Tražiš li i ti krivca? Što bi Bog rekao o tome?!

Biti kriv? Što sve imamo u tome?

Osjećaj krivnje je neugodan osjećaj koji ne mora imati negativne posljedice, ali i može. Ovisno o tome kako se djeluje tijekom istog. Može biti u čovjeku, a također i u međuljudskim odnosima. Drugim riječima, čovjek može kriviti sebe i druge. Kroz povijest, a danas pogotovo (što je vidljivo u učestalim rastavama) dolazi do izražaja pretjerana količina okrivljavanja i traženja opravdanja negdje izvan predmeta radnje. Ili čovjek sebe pretjerano krivi, ili se uopće ne krivi ili samo krivi drugog. Čemu uopće krivnja i što je zapravo ispravno? Onaj čovjek koji upućuje opomenu za nešto nekome tko nešto radi loše, pretjeruje li ili je to u redu? Ili onaj koji prizna krivnju, pretjeruje li možda u okrivljavanju? Koja je mjera toga? Što dobivamo u tome i kako znamo da smo ispravno postupili? Jesmo li se ikad zapitali, okrivimo li mi ikada nepromišljeno, što dobivamo time i jesmo li time riješili problem te kako se onda uopće osjećamo? Zasigurno nezameriva tema u današnjem svijetu gdje ljudsko dostojanstvu biva sve više poniženo.

Kriviti - ljudski dublji nedostatak

Mi ljudi smo takvi da, kad nam se nešto dogodi, odmah tražimo krivca. Čak nas ne zanima riješenje problema koliko da nađemo krivca ili da nekome isto nabijamo na nos. Većina će reći da upravo oni nisu takvi, ali se vrlo lako to može vidjeti u sitnicama. Razni su primjeri. Npr. Čovjek na ulici neuredan, vjerojatno je alkoholičar, klošar, a ne znamo kroz što prolazi,  skloni smo vrijeđati političare, mada ne znamo čovjeka osobno, također onda u sportskim događanjima, trener je ovakav i onakav, a sve to govorimo iz fotelje. Ono što je bitno ovdje je da čovjek, očito ima neki nedostatak u sebi. Neki problem nosi sa sobom koji ga upućuje da nađe krivca.  Naravno, kada kažem mi ljudi, ne mislim da je to urođeno ljudski. Zamislimo čašu vode i žednog čovjeka. Uz vodu on više nije žedan. Dakle nije žeđ urođena, no ipak nastaje ukoliko nema vode. Slično je i s ovim. Ukoliko nema Božanskoga u čovjeku, odnosno čovjek se otuđi i misli samo na sebe, rađa se praznina. Praznina se mora nečime upotpuniti. Kao da čovjek pije mutnu vodu nakon što je ostao bez čiste. Ubrzo ga zbog mutne vode može boljeti trbuh. Upravo nam se to događa s okrivljavanjem. Mi ćemo suditi, kriviti, ali poslije toga se nećemo osjećati dobro. Nešto nam ipak i dalje nedostaje. Ono što ja zovem, a upotpunjuje naše žedno srce je upravo Bog. 

Kako je nastao prvi grijeh? 

Zanimljivo je pogledati i govor o grijehu u Bibliji. Naime, grijeh je okrenutost od Boga. Čin koji čovjeka odvaja od Boga. Vidimo Adama, Evu i zmiju. Prvi ljudi griješe protiv Božje zapovjedi. Kada upadaju u taj grijeh oni ga dodatno potvrđuju. Potvrđuju na način da okrivljuju jedan drugog. Adama Evu, Eva zmiju. Možemo zaključiti da su Adam i Eva u stanju prekoračenja Božje zapovjedi počeli okrivljavati jedno drugoga. Tko sada može povezati čovjeka i Boga. Pokazati put i način? Onaj koji ispravlja i spaja taj razdor očito tada može biti samo Bog. Bog zapravo i jest put i način i stoga dolazi Isus Krist, koji je Put, Istina i Život.

