Duša i Nogomet.. Zanimljivo.. :)

Već se po naslovu vjerojatno  pitate što sam ja to napisao? Nogomet  i duša imaju svoje radnje i okolnosti, no zanimljivo je to što funkcioniraju, odnosno teže sličnom.  U svakom slučaju imam potrebu taj doživljaj i način razmišljanja podijeliti s Vama.  Mogao sam odabrati bilo koji timski sport, ali nogomet treniram prilično dugo, te na temelju toga sam i došao do ove ideje, odnosno ideja. Ovo se čini možda apsurdno, no krenimo..

Aktivnosti u nogometu ... Aktivnosti duše

Svi znamo kako nogomet funkcionira, koji je cilj igre, kako je potrebna suradnja igrača. Duša isto mora nekako funkcionirati, mora imati cilj, te sama neće daleko uspjeti.  

Suradnja..

Krenimo od pojedinca - igrača. Igrač može imati talent, može naporno trenirati, ali uzalud mu ako to ne pokaže. Uzalud ako to drži za sebe, ako to ne dijeli s drugima ili usmjeri prema nečemu od čega ima koristi. Nogometaš mora sudjelovati u igri surađujući s ostalima, te zajednički svojim snagama i talentima pobijediti. Duša je u tom trenutku isto timska, ona može biti dobra, može ne činiti niša loše, biti zdrava u potpunosti, no mora vidjeti i ostale suigrače. Svi smo mi suigrači jedni drugima, i svi zajedno trebamo težiti jednom cilju, jednoj pobijedi, a to je pobjeda dobra, pobjeda ljubavi, pobjeda Boga! Osim toga, moramo imati razvijen osjećaj za drugoga, inače možeš biti dobar, ali ti to ništa ne vrijedi. Dakle, suradnja je bitna. Kao što nogometaš svom sugiraču doda dobru loptu, dodajmo i mi svom bližnjem, prijatelju lijepu riječ ili dobar savjet. U nogometu se kaže da je akcija dobro odigrana. Odigrajmo i mi dobru akciju u duhovnom svijetu, čineći i svoju i drugu dušu zdravijom i bližom svom cilju, odnosno Bogu. Jedna akcija se može sastojati od par dodavanja, dobrih dodavanja, gdje onda protivnički igrači ne mogu ništa. Kako sam rekao mi smo svi suigrači, a tko nam je onda protivnik? Zasigurni protivnik je Zlo, tj. nečastivi kako ga Terezija Avilska naziva. Dakle, akcija dobrih dodavanja lopti i bliže smo golu, a protivnički igrači ne mogu ništa. Isto je tako u duhovnom svijetu, može biti napetosti i kušnji da pogriješimo, ali ako u Ime Isusovo širimo i dodajemo jedni drugima dobro i to dobro dodajemo dobro, naš protivnik zlo ne može nam ništa. Širimo dobro i na taj način pobjeđujmo! Činjenica je da tu i tamo izgubimo koju utakmicu u životu. No, često možete čuti izraz nakon izgubljene utakmice : "Prvenstvo još nije gotovo". To je istina. Porazom smo dalje od osvajanja prvenstva, kao i zlom od Boga, ali još nije gotovo. Bog nam nudi još prilika i još utakmica, a na nama je da se istreniramo i pojedinačno i timski, te osvojimo prvenstvo i dođemo do Boga! :)

Trening

Spomenuo sam timski trening i trening pojedinca. Igrač mora sam odraditi određene vježbe, bilo sklekovi, trbušnjaci, otrčani krugovi, no sve steknuto mora se istrenirati s drugima. Uzalud sve, ako nema osjećaj za igrača, tj. znati kada, kako dodati, gdje se nalazi na terenu njegov suigrač, jednostavno treba naviknuti na njega na terenu. Moraju se upoznati na terenu, odnosno moraju se istrenirati i međusobno. Odraditi određene akcije da bi bili spremni timski igrati i konačno pobijediti. Duša, tj. čovjek mora u sebi pronaći pravi smisao, pravi put i sam sebe motivirati. To je ono što samostalno obavlja i ono s čim nema ništa ako ostane na tome. Dalje mora krenuti i  misliti na druge. Nogomet pojedinca ne postoji, nogomet nastaje kad se šire dodavanja i akcije uvježbane na treningu. Ne postoji ni ljubav pojedinca, tj. od pojedinca ne može nastati. Nastaje tek kad se uključe drugi ljudi. Na taj način širimo ljubav i dobrotu prema osvajanju prvenstva. Istrenirajmo se, te talent ne držimo, štoviše razvijajmo ga timski, te prenesimo u utakmicu života.

