Čemu kušnje i padovi, kakav je to život, je li to put prema Bogu?

Ah...zašto??

Danas zaista ima dosta kušnji, zla, nesreće u svijetu, te prečesto se pitamo čemu to sve zlo? Zašto nije sve dobro, ako dobro radimo? Zašto zlo ako smo dobri? Jesmo li na pravom putu uopće? Zašto se meni koji se trudim biti pošten događaju tako neke loše stvari gdje nerijetko u tonem i padam? S velikim pravom se imamo to pitati! Zašto baš nama? Jesmo li uopće zaslužili toliko zlo i toliko da nam ne ide? Odgovor sigurno postoji! Odgovor nije vidljiv i nije tako očit, ali postoji i razlog je puno dublje i rekao bih duhovnije naravi. Najjasniji odgovor nemamo, ali do nekih objašnjenja i činjenica ipak možemo doći. Prije nego se pitamo zašto, pitajmo se bolje tko smo? Tko smo i što radimo na ovoj zemlji i koji nam je cilj? U tome se vjerojatno i krije odgovor.  (preporučujem, tko nije, da pročita u bibliji priču o Jobu). Tko smo i čiji smo nam daje odgovor kakvi trebamo ostati i čiji trebamo ostati u svakoj situaciji života, bilo u lošoj ili dobro. Budi Njegov, jer ne brini, nije te napustio. Bolje zna ovo "zašto", nego ti. Zato se uvijek pripremimo na način da se pitamo tko smo i čiji, te kamo idemo, a onda ćemo djelomično znati odgovor na "zašto"!

Kušnje koje pružaju trenutno zadovoljstvo...

Prije nego krenem o onim kušnjama koje zaista znaju zapasti čovjeka i dovesti ga do potonuća, moram spomenuti i "pozitivne" kušnje koje se nikako ne smiju zanemariti. Svijet pruža razna zadovoljstva i čovjek ih prihvaća. Razlika je uživati i prihvatiti i vezati se dublje za određene stvari i zadovoljstva. Ovdje moramo biti oprezni. Čovjeku zaista svašta može biti ponuđeno što će mu stvarati prividnu vrijednost i ispunjene, te samim tim dobrom čovjek se postupno odvaja od Boga. Uživati u hrani, baviti se sportom, izlaziti s društvom može biti lijepo, ali ne smijemo u tome pronalaziti smisao života. Ne smijemo biti navezani na samo to, te ne  vidjeti Boga. U stvorenom uživati, a u Bogu živjeti i samo Boga obožavati. Sve stvoreno je lijepo, ali oči naše duše su usmjerene samo na Boga. Snagu i smisao crpe samo od Boga. Zanemarimo li potrebe naše duše i pokušamo li joj prodati nešto i nekakvo prolazno zadovoljstvo, zakidamo ju za ono za čime ona teži. To nam se ne smije dogoditi. To je zlo pod izlikom dobra. Zbog dobra zaboraviti najveće dobro, a to je Bog. Ponekad je dobro ostaviti se nečeg dobrog, da bi ostvarili veće dobro. Budimo zato na oprezu, često ćemo doći u priliku, ostvariti neki užitak i nešto dobro, ali razmislimo isplati li nam se, s obzirom da ćemo nakon tog kratkog zadovljstva možda biti dalje Bogu. Ovdje dijelim dakle kušnje, na ono dobro na što ne smijemo biti navezani, a u redu je uživati u tome, i na ono što pruža zadovoljstvo, ali isto tako vuče grijeh za sobom. Stoga, budimo na oprezu i s jednim i drugim. Volimo ono što nam je Bog pružio, volimo stvoreno, a Boga obožavajmo i i ne činimo ono što će nam taj trenutak pružiti neko zadovoljstvo, a istovremeno duboko razočarati Boga. Najjednostavniji primjer krađa čokolade. Lijep je to osjećaj, ali opet radnja koja prethodi udaljava nas od Boga, te padamo u grijeh. Pripazimo na tome. Nakon ovog dijela, vraćam se na kušnje i napasti negativnijeg karaktera uz koje također moramo biti uz Boga i na oprezu.

Zašto su nam napasti potrebne?

"Krepost je bezvrijedna bez napasti, jer nema sukoba bez neprijatelja, ni pobjede bez borbe"

 Sv. Leon Veliki

Pitam se, moram li išta pisati nakon ove rečenice ili je očito sve jasno?  Naša snaga i vjera Krista neće doći do izražaja ukoliko je zadržimo za sebe, moramo je širiti i dijeliti svima. Pokazati čiji smo. Šireći Radosnu Vijest ne nailazimo samo na ono dobro. Nailazimo na loše situacije bilo da se radilo o našim životima ili drugima, mi moramo pokazati da smo Kristovi. Tom snagom borimo se protiv zla i naša snaga, dobrota i vjera u Krista ne bi došla do izražaja da nas zlo ne pokušava  iskušati, napasti, te prisvojiti na svoju stranu. Najjači smo kršćani u teškim situacijama, tada najviše (ako je ima) dolazi do izražaja naša snaga i vjera u Krista. Isus je rekao da je najbliži nemoćnima, a to je istina. On je stvarno najbliži nama kada nam je teško, ali zato iskoristimo vjeru u Krista da je on zaista s nama i nedajmo se i nemojmo dopustit da nas određena situacija odvede od  Boga, baš suprotno izađimo iz nje jači kao pobjednici i pravi pripadnici Kristove Crkve. U  tim napastima vidimo zapravo kakva je naša vjera i zašto uopće vjerujemo, te i sami protivnik zlo je prisutan. Sva vjera koju pohranjujemo i milost koju dobivamo od Boga tada trebamo upotrijebiti. Uzalud ti vjera kad zagusti odmah prigovaraš Bogu, "zašto baš meni?". Ako si Kristov, Kristov si i u dobru i u zlu. Nisi Kristov samo da se hvališ time, već da to i pokažeš i dokažeš i u najtežim trenucima. U patnji će se vidjeti koliki si pravi vjernik. Neka te to ne straši, je On je stvarno s tobom, bez obzira koliko bilo teško. U tom trenutku zaista prolaziš kroz razne kušnje i borbe, ali nemoj pasti i zaboraviti na Njega, onog koji je zapravo s tobom. Samo vjeruj u Njega. Ako je On u patnji tebe shvatio ozbiljno, shvati i ti Njega u svojoj patnji ozbiljno. Niti je On patio uzalud, niti mi patimo uzalud! Bitno je u patnji ne ostaviti Isusa, kao što On nas nije ostavio u svojoj patnji, već je išao do kraja!

