Mislimo li na odgovornost dok tražimo određena "prava"?

Promatrajući  sebe i svijet oko sebe, ovim putem sam poželio potaknuti na razmišljanje i sebe i druge. Ljudi smo koji misle, djeluju, tragaju i daju. Težimo nečemu, branimo svoje stavove, ciljeve. Sve nas to tjera da djelujemo i da pokušavao ostvariti idealne uvjete kako bismo isto proveli. Pitamo li se ikada zašto to činimo? S čim je to povezano to što činimo? Volimo jednu osobu i sve joj želimo dati, primjerice majka djetetu. Može li majka voljeti svoje dijete i dati mu sve, a da u isto vrijeme mrzi? Može li to dijete mrziti? Može li osoba prihvaćati ono što zaslužuje, a da uskraćuje nekome nešto što zaslužuje? U nekom idealnom svijetu, odgovor bi bio ne. Ipak, danas je itekako moguće uskratiti nekome nešto, što ti sam dobiješ pa čak i ako nemaš pravo na to. Gdje nastaje taj jaz? Muž i žena čine brak. Oni su kao jedno. Danas je rastava sasvim normalna. Često elementi koji idu zajedno, danas se gledaju kao normalno kada se odvoje. Tako je i s pravom i odgovornosti. Ta dva elementa danas često bivaju odvojena.

Činim jer volim, volim jer činim

Ljudi smo s različitim životnim ciljevima i djelovanjima. Ipak puno toga zajedničkog imamo. Imamo život, potrebu za hranom, možemo voljeti ili mrziti. Sretni smo ili nismo. Imamo novaca ili nemamo. Život se vrti oko nekoliko elemenata koji su ovisno o čovjeku bitniji ili manje bitniji. U redu je da je čovjeku nešto potrebno i da se bori za isto. Nema nikakve dileme oko toga. Ipak, i ta potreba i to pravo nosi odgovornost, koje se suvremeno društvo želi riješiti. Ako ja želim hranu, moram biti svjestan da je i drugi želi. Ako ja želim biti sretan, moram biti svjestan da i drugi želi biti sretan. Moja potreba za određenim stvarima, označava i odgovornost da suosjećam i ukoliko sam u mogućnosti da nešto i učinim tko ima iste potrebe. Ako želim sebi dobro, moram htjeti i drugome jer, možda i ne znao, ali ako ne želim drugome dobro, zasigurno narušavamo i svoje dobro. Svijet je prepun apsurda. Primjerice, gledam vijesti i vidim kako majka kojoj je sin ubijen traži smrtnu kaznu za ubojicu. Zanimljivo kako jedna osoba, majka (ne sumnjam u bol zbog gubitka sina) želi isto ono što se dogodilo njezinom sinu. Tako imamo i abortus. Ja koji imam život, drugome želim oduzeti život. Pravo i odgovornost se sve manje poznaju, a nekad bili nerazdvojni poput sijamskih blizanaca. Suvremeni svijet je uspio operirati sijamske blizance i isprati im mozak da se više ne poznaju. 

Zašto je tuđe dobro i moje dobro?

Zašto? S pravom se to pitamo? Današnja situacija, gdje se uglavnom čuju izrazi kao što su "gledaj svoja posla", "to je moja stvar", "ja mogu što želim" nam uglavnom govore da čovjek zaista može puno toga činiti, ali nam i govore kako ne gleda odgovornost prema drugomu? Što čini nekomu za svoj propust ili djelo, da bi on uživao? Zašto je to moralno povezano, a nemoralno odvojeno? Ne želim ulaziti u problematiku navezanosti, jer sam o tome pisao, ali želim reći zašto je povezano.

 Zašto je činiti dobro, bitno i htjeti drugome dobro i zašto se tu krije prava Sreća, sreća pisana s velikim S i zašto ako ne želimo drugome dobro, nismo ni mi sretni, i ova naša sreća ako i postoji brzo se suši.

Ovako ću reći. "Što učiniš jednom od moje najmanje braće, meni si učinio." To smo čuli i često mislimo kako je Isus u svakom čovjeku. To i jest istina. Ipak onom kome Isus ništa ne znači i nije neki argument.