Tko je moj suigrač i trener?

Svaki čovjek je naš suigrač. Ne smijemo suditi i reći on je loša osoba, glup i da nam ne treba.  Grijeh u svijetu postoji i osoba može biti trenutno nesposobna za utakmicu. U nogometu isto igrač može biti ozlijeđen, ali ga klub ne odbacuje. Ne odbacujmo ni mi jedni druge, svi smo u istoj ekipi. Onaj koji je duhovno ozlijeđen, dajmo mu priliku da ozdravi, kao što Bog nama daje. Uzmimo Boga odnosno Isusa kao učitelja, tj. trenera. :) Isus je trener koji ne može nikad dobiti otkaz i nikada neće potjerati igrača bez obzira koliko loše igrao. Isus nam je dao savjete, dao nam je put, istinu i život, dao nam je sebe! Imamo najboljeg trenera, ali ipak mi igramo i znamo pogriješiti. Kada i pogriješimo On nas diže i motivira za iduću utakmicu. On je s nama u svakoj životnoj borbi i utakmici, ne zaboravimo na našeg spasitelja i učitelja!

Odigrajmo to kako treba, da se vidi tko nas je trenirao i trenira...

Htio sam naglasiti samo da smo svi u istoj ekipi i da ne smijemo biti jedni protiv drugih. Iz iskustva znam, kada se igrači međusobno svađaju, nikad utakmica ne završi dobro. Imajmo na umu da smo svi jedno, po Bogu našemu. Uđimo u iduće utakmice, spremni, svjesni Isusa Krista i dobrote koje moramo dijeliti,  zabijmo onda golove ljubavi i dobrote, te porazimo zlo, AMEN!!

Asistencija Davida Beckhama...

Među toliko protivničkih igrača, dao je ipak odličnu loptu svom suigraču i gol je postignut. 
Usudimo se i mi među toliko zla, plasirati i činiti dobro!

Naše slabosti i Njegova bezuvjetna ljubav by: Kristina Filipović

Iako stvoren na sliku Božju, čovjek ipak ima svoje nedostatke i slabosti. Nismo savršeni poput svoga Stvoritelja, ali iz dana u dan nastojimo živjeti po Njegovim zapovijedima i usmjeriti svoja razmišljanja prema Njemu. Više puta znamo osuditi svoga bližnjega zbog počinjenog grijeha, umjesto da malo bolje obratimo pozornost na vlastite postupke. Sebe jednostavno ne vidimo. Ne vidimo da smo možda i sami pogriješili. Jednostavno je teško priznati svoja nedjela – svoje slabosti – jer se bojimo osude od strane društva ili obitelji. Strahujemo od optužbi umjesto da zatražimo savjet i utjehu.