Razlika između opominjanja i osuđivanja

U čemu moramo razlikovati i to pretočiti u djelo jest opominjanje i osuđivanje. Svako osuđivanje može biti opominjanje, no svako opominjanje nije osuđivanje. Drugim riječima, nije isto reći "ti si ovakav, ti si onakav" i "nemoj tako raditi, pokušaj ovako". Često mi ljudi krenemo s pozitivnim namjerama, a nemamo pojma kakvu štetu možemo prouzročiti. Jedno je osuditi, okriviti i etiketirati čovjeka, a drugo je ponuditi mu riješenje i pomoći mu. Problem koji se ovdje javlja, može biti dublje i negativnije prirode. Npr. Muž i žena dolaze umorni s posla. Netko ih je naživcirao na poslu. Banalni primjer. Muž ženi prigovara što ima za jest, ona viče da nema ništa, da si napravi sam, on nju osuđuje kako je lijena, a ona njemu kako bi si mogao nešto sam napraviti, da samo prigovara, on uzvraća i tako u krug. Upućivanje osuda je prisutno s obje strane. Živčani s posla traže utjehu, da popune onu rupu, ipak piju onu "mutnu vodu" i osim što drugog uništavaju, uništavaju i sebe. Ovdje bih naglasio da nije problem u hrani, u kupovini hrane ili nečemu desetom. Problem je u onome što je u njima. Duhovni umor je nastao, a oni ga rješavaju na ljudski način i naravno to ne rezultira dobro. Isus je rekao: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. On poziva stalno, ali čovjek često radi po svom. Ovdje samo hoću naglasiti da je nepotrebno raspravljati o nekim površnim stvarima, ukoliko je uzrok dubljeg karaktera. 

Isus Krist - donositelj nade

Kao što sam rekao, osim uputa i načina kako treba živjeti, On nam je dao sebe i čak i na taj način također pokazao Božju ljubav. Samo se Bog može povezati s čovjekom, a darujući ljubav, odnosno darujući sebe, ostvario je to u Isusu Kristu. Ona voda života, spustila se i pokazala je zašto je voda života. Drugim riječima, kamen nije voda, samo čista voda može biti čista voda i to pokazuje svojom čistinom i zdravljem koje omogućuje. Isto tako i Isus Krist - Bog koji je voda života, pokazao je Ljubav koja nijednoga čovjeka ne može ostaviti žednoga. Ono što bih izdvojio iz života Isusa Krista je Njegov pristup prema grešnicima, odnosno okrivljenima. Imamo primjer Marije Magdalene čiji život u prošlosti i nije bio za pohvalu. Ipak, Bog koji je ljubav, može li biti drugačiji?  Naravno u skladu s ljudskim jezikom neopisivom ljubavi Bog ne gleda prošlost. Ne osuđuje nas. Traži jednostavno promjenu, pokajanje, priznanje i želju za životom i služenjem. Isus govori : "Idi i ne griješi više" . Pravi primjer ljubavi. Ljubav koja daje ljubav u svrhu ljubavi. Misli na tebe i ne želi nas tek tako odbaciti. Pokazao je i pokazuje koliko mu je stalo. Drugi primjer je kada Isus govori "tko je bez grijeha neka prvi baci kamen." Isus  ženi  daje priliku i ne zanima Ga prošlost, već promjena u čovjeku. Bog se itekako očituje u svojim djelima pokazujući čistu vodu života Pokazuje kako ne treba osuđivati već prihvaćati kako On prihvaća. Ako može Bog, tko sam onda ja da odbacujem  i osuđujem? Suprotno od toga je sotona ili satana što je u prijevodu protivnik ili onaj koji optužuje. Onaj koji ne voli Boga, ne voli dobra djela te se uvijek vraća na naša loša kako bi nam umanjio mogućnost da napravimo promjenu u Bogu. Vidimo razliku. Bog daje nadu i traži promjenu u čovjeku, a Sotona optužuje i nabija krivnju čovjeku te ga na taj način želi srušiti. Treba biti oprezan kada optužujemo, etiketiramo čovjeka te mu ubijamo nadu za promjenom. 

Upravo zato moramo biti oprezni te se možemo i zapitati, jesmo li sluge nade ili sluge upropaštavanja nade? Sluge Boga ili onog nečastivog? Zato, po Isusovom primjeru, zajedno s Isusom, ne osuđujmo druge, niti kočimo sebe. Bog nas uvijek prima i uvijek očekuje promjenu, a na nama je da se odazovemo.

Stoga budimo donositelji nade i sebi i drugima, u svakom trenutku života, one nade koju smo primili od Boga.  

Jesi li ikad pokušao prodati sebe?

Idem, ali ne idem...

