Vjera i kakve veze patnja ima s tim? Što se događa dok (ne) vjerujemo?

Prije samog govora o vjeri i patnji, prilažem dva evanđelja koja su vrlo bitna za ovu temu.

Isus nije priznat u svom zavičaju
(Mt 13,53-58; Lk 4,16-30)1 I otišavši odande, dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. 2 I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: "Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? 3 Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?" I sablažnjavahu se o njega.4 A Isus im govoraše: "Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu." 5 I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. 6 I čudio se njihovoj nevjeri.

Isus hoda po vodi
(Mk 6,45-52; Iv 6,15-21)22 I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. 23 A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.24 Lađa se već mnogo stadija bila ostisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. 25 O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. 26 A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: "Utvara!" I od straha kriknuše. 27 Isus im odmah progovori: "Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!" 28 Petar prihvati i reče: "Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!" 29 A on mu reče: "Dođi!" I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. 30 Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: "Gospodine, spasi me!" 31 Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: "Malovjerni, zašto si posumnjao?" 32 Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. 33 A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: "Uistinu, ti si Sin Božji!"

U ovom tekstu ću povezati vjeru i patnju, te naglasiti snagu u patnji, te  samu blizinu Božje prisutnosti i obrazložiti značaj vjere, dara Božjega. Često znamo prigovarati, tražiti neke druge metode, biti nevjerni i time se udaljiti od Boga.  Kada u nešto vjerujemo ili bolje rečeno u ovom slučaju u nekoga, moramo biti čvrsti u tome, da bi bilo koji čin temeljen na toj vjeri bio uspješan. Zamislite da kažemo čovjeku da vjerujemo u njega, molimo ga za pomoć. Recimo da je čovjek neki majstor koji mora obaviti određeni rad u vašoj kući. Vi jer mu vjerujete, zovete ga i on dolazi. Razlozi zašto vjerovati tom majstoru mogu biti različiti. Mogu nam drugi preporučiti, mogli smo se kod drugih uvjeriti u njegovu sposobnost, te ga zato zovemo. Uzmimo sada u obzir sada Boga. Kada Njemu "vjerujemo" i kada njega molimo za pomoć. Molimo Boga za pomoć, zašto, jer mu vjerujemo. Ako mi Bogu vjerujemo, pozvat ćemo ga i bit ćemo kod kuće kada dođe, čekat ćemo dok popravi i biti strpljivi. Ovdje dakle možemo analizirati problem u našoj "vjeri". Najveći problem je što mi, kada nam je pomoć potrebna pozivamo majstora kući, odnosno Boga. Problem može nastati odmah na početku, molimo Ga, a nemamo povjerenja u Njega. On nam dolazi, zvoni, a mi ne otvaramo. Jednostavno smo zaboravili zbog nevjere u Njega, da bi nam mogao pomoći i ni ne dopuštamo da nam uđe i pomogne. Već ovdje je naša molitva uzaludna. Drugi problem može nastati kada majstor (Bog) uđe u naš dom. Uđe i krene popravljati, ali to nama toliko izgleda loše, da počnemo sumnjati u Boga. Naravno nijedan čovjek ne voli da sumnjaš u njega dok ti nešto pomaže. Tu lagano počinje problem, a nastavlja se prigovaranjem. Hoćete li to uspjeti popraviti, kad će to biti popravljeno, ne mogu ja ovako to gledati više. Jednostavno, osim nevjere u majstora, svojim prigovaranjem ga tjerate od sebe. On odlazi, napušta vaš dom jer ste ga otjerali. Niste imali strpljenja niti vjere. Imali ste vjere i pustili ste ga u dom, ali ste sumnjali i potonuli ste. Vjeran znači ustrajati do kraja, ne sumnjati i ne prigovarati. Svaku molitvu Bog čuje, a mi moramo vjerovati u svog "majstora", jer vjerujte kome god je pomogao, nitko se nije žalio! Žaleći se, tjeramo Ga i pokazujemo svoju nevjeru. Mogu sada uzetu primjer prvog evanđelja. Isus dolazi među svoje, one koji ga poznaju i oni odmah odbacuju činjenicu da je Sin Božji. Odbacuju jer znaju nešto o Njemu, a ne sve. On kako kaže čudi se njihovoj nevjeri. U toj nevjeri On njima ništa nije mogao učiniti, nikakvo čudo. Na taj način je vidljivo ono što sam rekao. Bog ti ne može pomoći, ako ti ne vjeruješ. Možeš se moliti, ali ako ne vjeruješ, ništa od toga. Vjera je iznimno bitna, dobili smo ju, dana nam je od Boga, prava milost, da možemo vjerovati. Kako su oni znali nešto, a ne sve o Njemu sumnjali su. Danas se jako slična stvar događa. Toliko nas pune informacijama da se čovjek jednostavno izgubi, stvaraju se razne teorije na temelju malo činjenica i to čovjeka udaljava od vjere u Boga.  Izloženi smo stalnim napadima, novim tezama, "pobijanjem" Kristove crkve. To nije ništa čudno, žele pobiti da Bog postoji, da je Isus postojao, da je Isus uskrsnuo. U evanđelju vidimo da su htjeli samog Isusa pobiti, a on se čudio njihovoj nevjeri.  Napadali su Isusa, a tko napada Crkvu, napada i Krista. Ništa čudno što se to i danas događa. Mi moramo biti jaki i ostati čvrsti u vjeri, jer ovo suvremeno doba donosi svašta, razne napade. Možemo reći napad iz (ne)znanja, iako bi mi, umjesto da padamo u vjeri, trebali jačati i čuditi se kao Isus njihovoj nevjeri, te i moliti za njih. Možemo znati svašta, ali vjera je korak dalje. Vjera je ono što dobivamo od Boga. Ovdje vidimo još, da Isus ipak čini čuda, liječi bolesnike. Na njima je mogao učiniti čudo, na ostalima ne. Bolesni su dovedeni u situaciju, da nemaju izbora osim povjerovati. Pojavio se "majstor", a nisu imali puno vremena i pristali su i cijelog sebe dali u vjeru u Njega. I time omogućili Bogu da učini nešto na njima. Tek kad smo najslabiji najjači smo. Najjači jer tada prihvaćamo Boga u potpunosti, toliko slabi osjećamo da nismo sposobni išta sami učiniti i tada vapimo za pomoć i vjerujemo u tu pomoć, jer druge opcije nemamo. U slabosti pronalazimo Boga. Isus je najbliži onima koji pate. Ne samo iz razloga što se osjećaju preslabo i znaju da im netko mora pomoći i što se ne mogu više osloniti na sebe, već iz razloga što je Isus također prošao patnju, muku i smrt na križu. Isus je prošao neopisivu bol, i u tom otajstvu muke, smrti i Uskrsnuća, Isus je prisutan i bliže je svakom  patniku, te mu On pomaže nositi križ života. Isus je blizu bolesnih i supati s njima. Bolesnici su povjerovali, a ostali nitko. Je lI mi moramo biti bolesni da povjerujemo? Malo smo se previše uzdigli i mislimo da možemo sve sami!! Nije tako, te nas  naša umišljenost osim što slabi vjeru, odvaja od Boga! Ništa ne možemo sami. Bitno je poniziti se i shvatiti to.  Imamo i drugo evanđelje.

