četvrtak, 12. studenoga 2015.

Mislimo li na odgovornost dok tražimo određena "prava"?

Promatrajući  sebe i svijet oko sebe, ovim putem sam poželio potaknuti na razmišljanje i sebe i druge. Ljudi smo koji misle, djeluju, tragaju i daju. Težimo nečemu, branimo svoje stavove, ciljeve. Sve nas to tjera da djelujemo i da pokušavao ostvariti idealne uvjete kako bismo isto proveli. Pitamo li se ikada zašto to činimo? S čim je to povezano to što činimo? Volimo jednu osobu i sve joj želimo dati, primjerice majka djetetu. Može li majka voljeti svoje dijete i dati mu sve, a da u isto vrijeme mrzi? Može li to dijete mrziti? Može li osoba prihvaćati ono što zaslužuje, a da uskraćuje nekome nešto što zaslužuje? U nekom idealnom svijetu, odgovor bi bio ne. Ipak, danas je itekako moguće uskratiti nekome nešto, što ti sam dobiješ pa čak i ako nemaš pravo na to. Gdje nastaje taj jaz? Muž i žena čine brak. Oni su kao jedno. Danas je rastava sasvim normalna. Često elementi koji idu zajedno, danas se gledaju kao normalno kada se odvoje. Tako je i s pravom i odgovornosti. Ta dva elementa danas često bivaju odvojena.


Činim jer volim, volim jer činim

Ljudi smo s različitim životnim ciljevima i djelovanjima. Ipak puno toga zajedničkog imamo. Imamo život, potrebu za hranom, možemo voljeti ili mrziti. Sretni smo ili nismo. Imamo novaca ili nemamo. Život se vrti oko nekoliko elemenata koji su ovisno o čovjeku bitniji ili manje bitniji. U redu je da je čovjeku nešto potrebno i da se bori za isto. Nema nikakve dileme oko toga. Ipak, i ta potreba i to pravo nosi odgovornost, koje se suvremeno društvo želi riješiti. Ako ja želim hranu, moram biti svjestan da je i drugi želi. Ako ja želim biti sretan, moram biti svjestan da i drugi želi biti sretan. Moja potreba za određenim stvarima, označava i odgovornost da suosjećam i ukoliko sam u mogućnosti da nešto i učinim tko ima iste potrebe. Ako želim sebi dobro, moram htjeti i drugome jer, možda i ne znao, ali ako ne želim drugome dobro, zasigurno narušavamo i svoje dobro. Svijet je prepun apsurda. Primjerice, gledam vijesti i vidim kako majka kojoj je sin ubijen traži smrtnu kaznu za ubojicu. Zanimljivo kako jedna osoba, majka (ne sumnjam u bol zbog gubitka sina) želi isto ono što se dogodilo njezinom sinu. Tako imamo i abortus. Ja koji imam život, drugome želim oduzeti život. Pravo i odgovornost se sve manje poznaju, a nekad bili nerazdvojni poput sijamskih blizanaca. Suvremeni svijet je uspio operirati sijamske blizance i isprati im mozak da se više ne poznaju. 



Zašto je tuđe dobro i moje dobro?

Zašto? S pravom se to pitamo? Današnja situacija, gdje se uglavnom čuju izrazi kao što su "gledaj svoja posla", "to je moja stvar", "ja mogu što želim" nam uglavnom govore da čovjek zaista može puno toga činiti, ali nam i govore kako ne gleda odgovornost prema drugomu? Što čini nekomu za svoj propust ili djelo, da bi on uživao? Zašto je to moralno povezano, a nemoralno odvojeno? Ne želim ulaziti u problematiku navezanosti, jer sam o tome pisao, ali želim reći zašto je povezano.

 Zašto je činiti dobro, bitno i htjeti drugome dobro i zašto se tu krije prava Sreća, sreća pisana s velikim S i zašto ako ne želimo drugome dobro, nismo ni mi sretni, i ova naša sreća ako i postoji brzo se suši.


