Počevši raditi u jednoj poznatoj Hrvatskoj firmi, po prvi
puta sam se zapitao, čovječe pa kako ovaj svijet tretira čovjeka. Naime da
pojasnim. Na obuci za dotični posao, voditeljica kaže „naš korisnik je naš
profit“!? Drugim riječima on je samo brojka, kojoj treba uvaliti neku uslugu
pod svaku cijenu.
E moj svijete di je tu čovjek, di je tu čovjek sa svojim
problemima,talentima,osjećajima. Gdje smo sakrili Isusa Krista!? Gdje je
nestala njegova riječ!?Tko je ubio našu savijest!? i Tko je slomio tvoj križ!? Zar je naš svijet toliko napredovao sva ova stoljeća da bi
čovjeka sveli na novac, te ga nazivali profitom.Ako već razgovaramo o novcu hajdemo onda ovako. Naš tatica svakome od nas daje jako puno talenata.
Talenat koji se spominje u Novom zavjetu iznosi 58,9 kg zlata. Recimo da cijena
najboljeg zlata oko 250 kn po gramu.Meni kalkulator izbacuje EROR. Da čovječe
neprocjenjiv si nemaš cijenu, Bog te je stvorio neprocjenjivog na svoju sliku
posebnog. Imaj hrabrosti biti čovjek, izgrađenog karaktera. Donesi odluku za
dobro, odrekni se onog lošeg. Da sigurno je teško, a ponekad se čini i
nemoguće. Zato se u odricanju treba vježbati. Po odricanju dolazi neizmjerna
snaga duha. Tako postaješ vrhunski čovjek. Tvoja sloboda postaje slobodna.
Neki dan vratio sam se s krizmaničkog tečaja, na kojem sam
bio animator. Prekrasno je doživjeti tu radost mladih ljudi. Ti mladi su toliko
divni, da njihova lica nosim u srcu. Tražio sam Boga i ne nađoh ga. Tražio sam
sebe, i ne nađoh se. Pođoh k bližnjem, i tu smo se utroje našli. Da našli smo
se Zajedno u Kristu. Kako je to lijepo kada možeš osobi do sebe kazati
brate/sestro ja te ljubim, Krist te ljubi.
Pa zašto ja sad ovo sve govorim!?
Pa zato što je ovaj svijet zaboravio na čovjeka, na njegove
potrebe i probleme. Čovjek nije nit po koju cijenu profit. Zar bi Otac dao
vlastitog Sina za profit?
Upravo ovi mladi ljudi puni radosti opominju nas i svjedoče
blizinu,radost i ljubav.
Zato ne daj da ti slome križ! J
Tomislav Galović, student RPK-a na KBF-u.
Zahvaljujem se Tomislavu na priloženom tekstu! Nikica J
Danas, gledajući ovaj svijet, zaista vidim puno različitog među ljudima, ali opet u konačnici se sastajemo, te imamo toliko toga zajedničkoga. Često smo izloženi raznim napadima i kreiranjima raznih prioriteta i drugih vrednota. Čovjek se u tom nametanju izgubi. Više ne zna što je dobro, što je loše, ne zna što želi, pada pod utjecaj društva, dok je i to društvo pod drugim utjecajem. Doslovno se dobiva dojam da se osim čovjeka, gubi i sloboda. Kamo krenuti, što poduzeti, gdje pronaći mir i kome se obratiti? Imamo primjere mnogih vjernika koji slave Boga, veseli su i sretni, no kada zagusti i čim krene loše prigovaraju Bogu. Česti su i oni koji su vjernici, a mole se samo kada im je loše. Što je zapravo ispravno, i što zapravo nedostaje nama vjernicima? Dakle, kako postići dijalog s Bogom u skladu onoga što proživljavamo i kako doći onda do tog odmora naše duše s obzirom na svijet koji nas okružuje. Moramo li se prilagoditi svijetu ili se totalno izolirati? Što nam to znači da je Bog blizu, a što daleko? Dobro je promisliti o takvim stvarima i shvatiti vječnost i prolaznost nas samih.
Duši je potreban odmor...