Zar smo zaboravili da je Isus bio osuđen, ismijan i izranjen, ne zbog svojih, nego zbog naših nedjela? Tih nedjela mogli smo se možda osloboditi uz Njegovu pomoć, a mi smo ih bez imalo razmišljanja počinili i bili svjesni da griješimo.No, Krist je umro zbog naših gijeha i prije nego smo sagriješili. Svojim životom zajamčio nam je slobodu i osigurao mjesto u vječnosti.Bez imalo ustručavanja primio je na svoje izranjeno tijelo onaj teški križ po kojem smo lišeni vječne smrti. Jasno nam je dao do znanja da nas ljubi više nego samoga sebe. Zar nam ni to nije dovoljo kako bismo shvatili Njegovu bezuvjetnu ljubav? Svojom mukom, smrću i uskrsnućem poručio nam je da ne bojimo borbe protiv zla i grijeha, jer je On s nama. Zašto se i dalje ustručavamo krenuti u taj pobjedosnosni boj? Naš Gospodin strpljivo čeka da mu se obratimo, a mi uporno tražimo pomoć na krivim mjestima i od krivih ljudi.  Kada kažemo da nešto možemo sami, zapravo Ga tada najviše trebamo. Uporno zamagljujemo Njegovo dobrostivo lice koje vapi za našim obraćenjem. Kada bismo u kušnji samo pomislili na to da je Bog uz nas, vjerojatno bi već tada osvojili bitku protiv zla. Bog svoju pomoć nudi svima, samo ju trebamo prihvatiti i dopustiti Mu da nam pomogne u borbi protiv grijeha. Upravo je grijeh taj koji nas sputava u tome. Nemojmo se bojati! Mnogi su pravednici i sveci na nebu imali iste mane kao i mi. No, oni su molili i prihvatili Božju pomoć koja ih je oslobađala okova grijeha. Molitvom i obraćenjem možemo pobijediti sve ono što prijeći naše posvećenje i odvaja nas od Boga. On samo traži da se bacimo u naručje Njegove providnosti.  Želi da Mu vjerujemo i da se prema Njemu odnosimo kao prema prijatelju koji je uvijek tu, kada zatrebamo Njegovu pomoć. Ne smijemo smetnuti s uma da dobri Pastir budno pazi na svoje stado. On sve vidi, sve čuje i ni trenutka nas neće ostaviti u nevolji. On vidi dubine našega srca. Ljude se može prevariti, ali Boga ne i zato moramo biti posve iskreni.  

Isto tako neizostavna karika u lancu koji vodi do sreće je Isusova i naša Majka -  Marija koja je zbog ljubavi prema nama velikodušno prihvatila ulogu Majke našeg Stvoritelja i Spasitelja. Upravo nam je Marija dala pravi primjer vjere i potpunog predanja Očevoj volji. Po uzoru na njenu poslušnost, pokušajmo se što više osloniti i predati Bogu. Dopustimo Mariji da nam pokaže put ka svome Sinu. Uputimo joj svoje molitve, jer je ona ta koja naše brige, probleme, i potrebe posreduje do svoga Sina. Kao što je uočila na svadbi u Kani, da nema vina, a vino je simbol ljubavi, tako i danas ona uočava da nema ljubavi, te to kao i u Kani, prenosi svome Sinu – Isusu Kristu. Ona govori slugama: « Što god kaže učinite!». On progovora u našim srcima, a ovo su savjeti naše Majke. Osluškujmo i pronađimo Njegovu riječ duboko u našim srcima. Promišljajmo nad njom, te je pretočimo u djela!

Kristina Filipović, studentica KBF-a

Zahvaljujem se Kristini na trudu, uloženom vremenu, te priloženom tekstu. Hvala! Nikica. 

Mržnja i zavist, što od tebe čine? Na kakvom si putu?

Znam li što je to i kakve tragove ostavlja? 

Uzrok uvijek podrazumijeva i posljedicu. Mi se ljudi ne bojimo neke reakcije, već posljedice te reakcije. Često govorimo o uzroku, mislimo na uzrok i zadržavamo se na uzroku. Upravo zbog ne pristupanja dubljem razmišljanju o tome, ne shvaćamo ozbiljnost situacije, osim kada sami na vlastitoj koži osjetimo realnost, odnosno posljedicu. Ovdje bih govorio o mržnji i zavisti kojima je zajedničko duhovno ropstvo, te i o njihovim posljedicama, bilo za osobu od koje dolazi, te za osobu kojoj je upućena. Prije nego krenem dalje, razmislimo, ispitajmo sami sebe.. jesmo li zavidni, mrzimo li, živcira li nas netko, jesmo li sretni s onim što imamo i koliko nam je stalo do bližnjega?? To su samo neka pitanja koja moramo postaviti sami sebi, da vidimo jesmo li slijepi i u kakvom smo stanju. Mržnja i zavist  su vrlo bliska prijatelja, te odličan recept za postavljanje duše izvan funkcije, odnosno u rad onoga za što nije namijenjena.

Tko mrzi ne voli..

