nedjelja, 22. prosinca 2019.

Predsjednički izbori, želi li Hrvatska promjene? Unutar Crkve, jesmo li autentični?



Izvor:  Jabuka.tv
Potaknut predsjedničkim izborima u Republici Hrvatskoj, ali i događajima koji su se zbili na sam dan izbora, odlučio sam povezati te analizirati i postaviti sebi i/ili drugima nekoliko pitanja za razmišljanje. Gledajući stanje unutar države zadnjih nekoliko godina, a i kroz razgovor ljudi u Njemačkoj, te iz mog vlastitog iskustva, nikako ne mogu reći da stvari u Hrvatskoj idu na bolje, ljudi, barem većina njih ostaje nezadovoljna, te ih sve više iseljava.  Složili bismo se svi, da je konačno na redu neka promjena, i to na bolje. Ipak, prema rezultatima glasova, rekao bih da Hrvati ne žele promjene, jer zadnjih 20 godina u igri su stalno dvije iste stranke, te se one stalno izmjenjuju na vlasti. Za jedan dio birača ipak se da naslutiti da želi promjene, jer se drugačije glasali u odnosu na prošle godine (slično se dogodilo prije 5 godina s Ivanom Sinčićem). Postavlja se pitanje, jesu li zaista političari ti, koje stalno krivimo ili mi sami, ili štoviše, oni koji zaista žele promjene u takvoj državi su već ili će tek iseliti. Ne želim ovime stajati niti na jednu stranu, samo se želim zapitati što zaista želimo, jer svjedoci smo negodovanja protiv političara, što s naše strane, što sa strane drugih ljudi. Ne ulazeći u razloge glasanje za ovog ili onog kandidata, zaista se pitam, kada će nastupiti to zadovoljstvo hrvatskih građana ili je jednostavno riješenje iseliti se u drugu državu? Ostaju li samo oni koji imaju koristi od spomenutih političkih stranaka, ili onaj manji dio može nešto učiniti ili se pak i oni spremaju na put? Činjenica je da iseljenje ne staje, ili ako stane, jesu li tada otišli oni koji se nisu mogli izboriti za promjene? Ne želim ulaziti u političke vode, no razmišljajući o tim pitanjima, promatrao sam i druge komentare i mišljenja. Kome je onda dobro, tko ionako neće iseliti, zašto se gledaju vlastiti interesi, a ne dobrobit cijelog hrvatskog naroda? 

Ovaj uvod sam napravio iz razloga da svatko od nas preispita prave razloga očekivanja od Republike Hrvatske, ali prije svega moramo razmisliti što mi želimo i ono što mi ne želimo, odgovora li to svakom čovjeku ili samo grupi ljudi.? Na koji način pristupam tome? Koga tim činom predstavljam?  Mislim li pri tome na druge građane?  Mislim li na one koji su iselili? Je li mi do čovjeka stalo ili ću svoje ideale, principe pogaziti, radi moje osobne koristi? Trebamo dobro razmisliti o tim temama, a posebno kada nešto ili nekoga predstavljamo. U ovom uvodu se može naći svaki čovjek, ali sam ga napisao zbog dvije stvari. Prva tema je naše glasanje, za iste ljude i stranke, koje ništa pozitivno ne donose Hrvatskoj, a svejedno im se daje glas, a druga tema je autentičnost i ispravno djelovanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj, te njezina reakcija na spomenute izbore.