Često umorni od svega odmaramo se fizički. Zapitamo li se ikada, nije li nam potreban još neki odmor? Znamo biti depresivni, strašljivi i često i nakon razgovora s određenim ljudima to samo ublažimo, ali osjećaj ostaje. Budemo toliko slabi, da se ni pomoliti ne možemo, a i ako se molimo jednostavno niti vjerujemo, niti pristupamo kako treba molitvi. Tonemo sve dublje i dublje. Kada bismo samo upola koristili u praksi ono što govorimo u teoriji o Bogu, ne bismo imali nikakvih poteškoća na zemlji. Znamo da je svemoguć, da svaka osoba koja živi, živi Njegovom zaslugom, znamo da je umro za nas, da je prošao muku, Uskrsnuo je, znamo da je Njegova majka pristupila u vjeri, bez obzira što puno toga nije shvaćala, te je i ona patila. Znamo da nam ju je On ostavio, da motri na nas. Znamo toliko toga i opet živimo u strahu, te i samim molitvama pristupamo kao da ih nitko ne čuje. Vjerujte, svaki naš vapaj netko čuje. Ono ne ide u prazno. Taj netko je Bog. Ipak, moramo osjetiti tu milost, da nas ipak čuje. Time ostvarujemo spremnost za Boga. Sposobni smo ući u tajanstveni prostor. Mislim da je svaki čovjek bio jako blizu Njega, no često zalutamo i odaberemo nešto drugo. Taj prostor je prostor gdje duša boravi, te se uz Boga tamo i odmara. Osim fizičkog odmora kako sam napomenuo, rijetko se ljudi tamo odmaraju i zato bivaju i često se osjećaju doslovno "pregaženo", rekao bih duhovno pregaženo.
Kako ostvariti spremnost za Boga?
Važno je samo teoriju primijeniti, odnosno početi ostvarivati. Spomenuo bih teologalne kreposti. Vjera, Nada, Ljubav. Primjenjujemo li to i na taj način pristupamo ljudima i Bogu, naša će duša uvijek biti živa. Naglasio bih samo poveznicu čovjek -- Bog. Osoba ne može ući u tajansveni prostor i uživati s Bogom, dok se protivi ljudima. Jedno ide s drugim. Ako samo osuđujemo i prigovaramo ljudima i time ne vidimo ništa dobro, a sebe uzdižemo, te pristupamo molitvi, zaista smo daleko od Boga. Ipak trebamo prije same molite i aktivnosti u tajanstvenom prostoru pokazati i steći spremnost. Ako mislimo da su svi ljudi loši i da ne treba s nikim ništa dijeliti i sve držati za sebe, zakinuti smo za korak prema Bogu. Ako ne možeš nešto reći čovjeku, ne možeš ni Bogu. Tu je ta poveznica. Ne moramo svima sve govoriti, ali moramo biti spremni reći. Moramo biti spremni i osobu poslušati. Često molitva nije samo govor u jednom smjeru. Mi smo u molitvi također oni koji u tišini naše intime moraju osluškivati Božju riječ. Ako nismo sposobni čovjeka poslušati, njega i njegove probleme i potrebe, zaista nismo spremni ni za Boga. Svoju spremnost nesebičnim djelovanjem gradimo na drugim ljudima, te molitvom pristupamo i iznosimo sve pred Bogom. Ljubav - ljubimo druge. Nada, nju nikad ne gubimo, sam Isus je rekao da je s nama. Bit će dobro! Vjera je bitan čimbenik. Sve što smo učinili dobro, zaista je dobro, ali pristupamo li bez vjere, također ostajemo zakinuti za potpuno uživanje. Bogu se predajemo u potpunosti i bez vjere to nije to. (O vjeri sam pisao, pa pročitajte). Uz sve što smo obavili i učinili dobro, vjera je ulaznica pomoću koje pristupamo u taj prostor s namjerom da se odmorimo zajedno s Bogom. Najljepši odmor je to , jer doslovno možemo osjetiti Onoga od koga dolazimo, a to je živi Bog. Ulaznicu ima svaki čovjek, ali je često izgubimo i ne iskoristimo. Hvala Bogu na toj ulaznici, na tom daru vjere. Promislimo malo, pronađimo ju i vratimo se na pravi put.
Gdje je taj tajnsveni prostor?
