Predsjednički izbori, želi li Hrvatska promjene? Unutar Crkve, jesmo li autentični?

Izvor:  Jabuka.tv

Potaknut predsjedničkim izborima u Republici Hrvatskoj, ali i događajima koji su se zbili na sam dan izbora, odlučio sam povezati te analizirati i postaviti sebi i/ili drugima nekoliko pitanja za razmišljanje. Gledajući stanje unutar države zadnjih nekoliko godina, a i kroz razgovor ljudi u Njemačkoj, te iz mog vlastitog iskustva, nikako ne mogu reći da stvari u Hrvatskoj idu na bolje, ljudi, barem većina njih ostaje nezadovoljna, te ih sve više iseljava.  Složili bismo se svi, da je konačno na redu neka promjena, i to na bolje. Ipak, prema rezultatima glasova, rekao bih da Hrvati ne žele promjene, jer zadnjih 20 godina u igri su stalno dvije iste stranke, te se one stalno izmjenjuju na vlasti. Za jedan dio birača ipak se da naslutiti da želi promjene, jer se drugačije glasali u odnosu na prošle godine (slično se dogodilo prije 5 godina s Ivanom Sinčićem). Postavlja se pitanje, jesu li zaista političari ti, koje stalno krivimo ili mi sami, ili štoviše, oni koji zaista žele promjene u takvoj državi su već ili će tek iseliti. Ne želim ovime stajati niti na jednu stranu, samo se želim zapitati što zaista želimo, jer svjedoci smo negodovanja protiv političara, što s naše strane, što sa strane drugih ljudi. Ne ulazeći u razloge glasanje za ovog ili onog kandidata, zaista se pitam, kada će nastupiti to zadovoljstvo hrvatskih građana ili je jednostavno riješenje iseliti se u drugu državu? Ostaju li samo oni koji imaju koristi od spomenutih političkih stranaka, ili onaj manji dio može nešto učiniti ili se pak i oni spremaju na put? Činjenica je da iseljenje ne staje, ili ako stane, jesu li tada otišli oni koji se nisu mogli izboriti za promjene? Ne želim ulaziti u političke vode, no razmišljajući o tim pitanjima, promatrao sam i druge komentare i mišljenja. Kome je onda dobro, tko ionako neće iseliti, zašto se gledaju vlastiti interesi, a ne dobrobit cijelog hrvatskog naroda? 

Ovaj uvod sam napravio iz razloga da svatko od nas preispita prave razloga očekivanja od Republike Hrvatske, ali prije svega moramo razmisliti što mi želimo i ono što mi ne želimo, odgovora li to svakom čovjeku ili samo grupi ljudi.? Na koji način pristupam tome? Koga tim činom predstavljam?  Mislim li pri tome na druge građane?  Mislim li na one koji su iselili? Je li mi do čovjeka stalo ili ću svoje ideale, principe pogaziti, radi moje osobne koristi? Trebamo dobro razmisliti o tim temama, a posebno kada nešto ili nekoga predstavljamo. U ovom uvodu se može naći svaki čovjek, ali sam ga napisao zbog dvije stvari. Prva tema je naše glasanje, za iste ljude i stranke, koje ništa pozitivno ne donose Hrvatskoj, a svejedno im se daje glas, a druga tema je autentičnost i ispravno djelovanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj, te njezina reakcija na spomenute izbore.