Vrlo kratko bih se osvrnuo na sam tijek događaja. Gospodin Milanović i gospođa Kitarović, bili su ili su još uvijek na političkoj sceni. Da ne ulazim u dublju analizu, jer nisam politički stručnjak, mogu samo komentirati ljude i njihovo zadovoljstvo tijekom vladavine spomenutih. Vjerujem da statistički podaci mogu pokazati još bolje, ali i mišljenje ljudi i njihovi iskazi isto pokazuju, kako u Hrvatskoj stanje nije ništa bolje, dakle sasvim je suprotno, čudi činjenica da i dalje glasaju za iste stranke pod kojima se stanje pogoršavalo i pod kojima se stanje pogoršava. Moj favorit je bio Miroslav Škoro, no ta tema sad nije bitna. Nije me iznenadilo što Škoro nije pobijedio, već me iznenadilo kako Hrvati unatoč pogoršanju stanju, unatoč masovnom iseljavanju, unatoč takvim žalosnim činjenicama ipak daju glas onima koji su to sve prouzroučili. Ne krivim političare iskreno, oni dobiju šansu učine ili ne učine, okoriste se položajem i odu. Čudi me narod što ih konstantno vraća, ne shvaćajući da im omogućuju ono što su dosad radili. Iskreno drago mi je zbog velikog postotka onih koji nisu glasali za prva dva kandidata, pokaz je da se u Hrvatskoj ipak nešto kuha. Ipak, sve je to nedovoljno i bojim se da će ti birači biti još razočaraniji. Zaista ne treba čuditi što nam je stanje u Hrvatskoj takvo, što toliko ljudi odlazi. Kraj ovakvog stanja, gdje nam sudbinu kroje samo dvije stranke, stavljajući svoje predstavnike, koji svejedno kakva nemoguća obećanja kažu, kakve laži izgovore, pa kad ljudi i shvate da su lažno obećavali, nevjerojatno je da opet za njih glasaju. Bojim se da nije posrijedi dobar politički program, već obična osobna korist od tih stranaka, pa i ona najmanja zbog koje je moguća promjena u Hrvatskoj ponovno zaustavljena. Zaista ne želim misliti, iako sam to sam učinio, da je jedina moguća opcija i jedini način da se dogodi promjena Hrvatske jednog čovjeka, neovisnog o tim strankama, njegov odlazak iz Domovine. S jedne strane, ostajem šokiran što to narod čini, s druge strane sam optimističan jer vidim da nisam sam, vidim puno ljudi koji su također bili željni promjene, koji su također ostali u čudu, misleći kako je sad vrijeme da se nešto poduzme. Moram priznati da sam ostao negativno iznenađen, ali nada u promjene ostaje i dalje.

Ipak, čuđenju nikad kraja. Promatram istupe Katoličke Crkve, te odmah napominjem, kako se ne uzdižem iznad bilo koga, već promatrajući stanje, imam potrebu opomenuti sebe, druge, odnosno nas kao Crkvu, te i one koji Crkvu vode. Ovu nije osuda. Crkva nam je potrebna i Crkva nam daje Krista, odnosno Krist nam daje sebe i  Crkvu koju vodi Duh Sveti.  Branim to i odstupam od toga. Baš zato u ljubavi i poniznosti imam potrebu ovo reći, nama kao motivaciju da ne zaboravimo naše poslanje. Također kako sam rekao, čuđenju nikad kraja. Promatram situaciju već duže vrijeme, te način reagiranja vrha Katoličke Crkve, te pojedinih biskupija. Današnji izbori su kap koja je prelila čašu, te sam, ponavljam u poniznosti i bratskoj želji, u nadi da bi hodili ispravnim putem, putem Krista, odlučio sam prokomentirati slučaj u kojoj se sve češće nalazi Katolička Crkva. Upravo pod temom izbora veže se ponovno Katolička Crkva u Hrvatskoj.

Crkva zajednici vjernika koja je predvođena Papom, kardinalima, biskupima i svećenicima. Crkva koja danas itekako mora biti autentična, jer gubi snagu djelovanja, upravo svojim neautentičnim naviještavanjem evanđelja. Crkva koja ima odgovornost prema svojim vjernicima, Crkva koja ima najveće i najvažnije Blago za svakog čovjeka, ona je ta koja ima Isusa  Krista i u kojoj Isus Krist živi i zaista je prisutan. Ona je ta koja nam donosi Radost Evanđelja. Ona je ta koja donosi i sije plodove ljubavi u svakodnevici.  Po njoj smo svi pozvani isto činiti. Iako je svaki čovjek vjernik pojedinačno pozvan na takvo djelovanje u Crkvi postoji hijerarhija koja se sastoji od pojedinaca klera i laika.  Jedno od bitnih elemenata Crkve u Hrvatskoj glede hijerarhije je Zagrebačka nadbiskupija. 

Kao i svaki vjernik i ona ili onaj koji je predstavlja, svakako mora, a posebice u javnosti, brinuti o autentičnosti kršćanskog identiteta.  Ono što me negativno iznenadilo jest, stavljanje članka/Božićne čestitke  Zagrebačke nadbiskupije akutalnoj Predsjednici, jedan dan prije izbora.

