Vjera kao stil života

Gdje se vjera očituje u mom životu?

Govoreći o vjeri, ne želim ići naširoko, odnosno želim se baviti isključivo pitanjima, odakle vjera i treba li se i koliko odražavati na svakodnevni život? Odakle vjera i svodi li se ona na samo na neko znanje ili je za nju potreban trud? Kada dođemo do nje, što je potrebno činiti i što ona pretpostavlja? Danas mi vjernici, katolici, dičimo se svojim katoličanstvom, idemo na razne susrete, okupljanja, slušamo i pjevamo duhovne pjesme. No ipak,  dobro je postaviti pitanje, je li to jedan dio puta do  cilja, ili nam je to cilj? Ostajemo li na tome i je li nam to vrhunac? Ili ipak ima nešto dublje, manje vidljivije, ali  vrijednije? Koliko pokazujemo, a koliko činimo?  Svodi li nam se vjera na pokazivanje ili stvarno življenje? Koliko onda isto živimo, a koliko pokazujemo? Ukoliko samo pokazujemo, možemo li se onda zapitati, da li je naša vjera čvrsta i ispravna? Jesmo li kršćani u mislima, ili zaista srcem?  

Znanje - Neznanje - Vjera 

Odakle proizlazi vjera te kako je ona shvaćena u svijetu, a kakvo značenje zadobiva u kršćanskom životu? Prije svega dolazi znanje. O nekome ili nečemu nešto moramo i znati da bi u isto mogli vjerovati. Znanje jest početna destinacija puta vjere. Gledajući vjeru u svijetu, također je bitno znanje iz kojeg proizlazi vjera. Primjerice, neću moći zaspati ako znam da se neću ujutro probuditi, ili neću sjesti u autobus ako znam da će se dogoditi prometna nesreća s istim. Drugim riječima, znam da je autobus koliko toliko siguran i sjest ću u njega. Ipak, to nam ne daje garanciju da će biti sve dobro, odnosno tada prisupamo vjerom. Mi dakle vjerujemo s razlogom. Koliko god znali, opet neke stvari ne znamo. Možda je autobus u kvaru, a to ne znamo, no svejedno vjerujemo. Dakle, mi znamo, no postoji dosta stvari koje ne znamo, ali ih nadilazimo vjerom. Upravo to znanje mi očitujemo u životu provodeći ga u djelo putem vjere. Dakle pravo znanje se očituje probijanjem kroz neznanje vjerom. Na neki način naše znanje je djelotvorno u vjeri s kojoj nadilazimo neznanje. "Znati ne znači biti. Naučeno morate pokušati prenijeti u svakodnevni život." - Pascal .  Mi možemo znati određene stvari o Bogu, koje nam je On objavio, no iste moramo i primijeniti u svakodnevni život, naš odgovor na Božju objavu je vjera. Mi vjerom odgovaramo, a s obzirom da o Bogu ne znamo puno, krije se veliki misterij pred nama u koji možemo jedino ući vjerom. Ukoliko uđemo vjerom, to se mora i reflektirati na praktični život, inače naša vjera kao takva zaista može biti dovedena u pitanje. 

Iz ovoga vidimo da je vjerovati nužno da bi uopće mogao opstati na zemlji. Ako ne vjeruješ u ništa i u sve sumnjaš, nećeš moći ni zaspati. Dakle, znanje je dobru ukoliko je usmjereno prema vjeri. Ukoliko taložimo znanje na znanje, koje je ograničeno i ne vjerujemo, ostat ćemo itekako zakinuti. Uzmimo primjer drvene stolice.

Vidjet ćemo je i sjest ćemo na nju. Mi ne znamo kojom snagom istu pritišćemo, ne znamo koliko snagu ona može podnijeti, ne znamo kakve je građe, odnosno gustoću materijala, ne znamo ni jesu li dijelovi na njoj dobro pričvršćeni. Zapravo jako malo znamo o njoj, a ipak se usuđujemo sjesti. Ne sjedamo iz znanja, već iz vjere da nećemo propasti. Jedino znanje koje imamo je da pred nama drvena stolica. O njezinim karakteristika pojma nemamo. No, kad bi pristupali bez vjere, onda bi fizički morali ispitivati i možda bismo s pomoću zakona fizike i dokazali da nećemo propasti. No, što ako se radi o kompleksnijim stvarima, kao što su životne situacije, možemo li tada otkriti sve istine i doći do znanja. Upravo tada znanje može biti negativno, i što više znanja, manje vjerujemo, jer istina može biti negativna za nas. U toj situaciji se prepoznaje vjera. Ako isti način primijenimo na Boga, onda nešto znamo, a opet zaista malo znamo o Njemu, i vjera mora doći do izražaja. Ukoliko uđemo vjerom, kao što sam i prethodno napomenuo, isto mora biti djelotvorno i vidljivo. Drugim riječima, vjera se tada mora vidjeti na nama.

