Kakav si kršćanin? Znati i primijeniti znanje..

A gdje ti pripadaš?

U suvremenom svijetu, moderne ideje i načini života nam smanjuju distancu između dobroga i lošega, ljudi postaju zbunjeniji, te ni sami ne shvaćaju što je dobro, a što loše. Usudio bih se reći da takve stvari uzrokuju gubljenje osjećaja za grijeh. Čovjek sagriješi, a da ni ne zna. Ovaj "moderni" svijet je očito u napretku, a opet, nikad nije bio izgubljeniji i nikad toliko zalutao. Ako pogledamo tko su ti "moderni" ljudi, vidjet ćemo da ima i puno kršćana. Rekao bih deklarativnih kršćana, dok je praksa razočaravajuća. Trebamo se probuditi iz neke bajke svega lijepoga i sebičnosti u kojoj živimo. Biti dobar jer je drugi dobar, i prestati biti dobar, ako je drugi loš nije odlika kršćanstva. Ili jesi, ili nisi. Čovjek griješi i čovjek pada, takav je. Ali razlika je između onih koji to vide, koji se žele podići, popraviti i nastaviti živjeti po Kristu i onih koje nije briga što griješe. Ovi prvi će možda pasti, ali i dići se i u najtežoj situaciji nositi križ. Oni drugi, samo kada je dobro, dičit će se kako su katolici radi nekih svojih interesa. Pokazivati se javno, a čim trebaju to u dijelima pokazat, čim treba živjeti to kršćanstvo, nema ih, odnosno žive po svom i nije ih briga. Biti kršćanin znači da ti je život određen time. Cijeli život, a ne samo kad se nama svidi. U svakom trenutku pokazati da si kršćanin. Pa se onda zapitajmo, u koju skupinu pripadamo? U onu gdje si kršćanin radi nekih svojih potreba ili si dubinski kršćanin, koji se trudi živjeti kršćanstvo i dostojanstveno nositi taj križ. Malo se zapitajmo? Jesmo li kršćani osim na papiru? Jesmo li na pravome putu?

Gubljenje osjećaja za grijeh

Često nam danas plasiraju nove stvari, prihvaćamo ih zdravo za gotovo, ne mislimo uopće jesu li dobre ili ne. Bitno je biti in. Jedna svećenik je rekao: "Ako je ovo in, ja ću onda biti out!" Nismo ni svjesni da nas takve stvari obmanjuju, te nam daju lažni sjaj. Ulazimo u takav život, živimo ga onako kako to društvo traži od nas. Često na tom putu onda zalutamo. Moramo biti svjesni sebe i svjesni okoline. Sebi postaviti i razviti vrednote i s tim vrednotama ulaziti u život. U tome moramo biti čvrsti, inače ćemo vrlo brzo zalutati, bilo nametanjem medija ili utjecajem društva. Izgradi ono u sebi čvrsto i nemoj to držati za sebe. Svjedoči to doslovno svaki dan, sebi i drugima. Tako nećeš samo tako zalutati, te ćeš vrlo dobro razlikovat dobro i loše.

Deklarativno i pravo življeno kršćanstvo

Ovo je sve veći problem u današnjem svijetu. Danas je itekako teško biti kršćanin. Puno je tih samo deklarativnih kršćana, tj. kršćana samo na papiru. Predstavljaju se kao kršćani, idu na misu, što je pohvalno, ali ne primjenjuju to na život. Mogu se čak i držati nekih načela kršćanskih, što je također pohvalno, ali ne smijemo biti laki i nagovoriti se na sve. Ovdje želim staviti naglasak na one koji uzimaju kršćanstvo kao izbor, a ne kao jedini način i put života. Hoću reći da postoje ljudi koji su kršćani dok im je dobro, čim bude nešto loše, nešto im se ne svidi, traže nove načine i rješenja. Tu je da razlika. Biti ustrajan!