Da ustanovimo određene tvrdnje.

Božić se slavi 25.12. i ne čestita se  četiri dana ranije. Zašto je Zagrebačka nadbiskupija to učinila ranije i to na jedan dan prije izbora s predsjednicom Kolindom Grabar - Kitarović, stavivši sliku s njom i te samu čestitku(članak) javno na svojoj web stranici?

Odgovor se sam nameće, i pretpostavlja se da u toj poruci nema nikakvog duhovnog karaktera, već izrazito političkog.  Tko i kako i ima li uopće koristi od predsjednice, u to neću ulaziti. 
Korištenje blagdana Božića za promoviranje predsjedničkoga kandidata nije mala i bezazlena stvar.

Što se tiče spomenutog predsjedničkoga kandidata, sličan slučaj smo imali kada je Pater Ike, govori o o jogi, te uputio poruku Kolindi Grabar Kitarović, te jasnio iznio i obrazložio stav Katoličke Crkve o Jogi, da bi ubrzo profil Patera Ike nestao, odnosno bio izbrisan s facebooka.

Treća stvar koju bih spomenuo jest, da je Riječki vjeroučitelj Marin Miletić, održao govor podrške na Trgu Bana Jelačića za vrijeme štrajka učitelja, gdje je spomenuo i gospodina Plenkovića, na što se Riječka nadbiskupija ogradila od njega. Nešto kasnije je javno putem Youtube kanala, podržao predsjedničkog kandidata Miroslava Škoru, ubrzo nakon toga biva premješten iz škole u kojoj je radio 14 godina, u drugu školu. Ima li djelovanje Riječke nadbiskupije s Marinovim djelovanjem, to pitanje ostavljam otvorenim.

Napomenuo sam kako je autentičnost vrlo bitna, te se vrlo važno znati da se može javiti sablazan kod vjernika, ukoliko te autentičnosti nema. 


Da zaključimo, premještanjem vjeroučitelja pod čudnim okolnostima, iako jasno obrazlaže moralna načela i odluke odabira kandidata za predsjedničke izbore, što svaki čovjek sa svojom slobodom govora ima pravo. Ipak bih to pitanje ostavio otvorenim. No tu imamo i  brisanje profila katoličkoga svećenika koji javno brani stav katoličke crkve protiv osobe (kandidata za predsjednika) koja se pojavljuje na Božićnoj čestitki aktutalnoj predsjednici Republike Hrvatska dan prije izbora.

Izvor: danica.hr
Korištenje Božića i Božićne čestitke u svrhu promidžbe predsjedničkoga kandidata u ime Zagrebačke nadbiskupije i  uklanjanje osobe koja brani Crkvu, nažalost nije autentično ponašanje nekoga tko predstavlja  Crkvu, kao zajednicu vjernika.Ovdje se nažalost može zaključiti, kako čovjek ne može izraziti svoj stav, te da institucije unutar Crkve mogu djelovati na itekako neautentičan način, što će još više udaljiti i sablazniti  vjernike, te umanjiti vjeru u Crkvu kao zajednicu vjernika i "zaručnicu" po kojoj je moguće spasenje. Netko tko predstavlja Crkvu kao što je Zagrebačka nadbiskupija, mora na bratski način savjetovati i dati upute, da se treba glasati po savjesti, kako joj nalaže vjera. Svakako ne na ovaj način, s jedne strane podržavati kandidatkinju zbog koje je svećenik morao povući svoju obranu, te iste Katoličke Crkve koju spomenuta nadbiskupija predstavlja. Razgovarajući s nekolicinom ljudi, vjernika, mogu samo reći da nikako nisu zadovoljni ovim načinom. Stvara se razlika i jaz između vjernika i klerika, te se svećenicima zadaje još veća zadaća i teret da opravdaju obraz Katoličke Crkve. Dok se vjernici laici s nepovjerenjem distanciraju, razočarani u vrh Crkve. 