Ali, ako se pitam zašto je to Isus rekao. Zbog sebe ili zbog nas? Isus je Bog. Bog je najveće dobro, od najvećeg dobra dolaze sva dobro. Primjerice i mi smo dobro veće od stola koje je manje dobro. Ipak veće dobro, mi, odnosno stolar koji je čovjek je izradio taj stol. Tako da prema tome, naš stvoritelj je nas stvorio te je veće dobro.  Sigurno, da mu mi ne trebamo da bi On (Bog) bio dobro kakvo jest. Ipak, treba li on nama ako smo mi manje dobro. Taj Bog, Isus kaže da je u svakom čovjeku. Drugim riječima, ljubiti svoje dobro, znači ljubiti svoj život, ali ljubiti svako dobro, znači i svoj i tuđi život. Ljubiti i svako dobro znači i ljubiti Boga koji je najveće dobro. Ako ljubimo svo dobro, ljubimo i čovjeka, a ljubimo li čovjeka u kojemu je Krist, ljubimo i Boga, a tada smo onda zaista sretni jer ljubimo, odnosno odražavamo dobro, a to smo mi sami, a posebice smo usmjereni kako Isus obećava, vječnom život u najvećem dobru, Bogu. (Usp. Velikosvećenička molitva) 

Toplina duše zaista ima izvor... jesmo li ga izgubili?

Za kraj želim reći jedan primjer. Zamislimo da nam je jako hladno. Imamo potrebu za toplinom. Dolazimo do velike peći koja nas ubrzo ugrije. Konačno imamo i svoju toplinu i dobro se osjećamo. Ne zanima nas više toliko ni peć, a ni toplina koju širi pa čak ni na druge ljude. Zadovoljavamo se toplinom koju posjedujemo u svom tijelu. Ukoliko netko ostane bez topline. nije nas briga. Kada bi nestale peć, opet bi nam bilo hladno. Zanimljivo kako čovjek voli svoju toplinu, a ne peć. Ipak prava toplina dolazi iz peći. Usmjerimo li se izvoru, naša toplina će trajati vječno. Odmaknemo li se od peći, toplina će nestati. Izvor topline je upravo Bog. A mi smo oni pohlepnici koji želimo za sebe pa čak i vjerujemo da smo je mi proizveli.  Imamo pravo na toplinu, ali i odgovornost da ju čuvamo, širimo i štitimo, ne zbog topline, već zbog nas samih. Bog je ljubav, a ljubav je toplina bez koje ne možemo.

Stoga, ako možemo biti voljeni i isto želimo i trebamo, još veću odgovornost imamo voljeti.

Kao što je Bog ljubav, toliko nas je zavolio, da jednostavno.... postojimo i nikada neće prestati.

Izvor života je Bog u ljubavi koji jest ljubav. Odgovornost je na nama, prema sebi i drugima za vječni život u toplini života, koja je već sada, ovdje prisutna i uprisutnjivana u euharistiji, a upućuje nas na život u Bogu.
"Približilo se Kraljevstvo Nebesko".

   

Što je potrebno da bi napredovao u vlastitoj duhovnosti?

Ljubav..