Neki sveci su zaista bili sjajni u tome, zato preporučujem Tereziju Avilsku i njezin "Zamak duše". "Zamak duše" sam već spomenuo u prethodnim temama. To je prostor u kojem boravi duša, te je ukrašen prozorima i prekrasnim staklima. Kroz ta stakla sija Božanska svjetlost. Griješeći čovjeku se na dušu, odnosno na zamak, lijepi smola i svjetlost ne dopire. Ispovijedanjem smola pada. Ipak sami se trebamo truditi i aktivirati dušu da prima tu svjetlost. Ona je uvijek usmjerena prema nama. Kako sam rekao, moramo ostvarivati spremnost za ulazak u intimni prostor s Bogom, svojom poniznošću priznati da smo mali pred Bogom i time postati svjesni gdje smo, tko smo i čiji smo! Taj prostor zaista postoji, no rijetki su ga svjesni. Prostor je istinit i realniji nego bilo što, što vidimo pred nosom. Stvarni je prostor i poveznica Boga i čovjeka. U tom prostoru vrijeme ne ide, unutra vlada samo mir. Postanimo toga svjesni. Uđimo u taj prostor, odnosno dijalog s Bogom u zamku duše. Pristupimo s vjerom tamo, puni ljubavi i nade. Kada se to dogodi, osjetit ćemo vrhunac, odnosno osjetit ćemo zaista živoga Boga. Uz ovo bih još napomenuo koliko je to vrijedan prostor. Ono što se čini daleko, što ne možemo lako ostvariti i nevidljivo je, zaista vrijedi. Što nije na dohvat ruke i za što se treba duhovno potruditi, kako to Terezija Avilska govori "zalijevanje vrta - duše" vrijedno je. Slijedimo Isusa Krista, osjetimo duboko u sebi i doživimo taj prostor!
Što nam takav osjećaj donosi i koja je naša dužnost?
Ostvarimo li to na nama će se očitovati, bez ikakvih riječi prava odlika kršćanina. Pokažimo zajedništvo koje je okupljeno Isusom Kristom. Neka se nama vidi tko smo i što imamo. Ostvarimo spremnost za Boga i ljude, te pokažimo da smo plod Božje ljubavi i prisutnosti. Uz takav pristup, drugačije ćemo gledati na svijet i na ljude, te se lakše nositi s mnogim životnim situacijama........ Zašto?....... Jer znamo da je On tu!
ON JE OVDJE -- MEĐU NAMA I U NAMA -- PREPUSTIMO SE PONIZNOŠĆU I VJERI OSJETIMO GA U SEBI I PREPOZNAJMO U DRUGI LJUDIMA!
AMENI! :)
Vjerujem da u svom srcu nosiš sve, Vjerujem da misliš na moj mali svijet, Vjerujem da čuješ moju molitvu, Skrivenu u srcu bijednom zgaženu.
Nitko ne može osporiti da živimo. Živimo i imamo svoj put. Sami odlučujemo što ćemo, gdje i kako. Čovjek je time usmjeren prema nečemu. Osim ljudske odluke postoji i duhovni utjecaj na ovozemaljski svijet. Jesmo li ikada razmislili čemu smo to usmjereni, i tko nas usmjerava, odnosno utječe li kakva duhovna sila na nas i služimo li nekoj duhovnoj sili, pa bilo to i nesvjesno. Nije stvarnost samo ono što se vidi. To je mali dio stvarnosti. Niti su posljedice posljedice, niti uzroci uzroci. Postoje i dublji uzroci i dublje posljedice, a mi smo kao neke lutke koje nemaju pojma što se događa. Zastanimo na trenutak i razmislimo što zapravo vrijedi, što je dobro i koga ja predstavljamo u ovom svijetu, te kome priliče moja djela? Često lutamo nesvjesni posljedice, a još manje uzroka. Lutamo u ovom svijetu, ne znajući na koga se možemo osloniti, a na koga se nikada ne bi smjeli osloniti. Bitno je znati pravi put. Kada ga znaš, preostaje ti samo da kreneš i to je to. Problem nastaje kada ne znamo pravi put, ali svejedno, mi idemo, bez obzira je li to ispravno. Na tom putu se često gubimo, no žalosno je i to da toga nismo svjesni. Netko nas vodi na krivi put, a mi to ne znamo. Zaista je bitno uspraviti se i razbistriti, te prije svega početi razmišljati što ja to činim? Tko je to čovjek i što ja to za ili protiv njega radim? Sva današnja nametanja, događanja i utjecaja društva ipak treba staviti na stranu, i u sebi preispitati ono istinsko dobro koje nikada nije, niti će biti prolazno! Usmjerimo se prema stvarno dobru i prepustimo da nas to dobrom usmjeri. Budimo sposobni prepoznati krivi smjer.
Jesi li se ikad pitao tko je vozač tvog života?