Život je pun spoznaja, iščekivanja, nada i zabluda. Nekih smo svjesni, a  nekih uopće ne. Dobro je zapitati se što činim i jesam li na pravom putu i kako znam da je to pravi put? Često o sebi mislimo da ispravno postupamo..ali još češće to samo na tome ostane. Više se trebamo pitati, a manje odgovarati, odnosno razumom pitati, a srcem odgovarati. Hoću reći da mi sebi često dajemo odgovor, samo da se utješimo i ublažimo istinu. To je kad govorimo razumom. Ali neka nam razum služi za ispitivanje srca. Srce progovara iskreno i tek onda ćemo znati jesmo ili nismo, te činimo li dobro određene stvari. Najbolje je to učiniti duboko u sebi. Ljudima možeš svašta pričati, ali kada srce progovara tebi, ono ne laže i tu tek jasno sebe vidiš. Prolazimo kroz razne situacije i ako otvorimo srce vidjet ćemo ispravnost ili zabludu u samom postupanju. Malo dajmo i srcu da sudjeluje. Da ne duljim previše, predstavit ću jedan moj primjer iz života. 

Prodavajući nisam znao koga ili što prodajem....

Radio sam u Hrvatskom telekomu na odjelu tehnička podrška - služba za korisnike. Zadnji dan rada prije nego ću se premjestit na drugi odjel, došao sam na posao i mislio da će mi radni dan biti kao i svaki drugi. Uz samo tehničku pomoć telefonskim pozivom, bitno je i nešto i ponuditi i prodati, putem teleprodaje. Prodaja je tamo ispred tehničke pomoći. Dakle moraš nešto i prodati da ti se ne prigovara. Bila je subota i nije bilo previše poziva. Radio sam do 12 sati. Kako nisam htio niti mi je išla prodaja, ipak nisam htio biti na nuli. Ta prodaja me povukla ne misleći uopće na čovjeka. Bilo je 12:01 sati. Moja je smjena završila, no ipak sam odlučio primiti još jedan poziv, jer možda mi se posreći i prodam nešto. Bio je to zadnji dan i moj zadnji poziv na tehničkoj podršci u službi za korisnike. Zazvonilo je, a jesam onako u sebi reko usput , Bože daj da bude prodaja.

Odgovorim na poziv i  javi mi se se čovjek (85 godina) koji govori pomoću digitalnog pomagala. Malo sam se stresao kad sam čuo kako govori, jer nisam navikao na takve govore. Nadalje, počeli smo razgovarati i malo sam ga teže razumio. Rekao je da želi ponovno aktivirati  sportski paket za max tv. Bio sam oduševljen.  Mislio sam evo prodaje. Ipak krenuo je objašnjavati svoju situaciju. Rekao je da je zbog situacije kakve je, hrvatski telekom odlučio dati mu besplatno sportski paket, a ako je tako onda to moram prespojiti na informacije, jer tu onda ne mogu ništa učiniti. Mislio sam u sebi kako besplatno, sigurno nešto griješi, to mu moga ja sad uključiti. Objašnjavao sam mu cijene sportskog paketa, ali je on rekao su mu rekli da ima besplatno. Nastavio je govoriti, a ja sam zašutio i slušao. U jednom trenutku je rekao da ima karcinom pluća i da će umrijeti za par mjeseci. Shvatio sam situaciju, prespojio sam ga na informacije, završio posao i krenuo lagano natrag u dom. Cijelo vrijeme sam razmišljao o tome....Zbog prodaje sam ostao duže na poslu, i primivši još jedan poziv, opet sam mislio na neke svoje potrebe, a najmanje na čovjeka.. Razmišljajući u tramvaju o tome, shvatio sam da je to zaista bio prodajni poziv, kako sam  Boga zamolio prije samog javljanja! Nije mi uopće bilo na početku stalo do čovjeka. Prodavajući sam umalo prodao sebe! Pričao sam s čovjekom koji fizički umire, a ja sam taj koji je još jače, u tom trenutku duhom umirao.

Ovaj zadnji poziv mog rada na tehničkoj podršci mi ipak pokazao, da ma što tražili od nas, često ipak trebamo biti ljudi i misliti na ljude. To nas oslobađa. Kad sam shvatio koji su mi primarni ciljevi bili, jako mi je žao bilo, ali sam se osjetio slobodnije. Bog me doveo i dao mi zaista prodajni poziv. Neka nam Bog onda bude na prvom mjestu, a na drugom slijedi "javljanje" tj. odnos s čovjekom. Dakle čovjek, ali i njegove potrebe, a ne samo naše lude ideje, zahtjevi koje mogu udovoljiti samo nama, a drugi da nije bitan i da ispašta. To je ono što oslobađa. U biti to je ljubav prema bližnjemu, a sebičnost i egoizam to ruši. 