Jedan od uvjeta da voliš je ne mrziti. Čovjeka se može varati i lagati, ali sebe odnosno svoju dubinu duše nikada. Čovjek se može predstavljati u bilo kojem svjetlu, ali ako u dubini mrzi, bit će zakinut za velike stvari - stvari ljubavi. Mrziš li jednoga, ne možeš ljubiti drugoga. Imamo primjer na ispovijedi. Priznajemo svoje grijehe i svađe s drugima i bit će nam oprošteno, ako i mi oprostimo, odnosno neće ako ne oprostimo. Opraštanje samo znači da nema mržnje. Što nam to govori? Bogu možemo pristupiti samo ako nam nitko na zemlji ne smeta, tj. ako nemamo toliko žestoko nešto protiv nekoga. U ljubavi mržnje nema, te uvijek budimo spremni oprostiti, oprostiti da bi mogli živjeti. Šteta je ostati zakinut zbog svojih nekih ideja, durenja i ljutnje. 

Tko zavidi, nije sretan ni s onim što ima..

Jedno je ljubomora, a drugo je zavist. Ljubomora je htjeti imati nešto što ima drugi, dok je zavist kada želiš da taj neki to nema. Zavist je jako loša stvar. Usudio bih se reći da onaj tko zavidi, ne zaslužuje ni ono što ima. Zavist ima veze s nezasitnošću i navezanošću. Osim što je osoba navezana, bilo na svoje ili tuđe, nezasitna je i traži još, a onda kao vrhunac i zavidna, odnosno ne želi da netko drugi to ima. To je užasno stanje.  Čovjek je tada nesretan. Bitno je biti sretan zbog male stvari, a onda ćeš cijeniti veliko, a uz to nećeš biti zavidan.  Ovdje dolazi do izražaja prava slododa i istinska sreća. 

Uzroci i posljedice?

Namjerno nisam htio pisati dublje o ovim prethodnim temama, da bih ono dubinsko i vrijedno iz ovoga napisao zajednički  pod ovaj podnaslov. Dakle, mogli smo zaključiti iz ove dvije prethodne teme, kako nije dobro biti zavidan i mrziti. Kao što sam rekao, ne možemo voljeti i nismo sretni. Zbog krivih naših stavova, grijeha često zalutamo i dovedemo se do takve situacije u kojoj se u jednom trenutku više ne prepoznajemo. Kao što sam rekao već, nema više onda ni ljubavi, ni sreće, a onda što uzrokuje to dvoje. Pravu posljedicu u kojoj duša plače, a to je nedostatak slobode, odnosno ropstvo duše! O ljubavi i sreći sam već pisao, i ako ste čitali, spomenuo sam da niti ljubav niti sreća ne poznaju mržnju, osvetu i zavist. Upravo je tu problem, čovjek je zarobljen ako mrzi ili zavidi nekome. Zarobljen je i opterećen jer je ovisan o drugome, odnosno ta njegova prividna sreća ovisi o nekom čovjeku. Ako se želi nekome osvetiti i mrzi ga, nemoguće je da nekoga toliko voli da se u potpunosti preda. Ljubav je slobodna, a on tad nije slobodan. Ovdje se sad sve vrti oko funkcije duše i slobode. Objasnimo jedno po jedno..

Funkcija duše i sloboda

Da bi volio moraš biti slobodan i slobodno se predati za ljubav, kao što je Isus bio slobodan i slobodno se predao iz ljubavi, dakle tko zavidi, mrzi i ne želi ništa učiniti za drugoga nije slobodan! Duša mu je zarobljena i pati, plače i civili.  Zašto duša plače tada? Njezina svrha nije da mrzi i da zavidi, što uzrokuje mrtvilo i pustoš u čovjeku. Funkcija duše je da ljubi, voli, kao što Bog nas voli, te smo tu funkciju i dobili od Njega. Uporabimo li dušu u drugu svrhu, to neće izaći na dobro. Probajmo žlicom rezati meso. Naravno da neće ići. Nije za to namijenjena. Razlika između žlice i duše je što je duša živa! Duša je živa, a mi ljudi je ubijamo jer ne znamo voljeti jedni druge, jer ne znamo prstom maknuti za drugoga. Ne ubijamo tako druge, već sebe!! To što si nekog  odbio kada je tražio pomoć, a mogao si mu pomoći, nije tragedija njegova, već tvoja. Tvoja duša će patiti. U dubini tada zapravo radimo  protiv sebe. 