Na ovo pitanje puno ljudi bi odgovorilo s odgovorom "ja". Često u tome nastaje problem, odnosno spomenut ću dva problema. Prvi problem je kada osoba preuzima stvar u svoje ruke, i ona je sama sebi zakon i sama sebi vozač života. Često su takve osobe zakinute, jer žele sve imati pod kontrolom, žele moć i vlast. žele vladati jer misle da sami sebe usmjeravaju na nešto. Ne može nastati život od jednog čovjeka. Netko mora stajati iza toga, netko mora pokrenuti tvoj autobus života i nastaviti ga voziti. Osoba je u zabludi i svesti razloge postojanja i usmjerenja na ovozemaljske razloge je suviše besmisleno. Ipak, takva osoba može funkcionirati, ako se toga čvrsto drži. Veći problem koji postoji je više pitanje vjere. Svjesni smo Boga, ali ga ne uključujemo toliko u svoj život, a tada ne živimo niti jedno niti drugo, te stoga djelujemo izgubljenije od prve skupine ljudi...
Budimo svjesni onoga tko vozi i tko nas je uveo u ovaj život. Tko to zapravo može, ako ne svemogući Bog! Niti jedan ljudski um tako nešto ne bi mogao ni zamisliti, a kamoli stvoriti. Vrlo kreativno od Boga, a vrlo žalosno od nas što ne mislimo na Njega.
Bog koji je trojstvo i u isto vrijeme Otac i Sin i Duh Sveti, došao je u punini objave Sinu Isusu Kristu. Otac šalje svoga Sina Isusa Krista koji se žrtvuje i slobodno predaje na mučeništvo. Bog nas toliko voli, otac žrtvuje sina, kolika je to samo ljubav! Osim što nas je spasio, pokazao je nešto drugo. Spasenje nije moglo biti nikako drugačije. Upravo ovako kako se dogodilo se moralo dogoditi. Tim putem nam je pokazao iskrenu i pravu poniznost. Bog nam je dao sebe! Predao se za nas i pokazao nam što je zapravo pravi Put, Istina i Život koji vrijedi! Bolje rečeno, spasio nas je i postao naša navigacija. Bog koji je vozač je jasno prikazan u Isusu kao navigacija. Isus nam mora biti navigacija i Tvoja i Moja. On će nam pokazati i pokazuje pravi Put, pravu Istinu i pravi Život. S njim ćemo sigurno živjeti pravu vrijednost. Pogledajmo Njegove rečenice, djela.. Niti u jednom trenutku nije ukazao nešto protiv čovjeka. Imao je svoj stil i jedan način kojim je pozivao i govorio o čovjeku. Vrhunac je doživljen Njegovim uskrsnućem. Došao je služiti, a ne biti služen. Pokazao nam je savršeni način savršene vrijednosti. Svako odstupanje od toga, bilo i na trenutke dobro, je samo prividno dobro i ne vodi vječnom dobru i pravoj vrijednosti. Isus nam je pokazao kakva je to prava vrijednost, u dubini, pokazao nam je sebe, odnosno pokazao nam je tko je Bog! Pokazao I pokazuje dalje. Rekao je da je s nama. I je s nama, samo ga ne primjećujemo...
U svakoj kapi znoja i suzama našim, Isus je prisutniji više nego mi sami...
Bog je postao čovjekom. Bog nam je pokazao sebe, te je pokazao kakav je, u Isusu Kristu. Isus je rekao: "Ja sam s Vama". On to nije rekao, a da nije zaista tako. Nama je bitno prepoznati Ga i primiti Njegovu utjehu. On je zaista s nama. Sam je osjetio što je muka, te je u svakom našoj muci stvarno s nama. Kada nam je teško, kada nas guše razne situacije, bliže nam je nego ikada. U svakoj suzi našoj, Isus je prisutan! Pustimo da nas On utješi i povede na pravi put.
Povjerujmo mu i budimo korak ispred svijeta. Nismo od ovog svijeta, te konačnost i vrhunac naše sreće se temelji na onom od koga dolazimo. Da bi došli do tog vrhunca, sjednimo u autobus života, vođen našom najboljom navigacijom života i spasiteljem Isusom Kristom! Sv. Augustin je rekao: "Što imaš, ako Boga nemaš?".
Zaista, vrhunac sreće je u Njemu. U svojoj sreći i u svojoj patnji, osjetimo dublju sreću i dublju utjehu Isusa Krista, vođi našeg ispravnog puta. Prihvatimo ga i počnimo konačno živjeti. AMEN!