Malo se zapitajmo ako činimo loše, činimo li to sebi ili drugima? Prodajemo ili smo prodani??

Mržnja i zavist, što od tebe čine? Na kakvom si putu?

Znam li što je to i kakve tragove ostavlja? 

Uzrok uvijek podrazumijeva i posljedicu. Mi se ljudi ne bojimo neke reakcije, već posljedice te reakcije. Često govorimo o uzroku, mislimo na uzrok i zadržavamo se na uzroku. Upravo zbog ne pristupanja dubljem razmišljanju o tome, ne shvaćamo ozbiljnost situacije, osim kada sami na vlastitoj koži osjetimo realnost, odnosno posljedicu. Ovdje bih govorio o mržnji i zavisti kojima je zajedničko duhovno ropstvo, te i o njihovim posljedicama, bilo za osobu od koje dolazi, te za osobu kojoj je upućena. Prije nego krenem dalje, razmislimo, ispitajmo sami sebe.. jesmo li zavidni, mrzimo li, živcira li nas netko, jesmo li sretni s onim što imamo i koliko nam je stalo do bližnjega?? To su samo neka pitanja koja moramo postaviti sami sebi, da vidimo jesmo li slijepi i u kakvom smo stanju. Mržnja i zavist  su vrlo bliska prijatelja, te odličan recept za postavljanje duše izvan funkcije, odnosno u rad onoga za što nije namijenjena.

Tko mrzi ne voli..

Jedan od uvjeta da voliš je ne mrziti. Čovjeka se može varati i lagati, ali sebe odnosno svoju dubinu duše nikada. Čovjek se može predstavljati u bilo kojem svjetlu, ali ako u dubini mrzi, bit će zakinut za velike stvari - stvari ljubavi. Mrziš li jednoga, ne možeš ljubiti drugoga. Imamo primjer na ispovijedi. Priznajemo svoje grijehe i svađe s drugima i bit će nam oprošteno, ako i mi oprostimo, odnosno neće ako ne oprostimo. Opraštanje samo znači da nema mržnje. Što nam to govori? Bogu možemo pristupiti samo ako nam nitko na zemlji ne smeta, tj. ako nemamo toliko žestoko nešto protiv nekoga. U ljubavi mržnje nema, te uvijek budimo spremni oprostiti, oprostiti da bi mogli živjeti. Šteta je ostati zakinut zbog svojih nekih ideja, durenja i ljutnje. 

Tko zavidi, nije sretan ni s onim što ima..

Jedno je ljubomora, a drugo je zavist. Ljubomora je htjeti imati nešto što ima drugi, dok je zavist kada želiš da taj neki to nema. Zavist je jako loša stvar. Usudio bih se reći da onaj tko zavidi, ne zaslužuje ni ono što ima. Zavist ima veze s nezasitnošću i navezanošću. Osim što je osoba navezana, bilo na svoje ili tuđe, nezasitna je i traži još, a onda kao vrhunac i zavidna, odnosno ne želi da netko drugi to ima. To je užasno stanje.  Čovjek je tada nesretan. Bitno je biti sretan zbog male stvari, a onda ćeš cijeniti veliko, a uz to nećeš biti zavidan.  Ovdje dolazi do izražaja prava slododa i istinska sreća. 

Uzroci i posljedice?

Namjerno nisam htio pisati dublje o ovim prethodnim temama, da bih ono dubinsko i vrijedno iz ovoga napisao zajednički  pod ovaj podnaslov. Dakle, mogli smo zaključiti iz ove dvije prethodne teme, kako nije dobro biti zavidan i mrziti. Kao što sam rekao, ne možemo voljeti i nismo sretni. Zbog krivih naših stavova, grijeha često zalutamo i dovedemo se do takve situacije u kojoj se u jednom trenutku više ne prepoznajemo. Kao što sam rekao već, nema više onda ni ljubavi, ni sreće, a onda što uzrokuje to dvoje. Pravu posljedicu u kojoj duša plače, a to je nedostatak slobode, odnosno ropstvo duše! O ljubavi i sreći sam već pisao, i ako ste čitali, spomenuo sam da niti ljubav niti sreća ne poznaju mržnju, osvetu i zavist. Upravo je tu problem, čovjek je zarobljen ako mrzi ili zavidi nekome. Zarobljen je i opterećen jer je ovisan o drugome, odnosno ta njegova prividna sreća ovisi o nekom čovjeku. Ako se želi nekome osvetiti i mrzi ga, nemoguće je da nekoga toliko voli da se u potpunosti preda. Ljubav je slobodna, a on tad nije slobodan. Ovdje se sad sve vrti oko funkcije duše i slobode. Objasnimo jedno po jedno..