Prije svega dobro je promisliti što nas to ispunjava? Uvijek nezadovoljni, tragamo i tražimo nešto. Kada to nešto dobijemo, nakon nekog vremena počinje se ponovno osjećati praznina. Možda tada i dublja. Bitno je, zastati i promisliti, koji je moj cilj, čemu težim i što me to ispunjava? Ovdje želim staviti naglasak na ljubavi prvenstveno, a onda na poniznosti i nenavezanosti što tvori jednu, nazovimo to tako prekrasnu cjelinu. Bog je stvoritelj, no Stvoritelj nije bio stvoritelj prije stvaranja, ali ipak je bio, iz čega i kako proizlazi sve ostalo. Ljubav koja je sami Bog je to snažno Božansko djelovanje iz kojeg sve proizlazi. Bog - Otac i sin toliko su se ljubili međusobno da se to osjetilo. Reklo bi se, ovdje ima tog Duha, toliko se snažno osjeti ta ljubav. Naravno, tu je i postojao i postoji Duh, Duh Sveti. Po tom Božanskom djelovanju Bog stvara svemir, zvijezde, zemlju, mora, životinje, a na kraju samo Božansko djelovanje prenosi i na svoj vrhunac stvaranja, a to je čovjek. Bog je udahnuo Dah života čovjeku. Možemo reći da stvaranje nije gotovo. Stvaranje traje. Čovjek je Božji suradnik u stvaranju. Dao mu je da sudjeluje u tom Božanskom djelovanju, a to se očituje u spolnom odnosu. Muž i žena se toliko ljube, a vrhunac postižu u  spolnom odnosu, gdje nastaje treća osoba, a to je dijete. Nastaje obitelj, jedna obitelj. Najljepša slika Boga. Jedan Bog, a tri osobe. Najsavršeniji čin, iskreni spolni odnos u izljevu iskrene ljubavi.  Da nije bilo te ljubavi, ne bi niti nas bilo, niti ičega drugoga. Čovjek može imati sve, ali ono temeljno što čovjeka ispunjava, ono što je bilo prije bilo čega na zemlji, to je ljubav, ako nje nema, čovjek će lutati i tražiti, i ostat će u srcu prazan i neispunjen. Dakle, same Isusove zapovijedi, nakon što su ga upitali što činiti da baštinim život vječni. Isus je odgovorio, ljubi Boga, ljubi bližnjega. Boga koji je sam ljubav, i čovjeka koji je vrhunac Božjeg stvaranja. Ljubeći Boga, ljubiš čovjeka, a ljubeći čovjeka ljubiš Boga. Jedno bez drugog je nemoguće. Ljubav je u središtu, i ljubav je smisao i razlog našeg postojanja, a to je zapravo sami Bog. Drugo na što bih stavio naglasak je poniznost. Čovjek se u današnje vrijeme često stavlja na mjesto Boga. Želi imati sve pod kontrolom, želi sve dokazati znanstveno, odbacuje religije i na neki način uzdiže sebe i nitko mu nije potreban. Koliko god se trudio oko znanosti, na pitanja vlastite egzistencije nije našao odgovor. Čovjek se digao u visine, kao da će ovdje na zemlji biti vječno. Ljudi trebaju biti svjesni da je ovo samo kratki put, jedno malo putovanje u kojem, da bi stigli na cilj, ne smiju ni varati, niti odustajati, niti misliti da putovanje neće završiti. Trebamo si posvjestiti činjenice, da smo ovdje vrlo kratko, jedan jako mali dio povijesti i da ne smijemo postupati kao da ćemo živjeti još par tisućljeća. Prije 100 godina nas nije bilo, za 100 godina nas neće biti, a živimo totalno suprotno. Krademo, varamo, gledamo da što bolje prođemo, pa makar i nepoštenim putem. Pitam ja Vas, čemu to vodi?? Kada već živimo tako kratko, jel' nije bolje da život od-živimo kao ljudi, da očuvamo to ljudsko dostojanstvo?! Ako smo već ljudi, ponašajmo se kao ljudi. 

Poniznost..

Poniznost!! Ponizimo se pred drugima, spustimo se, uvažavajmo druge, možda nećemo proći trenutno najbolje, ali vjerujte, proći ćemo najbolje! Dopustimo da nas naša savjest dirne. Nemojmo tjerat po svome i biti preokrutni. Živimo pošteno, ali živimo da bi živjeli. Zašto se toliko uzdizati, ljutiti, vrijeđati i osuđivati druge?? I sami radimo krivo, i sami griješimo, a kad treba optužiti, prvi smo. Spustimo se, ponizimo se. Čak nismo ni živjeti zaslužili koliko griješimo. Zauzvrat Bogu, što nas je stvorio, što imamo tako prekrasan dar od Njega - život, nemojmo se ponašati kao najsavršeniji, kao Bog. Najgore što se mi želimo uzdići rekao bih, iznad Njega. Toliko smo tvrda srca da ne znamo ni praštati, što Bog zapravo čini. Promislimo malo, kako bih mogao i što dati Bogu zauzvrat. Umjesto međusobnog osuđivanja, uzdizanja i ponižavanja jedno drugog, ponizimo se  i ljubimo druge. Nemojmo dopustiti da zlo zavlada našim srcima i da se na nama očituje zlo. Zlo se može pobijediti dobrotom koja nam dolazi od Boga. Svaki put kada vičete, kada ste ljuti na nekoga, kada bi najradije svijet srušili, sjetite se, čineći zlo, sluga ste zla, sluga ste sotone. Od-uprite te se od toga od zla i takve kušnje. Pobjedi zlo po Božjoj ljubavi. Praštajte i širiti dobro i kad je najteže. Tamo gdje zavlada dobro, zlo bježi. Zato, budite spremni oduprijeti se svemu što nije dobro i svemu što želi potisnuti ljubav. Bog Vam je dao slobodnu volju. Iskoristite je i usmjerite na ljubavi, poniznost, da budete sluga Boga, a ne zla. 