U Svetom pismu se govori o bratskoj opomeni. To je vrlo važno. Priznajem Crkvu kao onu kojoj je Krist povjerio naviještati Evanđelje, priznajem je kao neophodnom za svoj život, priznajem da je u njoj spasenje, priznajem da je u njoj sam Isus Krist - Živi Bog, zbog toga me ove stvari i bole. Ne želim da Crkva zaboravi tko je i koje je njezino poslanje. Kad već vjernici zaborave, ona mora biti svjetionik i vodilja, a ne da  pojedinci u  njoj gledaju vlastite interese, te se zalaže protiv slobode govora, a pogotovo kad je u pitanju obrazlaganje i argumentiranje te obrana katoličkoga nauka. Želim da se usmjere na čovjeka, na njegove potrebe, posebice duhovne, za njegov duhovni rast, a ne promoviranje, te postizanje svojih svjetovnih želja, radi vlastite materijalne koristi unutar Hrvatskog društva, dok moralni temelji i temeljno poslanje biva zaboravljeno, a sablazan vjernika sve veći.

Izvor: bitno.net
Ovo govorim svima, kleru i laicima i samome sebi, ne zaboravimo naša poslanja, poslanja kao svećenika, muža, supruge, roditelja sve na Njegovu slavu, a ne vlastitu korist. Posebice slobodu govora u obrani Katoličkoga nauka i unošenja njega i njegovih vrijednosti u društvo .Ne želim da se skrivamo, iako apsurdno zvuči, ne želim da nas vrh Crkve u tome spriječi,  želim da nas potiče i staje uz nas vjernike laike i svećenika, kada govorimo i djelujemo u svijetu, a ne da se brani i skriva iza političkih elita, zbog ovozemaljski stvari. Naravno, dobro se uvijek prisjetiti rečenice : "Ako te otac i majka zaborave, ja – govori Gospodin – neću te zaboraviti nikada." Ponekad djeluje da smo sami, ali sjeti se Gospodin je tu za tebe, kada te svi zaborave. Ovo sve je bratska opomena u ljubavi, jer ovo što vidim boli. Ne boli samo jer ja taj način smatram lošim, boli slušanje drugih razočaranih vjernika, odlaze, udaljavaju se, ne uzimaju Crkvu niti prisutno Otajstvo unutar nje više ozbiljno. Moramo se mijenjati, podsjećati se tko smo i što su nam prioriteti. Ovo je nekoliko primjera što nije u redu, ali naravno svaki vjernik od nas je pozvan biti dio te Kristove autentičnosti. Ovo je opomena za sve nas, dakako radi se bratskoj opomeni u ljubavi. Također 
, što u zadnje vrijeme sve više uočavam kod vjernika laika isto, identificiraju se sa hdzom, podupiru Kolindu i pozivaju se na Crkvu i govore da svaki vjernik treba glasati za HDZ i Kolindu, te ističu kako je Milanović zlo i da on ne smije biti predjsjednik. Za mene je to šokanto, jer usudim se to reći, nema to veze s vjerom, niti onaj koji ne glasa ili glasa suprotno nije manje vjernik. Ipak to nema vjere s Crkvom. Iznenađuje činjenica da ti vjernici blate Milanovića, uzdižu Kolindu, a svjesni da je pod njezinim djelovanjem i djelovanjem tih političkih stranaka (HDZ i SDP) puno ljudi iselilo da stanje u Hrvatskoj nije bilo dobro, a da čuđenje bude veće pozivaju se na Crkvu i govore kako jedan vjernik mora tako glasati. Smatram to suludim. Osim što smatram da to nema veze s vjerom niti vjerskom identifikacijom, smatram da ima itekako s politčkom, koristeći vjeru za potvrdu političke pripadnosti. To je besmisleno i ide na teret autentičnosti Crkve, u čemu očito sudjelu i klerici i laici, što sam prethodno objasnio. Također pravi vjernik će biti slobodnog duha i razborito promišljati o kandidatima i njihovim programima, kao i dobru što nam ti ljudi na vlasti mogu donijeti, te isto usporediti njihovo djelovanje zadnjih godina i na temelju toga donijeti pravu odluku.  Tako da smo pozvani razmisliti za što smo se opredjelili, koja je naša uloga, služilimo li Crkvi i Bogu ili isto koristimo za potvrdu svojih principa, kao i za našu osobnu korist. Opomena je to svima nama.

