Brak je svetinja.. Homoseksualnost proizlazi iz grijeha.. (dva pojma koji nemaju veze jedan s drugim)

Čemu govor uopće o tome? 

Danas se previše zahuktavaju stvari na tom području i pred nas se stavljaju odluke i razna "nova pitanja". Mi kao ljudi živimo sada, ali zasigurno imamo neku budućnost i prošlost. Kroz povijest je razvoj moguć, razne stvari se mijenjaju, ali nitko ne može osporiti da je prije 500 godina čovjek manje čovjek od današnjeg čovjeka. Kako to da su moguće promjene na razini čovještva? Ako nešto nije dobro u čovjeku, kako to da kroz povijest postane dobro? Zanimljiv problem.. Jesu li možda naši preci bili ludi, ili smo mi ludi? Ide li ovaj svijet onda u pravom smjeru? Da su nam preci živi, da li bi nas se sramili, ili podržavali u današnjem življenju? Je li čovjek toliko napredovao ili nikad nije bio toliko zaostao? Što se događa, za koji autoritet se hvatamo? Koje nam je uporište života? Imamo li vlast igrati i manipulirati životom i onim kako on nastaje? Koje su granice čovjeka? Što smijemo? Glumimo li malo previše Boga ili je čovjeku sve dopustivo? Imamo li pravo reagirati kada drugi griješi, ili ni to nije naša stvar? Jesmo li ikad razmišljali jesmo li poslani od nekoga na zemlju? Možemo li raditi suprotno od poslanja? Mislimo li da postoji Bog? Bojimo li ga se ako činimo loše? Što je loše? Tražimo li razloge i objašnjenja među ljudima, ili je bolje potražiti negdje drugdje? Što se krije u čovjeku i da li je to u čovjeku pokvareno ili ispravno? Kako znam da je ispravno? Ima li tko utjecaj nad nama? Koliko samo pitanja, a odgovora niti blizu ili još gore, odgovori se ne traže, već se živi po svome bez Boga i izvrnuto! Ovo pišem iz razloga da upozorim svakog čovjeka, ne isključujući mene također, da ne naglimo s odlukama, već da ih pokušamo ispitati u sebi. Ovaj svijet tone sve dublje i ne napredujemo, već nazadujemo kao nikada! Da nazadujemo, čisti primjer je da moramo braniti dostojanstvo braka u odnosno na homoseksualnost koja nema veze s brakom!!

Što je ljubav i što je brak? 

Ljubav je plodonosno davanje. Plodonosnom ljubavi smo i mi nastali i uključeni u čin stvaranja. Ljubav je davanje iz kojeg izlazi plod, a iz braka izlazi plod. To je ljubav, to je brak. Muškarac i žena ostvaruju predivan plod. Ta dva pojma su izrazito povezana.

Što je i odakle dolazi homoseksualnost?

Homoseksualnost nije ljubav, homoseksualnost nema veze s ljubavi niti s brakom. Razočaravajuće je i prestrašno povezati ta dva pojma: "Brak" - Svetinja i Homoseksualnost - uzrok grijeha i posljedica grijeha! Jedina i prava istina, koju ne treba kriti, pogotovo ne danas, kada je brak jasno doveden u pitanje! Homoseksualnost je odavno postojala, ali nikako nije dobra. Što mislimo tko smo da se usuđujemo takve stvari nazvati brakom?? Kakva si samo prava uzimamo gazeći po svetom!?  Homoseksualnost je postojala i postojat će, kao što je postojala prehlada i ona će također postojati. Niti jedno, niti drugo nije dobro. Prehladu svi osjetimo fizički na sebi, homoseksualnost, i duhovno i fizički, o čemu govori i tekst iz staroga i novog zavjeta: 

Poslanica rimljanima 19-27 (novi zavjet)

Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. 19Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova.20Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. 21Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. 22Gradeći se mudrima, poludješe i 23zamijeniše slavuneraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i pticâ, i četveronožaca, i gmazova. 24Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, 25oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. 26Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, 27a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.

Levidski zakonik 20 -27 (stari zavjet)

20Ne lijegaj sa ženom bližnjega svoga; od nje bi postao nečist.

21Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve! 22Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota.