Krug ljepote

Čovjek zavidi, zarobljen je,  mrzi, nije sretan, sve to ide jedno iza drugog, to je onaj bolesni krug, odnosno svoju dušu truje i čini ju bolesnom. Ima i onaj puno ljepši krug, kada čovjek u slobodi ljubi, želi drugome dobro, time održava svoju slobodu i dubinsku sreću! Pronašao je Boga u tome, onog od koga smo naslijedili ljubiti i onaj koji nas je stvorio. Ako smo od Njega to naslijedili, to onda mora biti ispravno i dobro! Sve što se protivi tomu čini čovjeka, odnosno nas koji smo posljedica Boga nesretnim. U dubini duša propada, zato molim malo poniznosti, izvucimo se iz blata propasti, podignimo ruke Bogu, i vratimo se iz kruga iz kojeg smo ispali!!!

Prepoznaj pravi put i kreni..

Evanđelje po Ivanu - Iv 15,18

"Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta,

svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta,

zbog toga vas svijet mrzi."

Ne bojmo se onih koji mrze, i Isusa su mrzili. Pobrinimo se da mi ne mrzimo i time slijedimo Isusa Krista. Tko mrzi nije na pravom putu i ne slijedi Isusa Krista.. Puni poniznosti uđimo onda u taj krug ljepote i ostavimo sve negativne navike, stvari, prigovore, reakcije iza sebe. Ostavimo to!  S tim ne možemo dalje. Za promjenu, razveselimo dušu, i odbacimo sve što nas je kočilo,  te pristupimo Bogu, jer tu za razliku od one prolazne i prividne, se krije prava sreća i sloboda. Budi slobodan! :)

Ostavi sumnje, ostavi grijeh,zagrli ljubav  zagrli svijet.Kreni sada za mnom,
 Njega slijedi svaki dan 

Budi istinski sretan  budi slobodan

Budi sloboodaaaan!!

Siromaštvo i Bogatstvo, kome je lakše? Tko posjeduje više?

Danas netko ima previše, netko premalo. Svi smo svjesni toga i svi to znamo. Našim ljudskim očima i osjetilima nam se čini da je onaj koji posjeduje materijalno sretniji. Bilo bi dobro zaviriti unutar toga i vidjeti što se krije, te kakve situacije u raznim tipovima obitelji, odnosno ljudi mogu nastati. Tko je bogat, a tko siromašan? Zanimljivo je to pitanje, a odgovor nije tako očit. Ovim putem bih htio približiti neke vrijednosti koje su značajne za mir, te i neke druge koje sami taj mir urušavaju. 

Siromašno bogatstvo i bogato siromaštvo

Puno je bogatih materijalno, a isto tako i siromašnih. To se predstavlja kao glavni problem u svijetu. Ako već moram spomenuti problem, iskreno se pitam čiji je to problem? Je li problem siromaha što nema materijalnog dobra? Ili bogataša što ne može bez svoga i što samo materijalno ima za ponuditi? Tko je zarobljen, a tko je slobodan? Tko je zapravo onda bogat, a tko siromašan?  Dobro razmislimo.. kakav je to život, ako ga ne živiš?  Ako se hraniš nečim prolaznim? Kakva je naša hrana, što je nama cilj? Onaj pravi dubinski cilj. Možemo li zamisliti nešto da nemamo? Možemo li tada zamisliti život bez toga? Što je ono bez čega u dubini ne možemo? Jesmo li slobodni ako ne možemo bez prolaznih stvari?