Ovako ću reći. "Što učiniš jednom od moje najmanje braće, meni si učinio." To smo čuli i često mislimo kako je Isus u svakom čovjeku. To i jest istina. Ipak onom kome Isus ništa ne znači i nije neki argument.
Ali, ako se pitam zašto je to Isus rekao. Zbog sebe ili zbog nas? Isus je Bog. Bog je najveće dobro, od najvećeg dobra dolaze sva dobro. Primjerice i mi smo dobro veće od stola koje je manje dobro. Ipak veće dobro, mi, odnosno stolar koji je čovjek je izradio taj stol. Tako da prema tome, naš stvoritelj je nas stvorio te je veće dobro.  Sigurno, da mu mi ne trebamo da bi On (Bog) bio dobro kakvo jest. Ipak, treba li on nama ako smo mi manje dobro. Taj Bog, Isus kaže da je u svakom čovjeku. Drugim riječima, ljubiti svoje dobro, znači ljubiti svoj život, ali ljubiti svako dobro, znači i svoj i tuđi život. Ljubiti i svako dobro znači i ljubiti Boga koji je najveće dobro. Ako ljubimo svo dobro, ljubimo i čovjeka, a ljubimo li čovjeka u kojemu je Krist, ljubimo i Boga, a tada smo onda zaista sretni jer ljubimo, odnosno odražavamo dobro, a to smo mi sami, a posebice smo usmjereni kako Isus obećava, vječnom život u najvećem dobru, Bogu. (Usp. Velikosvećenička molitva) 


Toplina duše zaista ima izvor... jesmo li ga izgubili?

Za kraj želim reći jedan primjer. Zamislimo da nam je jako hladno. Imamo potrebu za toplinom. Dolazimo do velike peći koja nas ubrzo ugrije. Konačno imamo i svoju toplinu i dobro se osjećamo. Ne zanima nas više toliko ni peć, a ni toplina koju širi pa čak ni na druge ljude. Zadovoljavamo se toplinom koju posjedujemo u svom tijelu. Ukoliko netko ostane bez topline. nije nas briga. Kada bi nestale peć, opet bi nam bilo hladno. Zanimljivo kako čovjek voli svoju toplinu, a ne peć. Ipak prava toplina dolazi iz peći. Usmjerimo li se izvoru, naša toplina će trajati vječno. Odmaknemo li se od peći, toplina će nestati. Izvor topline je upravo Bog. A mi smo oni pohlepnici koji želimo za sebe pa čak i vjerujemo da smo je mi proizveli.  Imamo pravo na toplinu, ali i odgovornost da ju čuvamo, širimo i štitimo, ne zbog topline, već zbog nas samih. Bog je ljubav, a ljubav je toplina bez koje ne možemo.

Stoga, ako možemo biti voljeni i isto želimo i trebamo, još veću odgovornost imamo voljeti.
Kao što je Bog ljubav, toliko nas je zavolio, da jednostavno.... postojimo i nikada neće prestati.
Izvor života je Bog u ljubavi koji jest ljubav. Odgovornost je na nama, prema sebi i drugima za vječni život u toplini života, koja je već sada, ovdje prisutna i uprisutnjivana u euharistiji, a upućuje nas na život u Bogu.
"Približilo se Kraljevstvo Nebesko".


   

nedjelja, 2. kolovoza 2015.

Poveznica mira osobe koja podnosi žrtvu i godišnjeg odmora

Uvod

Na samom početku se čovjek može pitati kakve veze ima mir i to osobe koja podnosi žrtvu s godišnjim odmorom koji je obilježen uživanjem? Besmisleno se čini. Ipak, ako razmatramo smisao godišnjeg odmora i analiziramo mir koji se događa i izlijeva iz osobe ili bi trebao biti prisutan u čovjeku, zaista dolazimo do podudarajućih elemenata. Zato se trebamo pitati zašto nam služi godišnji odmor. Je li to bježanja od obaveza? Ako jest, što na njemu činimo? Kažemo da punimo baterije. Koje baterije to punimo? Želimo li se vratiti svakodnevnom životu? Kakvi se vraćamo i je li godišnji odmor ima svoj smisao i je li poslužio svrsi? Želimo uporno bježati od obaveza, a ne znamo zašto konkretno? Dolazimo natrag još umorniji. Je li to smisao?  Zapitajmo se i na sasvim drugoj strani, a to je patnja i žrtva. Svakodnevna žrtva, veća ili manja je prisutna u našim životima. Je li smisao samo nju ukloniti ili nam otvara neke druge mogućnosti. Ima li ona smisao sama u sebi i koji je odnos s mirom koji možemo stječi dok ne podnosimo žrtvu, primjerice na godišnjem odmoru? O kakvom se miru radi? Zašto je on bitan u žrtvi?