23Da nisi legao ni s jednom životinjom – od nje bi postao nečist. Žena ne smije stati pred životinju da se s njom pari. To bi bila krajnja opačina. 24Ničim se od toga nemojte onečišćavati! Ta svim su se tim onečišćavali narodi koje ja ispred vas tjeram. 25I zemlja je postala nečista. Zato ću kazniti njezinu opačinu, i zemlja će ispljuvati svoje stanovnike. 26Vi pak držite moje zakone i moje naredbe: ni jedne od tih opačina nemojte počinjati – ni vi ni stranac koji među vama boravi. 

Rekavši da homoseksualnost nije dobra, sam bio preblag u odnosu na sv. pismo! Sv. pismo čak govori da je to sramotni čin koji je dobiven od Boga za kaznu. Danas se taj "sramotni" čin uzdiže i stavlja rame uz rame sa svetim brakom, kakav li je to apsurd!?? Nije Crkva previše zatvorena i ograničava prava. Crkva je dosljedna onom što joj je predano! Ako se uskoro nađu oni koji žele općiti sa životinjama i to proglasiti brakom, Crkva će reagirati. Ne, jer sada nešto novo izmišlja, već jer to traje. Kristom okupljena Crkva će djelovati uvijek. Možda se čini užasnim općiti sa životinjama, ali isto se činilo prije i za homoseksualnost. Činiti ono što te volja i nije baš najbolji način. Osobno, mogu dobiti želju za slatkim, a da tada nemam novčanik uz sebe. Mogu otići u trgovinu i ukrasti nešto. Je li to dobro?? Naravno da ne! Jesam zahvaćen željom, ali čin nikako nije dobar, diram nešto što nije moje! Homoseksualci uzimaju ono što nije njihovo i u teološkom smislu i kako vidimo i u antropološkom smislu, jer od njih nema ploda - odnosno prisutna je sama izokrenutost. Kako se onda usuđuju uzimati si pravo zvati homoseksualnost brakom? Homoseksualni brak ne postoji, to brak nije. Nisu oni žrtva, već brak, sveti brak je žrtva i samo dostojanstvo svetog proizlaska života ! Kakvo je samo vrijeme došlo, da ono što se krilo, jer nije dobro, sad traži da se uravnoteži sa svetim? Homoseksualnost je izokrenutost, a priznavanje odnosno življenje toga je samo slabost. Ako se već ne može osoba oduprijeti tom nagonu, čemu onda još to i uzdizati  i prikazivati kao dobro. Ne osjeća li se ta osoba neugodno prema roditeljima od kojih je proizašla, a onda pred onim svetim, odnosno Bogom?  Današnji svijet zanemaruje i prirodu i Boga, i čovjeka, gazeći sve pred sobom. Čovječe zastani malo!!

Zastanimo onda malo i razmislimo što radimo?  Što činimo i što to podržavamo? To što podržavamo, je li suprotno Bogu??

Što je dužan činiti svaki katolik vezano uz homoseksualnost?

Tko god se naziva katolikom, a podržava homoseksualnost, bolje da se ne zove katolikom. Sv. Pismo jasno govori što misli o homoseksualnosti  Katolik mora znati vrijednost života, vrijednost vlastite egzistencije, vrijednost pravog jedinog braka i zašto i kako je uopće nastala homoseksualnost. Kada to zna, neće mu pasti na pamet reći, "ljudi se vole, neka budu kao mi". Nikad neće biti kao muško i žensko, osim ako budu živjeli u nekom svom vlastitom svijetu i u vlastitoj mašti. Ne napadam nikoga, pogotovo ne njih kao osobe. Govorim o homoseksualnosti kojom su oni zahvaćeni, te možda i nisu krivi zbog toga, ali činjenica je da je to loše! Katolici uspravite se! Živite kršćanstvo ili odustanite, ne blamirajte se pred Bogom, govoreći da ste katolici! Svi griješimo, ali ne valja ustrajati u grijehu. Učinimo nešto novo, za promjenu počnimo slušati Boga, a ne stalno sebe!

Homoseksualac homoseksualnost može nadići!

 Puno je homoseksualaca koji upravo to shvaćaju i nadilaze, te su pritome izvrsni katolici. 