Moramo se malo razbuditi, protresti i uozbiljiti! Najviše vrijedi ono što nije prolazno, ono što imaš kad ti uzmu sve. Ono što stekneš duboko u sebi, te se po tome kroji tvoja sreća i tvoje bogatstvo. To pred Boga nosiš i to se može nazvati onim pravim bogatstvom. "Blago siromasima".  To je zaista ono bogato siromaštvo. Nažalost, čovjek može posjedovati puno toga materijalnog, ali može biti toliko siromašan, da sve što može ponuditi nekome je samo ono materijalno što posjeduje. To je prava tragedija i to nazivam siromašnim bogatstvom. Bogat, ali u dubini siromašan. Proći će sve, a tada će shvatiti da ništa nema. Razlika između bogataša i siromaha u materijalnom smislu je u nuđenju. Bogataš može ponudit materijalno i to mu može biti sve. Siromah nema materijalno, a kada ide nudit sve, onda može ponudit zaista ono što vrijedi. To je ljubav, lijepa riječ, osjećaj za drugoga. Bogataš od svog materijalnom možda ništa ne vidi. Ne kažem da nije u redu posjedovati materijalno, već naglasak stavljam na pravom bogatstvu. Ono koje će, ma gdje god pođeš, ma što god da ti se dogodi, uvijek nositi sa sobom. To je zaista bogatstvo. I kad čujete da je netko bogat, zapitajte se, je li stvarno je? Mi smo na ovom svijetu vrlo kratko, ali pojam bogatstvo ipak je tumačen drugačije od strane modernog i većine svijeta. Bogat ne mora uvijek biti bogat, a ni siromah siromah. Posvjestimo si tu razliku. 

Približimo si vrijednosti. Shvatimo od čega živimo duhovno i kamo nas to usmjerava. Fizički ćemo ionako svi propasti, a po Kristu dobiti novo tijelo i uskrsnuti. Što činimo za taj život? Od naše duše koja će uskrsnuti što radimo? Hranimo li ju ili upropaštavamo? Jesmo li bogati u tom smislu? Nosimo li sa sobom prave vrijednosti ili gledamo da imamo što više kao da ćemo vječno živjeti na zemlji. Promislimo tko je stvarno bogat i jesmo li mi bogati?  Nemojmo se žaliti, ako netko ima više, ako svećenici voze nova auta. To je zaista problem njihov i problem tih ljudi. Možemo im na tome čestitati. Samo ne dopustimo da se naše bogatstvo uruši zbog prevelike požude za materijalnim. Zbog prevelike požude i navezanosti na materijalno, osiromašit ćemo dušu koja mora biti navezana na Boga. Obogatimo svoj duhovni život, živeći na zemlji s prolaznim stvarima, s prolaznim tijelom, radeći na duši koja će biti vječna po Isusu Kristu! Budimo bogati nudeći i razvijajući ono što vrijedi. Ne samo za sada, već za cijelu vječnost. To je ono zbog čega se živi. Može biti teško, ali isplati se. Osim tijela koje je više manje stalno budno, probudimo i našu dušu i pogledajmo na svijet njezinim očima!  Na taj način uđimo u život kojem punina smisla nije na zemlji! Amen!

Obraćenje? Zašto se to odnosi na sve?

Što je to obraćenje??

Na početku bih malo o samoj riječi obraćenje. Često čujemo kako se netko tamo obratio, pa često i svećenik poziva na obraćenje. U bibliji na puno mjesta se spominje govor o obraćenju, no što je to obraćenje zapravo? Jesu navike čovjeka iste? Što se događa?  Kako znamo da se neki čovjek obratio? Onda se možemo pitati na koji način se čovjek može preobratiti? Može li se negativno obratiti? Možemo reći da je čovjek promijenio posao, promijenio stavove glede nečega, no kada govorimo o nekoj dubljoj promjeni, e to je onda obraćenje. Sama riječ obrat, znači da se nešto okreće, odnosno obrće. Tako je to zapravo i u duhovnom svijetu. Zaista se događa obrat iliti promjena smjera. Tvoja duša gleda odnosno usmjerena je negdje drugdje...

Koje je jedino i vrijedno obraćenje ?

