi, smola se nakuplja na zamku i svjetlost ne dopire na dušu. Čovjek je tada u grijehu. Kada ljudi koji griješe kažu da se osjećaju kao da su  udaljeni od Boga, oni to zapravo i jesu, jer Božanska svjetlost ne dopire do njih. Čovjek ispovijedanjem, iskrenim kajanjem pred Bogom i ljudima koje su uvrijedili, ruše zajedno s Bogom tu smolu, i čovjek ponovno odlukom da neće griješiti, nanovo živi. U prošloj objavi sam naveo savršeni stupanj molitve, to je kada se u zamku duša stapa s Bogom. Savršeni čin.

Ovo je dakle bitno za duhovno shvaćanje oprosta. Ovdje dolazi do izražaja praštanje kao veliko božansko djelovanje, i moć duše da slomi zid ropstva. Duša koja je uvrijedila drugu dušu, (čovjek čovjeka) osim grijeha i smole koja je postavljena na zamak, imam osjećaj kao da se gradi još jedan veliki zid ispred zamka, da osigura ne prolazak božanske svjetlosti. Čovjek u tome može živjeti ne smetano, i neće shvaćati da je daleko od Boga. To se zove izgubljenost i on u svojoj biti nije sretan , duša je tužna. Ipak čovjek, ako zaviri u sebe, počne se preispitivati, počne shvaćati grešku, nailazi zapravo na taj zid. On poniznošću traži Boga i ne nalazi ga zbog zida kojeg je sam stvorio. Kada nailazi na zid,  on uviđa grešku, kaje se, moli za oprost, spušta se vrlo nisko. Kada dođe trenutak iskrenog kajanja, onda je zapravo prisutna ona snaga duše, a ta snaga duše, razara taj zid, čovjek dobiva pristup Bogu, on plače, zahvaljuje Bogu! To je duhovna dimenzija praštanja. On je preobražen i postaje bolji. Zid puca, zid se lomi, to je pravo Božansko djelovanje. Duša ponovno diše, čovjek je slobodan. Imamo sada drugu stranu, osoba koja prašta. Praštanje zapravo stavlja njegovu ranjenu dušu na kušnju. Možda zbog teške rane neće odmah biti spremno oprostiti, ali dokle god je duša ranjena i dokle god nije spremna oprostiti, niti ona, makar nedužna ne pronalazi put do Boga. Put do Boga ne zna za mržnju, ne zna za pamćenje zla. Put do Boga poznaje samo milost i ljubav. Dok nam rana ne zacijeli, odnosno , dok ne budemo spremni oprosti, nećemo moći razvijati svoju duhovnost.  Usudio bih se reći da, duša kada je ranjena postaje slijepa, a progleda tek kada iskreno oprosti. Progleda i nađe put do Boga. Praštanje ne može doći odmah, ali će doći,  u praštanju se odlikuju veliki ljudi. Duša koja je ranjena, a usmjerena Bogu, prije će oprostiti, usudio bih se reći, jer ući od najboljih! Bog prašta, zašto da se uzdižemo iznad njega i ne praštamo. U svakom slučaju, tražiti oprost i oprostiti, u duhovnom svijetu čini veliku i pozitivnu promjenu u korist duše, doprinosi zbližavanje čovjeka prema Bogu. 

Za kraj bih samo još rekao, iskreno praštajmo jedni drugima i iskreno iz sveg srca,  ponizimo se, shvatimo grešku i zatražimo oprost. Vjerujte , vaša duša vapi za time!!  Riječi "Oče naša" govore: ".. otpusti na duge naše, kao i mi otpuštamo dužnicima našim". Ne vidi li se ovdje sve? Sami Bogu govorimo, kako oprostim drugome, na isti način Bože oprosti ti meni. Ako ne oprostim bližnjemu, neće ni meni Bog i sami time sam se udaljio od Boga, postavio si zid, dobio smolu na zamak, duša je zarobljena i lišena božanske svjetlosti. Lako ili ne to postići, jedno je sigurno, oprost oslobađa i oprost je ispravan put prema Bogu i prema slobodi duše, koja očajnički u dubini vapi za njom!

Nauči nas Gospodine praštati, kao što si Ti oprostio nama!

Nauči nas Gospodine ljubiti, kao što si Ti ljubio nas!