Vrlo kratko bih se osvrnuo na sam tijek događaja. Gospodin Milanović i gospođa Kitarović, bili su ili su još uvijek na političkoj sceni. Da ne ulazim u dublju analizu, jer nisam politički stručnjak, mogu samo komentirati ljude i njihovo zadovoljstvo tijekom vladavine spomenutih. Vjerujem da statistički podaci mogu pokazati još bolje, ali i mišljenje ljudi i njihovi iskazi isto pokazuju, kako u Hrvatskoj stanje nije ništa bolje, dakle sasvim je suprotno, čudi činjenica da i dalje glasaju za iste stranke pod kojima se stanje pogoršavalo i pod kojima se stanje pogoršava. Moj favorit je bio Miroslav Škoro, no ta tema sad nije bitna. Nije me iznenadilo što Škoro nije pobijedio, već me iznenadilo kako Hrvati unatoč pogoršanju stanju, unatoč masovnom iseljavanju, unatoč takvim žalosnim činjenicama ipak daju glas onima koji su to sve prouzroučili. Ne krivim političare iskreno, oni dobiju šansu učine ili ne učine, okoriste se položajem i odu. Čudi me narod što ih konstantno vraća, ne shvaćajući da im omogućuju ono što su dosad radili. Iskreno drago mi je zbog velikog postotka onih koji nisu glasali za prva dva kandidata, pokaz je da se u Hrvatskoj ipak nešto kuha. Ipak, sve je to nedovoljno i bojim se da će ti birači biti još razočaraniji. Zaista ne treba čuditi što nam je stanje u Hrvatskoj takvo, što toliko ljudi odlazi. Kraj ovakvog stanja, gdje nam sudbinu kroje samo dvije stranke, stavljajući svoje predstavnike, koji svejedno kakva nemoguća obećanja kažu, kakve laži izgovore, pa kad ljudi i shvate da su lažno obećavali, nevjerojatno je da opet za njih glasaju. Bojim se da nije posrijedi dobar politički program, već obična osobna korist od tih stranaka, pa i ona najmanja zbog koje je moguća promjena u Hrvatskoj ponovno zaustavljena. Zaista ne želim misliti, iako sam to sam učinio, da je jedina moguća opcija i jedini način da se dogodi promjena Hrvatske jednog čovjeka, neovisnog o tim strankama, njegov odlazak iz Domovine. S jedne strane, ostajem šokiran što to narod čini, s druge strane sam optimističan jer vidim da nisam sam, vidim puno ljudi koji su također bili željni promjene, koji su također ostali u čudu, misleći kako je sad vrijeme da se nešto poduzme. Moram priznati da sam ostao negativno iznenađen, ali nada u promjene ostaje i dalje.

Ipak, čuđenju nikad kraja. Promatram istupe Katoličke Crkve, te odmah napominjem, kako se ne uzdižem iznad bilo koga, već promatrajući stanje, imam potrebu opomenuti sebe, druge, odnosno nas kao Crkvu, te i one koji Crkvu vode. Ovu nije osuda. Crkva nam je potrebna i Crkva nam daje Krista, odnosno Krist nam daje sebe i  Crkvu koju vodi Duh Sveti.  Branim to i odstupam od toga. Baš zato u ljubavi i poniznosti imam potrebu ovo reći, nama kao motivaciju da ne zaboravimo naše poslanje. Također kako sam rekao, čuđenju nikad kraja. Promatram situaciju već duže vrijeme, te način reagiranja vrha Katoličke Crkve, te pojedinih biskupija. Današnji izbori su kap koja je prelila čašu, te sam, ponavljam u poniznosti i bratskoj želji, u nadi da bi hodili ispravnim putem, putem Krista, odlučio sam prokomentirati slučaj u kojoj se sve češće nalazi Katolička Crkva. Upravo pod temom izbora veže se ponovno Katolička Crkva u Hrvatskoj.

Crkva zajednici vjernika koja je predvođena Papom, kardinalima, biskupima i svećenicima. Crkva koja danas itekako mora biti autentična, jer gubi snagu djelovanja, upravo svojim neautentičnim naviještavanjem evanđelja. Crkva koja ima odgovornost prema svojim vjernicima, Crkva koja ima najveće i najvažnije Blago za svakog čovjeka, ona je ta koja ima Isusa  Krista i u kojoj Isus Krist živi i zaista je prisutan. Ona je ta koja nam donosi Radost Evanđelja. Ona je ta koja donosi i sije plodove ljubavi u svakodnevici.  Po njoj smo svi pozvani isto činiti. Iako je svaki čovjek vjernik pojedinačno pozvan na takvo djelovanje u Crkvi postoji hijerarhija koja se sastoji od pojedinaca klera i laika.  Jedno od bitnih elemenata Crkve u Hrvatskoj glede hijerarhije je Zagrebačka nadbiskupija. 