Imamo primjer čovjeka koji se rodi s bijesom, ali učini zlo po bijesu, zlo nije opravdano. Dakle, osobe s takvim bijesom se uče kontrolirati, iako bi vjerujte i oni mogli tražiti svoja prava!! Osim fizičke povrede ne bi bilo više posljedica. Slučaj s homoseksualcima je ozbiljnije naravi. Sotona puca na sveto, pa je ipak najsvetije izloženo opasnosti, a to je brak.

BRAK  je brak!

Zaštitimo brak i budimo uvijek uz homoseksualce,  ma koliko nas odbacivali. Oni nas trebaju i oni imaju poseban križ. Shvatimo ih, ali i razlučimo što je dobro! Svi mi želimo nešto, ali to nešto nije nužno dobro. Prihvatimo ih, ali činimo ono ispravno i štitimo brak, bez obzira što nas ne shvaćaju. Živimo ispravan stav po Bogu, ne podržavajući ono što je protiv Njega, već braneći svetu sliku Boga na zemlji, a to je brak i obitelj!

Mir koji razara.. Što razara i posjedujemo li ga?

Isus je rekao "Mir Vama". (Iv 20, 19)

Na kakav se mir to odnosi? Imamo li ga mi? Ako ga imamo, kako to znamo? ? Zašto je taj mir bitan i što u njemu pronalazimo? Jesmo se ikada to pitali ili pristupamo tomu zdravo za gotovo?  

Nikad, ali baš nikad ne treba zanemariti činjenicu da je čovjek i duhovno biće, da ima dušu.  U ovoj temi, u kojoj ću biti vrlo kratak, želim samo naglasiti potpuni odmor čovjeka. Čovjek se odmara u miru. Želim ovime ukazati na cjelovitost mira i čovjekova odmora.  Često padamo, proživljavamo svašta i nama je odmor potreban. Potreban da nas osvježi, da nas podigne i da krenemo dalje. Ne razvijajući i ne njegujući dušu u miru koji nam Isus ostavlja, čovjek može zalutati, te i određene stvari krivo raditi. O obraćenju sam pisao, te ne bih o tome govorio, nego bih kako sam već spomenuo, ukazao potrebu za duhovni odmor iliti odmor velikog i bitnog dijela čovjeka.

Mi smo ljudi ranjivi, tlačeni na razne načine i grešni u današnjem vremenu. U gužvi smo stalno i čini nam se kao da ništa ne stižemo. Nemamo vremena za sebe, za druge, pa niti za Boga. Problemi se nižu iz dana u dan i usredotočeni smo na njih, te se na taj način znamo i udaljiti od mira o kojem govorim. Ne da ga nemamo, već ga ne prihvaćamo i ne uzimamo, iako Isus i danas progovara našim srcima s "Mir Vama". Uz svu gužvu dobro je zastati, uzeti malo vremena za mir kojeg Isus daje. Okrijepiti se u Njemu, te puno lakše nastaviti s teretom, svjedočeći o miru kojeg Isus daje. Dobro je povezati se s Njim, te prihvatiti i iskusiti Boga u vlastitom srcu. 

Dakle, kao  što znamo, fizički se čovjek treba odmoriti, nakon umornog posla. Ako se samo fizički odmara, možda nije toga svjestan, ali nije u potpunosti odmoren. U miru i tišini se odmara i to je dobro. No, onaj mir koji dušu odmara je mir koji nam daje Isus i taj mir upotpunjuje i usmjerava čovjeka na pravi put.

Ovim putem bih napomenuo, s obzirom da ima puno površnih kršćana, da svoju vjeru ožive. Nije vjera samo sveta misa i govor o tome kako smo  katolici. Vjera je nešto puno dublje usađeno u čovjeka. Vjera je dar. Svaki čovjek ima usađeno to malo zrno. Zrno će izrasti prihvatimo li upravo vjerom Isusa Krista i Njegov mir u nama. Taj mir je voda života koju nam Bog daje, te po Njemu onda i duhovno rastemo. Kada duhovno rastemo, to se itekako vidi u životu, na djelima, te smo sretniji i vedriji uz sve probleme. Lakše radimo određene stvari i živimo kao cjeloviti ljudi rastući s Bogom. 