Godišnji odmor

Svatko od nas čeka, priželjkuje odmor od svakodnevnih obaveza. Za pretpostavit da obaveze predstavljaju jedan svojevrsni teret. Znači čovjek jasno odredi od čega je zarobljen, ali se rijetko upita za što je slobodan? Često tražimo slobodu jer smo opterećeni nečime, a kada prestanemo biti opterećeni time, onda nastupa pitanje, a za što sam ja to slobodan? Tada se gubimo. Često gledamo u čelije, zanemarujući i pomisliti koje se mogućnosti kriju vani. Mogu li reći da se radi o miru u zarobljeništvu i o nemiru u slobodi? Mislim da je to najbolji opis. Dok nemam slobodu, želim ju, a kad imam slobodu ne prepoznajem ju, onda je zapravo samo prividno imam. U tom slučaju mi je draže zarobljeništvu u miru, odnosno u težnji za slobodom, nego sloboda u kojoj sam ja izgubljen. Postoji li onda u tom slučaju mir u slobodi? Neki ljudi se žele vratiti poslu i obavezama, jer se osjećaju prazno i beskorisno dok odmaraju i ništa ne rade. Je li takva sloboda zaista toliko beskorisna i loša? Ovisi o tome kako je čovjek iskorištava. Netko zaista uživa, zabavlja se, no to ne može trajati dugo i to ne pruža ispunjenje, jer i to proizlazi iz slobode od nečega, uglavnomo od obaveza. Ako ni to ne zadovoljava čovjeka u potpunosti koji je smisao takvog odmora?  Gdje pronalazimo slobodu za nešto, a da pri tome ne isključujemo žrtvu i obaveze koje nosimo sa sobom?


U miru traži mir

Kada kažem mir, većina će pomisliti na tišinu, na uživanje, odmaranje mozga, daleko od svih. Ipak, ne govorim o tom miru. Kada kažem mir, mislim na mir koji se može, a i stječe u mirnim fizičkim okolnostima. Gdje čovjek ima vremena posvetiti se sebi i bližnjima, gdje zasigurno može fizički odmoriti. Ipak, takav odmor nema u sebi svrhu, odnosno nije sebi dostatan. Sad bi se ljudi pitali, ako fizički odmor ne služi da se čovjek fizički odmori, što je logično, čemu onda služi? Možemo to na vrlo jednostavan način analazirati. Ako je čovjek potlačen, umoran, ranjen na mjestu gdje radi te da ponovno radi mora biti obnovljen. Svrha stoga nije u obnavljanju, već u radu koji će moći raditi nakon obnove. Dakle, vrlo jednostavno. Nogometaš koji je ozljeđen te koji dobiva razne tretmane da se može što brže može vratiti, ne treba što prije, da zbog samog zdravlja, već da što brže zaigra nogomet. Dakle, igra je ključni smisao, a ne oporavak koji je naravno logičan. Tako i čovjek na godišnjem odmoru. Nije svrha da se odmori fizički, iako će i to uspjeti. Koja je onda svrha?  Čovjek bježi od obaveza, dolazi u fizički mir, gdje se odmara fizički te se vraća na posao. On će se odmoriti, ali ona žrtva koju mora podnositi često nije fizičke naravi. O kakvom je odmoru onda riječ? Riječ je o odmoru koji kako smo rekli ne predstavlja odmor od nečega, već odmor za nešto. Odmor duha, odmor vlastite duše u kojoj čovjek razvija vlastitu svjesnost o sebi, o prolaznom. Vrijeme u kojem čovjek nasuprot svoje ograničenosti i slabosti pušta Boga u život. Slabost nasuprot snazi. Ograničenost i prolaznost, nasuprot vječnosti. Smisao nasuprot beznađu. Čovjek traži mir unutar sebe. Zapravo, čovjek traži istinu o sebi. Shvaća da ni posao koji radi nije smisao i cilj. Shvaća da cilj postaje sredstvo, a svaki cilj ima svoj dublji cilj. Hvata se za apsolutno i razumije da nije rob posla, već da je on taj koji posjeduje posao. Ukoliko se postavimo u odnos s apsolutnim i mi postajemo i upravljamo vlastitim životima te time postajemo sposobni razviti mir koji će nam pomoći u raznim žrtvama. U svemu što radimo, postoji ono veće dobro. Ako dijete razbije tanjur, istučemo li dijete, napravili smo još veće zlo. Mi vrijedimo više od posla. Čovjek treba to shvatiti, a shvatiti može ako shvati da  postoji netko i vrjedniji od njega. U odnosu prema apsolutnom dobru - Bogu i mi sami imamo vrijednost, a u tom odnosu ostvarujemo mir. To možemo ako imamo fizički mir. Ukoliko ne bi imali fizički mir, ne bi mogli uhvatiti vrijeme za sebe. Zato fizički mir ili godišnji odmor nema svrhu u sebi, ali itekako može poslužiti da se čovjek duhovno obnovi i shvati koliko vrijedi. Prema tome se na posao vraća pun snage jer poštuje više i sebe i druge, a posao kao takav nikada ne stavlja iznad sebe, a posebno iznad svoje obitelji imajući u vidu Boga. Kao što je i poznata ona "Da Boga nema, sve bi bilo dopušteno". Često se borimo za dobro, a ne znamo zašto. Vjerojatno jer postoji neko još veće dobro. Da isto ne postoji, ne bi bilo potrebe da uopće tražimo i pozivamo se na moralnu odgovornost, bili mi ateiste ili vjernici. Stoga smisao žrtve nije u žrtvi, već u volji i poštivanju života koji nadjačava svaku žrtvu. Dakle, ne podnosim patnju zbog patnje, ne želim se riješiti patnje da patnje nema, to je sloboda od patnje, već želim slobodu za život, za život pun poštovanja čovjeka i usmjerenosti prema najvećem dobru Bogu. Sloboda za život, podrazumijeva i sloboda od patnje i težine, a upravo ovo prvo pomaže i omogućuje ovo drugo. Mir nam je potreban koji stječemo kad smo sami sa sobom i taj mir se nažalost stavlja u drugi plan ili kao potreba jednostavno ne prepoznaje.