Funkcija duše i sloboda

Da bi volio moraš biti slobodan i slobodno se predati za ljubav, kao što je Isus bio slobodan i slobodno se predao iz ljubavi, dakle tko zavidi, mrzi i ne želi ništa učiniti za drugoga nije slobodan! Duša mu je zarobljena i pati, plače i civili.  Zašto duša plače tada? Njezina svrha nije da mrzi i da zavidi, što uzrokuje mrtvilo i pustoš u čovjeku. Funkcija duše je da ljubi, voli, kao što Bog nas voli, te smo tu funkciju i dobili od Njega. Uporabimo li dušu u drugu svrhu, to neće izaći na dobro. Probajmo žlicom rezati meso. Naravno da neće ići. Nije za to namijenjena. Razlika između žlice i duše je što je duša živa! Duša je živa, a mi ljudi je ubijamo jer ne znamo voljeti jedni druge, jer ne znamo prstom maknuti za drugoga. Ne ubijamo tako druge, već sebe!! To što si nekog  odbio kada je tražio pomoć, a mogao si mu pomoći, nije tragedija njegova, već tvoja. Tvoja duša će patiti. U dubini tada zapravo radimo  protiv sebe. 

Krug ljepote

Čovjek zavidi, zarobljen je,  mrzi, nije sretan, sve to ide jedno iza drugog, to je onaj bolesni krug, odnosno svoju dušu truje i čini ju bolesnom. Ima i onaj puno ljepši krug, kada čovjek u slobodi ljubi, želi drugome dobro, time održava svoju slobodu i dubinsku sreću! Pronašao je Boga u tome, onog od koga smo naslijedili ljubiti i onaj koji nas je stvorio. Ako smo od Njega to naslijedili, to onda mora biti ispravno i dobro! Sve što se protivi tomu čini čovjeka, odnosno nas koji smo posljedica Boga nesretnim. U dubini duša propada, zato molim malo poniznosti, izvucimo se iz blata propasti, podignimo ruke Bogu, i vratimo se iz kruga iz kojeg smo ispali!!!

Prepoznaj pravi put i kreni..

Evanđelje po Ivanu - Iv 15,18

"Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta,

svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta,

zbog toga vas svijet mrzi."

Ne bojmo se onih koji mrze, i Isusa su mrzili. Pobrinimo se da mi ne mrzimo i time slijedimo Isusa Krista. Tko mrzi nije na pravom putu i ne slijedi Isusa Krista.. Puni poniznosti uđimo onda u taj krug ljepote i ostavimo sve negativne navike, stvari, prigovore, reakcije iza sebe. Ostavimo to!  S tim ne možemo dalje. Za promjenu, razveselimo dušu, i odbacimo sve što nas je kočilo,  te pristupimo Bogu, jer tu za razliku od one prolazne i prividne, se krije prava sreća i sloboda. Budi slobodan! :)

Ostavi sumnje, ostavi grijeh,zagrli ljubav  zagrli svijet.Kreni sada za mnom,
 Njega slijedi svaki dan 

Budi istinski sretan  budi slobodan

Budi sloboodaaaan!!

Oprostiti i tražiti oprost = Olakšanje za dušu! Zašto je to ispravan put?

Uvođenje u duhovnost praštanja..

Što je to oprost, što se zapravo događa, jesu li to obične riječi ili nešto više možda? Kako trebamo praštati, je li moguće odmah oprostiti? Kakva je razlika između onog koji oprašta i onog koji traži oprost? Mogu li se funkcije zamijeniti? Što se događa u duhovnom svijetu za vrijeme praštanja i ako se praštanje ipak ne dogodi? Zašto je praštanje tako božanstveno? Što mi imamo od praštanja? Zašto ne praštanje šteti srcu?