Ono obraćenje koje je zaista vrijedi je obraćenje naravno prema Bogu. Kao što sam rekao obraćenje je promjena smjera i ustrajnost u tome. Kako je bivši papa Josip Ratzinger rekao: "Obraćenje je plivanje uzvodno", teško je danas biti kršćanin, i stalno se moramo obraćivati, odnosno stalno ustrajati u usmjerenosti prema Bogu. No, prijeđimo na stvar. Sada govorim dakle, o pozitivnom i kršćanskom obratu. Što se događa i zašto se čovjek može i nekad iznenada obrati? 

Prije nego počnem išta govoriti, ispričao bih kratku priču. Dok je trajao glazbeni festival slavonije, sjedim ja na terasi u kafiću Saloonu u Požegi.  Kako je bio festival, bilo je puno obitelji i naravno onda i puno djece. Ugledao sam jednog dječaka kako se igra dva do tri metra od svoje majke, dok su oko njega drugi ljudi. Imao je igračku koju mu je majka kupila na obližnjim štandovima. Dugo se dečko igrao, sve dok mu nije jedan dio otpao s igračke. Dvadesetak sekundi nakon što mu je dio otpao je gledao i čudio se kvaru. Nakon čuđenja, pokraj svih tih ljudi, on odlazi majci da mu popravi igračku. Ona mu popravlja i on se vraća i nastavlja se igrati. U takvoj nekoj običnoj situaciji možemo puno toga vidjeti.  Majka je promatrala svoje dijete, bez da je dijete imalo ikakvu svijest o tome. Tako Bog radi nama.

Dijete dok se tako igralo, okruženo ljudima, nije mislilo na svoju majku. U tom žaru igre, i s tima malim mozgićem, jednostavno se prepustilo i uživalo okruženo drugim ljudima. Kada je došlo do kvara, dijete gleda, i odmah iza toga trči prema majci. Ne nekom prolazniku, već majci! Često smo i mi razigrani u životu, okruženi raznim ljudima i životnim situacijama, i imamo taj mali mozgić, odnosno ljudi smo i često nam Bog nije u svijesti. I mi se u svijetu tako igramo, sve dok se ne dogodi kvar. Kada nastane kvar, onda se uglavnom puno više od dvadeset sekundi čudimo. Tragamo istražujemo i pitamo se kako i zašto? Čak bismo i trebali učiti od djeteta kako se vratiti onom kome pripadamo!! Vraćajući se onom kome pripadamo, vraćamo se Bogu! Neka nam djeca budu primjer! Nemojmo tražiti neke čudne metode i načine, ugledajmo se na dijete, kako je samo hitro otrčalo majci s pokvarenom igračkom. Često se pitamo gdje je Bog? Zanimljivo kako spomenemo Boga kad je loše? Da, bar onda nastavimo u tom smjeru onda i da dođemo i donesemo pokvarenu igračku pred Njega. Često nažalost lutamo i gubimo se. Možda nismo često toliko svjesni Boga, ali On kao Majka motri na nas, i nemojmo otići od Njega i tražiti sreću na krivim mjestima. Bit će žalostan, kao što bi i majka bila žalosna. Kvar je potreban da se vidi kome pripadamo, a kome ako ne Bogu jedinom!!

Uzrok i posljedica su povezane u ovom slučaju i to je najispravniji način života i obraćenja. Dolazimo od Boga i Bog nas je stvorio. Kome se obratiti ako ne onda Bogu?  Kome će se dijete obratiti, ako ne majci? Povezani smo s Njim, jer dolazimo od Njega. Kako po krvi majka i dijete, tako i mi s Bogom po duhu! Bog skrbi za nas, kao majka za dijete. Posvjestimo si takve činjenice i idimo ususret Bogu!

Negativni obrati

Samo bih napomenuo, da se obratiti možemo u krivom smjeru, što nikako nije dobro. Osim ispravnog puta i obraćenja, kao što sam rekao čovjek zaluta. Svijet nudi zaista razne stvari i prividne prolazne ljepote. Čovjek koji je ispunjen samo time, i koji teži samo tome, shvatit će jednog dana da to nije to. Može se dogoditi da iz jednog stanja, čovjek ode u još gore stanje. Kako je obraćenje usmjerenost. Usmjerenost ne mora biti prema Bogu. Usmjerenost može biti i prema drugim stvarima. Govorim o puno dubljoj usmjerenosti, odnosno odvojenosti od Boga.