U Bogu je mir...

Zaključno mogu reći da na odmor možemo ići za slobodu gdje tražimo sebe u najvišem dobru u Bogu Ocu. Posebno nas tome uči Isus, gdje pokazuje brigu za sve, a isto tako ističe da moramo umrijeti ako bi htjeli živjeti. Umrijeti za Boga, znači živjeti za dobro, živjeti za dobro znači boriti i stajati na stranu dobra. To znači biti slobodan od dobra koje manje vrijedi od nas, a biti slobodan za Boga u kojemu mi samo kao dobra imamo život. Na taj način ćemo sposobnije podnositi žrtvu i s većim entuzijazmom raditi svakodnevne poslove. U tom kontekstu ćemo razviti razboritost gdje ćemo jasno razlikovati posao, obitelj, sebe, dar i darovatelja te prema takvim prioritetima živjeti i crpiti snagu za novu obnovu u ljubavi, odnosno u Bogu.  Ako poželimo slobodu od nečega, valja se upitati i slobodu za što? U miru za mir, mirom u patnji, za najveći mir u Bogu. Amen!



nedjelja, 3. svibnja 2015.

Anketa o opraštanju - Koliko smo spremni oprostiti? - Rezultati i analiza (Sudionici ankete - 95 studenata raznih sveučilišta u RH)

Kako je pitanje opraštanja uvijek aktualno pitanje, napravio sam jednu kratku anketu o opraštanju, gdje je sudjelovalo 95 studenata. Odgovarali su na pitanja što za njih znači oprostiti, što ne bi oprostili te sam dotaknuo temu o oprostu i zaboravu. Uzeo sam određene elemente i uspoređivao s izjavama te na kraju dobio određene rezultate koje ovdje prikazujem. Studenti koji su sudjelovali u anketi su s raznih fakulteta. Najbrojni su bili. PMF(11), FFZG(10), ERF(9), TVZ(7), EFZG(6),  KBF(6), FER(4),  Pravni fakultet(4), UF(3), RGN(3), HKS(3), GEOF(3), Ostali(27). 
Rezultate sam zbrojio, analizirao te donio svojevrsni zaključak na analiziranu temu:


Rezultati su slijedeći:

LJUBAV

Od 95 ispitanika 19/95 je  u svojoj definiciji istaknulo govor o ljubavi, što znači da 20 % ispitanika veže oprost uz prethodnu ljubav prema osobi, odnosno doživljava ljubav kao bitan čimbenik u praštanju. Ljubav jest bitan element u praštanju, ako smo sposobni voljeti, sposobni smo i praštati. Voljeti, a ne moći oprostiti je gotovo nemoguće. Tko voli, spreman je i na bol, a osim patnje za koju biva prethodno spreman, spreman je oprostiti. Drugim riječima, ljubav poznaje spremnost na žrtvu, a ono što čovjek voli dolazi iz ljudskog dostojanstva kojeg posjeduje svaki čovjek. Dakle, netko je dobar jer je dobro u njemu, a netko je loš jer se protivi dobru pa i dobru u sebi, na taj način ide protiv sebe. Tko poznaje i voli dobro, voli i dobro u čovjeku bez obzira na zlo koje nanosi. Zlo osoba može nanijeti i to zna boljeti, ali ako tko pristupi s ljubavi, ljubeći čovjeka zbog onog što on jest u svojoj biti, a ne ljubeći ga zbog onoga što čini i zbog položaja i nekog posjedovanja, on zaista zna oprostiti što ponekad i nije lako, ali zna. Ljubav koja se temelji na površnom, promjenjivom kao položaj, financijsko stanje, prije svega nije ljubav, a onda nema ni oprosta. Nekoliko ispitanika je vezalo pojam ljubavi i uz Boga. Ipak ljubav bitnu u praštanju vidimo kod 20% ispitanika, a primjer jednog takvog odgovora jest:

Oprost je potez u kojemu odbacuješ sve negativne misli i stavove u vezi osobe ili nečega što te povrijedilo. To je nešto što se ne postiže lako i za to je potrebna snažna ljubav i vjera.“ 

Student/ica,  1. godina, HKS


OSLOBOĐENJE

Nadalje, 55 studenata, odnosno 57% njih je navelo kako je za njih praštanje oslobođenje,  tj. skidanje tereta. Ovdje vidimo kako oprostiti ipak studenti smatraju nužnim za nove odnose ili za svoj duhovni mir, a što isto tako znači sklapanje novih odnosa s nekim drugim ljudima, jer isto je onemogućeno ili otežano ukoliko osoba nosi takav teret. Čovjek zaista, ukoliko zamjera nekome nešto, stalno će se vraćati na to i stalno će kočiti sebe u uživanju u životu. Primjerice, čovjek kada se osvećuje, sreća traje kratko, a kad oprašta sreća traje zauvijek. Ovdje bih povezao govor savjesti. Ako čovjek živi u miru i biva povrijeđen, njegov mir je narušen. Što može vratiti mir, ako ne sami mir. Mir vraća mir, a oprost je mira koja liječi čovjeka. Mnogi su naveli kako je teško oprostiti, ali je ispravno. Ispravno, zbog sebe i drugih, a nekoliko je izjavilo kako Bog nama prašta, tako i mi moramo drugima. Ako je Bog dobro i iz toga proizlaze ostale dobra, a i mi smo dobro, vraćajući se dobru, ostvarujemo sami sebe. Vraćajući se dobru, ostvarujemo se i postajemo slobodniji. Tu slobodu je prepoznalo dakle više od 50% ispitanika
Primjer takvog odgovora:

 „oprost je čin koji nas čini boljom osobom i rasterećuje nam dušu na način da zaboravimo bol koja nam je nanesena…“ 



Student/ica 2. godina, geodezija




 NOVA PRILIKA

U definiciji oprosta, gdje se navodi nova prilika onom kome praštamo, spomenulo je i istaknulo kao bitno 34% ispitanika, odnosno 32 sudionika u anketi. Oprost može biti zbog svog duhovnog mira, ali isto tako ono može označavati i zeleno svjetlo za nekoga tko će se moći eventualno promijeniti. Nismo mi koji će suditi, niti koji možemo oduzeti nekome priliku u promjenu. Zato potencijalnu promjenu možemo podržati oprostom, a ujedno će to i nama pomoći. Oprost ne znači i nužno pomirenje. Oprostiti i dati priliku čovjeku je u redu, ali ako on odbija prijateljstvo i normalan odnos, osoba nije primorana družiti se s njime, ali oprost i nada u promjenu i dalje vrijedi. Na taj način čovjek može polagati nadu u čovjeka i oprostiti mu, jer realno ne znamo hoće li se i kada eventualno netko promijeniti, ali oprostiti mu možemo i time ga potaknuti na promjenu. Na taj način smirujemo sami sebe. Oni koji su to smatrali bitnim i istaknuli „novu priliku“ su njih 32, što znači 34%.
Primjer takvog odgovora :