Kada uhvatimo malo vremena, zastanimo malo i sjetimo se naše unutrašnjosti i zavirimo u nju. Sami znamo da se iza emocija krije nešto puno više, nešto iznutra, a to je duša.  Po duši smo vezani uz Boga. Posađeno nam je to malo zrno, a zalijevat će ga Onaj koji ga je posadio, naravno Bog. Mi brinemo za taj vrt duše i to malo zrno. Na nama je hoćemo li otvoriti vrata Bogu i pustiti da nam zalije mir u našu dušu ili ne. Ovim putem želim zamoliti sve, da pokušaju naći vremena za Boga i u vjeri da je zaista tu, Njega prepoznaju i osjete. To je iskustvo Kršćanina, to je ono što nam treba i što nam Bog stalno nudi. Osjetimo Ga u molitvi. Prihvatimo to onda i budimo praktični kršćani, te u svakom trenutku svjesni prisutnosti Boga oko nas i u nama, pogotovo danas kada je i dalje Crkva odnosno Isus Krist na meti. Primimo stoga Kristov mir!

Taj mir zaista razara nemir, a daje ga samo Bog. Amen!

Čemu kušnje i padovi, kakav je to život, je li to put prema Bogu?

Ah...zašto??

Danas zaista ima dosta kušnji, zla, nesreće u svijetu, te prečesto se pitamo čemu to sve zlo? Zašto nije sve dobro, ako dobro radimo? Zašto zlo ako smo dobri? Jesmo li na pravom putu uopće? Zašto se meni koji se trudim biti pošten događaju tako neke loše stvari gdje nerijetko u tonem i padam? S velikim pravom se imamo to pitati! Zašto baš nama? Jesmo li uopće zaslužili toliko zlo i toliko da nam ne ide? Odgovor sigurno postoji! Odgovor nije vidljiv i nije tako očit, ali postoji i razlog je puno dublje i rekao bih duhovnije naravi. Najjasniji odgovor nemamo, ali do nekih objašnjenja i činjenica ipak možemo doći. Prije nego se pitamo zašto, pitajmo se bolje tko smo? Tko smo i što radimo na ovoj zemlji i koji nam je cilj? U tome se vjerojatno i krije odgovor.  (preporučujem, tko nije, da pročita u bibliji priču o Jobu). Tko smo i čiji smo nam daje odgovor kakvi trebamo ostati i čiji trebamo ostati u svakoj situaciji života, bilo u lošoj ili dobro. Budi Njegov, jer ne brini, nije te napustio. Bolje zna ovo "zašto", nego ti. Zato se uvijek pripremimo na način da se pitamo tko smo i čiji, te kamo idemo, a onda ćemo djelomično znati odgovor na "zašto"!

Kušnje koje pružaju trenutno zadovoljstvo...

Prije nego krenem o onim kušnjama koje zaista znaju zapasti čovjeka i dovesti ga do potonuća, moram spomenuti i "pozitivne" kušnje koje se nikako ne smiju zanemariti. Svijet pruža razna zadovoljstva i čovjek ih prihvaća. Razlika je uživati i prihvatiti i vezati se dublje za određene stvari i zadovoljstva. Ovdje moramo biti oprezni. Čovjeku zaista svašta može biti ponuđeno što će mu stvarati prividnu vrijednost i ispunjene, te samim tim dobrom čovjek se postupno odvaja od Boga. Uživati u hrani, baviti se sportom, izlaziti s društvom može biti lijepo, ali ne smijemo u tome pronalaziti smisao života. Ne smijemo biti navezani na samo to, te ne  vidjeti Boga. U stvorenom uživati, a u Bogu živjeti i samo Boga obožavati. Sve stvoreno je lijepo, ali oči naše duše su usmjerene samo na Boga. Snagu i smisao crpe samo od Boga. Zanemarimo li potrebe naše duše i pokušamo li joj prodati nešto i nekakvo prolazno zadovoljstvo, zakidamo ju za ono za čime ona teži. To nam se ne smije dogoditi. To je zlo pod izlikom dobra. Zbog dobra zaboraviti najveće dobro, a to je Bog. Ponekad je dobro ostaviti se nečeg dobrog, da bi ostvarili veće dobro. Budimo zato na oprezu, često ćemo doći u priliku, ostvariti neki užitak i nešto dobro, ali razmislimo isplati li nam se, s obzirom da ćemo nakon tog kratkog zadovljstva možda biti dalje Bogu. Ovdje dijelim dakle kušnje, na ono dobro na što ne smijemo biti navezani, a u redu je uživati u tome, i na ono što pruža zadovoljstvo, ali isto tako vuče grijeh za sobom. Stoga, budimo na oprezu i s jednim i drugim. Volimo ono što nam je Bog pružio, volimo stvoreno, a Boga obožavajmo i i ne činimo ono što će nam taj trenutak pružiti neko zadovoljstvo, a istovremeno duboko razočarati Boga. Najjednostavniji primjer krađa čokolade. Lijep je to osjećaj, ali opet radnja koja prethodi udaljava nas od Boga, te padamo u grijeh. Pripazimo na tome. Nakon ovog dijela, vraćam se na kušnje i napasti negativnijeg karaktera uz koje također moramo biti uz Boga i na oprezu.