Kao i svaki vjernik i ona ili onaj koji je predstavlja, svakako mora, a posebice u javnosti, brinuti o autentičnosti kršćanskog identiteta.  Ono što me negativno iznenadilo jest, stavljanje članka/Božićne čestitke  Zagrebačke nadbiskupije akutalnoj Predsjednici, jedan dan prije izbora.

Da ustanovimo određene tvrdnje.

Božić se slavi 25.12. i ne čestita se  četiri dana ranije. Zašto je Zagrebačka nadbiskupija to učinila ranije i to na jedan dan prije izbora s predsjednicom Kolindom Grabar - Kitarović, stavivši sliku s njom i te samu čestitku(članak) javno na svojoj web stranici?

Odgovor se sam nameće, i pretpostavlja se da u toj poruci nema nikakvog duhovnog karaktera, već izrazito političkog.  Tko i kako i ima li uopće koristi od predsjednice, u to neću ulaziti. 

Korištenje blagdana Božića za promoviranje predsjedničkoga kandidata nije mala i bezazlena stvar.

Što se tiče spomenutog predsjedničkoga kandidata, sličan slučaj smo imali kada je Pater Ike, govori o o jogi, te uputio poruku Kolindi Grabar Kitarović, te jasnio iznio i obrazložio stav Katoličke Crkve o Jogi, da bi ubrzo profil Patera Ike nestao, odnosno bio izbrisan s facebooka.

Treća stvar koju bih spomenuo jest, da je Riječki vjeroučitelj Marin Miletić, održao govor podrške na Trgu Bana Jelačića za vrijeme štrajka učitelja, gdje je spomenuo i gospodina Plenkovića, na što se Riječka nadbiskupija ogradila od njega. Nešto kasnije je javno putem Youtube kanala, podržao predsjedničkog kandidata Miroslava Škoru, ubrzo nakon toga biva premješten iz škole u kojoj je radio 14 godina, u drugu školu. Ima li djelovanje Riječke nadbiskupije s Marinovim djelovanjem, to pitanje ostavljam otvorenim.

Napomenuo sam kako je autentičnost vrlo bitna, te se vrlo važno znati da se može javiti sablazan kod vjernika, ukoliko te autentičnosti nema. 

Da zaključimo, premještanjem vjeroučitelja pod čudnim okolnostima, iako jasno obrazlaže moralna načela i odluke odabira kandidata za predsjedničke izbore, što svaki čovjek sa svojom slobodom govora ima pravo. Ipak bih to pitanje ostavio otvorenim. No tu imamo i  brisanje profila katoličkoga svećenika koji javno brani stav katoličke crkve protiv osobe (kandidata za predsjednika) koja se pojavljuje na Božićnoj čestitki aktutalnoj predsjednici Republike Hrvatska dan prije izbora.

Izvor: danica.hr

Korištenje Božića i Božićne čestitke u svrhu promidžbe predsjedničkoga kandidata u ime Zagrebačke nadbiskupije i  uklanjanje osobe koja brani Crkvu, nažalost nije autentično ponašanje nekoga tko predstavlja  Crkvu, kao zajednicu vjernika.Ovdje se nažalost može zaključiti, kako čovjek ne može izraziti svoj stav, te da institucije unutar Crkve mogu djelovati na itekako neautentičan način, što će još više udaljiti i sablazniti  vjernike, te umanjiti vjeru u Crkvu kao zajednicu vjernika i "zaručnicu" po kojoj je moguće spasenje. Netko tko predstavlja Crkvu kao što je Zagrebačka nadbiskupija, mora na bratski način savjetovati i dati upute, da se treba glasati po savjesti, kako joj nalaže vjera. Svakako ne na ovaj način, s jedne strane podržavati kandidatkinju zbog koje je svećenik morao povući svoju obranu, te iste Katoličke Crkve koju spomenuta nadbiskupija predstavlja. Razgovarajući s nekolicinom ljudi, vjernika, mogu samo reći da nikako nisu zadovoljni ovim načinom. Stvara se razlika i jaz između vjernika i klerika, te se svećenicima zadaje još veća zadaća i teret da opravdaju obraz Katoličke Crkve. Dok se vjernici laici s nepovjerenjem distanciraju, razočarani u vrh Crkve. 