Kad nekom odlučiš dati drugu priliku iako znaš da je budala :)“
                                                                                        Apsolvent, HS

BOG

Promatrajući odgovore, najmanje zabilježeni element u definicijama i govoru o oprostu jest pojam „Bog“.  Pojam je upotrijebilo 9,4%, odnosno 9 studenata od 95 anketiranih. Kao što sam prethodno naveo, apsolutno dobro jest Bog. Uz apsolutno dobro, opstoje i ostala dobra. Ostala dobra opstoje dakle uz dobro. Dok osoba čini dobro, ostvaruje se kao čovjek u dobrome. Bog kao najveće dobro oprašta, što vidimo primjer u Kristu. Krist prašta grijehe, Krist koji je savršen, a tko smo onda mi nesavršeni da ne praštamo? U Bibliji je često spomenut govor o Božjem praštanju, a nešto manje o ljudskom. Ono što vidimo jest kako je Bog dobronamjeran, želi da čovjek ide prema dobru i oprašta mu ukoliko se pokaje, ali to ne radi dobra Boga, već radi dobra čovjeka. Isus nas poziva da praštamo i mi jedni drugima. Zanimljivo je kako govori u molitvi „Oče naš“ da Bog Otac prašta grijehe kako i mi drugima. Drugim riječima, otvoren si za dobro, ali ne da budeš sam u dobrome, već da potičeš i druge u dobrome, a time ostvaruješ i svoje dobro, svoj mir, koji od Boga dolazi. Također Isus govori i koliko puta treba oprostiti, a to je 70x7. Dakle, bezbroj. Bog koji je apsolutno, savršeno dobro te ne osuđuje već omogućava da sebe ostvariš u Njemu ,spomenutom apsolutnom dobru, od tebe traži da praštaš što označava prianjanje uz najveće dobro, jer radiš nešto što oslobađa, a od čega smo i potekli, a to je ljubav, a Bog jest ljubav. Zato oprost i jest težak, jer zahtijeva nešto nelogično, kao što je i nelogično da Bog umre na križu. U tome se i krije ljubav do kraja i praštanje kojem nas Isus uči. Stoga Bog i ljubav jesu povezani, jer Bog jest ljubav, a Boga je u svojoj definiciji oprosta spomenulo kako smo rekli samo 9%.


 Ovdje dajem dva primjera takvih rečenica, a to su:

Na pitanje je li teško praštati, slijedi odgovor. „Ako je jako teška povreda onda jest, to je kao teret, (nemojte da vam srce oteža govori Isus Krist) ili pak toliko stanje ravnodusnosti prema nekoj osobi tako da tu nema sredine, moras udarit kontru, moras mu pokazati ljubav, ili ce ostati odnosi hladni, a to je tesko, to je kao truditi se biti svjez, sretan i odmoran probuđen u 4 ujutro ili biti veseo i radostan kada postiš! Ali kako kaže nad.Fulton Sheen ljubiti se treba učiti.. kada uspijemo ljubiti nakon ovoga postanemo nevjerovatno snažniji, govorim iz iskustva, SHOW! Predivno, pocnes čovjeka gledati Božjim ocima pa ti onda oko bude tijelu svjetiljka jer se trudis vidjeti dobro u ljudima! Itd.“

Te na pitanje „Uvrijedi li te netko i zamjeriš mu to, a kasnije ga više ne vidiš i zaboraviš na to. Je li svejedno onda jesi mu to oprostio ili ne, slijedi odgovor:
 : „Nije svejedno ako mu nisi oprostio! Ako bi te na spomen te osobe i najmanja ljutnja,srdžba ili nelagoda obuzela onda moraš toj osobi u srcu oprostiti, da kad ga netko spomene nemas nikakve ružne misli o njemu, a to se može kroz molitvu tako da se moliš za tu osobu i tražis Boga da mu se smiluje i da mu oprosti sve i da mu u molitvi oprastis, to traje neko vrijeme..“

Odgovor je studenta  2. godine, TVZ-a.


Također definicija oprosta gdje se spominje Bog.