 Ustrajati u svom kršćanskom životu, bez obzira na stvari koje se nameću. Ne možemo biti malo kršćani, pa onda ako se ukaže prilika za nešto drugo, biti nešto drugo. To je plitko kršćanstvo, i ne zaslužuje se ni zvati kršćanstvom. Čovjek uvijek može pasti, ali on se podiže i nastavlja tim kršćanskim životom. Pravi kršćanin kada čini loše stvari žali za time. Moramo probuditi to u sebi, znati tražiti oprost i imati svijest za loše stvari.   Onaj koji odskače od toga je samo deklarativni vjernik.  On često zna pogriješiti i to ga ne smeta, on ne osjeti da pravi pogrešku i bez problema je opet ponavlja. To je problem danas. Ako učiniš pogrešku trebaš to duboko u sebi osjetiti, žaliti za time, ispovijedati se i napraviti obnovu duše u sebi, i krenuti s odlukom da budeš bolji. Onaj kojem je svejedno zapravo ne živi tim kršćanskim životom, i samo je na papiru kršćanin. Oni se naravno mogu prepoznati i na vrlo jednostavan način . Ljudi idu u Crkvu, to je zaista lijepo. Često nas ti neki od njih znaju neugodno iznenadit. S Bogom su kao super, a za čovjeka ne bi prstom maknuli. To nije kršćanstvo, pa makar bio svake nedjelje u prvom redu do oltara. Nema tu onog dubinskog osjećaja. To su samo deklarativni kršćani. Kako je rekao jedan moj profesor s fakulteta: "Dižu ruke, klanjaju se, a srca im daleko". Upravo se o tome radi, kršćanin znači imati osjećaj i za drugoga, vidjeti i ljubiti bližnjega. Ljubi čovjeka da bi ljubio Boga. Ovo uključuje i ateiste, agnostike. Možda ne vjeruju, ali ako brinu za bližnjega čine velik čin i također nesvjesno ljube Boga. Zapitajmo se, kakvi smo mi to ljudi? Jesmo li zapravo stvarno ostvarili tu dubinu, ili se okrećemo kako vjetar zapuhne? Bitno je da to probudimo u sebi, da ugledamo i osjetimo Boga u sebi. I po tom osjećaju živimo život, te se ne damo tako lako prevariti. Ako smo kršćani, pokažimo onda to svojim životom, a ne svojim "svejedno" i "nije me briga" ukaljati pojam kršćanina. Pokažimo da nam je stalo do drugih i bez ikakvih riječi znat će se, tko smo i čiji smo, naravno Kristovi!

(Ne)svjesno znanje

Ova tema je isto tako bitna. Stalno možemo čuti dobre savjete, bilo u Crkvi, bilo od prijatelja, učitelja, profesora... Koliko ti savjeti se zadržavaju kod nas i koliko je ih primjenjujemo ili činimo po svom. Često mi stvari činimo po svom koje nekad dobro, a nekad loše ispadnu. Ovdje bih pozornost usmjerio na propovijedi u crkvi, iako vjerujem da slične stvari možemo čuti i na drugim mjestima. Složimo se nekad da je propovijed bila dobra, zadovoljni smo, možda malo popričamo o njoj i to je to. Vraćamo se opet starom životu.  Tu je problem i čemu onda propovijed? Probajmo malo trenirati s tim. Čuješ nešto u propovijedi, i dobro ti je to, a nakon dva dana činiš suprotno. Probajmo pustiti da to odzvanja u nama, pokušajmo promišljati o tome dan dva, primijeniti i uključiti molitvu u to. Njegujmo ono što čujemo i smjestimo to u naš život. To su dobre stvari i ne dajmo da samo tako propadnu, nestanu. To je kao kad vidimo dobar auto. Lijepo je vidjeti i diviti se, a još ljepše provozati ga. Tako se mi divimo toj riječi, riječi Božjoj i propovijedi o njoj. Ali dopustimo da ta riječ uđe u nas i da po njoj i živimo. Učinimo taj korak dalje. Promišljajmo o tome.

Uključimo svoj život s tom riječi. Mi smo to čuli, mi to znamo, ali to nije dovoljno. Ne znači da tako živiš ako to znaš. To ja nazivam nesvjesnim znanjem, a kada ga svjesno primjenjujemo, ono postaje svjesno. Učinimo taj korak, ne dopustimo da nas brige i problemi ometu u tome. Pronađimo vremena za to, i izgrađujmo i skrbimo za svoju dušu na taj način.  To duši nedostaje,  a ispunjava čovjeka u cjelini.

Život dobiva smisao...

Za kraj bih samo rekao da budemo ono čime se predstavljamo, ako smo kršćani, budimo kršćani. Zavirimo u unutrašnjost sebe, svoje duše, osjetimo Boga i po tome onda živimo. Ne dopustimo da nas prevare i prodaju lažne i praznovjerne ideje i metode. Bilo je i bti će raznih napada i nametanja tzv. modernih ideja. Znamo tko smo i čiji smo. Kršćani smo i Kristovi, koji je put, istina i život! On je izvor života i o Njemu ovisimo. Živimo po njemu i osjetimo najveću vrijednost i ljepotu Života koji dolazi od Boga! 

Siđi Duše Sveti darom razuma na nas,

pokaži kojim putem, u snovima da čujemo tvoj glas!

Siđi Duše Sveti darom straha Božjega, 

ti nam narav kroti, u svijetu smo, al' nismo od njega!

Siđi Duše Sveti darom dobrog savjeta,

savjetuj nas Divni, da podižemo jedan drugoga!

Aleluja!!