Postavimo li ikada ovakva pitanja? Preko pojma "oprost" prelazimo zdravo za gotovo. Često izgovorimo riječ "oprosti", a da to nismo  učinili. Često nam i to ljudi kažu, a mi osjetimo, da to ne dolazi iz srca, osjetimo da je bolje da su šutili, nego upotrijebili tako tu riječ u ništa. Što je taj iskreni i pravi oprost i kakvu nam promjenu donosi? Samo kajanje i samo traženje oprosta, te i sami oprost u konačnici bih definirao kao promjena stanja duše. Duša kao da se nanovo rađa, postaje opet sposobna ljubiti, opet služi onome za što je namijenjena. Oprost je skidanje tereta koji je zarobljivao unutrašnjost čovjeka. Na taj način trebamo shvaćati oprost. Oprost nisu prazne riječi. Ponekad da bi oprostio, nisu potrebne ni riječi, čak i osoba koja je tražila oprost, ne mora čuti te riječi, dovoljno je da vidi pogled, blagi pogled koji govori "da, oprostio sam ti". Ljudi znaju povrijediti druge i nije ih briga za tu osobu. Takvoj osobi također treba oprostiti, možda je ona zarobljena, ali našim ne praštanjem činimo sebe zarobljenim i nesposobnim za razvoj duhovnosti i osjećaja uživanja bliskosti s Bogom. Dakle, iza stvarnog oprosta se zaista krije jedna duhovna snaga!

Duhovna dimenzija praštanja

Povreda bilo veća bilo manja, djeluje na našu dušu i pogađa nas. Često znamo biti ranjeni, duhovno ranjeni. Rana zna utjecati na duhovni život. Dakle, ako rana djeluje na duhovni život, onda itekako zacijeljenje snažno djeluje na duhovni život. To zacijeljenje se naziva oprost! 

Ostaju li rane? Nakon oprosta, duhovne promjene,  rane ne ostaju! Kao tjelesna ozljeda, može biti duboka rana, ali rana će nestati, ostat će samo ožiljak, koji će biti vidljiv, ali neće smetati i neće boljeti. Ako se tako osoba osjeća, onda je to bio stvarni istinski oprost. Ako osobu stalno boli, i ako se stalno vraća na staro, stalno spominje kako nije u redu što se dogodilo, doslovno kao da je opsjednuta time. Oprost nije postignut. To duša podsjeća da rana nije zacijeljena, te da iznutra još krvari. 

Koliko je samo bitno praštati i zatražiti oprost. Znamo se loše osjećati, ništa nam ne ide, osjećamo se zarobljenima, pokušavamo se nečime ispuniti, ali ne ide. Moguće da je problem u odnosima, ili nismo nekome oprostili, ili nismo se iskreno pokajali i raščistili to sa sobom. Koliko je važno oprostiti, toliko je važno i zatražiti oprost, iako oprostiti nije nužno vezano za traženje oprosta. Ljudi znaju doći iskreno se ispričati za nešto puno kasnije, kada shvate i kada dođu, shvate da im je davno oprošteno, a oni su živjeli u ropstvu. Oslobođenje u duhovnom smislu prisutno je i kod osobe koja prašta, i kod osobe koja traži oprost. 

Iz ovoga je bitno shvatiti, da duhovni razvoj i sama sreća čovjeka, ne može ići normalnim razvojem, ako ne znamo i ne oprostimo, ili ako ne zavirimo duboko u sebe. Vidimo što smo radili, vidimo ljude koje smo uvrijedili, i svom vlastitom snagom duše srušimo zid koji nas dijeli od božanske milosti. Opraštanje je tako posebno i tako duhovno snažno i djelotvorno samim time što je praštanje jedno od djelovanja što nas čini sličnim Bogom. Bog sam prašta i nama je dao da praštamo, jer smo stvoreni na Njegovu sliku i priliku. Zato je to tako snažno duhovno iscjeljenje, čišćenje, tako snažna duhovna promjena koja se itekako osjeti. 

