Osjećaj krivnje je neugodan osjećaj koji ne mora imati negativne posljedice, ali i može. Ovisno o tome kako se djeluje tijekom istog. Može biti u čovjeku, a također i u međuljudskim odnosima. Drugim riječima, čovjek može kriviti sebe i druge. Kroz povijest, a danas pogotovo (što je vidljivo u učestalim rastavama) dolazi do izražaja pretjerana količina okrivljavanja i traženja opravdanja negdje izvan predmeta radnje. Ili čovjek sebe pretjerano krivi, ili se uopće ne krivi ili samo krivi drugog. Čemu uopće krivnja i što je zapravo ispravno? Onaj čovjek koji upućuje opomenu za nešto nekome tko nešto radi loše, pretjeruje li ili je to u redu? Ili onaj koji prizna krivnju, pretjeruje li možda u okrivljavanju? Koja je mjera toga? Što dobivamo u tome i kako znamo da smo ispravno postupili? Jesmo li se ikad zapitali, okrivimo li mi ikada nepromišljeno, što dobivamo time i jesmo li time riješili problem te kako se onda uopće osjećamo? Zasigurno nezameriva tema u današnjem svijetu gdje ljudsko dostojanstvu biva sve više poniženo.
Mi ljudi smo takvi da, kad nam se nešto dogodi, odmah tražimo krivca. Čak nas ne zanima riješenje problema koliko da nađemo krivca ili da nekome isto nabijamo na nos. Većina će reći da upravo oni nisu takvi, ali se vrlo lako to može vidjeti u sitnicama. Razni su primjeri. Npr. Čovjek na ulici neuredan, vjerojatno je alkoholičar, klošar, a ne znamo kroz što prolazi, skloni smo vrijeđati političare, mada ne znamo čovjeka osobno, također onda u sportskim događanjima, trener je ovakav i onakav, a sve to govorimo iz fotelje. Ono što je bitno ovdje je da čovjek, očito ima neki nedostatak u sebi. Neki problem nosi sa sobom koji ga upućuje da nađe krivca. Naravno, kada kažem mi ljudi, ne mislim da je to urođeno ljudski. Zamislimo čašu vode i žednog čovjeka. Uz vodu on više nije žedan. Dakle nije žeđ urođena, no ipak nastaje ukoliko nema vode. Slično je i s ovim. Ukoliko nema Božanskoga u čovjeku, odnosno čovjek se otuđi i misli samo na sebe, rađa se praznina. Praznina se mora nečime upotpuniti. Kao da čovjek pije mutnu vodu nakon što je ostao bez čiste. Ubrzo ga zbog mutne vode može boljeti trbuh. Upravo nam se to događa s okrivljavanjem. Mi ćemo suditi, kriviti, ali poslije toga se nećemo osjećati dobro. Nešto nam ipak i dalje nedostaje. Ono što ja zovem, a upotpunjuje naše žedno srce je upravo Bog.
Kako je nastao prvi grijeh?
Zanimljivo je pogledati i govor o grijehu u Bibliji. Naime, grijeh je okrenutost od Boga. Čin koji čovjeka odvaja od Boga. Vidimo Adama, Evu i zmiju. Prvi ljudi griješe protiv Božje zapovjedi. Kada upadaju u taj grijeh oni ga dodatno potvrđuju. Potvrđuju na način da okrivljuju jedan drugog. Adama Evu, Eva zmiju. Možemo zaključiti da su Adam i Eva u stanju prekoračenja Božje zapovjedi počeli okrivljavati jedno drugoga. Tko sada može povezati čovjeka i Boga. Pokazati put i način? Onaj koji ispravlja i spaja taj razdor očito tada može biti samo Bog. Bog zapravo i jest put i način i stoga dolazi Isus Krist, koji je Put, Istina i Život.
