A gdje smo mi?
Mi ljudi smo skloni učestalim naučenim, već predodređenim radnjama, bez da se zapitamo zašto je nešto baš tako. Često misleći o dva puta, ni ne pomislimo da možda postoji treći. Jesmo li površni, lijeni ili jednostavno nezainteresirani? Ako smo za nešto zainteresirani, onda sigurno ne bi smjeli biti niti lijeni niti površni. O nekim stvarima koje nas zanimaju bi onda ipak trebali dublje istraživati. U čemu je onda problem? Možda upravo u tome što mislimo da se trudimo i prihvaćamo određene činjenice kao cilj i dostignuće, odnosno gotovu stvar, a ne nešto od čega bi mogli doći do nečega drugog. Koje su posljedice toga za nas i druge? Što po tom pitanju činiti?
Dakle, problem koji želim je istaknuti je taj da ljudi premalo ili uopće ne ulaze u dubinu određenih stvari, ovdje konkretnije govorim o vjeri u riječima i djelima. Naime, približio bih situaciju jednom slikom. To je kao da u garaži osoba ima automobil u koji uđe i sjedi u njemu dva sata te nakon što izađe govori kako kotači automobila dobro leže na zavojima. Na temelju čega je to rekao, ako nikada nije vozio spomenuti automobil?? Možda na temelju papira i govora drugih. Banalnim primjerom želim približiti i govor o Bogu te djela koja kao da ih nema. Čovjek mora sjesti i voziti auto, da bi mogao išta adekvatno, smisleno i utemeljeno reći. Drugim riječima, ukoliko čovjek promišlja o Bogu, mora znati da je On veći od onog najvećeg što se uopće može zamisliti, a onda krenuti dalje. Osoba mora pristupati ponizno, kritički i oprezno. Ne može se o Bogu bilo što reći. Krivi govor o Bogu ima veze s vjerom. Ako kažemo da je Bog velik. Mislimo jer vjerujemo, a ako vjerujemo moramo promišljati, a ako sve to radimo, moramo i činiti. Danas kao da od toga ništa nije povezano. Stvaraju se razne slike o Bogu. Možemo često čuti "ma to je volja Božja", "tako je trebalo biti", "to se dogodilo s razlogom", "Bog će te kazniti"...itd....Na temelju čega nastaju takve izjave? Zašto ih ljudi prihvaćaju? Vjerojatno jer je to linija manjeg otpora. Ljudski može biti logično, ali to ipak ne znači da je ispravno. Kada nemamo odgovore na pitanja onda je lakše zamijeniti ih uvriježenim ljudskim pretpostavkama, da ne bi slučajno naprezali mozak pa i pod cijenu krivog shvaćanja. Ono što želim naglasiti je da Bog nije igračka s kojom se igra pa ga se vrti kako hoće. Bog će uvijek biti Bog koji je blizak, a i dalek. Tako blizak da misli na svako stvorenje, a opet tako dalek da Ga niti jedan um ne može dostići.
Skupina A i B
Upravo raznim predrasudama se formiraju skupine. Nazovimo ih skupina A i skupina B.
Skupina A vjeruje u Boga, ali sve suprotno od toga demantira i odbija bilo kakve konverzacije s ljudima suprotnog mišljenja, što dodatno može otežati vlastitu vjeru, a također i odvojiti nekog pojedinca od Boga koji je možda tragao za Njim. Zatim imamo skupinu B, koja vjeruje u "neku višu silu" , ali ne prihvaćaju Crkvu kao nasljedovateljicu Krista te Krista kao Boga, s tim da također odbijaju dijalog ili neko produbljivanje onoga iza čega stoje.
Zajedničko za obje skupine je to da ne žele dublje razmišljati o stvarima koje zastupaju. Danas su takve pojave česte te je bitnije koje smo vjere, a ne vjerujemo li i zašto!?
Isto tako promišljana i dublja vjera se očituje i u djelima, ali ako se vjera i Bog uzima na krivi i zdravo za gotovo, temeljeno na predrasudama izmišljeni način, bez trunke truda, pitam se kakva li će onda ta djela biti?
Onaj koji govori o Bogu, mora biti spreman i učiti, pitati se i činiti nove stvari. Poteškoća se javlja kad se Boga želi staviti u četiri zida tako da bude jednostavan i shvatljiv. Ako svaku stvar želimo imati pod kontrolom i za svaku stvar znati sve o njoj i ukoliko nam neka pitanja po pitanju Boga ne budu jasna te ga spuštamo na razinu takvih predmeta te sebi predočujemo određeni odgovor, nama lakše shvatljiv, iskrivljujemo sliku o Bogu.