U Svetom pismu se govori o bratskoj opomeni. To je vrlo važno. Priznajem Crkvu kao onu kojoj je Krist povjerio naviještati Evanđelje, priznajem je kao neophodnom za svoj život, priznajem da je u njoj spasenje, priznajem da je u njoj sam Isus Krist - Živi Bog, zbog toga me ove stvari i bole. Ne želim da Crkva zaboravi tko je i koje je njezino poslanje. Kad već vjernici zaborave, ona mora biti svjetionik i vodilja, a ne da  pojedinci u  njoj gledaju vlastite interese, te se zalaže protiv slobode govora, a pogotovo kad je u pitanju obrazlaganje i argumentiranje te obrana katoličkoga nauka. Želim da se usmjere na čovjeka, na njegove potrebe, posebice duhovne, za njegov duhovni rast, a ne promoviranje, te postizanje svojih svjetovnih želja, radi vlastite materijalne koristi unutar Hrvatskog društva, dok moralni temelji i temeljno poslanje biva zaboravljeno, a sablazan vjernika sve veći.

Izvor: bitno.net

Ovo govorim svima, kleru i laicima i samome sebi, ne zaboravimo naša poslanja, poslanja kao svećenika, muža, supruge, roditelja sve na Njegovu slavu, a ne vlastitu korist. Posebice slobodu govora u obrani Katoličkoga nauka i unošenja njega i njegovih vrijednosti u društvo .Ne želim da se skrivamo, iako apsurdno zvuči, ne želim da nas vrh Crkve u tome spriječi,  želim da nas potiče i staje uz nas vjernike laike i svećenika, kada govorimo i djelujemo u svijetu, a ne da se brani i skriva iza političkih elita, zbog ovozemaljski stvari. Naravno, dobro se uvijek prisjetiti rečenice : "Ako te otac i majka zaborave, ja – govori Gospodin – neću te zaboraviti nikada." Ponekad djeluje da smo sami, ali sjeti se Gospodin je tu za tebe, kada te svi zaborave. Ovo sve je bratska opomena u ljubavi, jer ovo što vidim boli. Ne boli samo jer ja taj način smatram lošim, boli slušanje drugih razočaranih vjernika, odlaze, udaljavaju se, ne uzimaju Crkvu niti prisutno Otajstvo unutar nje više ozbiljno. Moramo se mijenjati, podsjećati se tko smo i što su nam prioriteti. Ovo je nekoliko primjera što nije u redu, ali naravno svaki vjernik od nas je pozvan biti dio te Kristove autentičnosti. Ovo je opomena za sve nas, dakako radi se bratskoj opomeni u ljubavi. Također 