Zašto su nam napasti potrebne?

"Krepost je bezvrijedna bez napasti, jer nema sukoba bez neprijatelja, ni pobjede bez borbe"

 Sv. Leon Veliki

Pitam se, moram li išta pisati nakon ove rečenice ili je očito sve jasno?  Naša snaga i vjera Krista neće doći do izražaja ukoliko je zadržimo za sebe, moramo je širiti i dijeliti svima. Pokazati čiji smo. Šireći Radosnu Vijest ne nailazimo samo na ono dobro. Nailazimo na loše situacije bilo da se radilo o našim životima ili drugima, mi moramo pokazati da smo Kristovi. Tom snagom borimo se protiv zla i naša snaga, dobrota i vjera u Krista ne bi došla do izražaja da nas zlo ne pokušava  iskušati, napasti, te prisvojiti na svoju stranu. Najjači smo kršćani u teškim situacijama, tada najviše (ako je ima) dolazi do izražaja naša snaga i vjera u Krista. Isus je rekao da je najbliži nemoćnima, a to je istina. On je stvarno najbliži nama kada nam je teško, ali zato iskoristimo vjeru u Krista da je on zaista s nama i nedajmo se i nemojmo dopustit da nas određena situacija odvede od  Boga, baš suprotno izađimo iz nje jači kao pobjednici i pravi pripadnici Kristove Crkve. U  tim napastima vidimo zapravo kakva je naša vjera i zašto uopće vjerujemo, te i sami protivnik zlo je prisutan. Sva vjera koju pohranjujemo i milost koju dobivamo od Boga tada trebamo upotrijebiti. Uzalud ti vjera kad zagusti odmah prigovaraš Bogu, "zašto baš meni?". Ako si Kristov, Kristov si i u dobru i u zlu. Nisi Kristov samo da se hvališ time, već da to i pokažeš i dokažeš i u najtežim trenucima. U patnji će se vidjeti koliki si pravi vjernik. Neka te to ne straši, je On je stvarno s tobom, bez obzira koliko bilo teško. U tom trenutku zaista prolaziš kroz razne kušnje i borbe, ali nemoj pasti i zaboraviti na Njega, onog koji je zapravo s tobom. Samo vjeruj u Njega. Ako je On u patnji tebe shvatio ozbiljno, shvati i ti Njega u svojoj patnji ozbiljno. Niti je On patio uzalud, niti mi patimo uzalud! Bitno je u patnji ne ostaviti Isusa, kao što On nas nije ostavio u svojoj patnji, već je išao do kraja!

Zašto se loše događa često dobrima?? 

Vrlo zanimljivo pitanje, no počet ću s još jednim citatom.