Prostor u čovjeku u kojem boravi duša, izvrsno je prikazala Sv. Terezija Avilska. Ona govori kako prostor u kojem boravi duša se naziva  Zamak Duše.  Na Zamak duše isijava Božanska svjetlost. Svjetlost isijava kroz zamak na dušu, te duša, odnosno čovjek ispravno i dobro živi u tom slučaju. Čovjek kada griješi, smola se nakuplja na zamku i svjetlost ne dopire na dušu. Čovjek je tada u grijehu. Kada ljudi koji griješe kažu da se osjećaju kao da su  udaljeni od Boga, oni to zapravo i jesu, jer Božanska svjetlost ne dopire do njih. Čovjek ispovijedanjem, iskrenim kajanjem pred Bogom i ljudima koje su uvrijedili, ruše zajedno s Bogom tu smolu, i čovjek ponovno odlukom da neće griješiti, nanovo živi. U prošloj objavi sam naveo savršeni stupanj molitve, to je kada se u zamku duša stapa s Bogom. Savršeni čin.

Ovo je dakle bitno za duhovno shvaćanje oprosta. Ovdje dolazi do izražaja praštanje kao veliko božansko djelovanje, i moć duše da slomi zid ropstva. Duša koja je uvrijedila drugu dušu, (čovjek čovjeka) osim grijeha i smole koja je postavljena na zamak, imam osjećaj kao da se gradi još jedan veliki zid ispred zamka, da osigura ne prolazak božanske svjetlosti. Čovjek u tome može živjeti ne smetano, i neće shvaćati da je daleko od Boga. To se zove izgubljenost i on u svojoj biti nije sretan , duša je tužna. Ipak čovjek, ako zaviri u sebe, počne se preispitivati, počne shvaćati grešku, nailazi zapravo na taj zid. On poniznošću traži Boga i ne nalazi ga zbog zida kojeg je sam stvorio. Kada nailazi na zid,  on uviđa grešku, kaje se, moli za oprost, spušta se vrlo nisko. Kada dođe trenutak iskrenog kajanja, onda je zapravo prisutna ona snaga duše, a ta snaga duše, razara taj zid, čovjek dobiva pristup Bogu, on plače, zahvaljuje Bogu! To je duhovna dimenzija praštanja. On je preobražen i postaje bolji. Zid puca, zid se lomi, to je pravo Božansko djelovanje. Duša ponovno diše, čovjek je slobodan. Imamo sada drugu stranu, osoba koja prašta. Praštanje zapravo stavlja njegovu ranjenu dušu na kušnju. Možda zbog teške rane neće odmah biti spremno oprostiti, ali dokle god je duša ranjena i dokle god nije spremna oprostiti, niti ona, makar nedužna ne pronalazi put do Boga. Put do Boga ne zna za mržnju, ne zna za pamćenje zla. Put do Boga poznaje samo milost i ljubav. Dok nam rana ne zacijeli, odnosno , dok ne budemo spremni oprosti, nećemo moći razvijati svoju duhovnost.  Usudio bih se reći da, duša kada je ranjena postaje slijepa, a progleda tek kada iskreno oprosti. Progleda i nađe put do Boga. Praštanje ne može doći odmah, ali će doći,  u praštanju se odlikuju veliki ljudi. Duša koja je ranjena, a usmjerena Bogu, prije će oprostiti, usudio bih se reći, jer ući od najboljih! Bog prašta, zašto da se uzdižemo iznad njega i ne praštamo. U svakom slučaju, tražiti oprost i oprostiti, u duhovnom svijetu čini veliku i pozitivnu promjenu u korist duše, doprinosi zbližavanje čovjeka prema Bogu. 

Za kraj bih samo još rekao, iskreno praštajmo jedni drugima i iskreno iz sveg srca,  ponizimo se, shvatimo grešku i zatražimo oprost. Vjerujte , vaša duša vapi za time!!  Riječi "Oče naša" govore: ".. otpusti na duge naše, kao i mi otpuštamo dužnicima našim". Ne vidi li se ovdje sve? Sami Bogu govorimo, kako oprostim drugome, na isti način Bože oprosti ti meni. Ako ne oprostim bližnjemu, neće ni meni Bog i sami time sam se udaljio od Boga, postavio si zid, dobio smolu na zamak, duša je zarobljena i lišena božanske svjetlosti. Lako ili ne to postići, jedno je sigurno, oprost oslobađa i oprost je ispravan put prema Bogu i prema slobodi duše, koja očajnički u dubini vapi za njom!

Nauči nas Gospodine praštati, kao što si Ti oprostio nama!

Nauči nas Gospodine ljubiti, kao što si Ti ljubio nas!