Zašto se loše događa često dobrima?? 

Vrlo zanimljivo pitanje, no počet ću s još jednim citatom.

"Sotona napastuje samo one duše koje se žele ostaviti grijeha i one koje su u stanju milosti. Ostali mu pripadaju - ne mora ih napastovati."  Sv. Ivan Vianney

I ovdje je zaista puno toga rečeno. Ponekad ne živimo baš dobro, odstupamo od onog dobrog i gubimo zapravo osjećaj za grijeh i čini nam se da nam Bog zapravo ni ne treba. Zlo već čini svoje, a mi smo slijepi. Ipak neki događaji i situacije nas znaju potaknuti na povratak. Vidimo da griješimo, ustrajući u povratku odjednom nailazimo na poteškoće i probleme. Ne, nije to slučajno. To su samo znakovi da se vraćamo na dobro i da to nekome smeta. Kao što sam već spomenuo, u kušnjama izražavamo tko smo, čiji i gdje idemo. Neka nas ne čudi što smo na dobrom putu, a bivamo napadnuti. Isus je rekao svojim učenicima da će ga napadi zbog Njega. Nije pogriješio, mnogi sveci su mučeni zbog Isusa Krista. Samo njihovo mučeništvo pokazuje da su bili na pravom putu. Ići u smrt za Krista je dokaz da nema ništa važnije od Boga i pravi pokazatelj vjere življenja po Kristu. Dakle, nemojmo se čuditi da ćemo biti napadnuti, te svaku patnju predajmo Isusu, znajmo da je s nama i odradimo je i podnesimo u Njegovo ime. Da nema takvih kušnji, zapitao bih se, jesmo li pravi vjernici? Jesmo li na pravom putu? Sve ima smisla, ne brinite, već živite svoju vjeru! :)

Povratak k Bogu?

Ovu temu sam htio napisati malo ranije, ali nisam, jer mi je nešto ipak nedostojalo. Vraćajući se kući iz Zagreba u svoje selo Eminovce (kraj Požege), sinula mi je ideja, odnosno što moram nadodati za ovu temu. Kao što rekoh, vraćajući. "Vraćajući" je ta ključna riječ. Pet godina mi traje studij u Zagrebu na KBF-u. U studentskom sam domu. Tijekom studentskog života čovjek zaista svašta proživi. Doživi razna učenja, razne prolaske ispita, razne padove, nova poznanstva, poslove, teškoće, borbe, ljubavi. Zaista se svašta proživi od dobrih do teških situacija, ali ipak, nitko ne zaboravlja tko je i odakle dolazi. Svi imaju kontakt sa svojima od kuće, te se uz sve proživljene situacije, svi ipak vraćaju svojim domovima. Svi dakle znamo, tko smo, čiji, kamo idemo, odnosno vraćamo se. Mi to jednostavno znamo. Odlazimo i vraćamo se, takav je život. Ništa drugačije nije s Bogom. Došli smo u ovaj svijet, u svijetu smo, ali od ovog svijeta nismo kaže Isus. Bit je u tome da smo došli od Boga, kako kaže Sv. pismo "znadoh te prije nego si se oblikovao u majčinoj utrobi". Mi to ne znamo, kao što ne znamo niti se sjećamo svog rođenja, ali se naši roditelji sjećaju. Tako nas je i Bog znao. Došli smo u svijet, nismo od svijeta, te ćemo se jednog dana vratiti Bogu! 

Kušnje i napasti imaju veze s tim. Kako kad odemo od kuće u drugi grad, nailazimo na razne kušnje, padove, postignuća, razočaranja, trudimo se i borimo i vraćamo se kući, s nadam se popunjenim indeksom. Indeks donosimo roditeljima kao pokazatelj što smo to radili u tom drugom gradu. Kada smo u drugom gradu u kontaktu smo sa svojima. U životu tako budimo u kontaktu s Bogom, te kušnje i napade izdržimo i prolazimo s Njim. Kada se budemo vraćali ponesimo mu indeks života popunjen zaista dobrotom, moralom i istinom. 

Nije nas bezveze poslao u ovaj svijet. Stoga,  opravdajmo sliku Boga svojim životom, izdrživši svake napade i kušnje, te ostanimo čvrsti u moralnim vrijednostima prizivajući Njega u svoj život. Kušnje su svaki dan, prolazimo ih onda zajedno s Njim.  

Za kraj nešto o kartama....

Ove karte u svijetu mi kupujemo i odlučujemo kada ćemo kući. O onoj drugoj ipak Bog odlučuje. Učinimo onda tu promjenu na sebi što prije, jer tko zna, možda već sutra putujemo..... a povratne karte nema....