Poziv u skupinu C
Zamislimo situaciju u kojoj osobu koja vozi izvrsno znate i znate da je dobra osoba i da ne pije učini prometnu nesreću. U istoj ste vi svjedočili i vidjeli da je motor zakazao te je iz toga razloga drugo vozilo udarilo u njega. Kasnije vidite razne osude za svoga prijatelja, kako je on uopće dobio vozačku, kako se to ponaša, sigurno je bio pijan... U tom trenutku s obzirom da znate okolnosti situacije vi ćete ga branit, zar ne?
Dakle, posrijedi je znanje i iz istoga ćete ga branit. Na drugoj strani vidimo neznanje, ali i paljbu optužbi. Ono što želim pitati čitatelja jest, na kojoj je on strani?
Drugim riječima, zamislimo da čujemo vijest kako je mladić oduzeo prednost vozilu koji se zabio u njega. Mi ćemo odmah reći kako je mladić kriv i kako nije pazio, a ne znamo da je zakazao motor.
Tako i o Bogu, lakše ćemo donijeti određene predrasude nego se zapravo pitati i dublje istraživati.
Pokušavajući odvojiti u ovom slučaju skupinu A i skupinu B jednostavno nisam uspio. Zanimljivo je kako se u tom trenutku nalaze na istoj strani. Skupina A ne želi dalje produbljivati, a skupina b ima svoje tvrdnje, zamislite zbog neprodubljivanja. U tom trenutku A i B skupina pripadaju istoj skupini.
Svi bi mi branili prijatelja koji je lažno optužen, a nismo ni svjesni da smo mi ti koji lažno optužuju. Umjesto predrasuda bilo bi bolje ući u dublji dijalog s Bogom. Čovjek je slika Božja, da isto znamo i osjetimo svi bi mi branili sliku Božju, odnosno dostojanstvo čovjeka.
Ako ne znamo, zasigurno imamo dvije opcije. Prva opcija je osuđivati i napadati iz neznanja, a druga je pokušati saznati.
Pokušamo li mi saznati, produbiti cijelim svojim bićem ljubav prema Bogu, prema Ocu i Sinu i Duhu Svetom? Ili određene stvari prihvatimo zdravo za gotovo (skupina A) ili odbijamo i činjenice koje su uvriježene u narodu (skupina B) ili ne želimo ništa novo saznavati (obje skupine). Gdje god se mi pronašli, istina je da smo pozvani u nazovimo tako skupinu C, odnosno skupinu gdje istražujemo, produbljujemo i ljubimo Boga prije svega te ljubeći dostojanstvo, odnosno Sliku Božju - samoga čovjeka. Imamo dvije zapovijedi ljubavi. U kojoj Isus govori kako je najveća zapovijed ljubiti i klanjati se Bogu, to prije svega, a slična zapovijed je za sliku Božju. Ljubiti čovjeka. Ljubiti Boga, dušom, srcem, umom znači cijelim svojim bićem, sve više uranjati. Dakle, čovjek se mora stalno zalagati, stalno klanjati Bogu na čiju je sliku sam stvoren i iz toga proizlazi ljubav prema čovjeku. Tko voli Boga, a ne čovjeka ne voli ni Boga. Ljubav prema Bogu se mora rasipati i po čovjeku - slici Božjoj. Uzmimo banalan primjer. Majka voli dijete i povrijediti će je ako netko zapali sliku njezina djeteta. Pomalo površan primjer, ali ipak ukazuje kako ukoliko ljubimo Boga, moramo ljubiti i čovjeka. Kvazi vjernici iz skupine A i odbacivači vjere iz skupine B imaju zajedničko, a to je da nisu spoznali, niti se trude, ali uvijek će biti pozvani. Bitno je odazvati se. Ljudi nevjernici, tragači mogu biti u prednosti u odnosu na dvije skupine, jer su počeli svoju potragu, odnosno odazvali su se pozivu za C skupinu, unatoč tome što su možda toga trenutno nesvjesni. Kada pristignu, osjetit će i znati za čim su tragali. U razumu, duši, poniznošću i potpunom predanju dolaze do spoznaje. Kako Isus sam navodi da Farizeje pretekoše carinici i bludnice u Kraljevstvu Božjem. Nije problem u ljudima koji tragaju, već u onima koji ne tragaju. Ova tema je doslovno za sve. One koji misle da sve znaju, oni koji sve ignoriraju pa i one koji ulaze u svijet rekao bih viših vrijednosti, gdje se pristupa Bogu i brani ljudski život i dostojanstvo čovjeka, odnosno slika i prilika Božja.
Na nama je da odlučimo. U kojoj god skupini bili, na nama je hoćemo li prihvatiti tu liniju manjeg otpora , ili zaista ući u dijalog s Bogom, tragati i prepoznavati vrijednosti te djelovati po njima, što naravno iziskuje određeni veći trud potican milosti Božjom.