Zadaća nas kršćana nije samo da radimo na sebi, iako to ide jedno s drugim. Ako mi postajemo bolji za pretpostaviti je da nećemo zanemariti druge. Hoću reći moramo i to je samo poslanje i zadaće Crkve da živimo Trojstvo, i po tom Trojstvu osim navještanjem Riječi Božje, skrbimo za druge. Zlo je ako ne činiš dobro. Mislimo na one kojima je potrebno obraćenje više nego nama. Pomažimo im, pa makar bili i vrijeđani zbog toga. To je naša odgovornost. Nemojmo ostati mlaki i govoriti da nas nije briga. Nemojmo nikada šutjeti. Težimo svom obraćenju za obraćenje drugih i obrnuto. Bit će ljudi i situacija koje će nas upućivati na obraćenje, te i naša sama aktivnost će nas dovesti do toga. Trgnimo se i učinimo nešto za sebe i za druge. Razvijmo osjećaj za drugoga. Ne dopustimo da potonemo niti mi, a niti naši bližnji.

Božja strpljivost

Udaljujemo se od Boga, okrećemo mu leđa i činimo razne stvari protiv Njega. Razmislimo, kada bi radili nekom čovjeku, prijatelju tako. Mislim da bi nas se odrekao istog trenutka. Previše smo nezahvalni, i idemo u sve veću krajnost. Ovdje želim naglasiti Božju strpljivost. Neće te On uništiti nakon jednog grijeha. On će čekati da shvatiš. Njegovo strpljenje s nama je veliko. Neće te odmah osuditi kao što ljudi rade. On priželjkuje tvoj priznanje i pokajanje i nudi ti priliku. Ponekad se dogodi onda i taj "kvar" da bi se uspio vratiti. Njegovo strpljenje je veliko. Obraćenje zna biti dug proces. Korak po korak. Malo po malo se čovjek može zbližavati Bogu. Bog je s njim i dalje je strpljiv, pogotovo  s onim koji čini taj iskorak i približava se Njemu. Bog čeka, raduje se tvom obraćenju i hodi s tobom. Obraćenje se ne može dogoditi odjednom, ali zasigurno će se dogoditi odnosno događati  krenemo li u pravom smjeru, smjeru Boga! 

LUKA 15, (29-32)

‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. 30A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ 31Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. 32No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’

Svaki trenutak pretvori u obraćenje

Nitko ne može reći "što će meni obraćenje", ja sam vjernik. Obraćivati se treba svaki čovjek. I ateist koji vjerojatno u dubini traga za istinom, te će je jednom i naći, a i vjernici kršćani. Uvijek možemo biti bolji i uvijek možemo biti bliži Bogu. Naša duša teži za približavanjem Bogu. To je put obraćenja. Velika je radost kada se totalno izgubljena osoba preobrati i okrene Bogu, to ostavlja veliki odjek u duhovnom svijetu. Za jednu izgubljenu ovčicu, odnosno zalutalog sina, velika je gozba. U istom trenutku možemo biti oni preko kojih će Bog pozivati sina za povratak, a također i oni koji će zauzimati mjesto zalutalog sina. Trudimo se živjeti i usmjeravati na život. Idimo kući. Idimo tamo gdje pripadamo i tamo gdje smo došli. To je Bog. Povežimo se njim, jer u Njemu je ispunjenje. Svoju dušu usmjerimo onome o kome ona sama ovisi. Svaki trenutak pretvorimo u obraćenje. Neka nam molitva, razgovor, posao, sve što radimo, neka nam bude obraćenje. Obraćenje odnosno usmjerenost prema Bogu. Da sve što radimo, radimo po Bogu. Svaku dan da znamo kamo idemo i čemu težimo. U tome jačamo, kada u sve što radimo umiješamo Boga. U tome naša duša jača. Često ćemo pasti, ali Bog ne diže ruke od nas. Daje nam priliku za podizanje. Dignimo se onda i krenimo!! Kao dijete majci, hrlimo ususret Bogu. Amen!

Krenimo zajedno u novi dan 

S Isusom, s Marijom!! :)