„Oprost je za mene jedan veliki dar od Boga. Što se više punim Njegovim Duhom svetim, više moje srce oprašta. Definirala bih oprost kao shvaćanje da smo svi djeca Božja, svi jednaki pred Njim, i da ono loše što nam netko učini zapravo ne čini on sam, nego zlo koje prebiva u njemu. Kad sam to prihvatila u svojoj glavi i srcu, spremna sam  sve oprostiti. Sama činjenica da Isus meni, običnom čovjeku, oprašta ono najgore, da oprašta najvećim grešnicima, On koji je sam Bog, me potiče da ja ljubim kako je On ljubio, bezuvjetno. I kao što želim da meni drugi oproste kada padnem i povrijedim ih, tako želim i ja činiti. :)“

Studentica 3. godine Grafičkog fakulteta

Dva spomenuta studenta su imala ujedno i sve elemente u svom govoru o oprostu koja su proučavana u ovom istraživanju!

UVIJEK TREBA OPROSTITI

Od 95 ispitanika, 64, odnosno 67% njih smatra da uvijek treba oprostiti. Neki razlog za nepraštanje ipak pronalazi njih 68%, odnosno 64 ispitanika. Vidljivo je kako ipak među onima koji su izjavili kako uvijek treba oprostiti, ipak ima onih koji ipak imaju nešto što ne bi oprostili. Razlozi za takvo nešto ipak teške bilo fizičke, bilo emocionalne povrede. Od 65 onih koji su rekli da pronalaze razlog,  njih 20, odnosno 31% ne bi nikad oprostilo ubojstvo. Ipak, najviše što pogađa čovjeka, odnosno navedeno je kao glavni razlog za nepraštanje jest izdaja, preljub, odnosno prevara, a s tim se izjasnilo 29/65,  tj. 45%. Ostalo 18, tj. 28% među kojima se našao često fizički zločin. Ono što vidimo iz samih rezultata da veliki broj studenata na prvu pokazuje spremnost sve oprostiti, ali kada ih se pita što konkretno ne bi oprostili, ipak pronalaze određene stvari pa se broj dosljednih prepolavlja. Tako dobivamo da ih je 30% ispitanih spremno sve oprostiti ili je barem iskazalo želju i ispravnost u tom činu, što je korak prema svom osobnom miru, obnavljanje odnosa ili osobni mir koji može donijeti novi plodni i zdravi međuljudski odnos.


ZABORAV (NI)JE OPROST

Zadnje pitanje na koje su ispitanici odgovarali je bilo o konkretnom slučaju. Radilo se o zaboravu i oprostu. Ispitanici su morali odgovoriti, bi li oprostili nakon povrede, a da na istu zaborave, a čovjeka više nikada ne vide. Ukoliko bi zaboravili, a ne bi oprostili, oprostit ipak smatra potrebnim 54 osobe = 57 posto. Zaista, čovjek mora oprostiti da bi krenuo dalje, ali zaboraviti ne znači oprostiti, niti oprostiti znači zaboraviti. To su dvije različite radnje. Povreda se ne ostavlja tragove u pamćenju čovjeka. Povreda se dogodila u ljudskom srcu. Ako ne ostavlja trag samo u pamćenju, već i u srcu, zaborav eventualno dobro dođe za brisanje iz memorije, ali ne i iz srca, za to je potreban ipak oprost. Preko 50% se s time slaže, a ostali poistovjećuju zaborav s oprostom što je teško moguće.
Također u prilog stavljam jedan odgovor koji je ta dva pojma jasno razdvojio, a također jedan gdje to nije očito.


Odgovor gdje se osoba izjašnjava kako zaborav nije isto što i oprost:
„Ma nije svejedno. Ja moram sama u svojoj glavu bit ok sa time. Ako sam zaboravila samo na to onda nije to oprost. Nešto će me nekad opet podsjetiti na to pa ću bit lose volje :) čak se ne mora dogoditi da vidim bas tu osobu Već neki mali "okidač" se može dogoditi da podsjeti.“ 
                                                                                        Studentica 4. godine, HS (psihologija)


Odgovor gdje se osoba izjašnjava kako je svejedno, aludirajući da je zaboraviti isto ili slično kao i oprost:

„Ako sam doslovno zaboravio, onda je to isto što i oprost jer me očito nije puno pogodilo“
                                
                        Student 2. godine, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije



ZAKLJUČAK

Kada pogledamo istraživanje vidimo zainteresiranost za temu,  s obzirom da su si studenti zaista dali truda u odgovaranju. Njih 95 se potrudilo dati odgovore, ali osim što su dali odgovore, dali su i prikaz svojevrsnih stupnjeva uz prianjanje uz problematiku oprosta. Ako poslažemo po redoslijedu oko čega se većina složila i spomenula do onog najmanjeg dobivamo moguću sliku današnjeg stanja oprosta među mladima.