, što u zadnje vrijeme sve više uočavam kod vjernika laika isto, identificiraju se sa hdzom, podupiru Kolindu i pozivaju se na Crkvu i govore da svaki vjernik treba glasati za HDZ i Kolindu, te ističu kako je Milanović zlo i da on ne smije biti predjsjednik. Za mene je to šokanto, jer usudim se to reći, nema to veze s vjerom, niti onaj koji ne glasa ili glasa suprotno nije manje vjernik. Ipak to nema vjere s Crkvom. Iznenađuje činjenica da ti vjernici blate Milanovića, uzdižu Kolindu, a svjesni da je pod njezinim djelovanjem i djelovanjem tih političkih stranaka (HDZ i SDP) puno ljudi iselilo da stanje u Hrvatskoj nije bilo dobro, a da čuđenje bude veće pozivaju se na Crkvu i govore kako jedan vjernik mora tako glasati. Smatram to suludim. Osim što smatram da to nema veze s vjerom niti vjerskom identifikacijom, smatram da ima itekako s politčkom, koristeći vjeru za potvrdu političke pripadnosti. To je besmisleno i ide na teret autentičnosti Crkve, u čemu očito sudjelu i klerici i laici, što sam prethodno objasnio. Također pravi vjernik će biti slobodnog duha i razborito promišljati o kandidatima i njihovim programima, kao i dobru što nam ti ljudi na vlasti mogu donijeti, te isto usporediti njihovo djelovanje zadnjih godina i na temelju toga donijeti pravu odluku.  Tako da smo pozvani razmisliti za što smo se opredjelili, koja je naša uloga, služilimo li Crkvi i Bogu ili isto koristimo za potvrdu svojih principa, kao i za našu osobnu korist. Opomena je to svima nama.

Dr. Prof Ivan Bodrožić vrlo lijepo obrazlaže smisao bratske opomene:

"Prema Isusovoj pouci vidimo da je smisao bratske opomene da se njegovi učenici zauzmu oko onoga koga treba osloboditi od spona grijeha, a ne da od njega hladno dignu ruke obilježavajući ga kao grešnika. Isusovi učenici pozvani su učiniti sve što je u njihovoj moći da pomognu grešniku, ali isto tako da prema njemu budu odlučni u trenutku kad on ne prihvaća njihovu opomenu, pogotovo ako on svojim grijehom sputava i druge, uvlačeći ih u mrežu zla kojoj je konačni rezultat propast. A učinili su sve što su mogli za grešnika onda kad su ga ljubili i kad su se potpuno predali za njega, kad su i svoj život podredili njegovu spasenju."

Svi smo pozvani slijediti naše poslanje, ostati vjernu Kristu i Crkvi, opomenuti brata svoga, ali i praštati greške ne uzdižući se iznad onoga koji griješi.

U tom duhu volimo, opominjimo, praštajmo i svakako, budimo autentični!

Nikica Škulj

Zahvali.. Zašto? Zašto je to dobro?

Pokazujemo li zahvalnost kad nam netko nešto učini, ili sve tako primamo zdravo za gotovo? Zanimljivo je kako je to na prvi pogled tako lagano, a zapravo jako teško. "Hvala", riječ koja je potrebna za današnji svijet. Velika je potražnja za njom, a ponuda jako mala. Često znamo prigovarati, a malo reći odnosno pokazati zahvalnost. Razmislimo malo, što činimo tom riječju kada je izgovaramo, što se događa nama, a što drugima? Što krije iza sebe zahvalnost? Moram li postavit to pitanje, ili sami znate odgovor na pitanje, kakve posljedice mogu nastati od nezahvalnosti...Zašto je onda čovjek nezahvalan? Razmislimo malo o sebi i svojim postupcima prema drugima..

Što je zahvalnost uopće?

Zahvalnost nije samo riječ. Ona je dubinska reakcija slobodne osobe koja živi u ljubavi i istini. Često po zahvalnosti djelomično možemo vidjeti odraz duhovnog stanja. Iskrena zahvalnost proizlazi iz duše. Izraz je to poštivanja i prihvaćanja osobe, te onog dobrog što ona čini. Tko uvidi malo, zaslužuje i puno. Zahvalnost je na dubinskoj razini duše, te mogu reći i neka vrsta hrane za dušu.