Dr. Prof Ivan Bodrožić vrlo lijepo obrazlaže smisao bratske opomene:

"Prema Isusovoj pouci vidimo da je smisao bratske opomene da se njegovi učenici zauzmu oko onoga koga treba osloboditi od spona grijeha, a ne da od njega hladno dignu ruke obilježavajući ga kao grešnika. Isusovi učenici pozvani su učiniti sve što je u njihovoj moći da pomognu grešniku, ali isto tako da prema njemu budu odlučni u trenutku kad on ne prihvaća njihovu opomenu, pogotovo ako on svojim grijehom sputava i druge, uvlačeći ih u mrežu zla kojoj je konačni rezultat propast. A učinili su sve što su mogli za grešnika onda kad su ga ljubili i kad su se potpuno predali za njega, kad su i svoj život podredili njegovu spasenju."

Svi smo pozvani slijediti naše poslanje, ostati vjernu Kristu i Crkvi, opomenuti brata svoga, ali i praštati greške ne uzdižući se iznad onoga koji griješi.

U tom duhu volimo, opominjimo, praštajmo i svakako, budimo autentični!




Nikica Škulj







četvrtak, 12. studenoga 2015.

Mislimo li na odgovornost dok tražimo određena "prava"?

Promatrajući  sebe i svijet oko sebe, ovim putem sam poželio potaknuti na razmišljanje i sebe i druge. Ljudi smo koji misle, djeluju, tragaju i daju. Težimo nečemu, branimo svoje stavove, ciljeve. Sve nas to tjera da djelujemo i da pokušavao ostvariti idealne uvjete kako bismo isto proveli. Pitamo li se ikada zašto to činimo? S čim je to povezano to što činimo? Volimo jednu osobu i sve joj želimo dati, primjerice majka djetetu. Može li majka voljeti svoje dijete i dati mu sve, a da u isto vrijeme mrzi? Može li to dijete mrziti? Može li osoba prihvaćati ono što zaslužuje, a da uskraćuje nekome nešto što zaslužuje? U nekom idealnom svijetu, odgovor bi bio ne. Ipak, danas je itekako moguće uskratiti nekome nešto, što ti sam dobiješ pa čak i ako nemaš pravo na to. Gdje nastaje taj jaz? Muž i žena čine brak. Oni su kao jedno. Danas je rastava sasvim normalna. Često elementi koji idu zajedno, danas se gledaju kao normalno kada se odvoje. Tako je i s pravom i odgovornosti. Ta dva elementa danas često bivaju odvojena.


Činim jer volim, volim jer činim

Ljudi smo s različitim životnim ciljevima i djelovanjima. Ipak puno toga zajedničkog imamo. Imamo život, potrebu za hranom, možemo voljeti ili mrziti. Sretni smo ili nismo. Imamo novaca ili nemamo. Život se vrti oko nekoliko elemenata koji su ovisno o čovjeku bitniji ili manje bitniji. U redu je da je čovjeku nešto potrebno i da se bori za isto. Nema nikakve dileme oko toga. Ipak, i ta potreba i to pravo nosi odgovornost, koje se suvremeno društvo želi riješiti. Ako ja želim hranu, moram biti svjestan da je i drugi želi. Ako ja želim biti sretan, moram biti svjestan da i drugi želi biti sretan. Moja potreba za određenim stvarima, označava i odgovornost da suosjećam i ukoliko sam u mogućnosti da nešto i učinim tko ima iste potrebe. Ako želim sebi dobro, moram htjeti i drugome jer, možda i ne znao, ali ako ne želim drugome dobro, zasigurno narušavamo i svoje dobro. Svijet je prepun apsurda. Primjerice, gledam vijesti i vidim kako majka kojoj je sin ubijen traži smrtnu kaznu za ubojicu. Zanimljivo kako jedna osoba, majka (ne sumnjam u bol zbog gubitka sina) želi isto ono što se dogodilo njezinom sinu. Tako imamo i abortus. Ja koji imam život, drugome želim oduzeti život. Pravo i odgovornost se sve manje poznaju, a nekad bili nerazdvojni poput sijamskih blizanaca. Suvremeni svijet je uspio operirati sijamske blizance i isprati im mozak da se više ne poznaju. 



Zašto je tuđe dobro i moje dobro?