Imati povjerenje u Boga

Ovdje bih naglasio vjeru kao stil života koja ima dva pravca. Prvi pravac je onaj ljudski, zemaljski, o kojemsam rekao da nebismo preživjeli ukoliko u ništa ne vjerujemo. Drugi pravac je pravac prema Bogu. Imati drugi pravac je znati da je Bog veći od tvog problema. Tvoj problem je ispred tebe recimo pet metara i ne znaš što će se dogoditi, možeš se bojati, jer daleko ti je i u neizvjesnosti si. Ipak, koliko god tvoj problem bio "nerješiv", zapamti da je nekome možda prelagan. Drugim riječima, imaš jednadžbu koju  ne znaš riješiti, a za profesora matematike je to sitnica. Hoću reći da je tebi taj problem nedohvatljiv, a Bog stoji već davno ispred istoga i može ti pomoći, recimo da da je u tom slučaju Bog ispred problema "tri kilometra". Zatražimo li od profesora matematike pomoć oko jednadžbe ili zaboravimo li na tih  pet metara nedostižnog problema i uhvatimo se za Boga koji stoji daleko ispred njega, uronut ćemo u svijet kršćanskog života i vjere. Preskočit ćemo problem i uhvatit se za Boga, koji nam to isto omogućuje. Taj osjećaj je sretan osjećaj, i tu sreću kršćanin automatski dijeli s drugima i tu se očituje djelotvornost vjere. Koliko god mi znali malo o problemu, netko o istomu zna sve, odnosno zna i više od toga. Netko tko je iznad problema. Mi se bojimo problema, a problem se boji Boga. Tko nam onda što može, ako uzvjerujemo Bogu?

Zašto "nevjernici" mogu biti bolji i sretniji od kršćana?

Zašto onda problemi takvi problemi s vjerom? Zašto su "ateisti" naizgled sretniji od nas vjernika? Uzmimo da su prethodno navedena dva pravca dva mobitela. Vjernici imaju dva mobitela, "ateisti" jedan. Oni će svoj jedan normalno koristiti i to je to. Dok mi kršćani ćemo koristiti oba mobitela. Drugi nam omogućuje korištenje vjere za ono najveće, a to je Bog. Po Njemu možemo oblikovati svoj život. No, što ako nam je taj drugi "mobitel" u kvaru? Onda ćemo biti poljuljani. Veći problem od toga je, da mi ljude uvjeravamo kako nam radi i drugi mobitel, a zapravo je totalno uništen. Drugim riječima, ako nam zakaže vjera u Boga, a pozivamo se na nju, možemo proživljavati razne krize, dok "ateisti" imaju samo jedno i istim se odlično služe. Uvijek se trebamo preispitivati, na čemu smo i kakva nam je vjera  te posljedice iste? 

"Sve što položiš u svoje povjerenje tvoje je. Puno očekuj od Boga i On će puno učiniti za tebe. Očekuj malo, i On će učiniti  malo."  - Sv. Bernard

"Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati" - Mt 6,33

"Pokoravajte se svakoj ljudskoj ustanovi radi Gospodina: bilo kralju kao vrhovniku, bilo upraviteljima jer ih on šalje da kazne zločince, a pohvale one koji dobro čine. Doista, ovo je Božja volja: da čineći dobro ušutkate neznanje bezumnika."  1 Pt 2, 14 -15

Vjera je život, a ne jedan dio života

Pronađemo li ono što je iza svega, iza svakog problema, a to je Bog, sve ćemo imati. Istu vjeru  treba reflektirati dobrom i poniznošću za sve ljude. A imamo li sve, a nemamo Boga, zakinuti smo za sve. Zato uvijek radimo na sebi zajedno s Bogom.

Od mora raznih informacija nemojmo izgubit povjerenje prema Bogu, odnosno štoviše razvijajmo ga te kad dođu kušnje i oluje iskažimo se kao kršćani vjernici, a ne potonuti kao da nikada isti nismo ni bili. Iz znanja, preko neznanja vjerom, u djelo doživimo i živimo Boga. Neka nam onda to bude stil života, odnosno sami život!