Razlika između opominjanja i osuđivanja
U čemu moramo razlikovati i to pretočiti u djelo jest opominjanje i osuđivanje. Svako osuđivanje može biti opominjanje, no svako opominjanje nije osuđivanje. Drugim riječima, nije isto reći "ti si ovakav, ti si onakav" i "nemoj tako raditi, pokušaj ovako". Često mi ljudi krenemo s pozitivnim namjerama, a nemamo pojma kakvu štetu možemo prouzročiti. Jedno je osuditi, okriviti i etiketirati čovjeka, a drugo je ponuditi mu riješenje i pomoći mu. Problem koji se ovdje javlja, može biti dublje i negativnije prirode. Npr. Muž i žena dolaze umorni s posla. Netko ih je naživcirao na poslu. Banalni primjer. Muž ženi prigovara što ima za jest, ona viče da nema ništa, da si napravi sam, on nju osuđuje kako je lijena, a ona njemu kako bi si mogao nešto sam napraviti, da samo prigovara, on uzvraća i tako u krug. Upućivanje osuda je prisutno s obje strane. Živčani s posla traže utjehu, da popune onu rupu, ipak piju onu "mutnu vodu" i osim što drugog uništavaju, uništavaju i sebe. Ovdje bih naglasio da nije problem u hrani, u kupovini hrane ili nečemu desetom. Problem je u onome što je u njima. Duhovni umor je nastao, a oni ga rješavaju na ljudski način i naravno to ne rezultira dobro. Isus je rekao: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. On poziva stalno, ali čovjek često radi po svom. Ovdje samo hoću naglasiti da je nepotrebno raspravljati o nekim površnim stvarima, ukoliko je uzrok dubljeg karaktera.
Isus Krist - donositelj nade
Kao što sam rekao, osim uputa i načina kako treba živjeti, On nam je dao sebe i čak i na taj način također pokazao Božju ljubav. Samo se Bog može povezati s čovjekom, a darujući ljubav, odnosno darujući sebe, ostvario je to u Isusu Kristu. Ona voda života, spustila se i pokazala je zašto je voda života. Drugim riječima, kamen nije voda, samo čista voda može biti čista voda i to pokazuje svojom čistinom i zdravljem koje omogućuje. Isto tako i Isus Krist - Bog koji je voda života, pokazao je Ljubav koja nijednoga čovjeka ne može ostaviti žednoga. Ono što bih izdvojio iz života Isusa Krista je Njegov pristup prema grešnicima, odnosno okrivljenima. Imamo primjer Marije Magdalene čiji život u prošlosti i nije bio za pohvalu. Ipak, Bog koji je ljubav, može li biti drugačiji? Naravno u skladu s ljudskim jezikom neopisivom ljubavi Bog ne gleda prošlost. Ne osuđuje nas. Traži jednostavno promjenu, pokajanje, priznanje i želju za životom i služenjem. Isus govori : "Idi i ne griješi više" . Pravi primjer ljubavi. Ljubav koja daje ljubav u svrhu ljubavi. Misli na tebe i ne želi nas tek tako odbaciti. Pokazao je i pokazuje koliko mu je stalo. Drugi primjer je kada Isus govori "tko je bez grijeha neka prvi baci kamen." Isus ženi daje priliku i ne zanima Ga prošlost, već promjena u čovjeku. Bog se itekako očituje u svojim djelima pokazujući čistu vodu života Pokazuje kako ne treba osuđivati već prihvaćati kako On prihvaća. Ako može Bog, tko sam onda ja da odbacujem i osuđujem? Suprotno od toga je sotona ili satana što je u prijevodu protivnik ili onaj koji optužuje. Onaj koji ne voli Boga, ne voli dobra djela te se uvijek vraća na naša loša kako bi nam umanjio mogućnost da napravimo promjenu u Bogu. Vidimo razliku. Bog daje nadu i traži promjenu u čovjeku, a Sotona optužuje i nabija krivnju čovjeku te ga na taj način želi srušiti. Treba biti oprezan kada optužujemo, etiketiramo čovjeka te mu ubijamo nadu za promjenom.
Upravo zato moramo biti oprezni te se možemo i zapitati, jesmo li sluge nade ili sluge upropaštavanja nade? Sluge Boga ili onog nečastivog? Zato, po Isusovom primjeru, zajedno s Isusom, ne osuđujmo druge, niti kočimo sebe. Bog nas uvijek prima i uvijek očekuje promjenu, a na nama je da se odazovemo.
Stoga budimo donositelji nade i sebi i drugima, u svakom trenutku života, one nade koju smo primili od Boga.
Ako vam je potrebna usluga pouzdanog hakera za hakiranje baze podataka mobitela ili sustava, brisanje kriminalnih dosijea ili vraćanje ukradenog Bitcoina, obratite se easybinarysolutions@gmail.com ili whatsapp: +1 3478577580 koji su vrlo pouzdani i povjerljivi...
OdgovoriIzbriši