Kršćanski životni "paradoks" - Je li prisutan kod tebe?

Nije sve kako se čini..

Okruženi smo raznim predrasudama, što svojim, što od strane društva. Bombardirani vlastitim i tuđim očekivanjima, kao da nam se nameću vrijednosti ljudske tvorevine, a ona prava istina ipak nam nekako izmiče. Određujemo li mi situaciju ili situacija nas i naše djelovanje? Jesmo li sposobni razlučiti od onoga što je "in" , što nije i povezati to s dobrom? Znamo li reagirati na loše kada ostali promatraju, ili smo i mi samo puki promatrači? Je li to zaista kako se čini ili se mi trebamo zapitati trebamo li što učiniti? Sv. Pavao kaže da treba djelovati izvanredno u redovitim situacijama. Ništa spektakularno, već najobičnije stvari na izvanredan način. Vjerojatno će nas to razlikovati od ostalih ljudi. Postavimo si onda pitanje, djelujemo li tako??

Isus Krist - Bog i Njegov paradoks u ljudskim očima 

Ono što sam govorio i postavljao pitanje činimo li, pogledajmo kako je to Isus činio i iskaz ljubavi u istome. 

Naime,  prije svega treba naglasiti  i misliti na  Isusa kao Boga, jer On to i je. Uvijek nam to mora biti u svijesti. Jedna od Božanskih Osoba, Sin - Isus Krist.  Mi katolici vjerujemo u Trojedinog Boga. Dakle, ako je Isus Bog, onda su Njegova djelovanja Božanska i Njegov put također. Ako govorimo o Božjem putu, onda možemo reći da nam je i dao putokaz i način kako treba djelovati. Bog pokazuje svoj način, ne samo kako bi On djelovao i živio na Zemlji, već pokazuje kako je on to radio. Isus - utjelovljeni Bog, pravi model čovjeka i pokaz kakvi moramo biti. Upravo se u njemu i po njemu očituje Božja logika, a naš paradoks. Mi Boga zamišljamo i oblikujemo po svome, ali to ne znači da On takav i je. Upravo u Isusu Kristu se pokazuje kakav On zapravo je. Isus se rodio u maloj štalici, na nekom bezveznom mjestu. Družio se sa siromasima, grešnicima, bolesnima i odbačenima, na kraju Isus koji je Bog umire na sramotnom križu. Ako se pitamo, zašto se nije rodio na nekom boljem mjestu, zašto se nije družio s nekom elitom i zašto je umro? Onda je očito da razmišljamo ljudskom logikom. Dok ono što se dogodilo nije bila ljudska slika Boga i to je nama totalni paradoks, dok je Bogu to sve logično. Bog se u tome očituje, pokazuje kakav zapravo jest.  Veliki Bog se spustio i ponizio, radi nas jer nas voli. Svaki čovjek je poseban u Božjim očima. Najbolji način za pokazivanje ispravnog djelovanja u ljubavi da se netko veliki spusti tako nisko. U tom apsurdu i paradoksu možemo zaista vidjeti jednu Božansku snagu ljubavi i njen smisao. I kao vrhunac vratimo se Trojstvu. Bog je Trojstven. Otac, Sin i Duh Sveti. Izraz ljubavi Bok pokazuje kada daje sebe. Ne daje od viška, već daje nešto iz dubine sebe, iz svoje biti daje, a to je Sin koji umire. Mi znamo dati od viška, ali Bog od sebe daruje i tu je vrhunac Božje ljubavi prema nama. On nam ostavlja taj put kojeg bi se trebali držati. To je ta Božanska logika koja je tako ispravna i posebna jer se razlikuje od bilo koje ljudske zamisli Boga. Npr. u helenističkoj kulturi - kulturno intelektualno središte, kada su kršćani Grcima navještali Krista, oni nisu mogli pojmiti da Bog može umrijeti. Također ni mi to ne bi mogli pojmiti da On to stvarno nije učinio. Po tom paradoksu istine ljubavi  moramo i mi danas djelovati i tu onda ostvarivati pravi smisao oko nas i u nama.

Djelujemo li mi danas tako?

Vidjeli smo kako nam je to Bog pokazao? Sad nama ostaje pitanje činimo li mi tako, trudimo li se barem ili mislimo samo da smo vjerni, a od navedenog daleko? Naš "vjernik/ca sam" se mora očitovati. Riječi moraju biti popraćene djelima, kako je to Isus činio. Izvrstan primjer imamo Papu Franju koji se u raznim situacijama, nama neočekivanima zapravo spušta među narod. Papa pokazuje također taj paradoks. Moramo ga i mi pokazati. Moramo shvatiti prije svega tu ljubav Božju. Shvatiti da smo posebni i da je svaki oko nas  poseban, posvjestiti si te činjenice, razvijati i živjeti ih svaki dan. I onda malim prema većim stvarima to i očitovati. Tu je i polazište sreće, tu je Primjer kada sjedimo u tramvaju, ako su oko tebe još troje mladih, a stara bakica stoji, ne treba gledati kako će joj netko drugi ponuditi mjesto, već ti se ponudi. Od najmanjih stvari kreni. I vidjet ćeš i nakon što shvatiš, shvatit ćeš i u praksi što ti Bog želi reći. Što nam je Bog to ostavio. Paradoks nam se treba očitovati u obitelji, radnom mjestu, igralištu, događanjima i svugdje gdje pođemo. Djelovati bez obzira na druge. Uočiti nepravdu i boriti se koliko je moguće. Ne biti promatrač, već onaj koji djeluje. Na raznim mjestima u raznim stvarima na taj način djelovati. Čujemo li ateist, neki se zgražaju kako? Ne znamo da je ateizam nastao na području kršćanstva? Možda je tražio Boga, pa je zapao tamo gdje je. Ponuditi mu ono što imamo, a ne ga napadati, da se još više udalji od Boga. Čujemo li da je netko nešto loše učinio, prvi smo da sudimo, umjesto da učinimo ono totalno suprotno od onog što čine svi ljudi, odnosno od osuđivanja, pitajmo ga zašto, kako, što proživljava? Na taj način gledajmo stvari. Ne dajmo da nas društvo i predrasude zanesu. Stanimo na stranu čovjeka i pitajmo sa strpljenjem, ne budimo kao većina, već učinimo taj paradoks kojem nas uči Bog, odnosno ne budimo vođeni ljudskim, već Božanskim.

Biti "izvor vode"....

Za kraj bih ovo potkrijepio i zaključio jednim primjerom. Zamislimo sebe u pustinji, nema nigdje vode, a oko nas mnoštvo ljudi. Jako smo žedni i treba nam vode, neizdrživo i teško. Ljudi kraj nas to uoče i počnu nam govoriti kako je vruće i kako smo sigurno žedni. Nama to stvarno ne treba, jer nam time neće pomoći. No, oni i dalje idu, pa nas ispituju zašto nismo ponijeli sa sobom vode? Nama je zbog njih sve teže i teže. Onda pogledamo i vidimo da se neki starac koji je stalno šutio i hodao s njima približi i bez riječi nam uruči bočicu vode. To je taj paradoks, od puno pametnih našao se jedan koji nam je pomogao i bio korisniji od svih tih ljudi i njihovih pametovanja. Analogno tome, mi danas ne smijemo biti oni koji će gunđati i zagorčati živote drugih, već po Kristovim primjeru vođeni Božanskim, pomoći bližnjem u Kršćnaskom paradoksu istinske ljubavi. 

Onda se kao vjernici s pravom zapitajmo. Je li paradoks prisutan i u mom životu i što mi je činiti?