Zašto? S pravom se to pitamo? Današnja situacija, gdje se uglavnom čuju izrazi kao što su "gledaj svoja posla", "to je moja stvar", "ja mogu što želim" nam uglavnom govore da čovjek zaista može puno toga činiti, ali nam i govore kako ne gleda odgovornost prema drugomu? Što čini nekomu za svoj propust ili djelo, da bi on uživao? Zašto je to moralno povezano, a nemoralno odvojeno? Ne želim ulaziti u problematiku navezanosti, jer sam o tome pisao, ali želim reći zašto je povezano.

 Zašto je činiti dobro, bitno i htjeti drugome dobro i zašto se tu krije prava Sreća, sreća pisana s velikim S i zašto ako ne želimo drugome dobro, nismo ni mi sretni, i ova naša sreća ako i postoji brzo se suši.


Ovako ću reći. "Što učiniš jednom od moje najmanje braće, meni si učinio." To smo čuli i često mislimo kako je Isus u svakom čovjeku. To i jest istina. Ipak onom kome Isus ništa ne znači i nije neki argument.
Ali, ako se pitam zašto je to Isus rekao. Zbog sebe ili zbog nas? Isus je Bog. Bog je najveće dobro, od najvećeg dobra dolaze sva dobro. Primjerice i mi smo dobro veće od stola koje je manje dobro. Ipak veće dobro, mi, odnosno stolar koji je čovjek je izradio taj stol. Tako da prema tome, naš stvoritelj je nas stvorio te je veće dobro.  Sigurno, da mu mi ne trebamo da bi On (Bog) bio dobro kakvo jest. Ipak, treba li on nama ako smo mi manje dobro. Taj Bog, Isus kaže da je u svakom čovjeku. Drugim riječima, ljubiti svoje dobro, znači ljubiti svoj život, ali ljubiti svako dobro, znači i svoj i tuđi život. Ljubiti i svako dobro znači i ljubiti Boga koji je najveće dobro. Ako ljubimo svo dobro, ljubimo i čovjeka, a ljubimo li čovjeka u kojemu je Krist, ljubimo i Boga, a tada smo onda zaista sretni jer ljubimo, odnosno odražavamo dobro, a to smo mi sami, a posebice smo usmjereni kako Isus obećava, vječnom život u najvećem dobru, Bogu. (Usp. Velikosvećenička molitva) 


Toplina duše zaista ima izvor... jesmo li ga izgubili?

Za kraj želim reći jedan primjer. Zamislimo da nam je jako hladno. Imamo potrebu za toplinom. Dolazimo do velike peći koja nas ubrzo ugrije. Konačno imamo i svoju toplinu i dobro se osjećamo. Ne zanima nas više toliko ni peć, a ni toplina koju širi pa čak ni na druge ljude. Zadovoljavamo se toplinom koju posjedujemo u svom tijelu. Ukoliko netko ostane bez topline. nije nas briga. Kada bi nestale peć, opet bi nam bilo hladno. Zanimljivo kako čovjek voli svoju toplinu, a ne peć. Ipak prava toplina dolazi iz peći. Usmjerimo li se izvoru, naša toplina će trajati vječno. Odmaknemo li se od peći, toplina će nestati. Izvor topline je upravo Bog. A mi smo oni pohlepnici koji želimo za sebe pa čak i vjerujemo da smo je mi proizveli.  Imamo pravo na toplinu, ali i odgovornost da ju čuvamo, širimo i štitimo, ne zbog topline, već zbog nas samih. Bog je ljubav, a ljubav je toplina bez koje ne možemo.

Stoga, ako možemo biti voljeni i isto želimo i trebamo, još veću odgovornost imamo voljeti.
Kao što je Bog ljubav, toliko nas je zavolio, da jednostavno.... postojimo i nikada neće prestati.
Izvor života je Bog u ljubavi koji jest ljubav. Odgovornost je na nama, prema sebi i drugima za vječni život u toplini života, koja je već sada, ovdje prisutna i uprisutnjivana u euharistiji, a upućuje nas na život u Bogu.
"Približilo se Kraljevstvo Nebesko".


   

nedjelja, 2. kolovoza 2015.