Osjećaj zahvalnosti

Čovjek kao što sam rekao shvaća dosta toga zdravo za gotovo i time gubi osjećaj za izražavanjem poštovanja i zahvalnosti. Zahvalnost je plod poniznosti i ljubavi, o čemu sam govorio, ali svejedno je nezaobilazna tema. Bitno je razviti i razvijati taj osjećaj. Zahvalnost je vjetar u leđa boljem raspoloženju i stanju duše i jedne i druge osobe. Poniznost je bitna da i s malim stvarima budemo zadovoljni, te i na njima zahvalimo od srca. Naravno ništa bez ljubavi, koja dolazi od Boga. Ako od Boga dolazi, i po poniznošću onda vidimo i u malim stvarima Boga koji je ljubav. Onda se na njima treba razviti odnosno, javlja se osjećaj potrebe za zahvalnošću. U tom krugu moramo stalno biti aktivni i razvijati taj osjećaj. S tim osjećajem čovjek uvijek unosi mir i sebi i drugima. 

Odnos čovjek - čovjek

Često vidimo svoj trud, ali tuđi ne. Nemam druge riječi osim sebično od nas, zar ne?  Govorio sam o ljubavi, kako je bit u davanju, a ne u primanju. Bit je u nesebičnosti. Ljubav je nesebična. Veliku ulogu tada igra ljubav u zahvalnosti. Ako stvarno volimo  Boga, volimo i čovjeka kako god on bio nesavršen i kad god učini nešto dobro, moramo to primijetiti. Inače lagano skrećemo s  puta jer se damo prevariti raznim drugim pojedinostima, bilo o toj osobi, bilo o nekim životnim situacijama. Gledajmo u oči istinu. I loša osoba može napraviti dobru stvar, i predobra osoba lošu. Ne sudimo odmah na prvu. Istinu uzmimo i istinu cijenimo. Što god da nam je dano, sjetimo se da smo to dobili bez svojih zasluga, te moramo zahvaliti. Probudimo ono duboko u sebi, taj osjećaj da izađe na vidjelo. Kada nešto dobijemo, to što smo dobili je lijepo, to nas može učiniti sretnijima. E pa ako je tako, zašto onda zanemariti reakciju na to. Ako je uzrok lijep i ako nam uzrok može poboljšati raspoloženje. Zamislite kako to može učiniti reakcija. Reakcija je upravo zahvalnost!! Budimo zahvalni da upotpunimo situaciju i čin dobivanja nečega. Ako nešto dobijemo npr. fizički. Gradimo i hranimo sebe fizički. U tom trenutku ne zaboravimo na dušu. Iz svega srca zahvalimo na tome, tada gradimo i hranimo dušu! Tada smo potpuni!  Prevladat će nas osjećaj ljepote i smirenja. Upotpunimo sebe kao čovjeka i ne dopustimo da ostanemo na površnosti.  Ovo malo zvuči  sebično, no govorio sam o čovjeku kao pojedincu. Postoji također još veći korak za upotpuniti situaciju i osjećaj, a to je odnos s drugom osobom. Ako druga osoba osjeti zahvalnost koju joj dajete, ona se također osjeća bolje i sretnije. Rekao bih da su vaše duše osvježene. Vi ste nakon tog susreta sretniji. Takvi susreti su dosta bitni, a često se izbjegavaju. Vaša i duša druge osobe ostanu zakinute za lijepi osjećaj iskrene zahvalnosti. Bez toga ostajemo samo u fizičkom svijetu, i sa svime ostajemo i dalje prazni.  I sebi i drugima činimo štetu ako ne zahvalimo iz srca. Zato se ponizimo i radimo na tome. Cijeni malo, da bi mogao cijeniti puno. Nemaš prvoga, daleko si od drugoga, te se gubiš u ispraznosti. Ovdje sam govorio o čovjek prema čovjeku, no ima nešto dublje o kojem ovisi i od koga dolazi taj osjećaj ljepote. To je Bog!

