Mir koji razara.. Što razara i posjedujemo li ga?

Isus je rekao "Mir Vama". (Iv 20, 19)

Na kakav se mir to odnosi? Imamo li ga mi? Ako ga imamo, kako to znamo? ? Zašto je taj mir bitan i što u njemu pronalazimo? Jesmo se ikada to pitali ili pristupamo tomu zdravo za gotovo?  

Nikad, ali baš nikad ne treba zanemariti činjenicu da je čovjek i duhovno biće, da ima dušu.  U ovoj temi, u kojoj ću biti vrlo kratak, želim samo naglasiti potpuni odmor čovjeka. Čovjek se odmara u miru. Želim ovime ukazati na cjelovitost mira i čovjekova odmora.  Često padamo, proživljavamo svašta i nama je odmor potreban. Potreban da nas osvježi, da nas podigne i da krenemo dalje. Ne razvijajući i ne njegujući dušu u miru koji nam Isus ostavlja, čovjek može zalutati, te i određene stvari krivo raditi. O obraćenju sam pisao, te ne bih o tome govorio, nego bih kako sam već spomenuo, ukazao potrebu za duhovni odmor iliti odmor velikog i bitnog dijela čovjeka.

Mi smo ljudi ranjivi, tlačeni na razne načine i grešni u današnjem vremenu. U gužvi smo stalno i čini nam se kao da ništa ne stižemo. Nemamo vremena za sebe, za druge, pa niti za Boga. Problemi se nižu iz dana u dan i usredotočeni smo na njih, te se na taj način znamo i udaljiti od mira o kojem govorim. Ne da ga nemamo, već ga ne prihvaćamo i ne uzimamo, iako Isus i danas progovara našim srcima s "Mir Vama". Uz svu gužvu dobro je zastati, uzeti malo vremena za mir kojeg Isus daje. Okrijepiti se u Njemu, te puno lakše nastaviti s teretom, svjedočeći o miru kojeg Isus daje. Dobro je povezati se s Njim, te prihvatiti i iskusiti Boga u vlastitom srcu. 

Dakle, kao  što znamo, fizički se čovjek treba odmoriti, nakon umornog posla. Ako se samo fizički odmara, možda nije toga svjestan, ali nije u potpunosti odmoren. U miru i tišini se odmara i to je dobro. No, onaj mir koji dušu odmara je mir koji nam daje Isus i taj mir upotpunjuje i usmjerava čovjeka na pravi put.

Ovim putem bih napomenuo, s obzirom da ima puno površnih kršćana, da svoju vjeru ožive. Nije vjera samo sveta misa i govor o tome kako smo  katolici. Vjera je nešto puno dublje usađeno u čovjeka. Vjera je dar. Svaki čovjek ima usađeno to malo zrno. Zrno će izrasti prihvatimo li upravo vjerom Isusa Krista i Njegov mir u nama. Taj mir je voda života koju nam Bog daje, te po Njemu onda i duhovno rastemo. Kada duhovno rastemo, to se itekako vidi u životu, na djelima, te smo sretniji i vedriji uz sve probleme. Lakše radimo određene stvari i živimo kao cjeloviti ljudi rastući s Bogom. 

Kada uhvatimo malo vremena, zastanimo malo i sjetimo se naše unutrašnjosti i zavirimo u nju. Sami znamo da se iza emocija krije nešto puno više, nešto iznutra, a to je duša.  Po duši smo vezani uz Boga. Posađeno nam je to malo zrno, a zalijevat će ga Onaj koji ga je posadio, naravno Bog. Mi brinemo za taj vrt duše i to malo zrno. Na nama je hoćemo li otvoriti vrata Bogu i pustiti da nam zalije mir u našu dušu ili ne. Ovim putem želim zamoliti sve, da pokušaju naći vremena za Boga i u vjeri da je zaista tu, Njega prepoznaju i osjete. To je iskustvo Kršćanina, to je ono što nam treba i što nam Bog stalno nudi. Osjetimo Ga u molitvi. Prihvatimo to onda i budimo praktični kršćani, te u svakom trenutku svjesni prisutnosti Boga oko nas i u nama, pogotovo danas kada je i dalje Crkva odnosno Isus Krist na meti. Primimo stoga Kristov mir!

Taj mir zaista razara nemir, a daje ga samo Bog. Amen!