Sklad duše i tijela

Često nas nešto boli fizički, a nismo ni svjesni da nas isto tako može boljeti i unutra, da nas duša zna boljeti. Čovjek ne može odbacivati jedno, a drugo prihvaćati. Nema života od toga. Čovjek si u jedinstvu duše i tijela. Kako tjelesno čovjek može biti umoran, tako i duhovno. Fizički je čovjeku potreban odmor, a tako i duševno. Jedno ide s drugim. 

TIJELO

Tijelo, svima nama poznato. Ne jedemo, gladni smo, puno radimo, umorni smo, potrebna je hrana i odmor. Dakle tijelo ima svoje potrebe, i čovjek da bi živio mora zadovoljiti tjelesne potrebe. O tijelu zato i nemam puno reći, svi jako dobro znamo što nam je činiti. Ono što bih htio naglasiti ovdje je, da je tijelo povezano s dušom i jedno bez drugog ne ide. Čovjek nije samo jedno od tog dvoje. 

DUŠA

Ono što je bitno, a što se često zanemaruje i nije toga svjesno je upravo duša. Duša kao i tijelo ima svoje potrebe. Često ljudi rade na materijalnom, da osiguraju tijelo, a unutra su razoreni. Ako radiš na tijelu, radi i na duši jer su zajedno u jedinstvu. Uzalud ti sve, ako si umro iznutra. Ne kaže se bezveze: " Nemoj umrijeti prije smrti". U tome naravno ima istine, a to je ono o čemu upravo govorim. Sklad duše i tijela dovodi do sklada života. Kao i sklad muškarca i žene dovodi do sklada obitelji. 

SKLAD

Spomenuo sam potrebe duše i tijela. Zanimljivo je kako su te potrebe vrlo slične. Tijelo treba hranu, umara se, zna biti povrijeđeno, potreban mu je odmor, zna ljubiti, a duša upravo sve isto. Problem je što ljudi ispune uvjete za tijelo, a duša im pati. Budu izgubljeni, ne znaju kuda bi sa sobom, ništa ih ne ispunjava, a opet misle da imaju sve. Često se ljudi nalaze u takvim situacijama. Često ljudi izigravaju nekoga i nešto u društvu, često izigravaju sretnog čovjeka, što zapravo nisu, jer im duša umire. Duša umire, a oni to uopće ne shvaćaju. Potreban im je novi početak i osvježenje. Krenimo po redu. Tijelu treba hrana, duši isto. Što je to hrana duši?  Čovjek dolazi od Boga, stvoren je na Njegovu sliku po ljubavi. Ono što treba čovjeku je ljubav. Ali ljubav prije svega, ne smije biti zaslijepljen materijalnim ili nekim obvezama, zanimanjima. Treba izgraditi dobre odnose, temeljene na ljubavi u obitelji. Trebaju naučiti davati i to će ih ispunjavati. Čovjek koji priušti sve svojoj obitelji, a ne pristupa niti to čini iz ljubavi, niti su odnosi određeni time, bit će prazan. Biti ponizan , sretan zbog malih stvari i spreman učiniti dobro hrani dušu. Živjeti za drugoga ispunjava dušu. Ona se razvija u takvim situacijama, jača. To je njezina hrana, biti sretan zbog drugih i samim time si i ti sretan i ispunjen. Osoba koja živi samo za sebe nije sretna.