Odnos Čovjek - Bog i/ili Bog - Čovjek

Od Boga dolazi ljubav, od Boga dolazimo mi, od Boga dolazi ovaj svijet, o tome sam i govorio u prethodnim temama. Ako ikome imamo što zahvaliti to je onda Bogu. Ako od ikoga imamo učiti o zahvalnosti onda je to u odnosu prema Bogu. Dao nam je sve, a ništa nismo zaslužili. Gdje je tu zahvalnost? Ovi odnosi su povezani.

Zastanimo malo i pitajmo se zahvaljujemo li Bogu na danu, zdravlju, obitelji, ljudima koji nas oraspolože? Ako to radimo, sigurno ćemo zahvaljivat i ljudima koji isto tako dolaze od Boga. Iako nije nužno ovisno o Bogu, ako se postigne povezano je. Bog nam je dao i daje, a mi znamo biti nezahvalni. Kada netko krivo nešto napravi, bez obzira što je imao dobru namjeru, mi ljudi često znamo odmah napadati. Ali, tko smo mi ljudi, ovakvi nesavršeni, nezahvalni prema Bogu, da napadamo nekoga koji također dolazi od Boga. Sami Bog ima strpljenja, sami Bog ne napada, a mi ljudi se usuđujemo dići iznad Boga i napadati jedni druge. To je rezultat naše nezahvalnosti. Spustimo se malo, ako se mogao Bog spustiti i umrijeti na križu, tko smo mi da se uzdižemo u visine. Progledajmo malo.. Poštujmo čovjeka.. poštujmo Boga, to je ono ispravno i ono što nam preostaje. Tko sam da napadam ovako nesavršen, i tko da ne zahvaljujem kada ništa sam nisam ostvario? Poniznošću prema Bogu, ostvarujemo poniznost prema ljudima. Zahvalni u dubini Bogu, ostvarujemo dubinsku zahvalnost i prema čovjeku. Srca su nam tvrda i ne dopuštamo sebi ikakvo upuštanje u duhovni prostor, te se pokušavamo zadovoljiti onim površnim. Iskusimo zato onu dublju stvarnost te time osjetimo Boga, i u čovjeku vidimo Boga, te osjećaj smirenosti koju Bog dariva, pustimo da zavlada našim srcem. Time iz dubine izražavajmo zahvalnost i Bogu i čovjeku kojeg nam sam Bog šalje. U tom krugu predivnih tragova Božjih upotpunimo svoj prostor duhovnog i fizičkog boravka. 

Zaključimo..

Zahvaljujmo dakle iz srca, iz dubine duše, jer čovjek je nesavršen, stvoren iz ljubavi. Čini ono po čemu si stvoren, a to je ljubav. Čini ljubav, ljubav poznaje mir, blagostanje, uvažavanje, poštivanje, zahvalnost... Ako ljubav poznaje zahvalnost, a tvoj duh je stvoren po ljubavi, činiš samo sebi i drugima koji su također stvoreni po ljubavi veliko dobro. Ovim putem molim sve, da ne prenagljuju sa svojim napadima na druge, jer nisu oni ti koji sude. Da se ponize i ako vide i ono najmanje dobro, neka budu sretni zbog toga. Neka rade na tome. Tim putem se ostvaruje zaista dubinski zdrav odnos.  Zahvaljuj na dobrome, jer dobro nije samo površinski, dobro se veže uz dobro. Tvoja zahvala je dobra. Ako je ona dobra, onda je i tvoja duša dobra, te postaje bolja. Osoba koju iskazuje zahvalnost postaje bolja, sretnija. Zahvaljuj jer to krijepi tvoju dušu. Sjeti se kad ne zahvališ čime si zakinuo sebe i drugoga. Jedan osmijeh ne košta ništa, a puno znači. Iskreni osmijeh je izraz duše koja prima svoju "hranu".  Velike stvari se kriju u malim stvarima. Čini takve male stvari, da ti i drugi oko tebe osjete u sebi veliku promjenu. Živi u tome i po tome, jer time upotpunjuješ sebe kao osobu, fizički i duhovno što je pravi i dostojanstveni put svakog čovjeka koji u dubini traga i teži za njim!