Učenici sumnjaju da je Isus Sin Božji. Bili su s njim, ali nisu vjerovali. Učenici su u lađi, na sigurnom. Pojam lađa se tumačila kao život, ribarima je lađa bila doslovno život. Učenici su u lađi,  a Isus poziva. Na početku ne vjeruju, no Petar se ipak na Isusov poziv odlučuje, nadići taj život, otići u dublje iskustvo, ne ostati zatvoren samo u onom što ima, što mu je poznato. Odaziva se na Kristov poziv. U jednom trenutku potone i vapi za pomoći, te ga Isus izvlači i pita ga zašto je posumnjao. Opet Kristovo čuđenje. Na kraju ipak učenici shvaćaju da je Isus Sin Božji. Bitno je da i mi životom pristupamo Bogu i prihvaćamo Ga. Petar je rekao Isusu da ga pozove.  Mi također ostvarujemo razgovor s Njim kroz molitvu. Odazivamo se Kristovom pozivu, izlazimo, nadilazimo ovozemaljski život koji živimo, usmjereni smo nečem većem, vjerujemo da je to Bog. Pronalazimo mir i sigurnost, osjećamo i vidimo Isusa očima duše. Ipak, razni vjetrovi ovog svijeta nas i našu vjeru mogu poljuljati i mi ipak tonemo. Razne situacije i ljudi nam nude nešto novo, izloženi smo stalno nekim novim, modernim idejama i slušajući njih, mi posumnjamo i padamo. Kada padnemo, opet onaj tko će nas izvući je Isus Krist. Moramo se truditi ne padati, već još dublje produbiti vjeru. Vjetrova i napada će biti, kao što sam već rekao, ali nas to ne smije srušiti. Prije svega, odazovimo se na Isusov poziv, usudimo se izaći van i svog zatvorenog i poznatog života. Ostvarimo pravi odnos s Bogom, napravimo taj korak, izađimo iz lađe, ovozemaljske lađe, nemojmo bit navezani na nju. Težimo lađi vječnog života, lađi s pravim Bogom koji nam uvijek pruža ruku. Osjetimo to duboko u sebi, osjetimo da smo pozvani i da nas Isus stalno poziva. Usudimo se krenuti. Nemojmo biti kao oni, što su znali neke stvari o Isusu i odmah presudili krivo. Bili su zarobljeni u svom (ne)znanju i predrasudama. Isus krije nešto puno više, usudimo se krenuti prema tom većem i dubljem otajstvu. Budimo spremni izaći iz lađe nevjere i nesigurnosti i uđimo u lađu vjere, vječne istine i vječnog života. Uđimo u dijalog s Bogom, i koračajmo na zemlji prema onom uzvišenom, te ne dopustimo slabljenje u vjeri i naše potonuće.  Ako se i dogodi potonuće, Isus ne diže ruke od nas, već ih pruža. Imajmo to na umu kada god sagriješimo i počnemo tonuti, ali prije svega trudimo se ostati vjerni i vjerovati, te na taj način koračati prema onom najvrjednijem, prema lađi života - živom Bogu!!

Ti si lađa moje duše, ne daj da me umor svlada, 

ne daj da me sruše. Neka vjetar samo puše, 

budi lađa moje duše!!