Tijelo se umara. Duša se također može umoriti, od raznih emocija, raznih situacija, duša zna biti umorna i potreban joj je odmor. Odmor se može ostvariti udalji li se čovjek od ljudi i raznih događaja, te bude malo u samoći što je i sami preduvjet za molitvu. Svakome ponekad dobro dođe samoća, u kojoj opušteno može razmisliti o svemu.  Duša također može biti povrijeđena, kao i tijelo, i zna jako boljeti kao i tijelo. Povrijede li nas drage osobe, duša će biti povrijeđena. U tom trenutku treba raditi na oporavku. Kako se i na tijelu oporavak može zakomplicirati, tako i na duši. Prije svega dobro si je posložiti si stvari i krenuti prema napretku, umjesto komplicirati si stvari što nije dobro za dušu. Kako za tijelo ima lijekova, tako i za dušu. Najjači lijek za dušu je uz pozitivne misli i molitva. Kad sam već spomenuo pozitivne misli, obratio bih pozornost na profesora Tomislava Ivančića koji je odgovorio  na pitanje gdje se nalazi duša u tijelu.  Rekao je da je svaka stanica tijela ima dušu i time povezujem taj pozitivan stav. Misli dobro, da ti bude dobro. I duh i svaka stanica tijela u kojoj je smještena duša. Neki ljudi nakon povrede tijela moraju vježbati i posjećivati teretanu, molitva je isto dobra za povredu duše. Iako bez ikakve povrede duše i povrede tijela, duh i tijelo mogu jačati. Tijelo naravno može jačati trčajući, podižući utege, na drugačiji način isto tako i duša može jačati. Zajednički im je to što je potreban napor za oboje. Čovjek kada tek kreće, umara se brzo, naporno mu je i tek kada uđe u formu postaje mu lakše. Identično je s dušom. Što se duše tiče, moram se nadovezati na Tereziju Avilsku. Terezija Avilska spominje 7 odaja molitve . Tih 7 odaja se dijele na 3 stupnja. 1. stupanj (1.,2.,3. odaja) je početnički stupanj u kojem je potreban napor za skupljanje svih osjetila i usmjerenost prema Bogu. Najteži dio, ali ako se prođe, lakše je doći do uživanja. 2. stupanj je napredni u kojem osoba već uživa u Bogu, te se napor pretvara u slavljenje. 3. stupanj je savršeni stupanj koji ne ovisi toliko o čovjeku već isključivo o Bogu. To je već Božja odluka. U njemu dolazi do stapanja duše i Boga u Zamku duše. Tu osoba toliko uživa da ima osjećaj da bi se najradije ostavila zemaljske stvarnosti i ostala u tome zauvijek.  Za ovaj 2. stupanj se može reći da je san svake duše. A ja bih rekao da je duša tada u dobroj kondiciji.  U svakom slučaju vidimo tu povezanost i ne smije se zanemariti ni jedna ni druga strana. Pristuno je tu i pitanje ljubavi. Muškarcu se može sviđati tijelo žene i obrnuto, no zasnivana veza samo na tome ubrzo propada. Prava i čvrsta veza i brak se zasnivaju na uzajamnom davanju i ljubljenju  duha i tijela dečka/cure i muža/ žene.Također ni tu jedno bez drugog ne ide. Što se tiče čestih pitanja vezano uz dušu i tijelo. Propada li i duša kada tijelo umire ili kako će duša bez tijela? Činjenica je da tijelo propada zbog grijeha, zahvaćeni smo grijehom i zbog toga je došao Isus Krist. Da propada zbog grijeha znamo po Isusu Kristu koji je uskrsnuo tijelom, kao i Marija njegova majka koja je uznesena na nebo. Oboje su bili bez grijeha. Prof. T. Ivančić je rekao da ono tijelo mrtvaca koje vidimo, nije više njegovo tijelo, što je naravno istina. Isus nije uzalud uskrsnuo.  Po Kristu smo preobraženi, i po Kristu dobivamo novo preobraženo tijelo i dalje ćemo tvoriti jednistvo duše i tijela. Kratko bih još napomenuo još govor sv. Pavla o tjelesnosti i duhovnosti. Za njega i tijelo i duh mogu biti i tjelesni i duhovni. On govori o načinima života. Duša može biti duhovna i na taj način je na pravom putu. Usmjerena je prema Bogu. Duša također može biti i tjelesna. Propadljiva je,  navezana je  i nije usmjerana prema vrhuncu i istinskom cilju, Bogu. Također samim time i tijelo može biti duhovno, ako se na pravi način upravlja i živi njime, te se svjedoči životom usmjerenost prema Bogu, tako isto što može biti i tjelesno.Tjelesni način života je plitki način, dok je duhovni način uzdizanje iznad samog sebe prema Bogu. Pavao poziva da budemo duhovni u oba smisla, odnosno da zaista budemo duhovni čovjek u cjelini.

Zaključimo. Bitno je da ne zanemarimo tijelo, a još bitnije dušu. Onako kako se brineš za tijelo, brini se i za dušu. Održavaj sklad da bi živio u skladu!  Ne dopusti da ti duša umre, već živi dok si na životu!!

Dušom, tijelom, puna ljubavi, ti si žito što nam daješ kruh 

nam života. 

Svjetla puna, ti si jedina, jedina od svih žena, majka si 

Krista!!