Ispitani studenti su se najviše složili da je teško praštati. Bilo je također tu pojašnjenja da ovisi o situaciji, ali da nije lako. Neki su opisivali kad bi možda bilo lako, a neki su sa sigurnošću izjavili da je teško, dok su rijetki rekli da je lako. Ipak, činjenica je da je najviše slaganja bilo u tome da je teško praštati. Od toga kreće. Ipak manje, ali dosta reklo ih je da je oprost oslobađajući čin 57%, nadalje istaknuli su kod čovjeka da je oprost pružanje čovjeku nove prilike  34%,  a ljubav svega 20% te Boga 9%.
Vidimo kako se sve više i više snižava kada izoštravamo pitanje oprosta te kad dolazimo u srž, ostaje jako malo ljudi, a to je 9/95 ljudi koji su spomenuli Boga. Drugim riječima, Bog nam pokazuje primjer praštanja i ljubavi prema čovjeku, bolesnima, grešnima, odbačenima, sve to vidimo u Isusu Kristu. Imamo onu izjavu da je najteže praštati i s tim se složila velika većina, a opet poveznicu s Kristom – Bogom pravi najmanje ljudi. Kada povežemo te dvije rečenice, zaista jest teško praštati kao Krist, ljubiti kao Krist, najteže je to, ali ispravno i zato je malo ljudi spomenulo to, a opet se većina složila da je teško. Na taj način povezujem glavnu izjavu s kojim se složilo najveći broj ljudi, s onim što je okusilo najmanji broj ljudi, a to je praštanje u Bogu.
S obzirom da je teško, put praštanja prolazi od oslobođenja, vjere u promjenu na način da ljubimo, gdje pronalazimo Boga. Svi studenti koji su odgovarali su se našli na putu, netko ispred, netko iza, netko u većoj, netko u manjoj brzini, ali na putu. Smisao i jest hoditi prema cilju i poticati svakoga u tome, jer kako se većina složila, zaista je teško, ali tamo gdje je ova mala grupica dospjela, tamo je očito ispravno, jer malo ih je tamo,  a puno je tamo gdje je lagano, zato smo svi pozvani  povećati tih 9% na više.
Također što bih spomenuo, a to jest da je slika Boga prisutna u svakom čovjeku i ostvaruje se u svakom odnosu, posebno u odnosu muškarca i žene, gdje nastaje nova slika Božja, novi čovjek, gdje su roditelji sustavaratelji. Na taj način veza, brak je nešto posebno, duhovno, a prekid toga, odnosno kada se iznevjeri takav odnos, posljedice su toliko bolne, da su oni koji su našli razlog za ne praštanje, prije ubojstva stavili upravo prevara i izdaju. Možda su s razlogom to stavili, jer čovjek se ostvaruje u čovjeku i takav stav je također jedan od stanica na putu hodanja prema Bogu, a kad osoba shvati da je Bog važniji i od svih, tada osoba biva spremna oprostiti sve.

 Drugim riječima, svi smo pozvani i svi smo na putu, a statistika je samo statistika koja nam pokazuje moguću istinu, ali ona prava istina je zapravo u nama i na nama je odgovornost da sa svojim životom istražujemo, produbljujemo i koračamo rastući u spoznaji, ne zanemarujući čovjeka, koji jest dobro i koji kao takav može doći jedino od dobra, a to je Bog.

Za kraj prenosim poruku studenta 2. godine, TVZ-a, koju je šteta zanemariti, a ona glasi:
„P.S. ovakvih kolumni više treba studentima kako bi počeli razmišljati o bitnim stvarima kao što je ova. Lijep pozdrav! ;)“

Također se ovim putem zahvaljujem i svim studentima (95)  koji su sudjelovali u ovoj anketi! 
Hvala! 

Lijep pozdrav,

Nikica :)