Nenavezanost..

Čovjek je pod utjecajem svakakvih zemaljskih zadovoljstava. Bog je stvorio zemlju, a u zemaljskom bogatstvu treba uživati i to je dobro. Postoji ipak jedna opasnost zbog koje je bitna nenavezanost. Osoba može biti usmjerena prema dobrom, može ispravno živjeti,  no, puno ljudi ipak nema tu spremnost, "ostaviti sve i poći za Isusom". Ivan od Križa je rekao, "ne dopusti da te išta zadovolji što nije Bog". Bitno je da znaš kome si i zašto usmjeren. Sve stvari na zemlji mogu biti dobre, ali one su uvijek sekundarne. Primaran je samo Bog. Taj stav mora imati svaki kršćanin. Mora se očitovati ta spremnost. Uz sve materijalne probleme, čovjek mora imati sigurno tlo pod nogama, a to je Bog, jer On je cilj. Ponekad nas upravo te materijalne stvari znaju udaljiti od Boga. Brinući se previše oko materijalnoga i baveći se njime, ne vidimo onu duhovnu dimenziju kojoj smo usmjereni kao ljudi. Bitno je shvatiti da su materijalne stvari nužne za život na zemlji, ali nisu nužne za život poslije života. Kada takav stav prakticiramo u životu, puno je lakše živjeti s određenim problemima, a i neće dolaziti do praznine ako slučajno imamo viška, štoviše bit ćemo spremni davati i dijeliti.  Bez nenavezanosti, ne samo da se udaljujemo od Boga, već uvijek želimo još i puno nas lakše pogađaju materijalni problemi. Istina, život je težak, puno je financijskih problema, to je križ koji čovjek nosi. Podijelimo li taj križ s Isusom, puno ga je lakše nositi. Čovjek neće vječno ostati na zemlji. Toga treba biti iznimno svjestan što češće u životu. Kada nastanu problemi ne treba zaboraviti na Boga, kao i kad nestanu. S Bogom kroz život je lakše  i kad imamo sve, jer pronalazimo ispunjenje, a i kad nemamo ništa, ipak s njim imamo sve. Ne znam koliko sam uspio biti jasan vezano za nenavezanost, no ona je dosta bitna da se čovjek pronađe. Osim materijalne, tu je prisutna i druga navezanost, kao što su neki događaji, što tko misli o nama itd. Treba se toga osloboditi i znati pravi put i pravi cilj. Sve može biti dobro, ali postoji ono najbolje čemu hodimo i čega moramo biti svjesni. Osoba može biti zaslijepljena, i zbog toga mogu ispaštati ostale vrijednosti. Ne treba nikad gubiti vjeru u Boga, s njim treba koračati u svakom trenutku života. Ovdje dolazi do razlike pojma "bogatstvo". S nenavezanošću čovjek shvaća i zna što je zapravo za njega bogatstvo, dok navezani ljudi na razna zadovoljstva imaju lažnu sliku bogatstva, te su oni kao takvi zaslijepljeni. Nenavezanost je jedan od uvjeta shvaćanja prave i istinske vrijednosti. Kada sve to sada spojimo u jedno. Ljubav, poniznost i nenavezanost tvori jedan savršeni način života, života svakog sveca. Nenavezanošću pokazati spremnost za Boga, te u poniznosti ljubeći Boga, tj. ljubeći ljubav biti usmjeren za konačno jedinstvo s Njim. 

I predivna pjesma za kraj objave! :)