"Sotona napastuje samo one duše koje se žele ostaviti grijeha i one koje su u stanju milosti. Ostali mu pripadaju - ne mora ih napastovati."  Sv. Ivan Vianney

I ovdje je zaista puno toga rečeno. Ponekad ne živimo baš dobro, odstupamo od onog dobrog i gubimo zapravo osjećaj za grijeh i čini nam se da nam Bog zapravo ni ne treba. Zlo već čini svoje, a mi smo slijepi. Ipak neki događaji i situacije nas znaju potaknuti na povratak. Vidimo da griješimo, ustrajući u povratku odjednom nailazimo na poteškoće i probleme. Ne, nije to slučajno. To su samo znakovi da se vraćamo na dobro i da to nekome smeta. Kao što sam već spomenuo, u kušnjama izražavamo tko smo, čiji i gdje idemo. Neka nas ne čudi što smo na dobrom putu, a bivamo napadnuti. Isus je rekao svojim učenicima da će ga napadi zbog Njega. Nije pogriješio, mnogi sveci su mučeni zbog Isusa Krista. Samo njihovo mučeništvo pokazuje da su bili na pravom putu. Ići u smrt za Krista je dokaz da nema ništa važnije od Boga i pravi pokazatelj vjere življenja po Kristu. Dakle, nemojmo se čuditi da ćemo biti napadnuti, te svaku patnju predajmo Isusu, znajmo da je s nama i odradimo je i podnesimo u Njegovo ime. Da nema takvih kušnji, zapitao bih se, jesmo li pravi vjernici? Jesmo li na pravom putu? Sve ima smisla, ne brinite, već živite svoju vjeru! :)

Povratak k Bogu?

Ovu temu sam htio napisati malo ranije, ali nisam, jer mi je nešto ipak nedostojalo. Vraćajući se kući iz Zagreba u svoje selo Eminovce (kraj Požege), sinula mi je ideja, odnosno što moram nadodati za ovu temu. Kao što rekoh, vraćajući. "Vraćajući" je ta ključna riječ. Pet godina mi traje studij u Zagrebu na KBF-u. U studentskom sam domu. Tijekom studentskog života čovjek zaista svašta proživi. Doživi razna učenja, razne prolaske ispita, razne padove, nova poznanstva, poslove, teškoće, borbe, ljubavi. Zaista se svašta proživi od dobrih do teških situacija, ali ipak, nitko ne zaboravlja tko je i odakle dolazi. Svi imaju kontakt sa svojima od kuće, te se uz sve proživljene situacije, svi ipak vraćaju svojim domovima. Svi dakle znamo, tko smo, čiji, kamo idemo, odnosno vraćamo se. Mi to jednostavno znamo. Odlazimo i vraćamo se, takav je život. Ništa drugačije nije s Bogom. Došli smo u ovaj svijet, u svijetu smo, ali od ovog svijeta nismo kaže Isus. Bit je u tome da smo došli od Boga, kako kaže Sv. pismo "znadoh te prije nego si se oblikovao u majčinoj utrobi". Mi to ne znamo, kao što ne znamo niti se sjećamo svog rođenja, ali se naši roditelji sjećaju. Tako nas je i Bog znao. Došli smo u svijet, nismo od svijeta, te ćemo se jednog dana vratiti Bogu! 

Kušnje i napasti imaju veze s tim. Kako kad odemo od kuće u drugi grad, nailazimo na razne kušnje, padove, postignuća, razočaranja, trudimo se i borimo i vraćamo se kući, s nadam se popunjenim indeksom. Indeks donosimo roditeljima kao pokazatelj što smo to radili u tom drugom gradu. Kada smo u drugom gradu u kontaktu smo sa svojima. U životu tako budimo u kontaktu s Bogom, te kušnje i napade izdržimo i prolazimo s Njim. Kada se budemo vraćali ponesimo mu indeks života popunjen zaista dobrotom, moralom i istinom. 

Nije nas bezveze poslao u ovaj svijet. Stoga,  opravdajmo sliku Boga svojim životom, izdrživši svake napade i kušnje, te ostanimo čvrsti u moralnim vrijednostima prizivajući Njega u svoj život. Kušnje su svaki dan, prolazimo ih onda zajedno s Njim.  

Za kraj nešto o kartama....

Ove karte u svijetu mi kupujemo i odlučujemo kada ćemo kući. O onoj drugoj ipak Bog odlučuje. Učinimo onda tu promjenu na sebi što prije, jer tko zna, možda već sutra putujemo..... a povratne karte nema....