Poveznica mira osobe koja podnosi žrtvu i godišnjeg odmora

Uvod

Na samom početku se čovjek može pitati kakve veze ima mir i to osobe koja podnosi žrtvu s godišnjim odmorom koji je obilježen uživanjem? Besmisleno se čini. Ipak, ako razmatramo smisao godišnjeg odmora i analiziramo mir koji se događa i izlijeva iz osobe ili bi trebao biti prisutan u čovjeku, zaista dolazimo do podudarajućih elemenata. Zato se trebamo pitati zašto nam služi godišnji odmor. Je li to bježanja od obaveza? Ako jest, što na njemu činimo? Kažemo da punimo baterije. Koje baterije to punimo? Želimo li se vratiti svakodnevnom životu? Kakvi se vraćamo i je li godišnji odmor ima svoj smisao i je li poslužio svrsi? Želimo uporno bježati od obaveza, a ne znamo zašto konkretno? Dolazimo natrag još umorniji. Je li to smisao?  Zapitajmo se i na sasvim drugoj strani, a to je patnja i žrtva. Svakodnevna žrtva, veća ili manja je prisutna u našim životima. Je li smisao samo nju ukloniti ili nam otvara neke druge mogućnosti. Ima li ona smisao sama u sebi i koji je odnos s mirom koji možemo stječi dok ne podnosimo žrtvu, primjerice na godišnjem odmoru? O kakvom se miru radi? Zašto je on bitan u žrtvi?


Godišnji odmor

Svatko od nas čeka, priželjkuje odmor od svakodnevnih obaveza. Za pretpostavit da obaveze predstavljaju jedan svojevrsni teret. Znači čovjek jasno odredi od čega je zarobljen, ali se rijetko upita za što je slobodan? Često tražimo slobodu jer smo opterećeni nečime, a kada prestanemo biti opterećeni time, onda nastupa pitanje, a za što sam ja to slobodan? Tada se gubimo. Često gledamo u čelije, zanemarujući i pomisliti koje se mogućnosti kriju vani. Mogu li reći da se radi o miru u zarobljeništvu i o nemiru u slobodi? Mislim da je to najbolji opis. Dok nemam slobodu, želim ju, a kad imam slobodu ne prepoznajem ju, onda je zapravo samo prividno imam. U tom slučaju mi je draže zarobljeništvu u miru, odnosno u težnji za slobodom, nego sloboda u kojoj sam ja izgubljen. Postoji li onda u tom slučaju mir u slobodi? Neki ljudi se žele vratiti poslu i obavezama, jer se osjećaju prazno i beskorisno dok odmaraju i ništa ne rade. Je li takva sloboda zaista toliko beskorisna i loša? Ovisi o tome kako je čovjek iskorištava. Netko zaista uživa, zabavlja se, no to ne može trajati dugo i to ne pruža ispunjenje, jer i to proizlazi iz slobode od nečega, uglavnomo od obaveza. Ako ni to ne zadovoljava čovjeka u potpunosti koji je smisao takvog odmora?  Gdje pronalazimo slobodu za nešto, a da pri tome ne isključujemo žrtvu i obaveze koje nosimo sa sobom?


U miru traži mir

Kada kažem mir, većina će pomisliti na tišinu, na uživanje, odmaranje mozga, daleko od svih. Ipak, ne govorim o tom miru. Kada kažem mir, mislim na mir koji se može, a i stječe u mirnim fizičkim okolnostima. Gdje čovjek ima vremena posvetiti se sebi i bližnjima, gdje zasigurno može fizički odmoriti. Ipak, takav odmor nema u sebi svrhu, odnosno nije sebi dostatan. Sad bi se ljudi pitali, ako fizički odmor ne služi da se čovjek fizički odmori, što je logično, čemu onda služi? Možemo to na vrlo jednostavan način analazirati. Ako je čovjek potlačen, umoran, ranjen na mjestu gdje radi te da ponovno radi mora biti obnovljen. Svrha stoga nije u obnavljanju, već u radu koji će moći raditi nakon obnove. Dakle, vrlo jednostavno. Nogometaš koji je ozljeđen te koji dobiva razne tretmane da se može što brže može vratiti, ne treba što prije, da zbog samog zdravlja, već da što brže zaigra nogomet. Dakle, igra je ključni smisao, a ne oporavak koji je naravno logičan. Tako i čovjek na godišnjem odmoru. Nije svrha da se odmori fizički, iako će i to uspjeti. Koja je onda svrha?  Čovjek bježi od obaveza, dolazi u fizički mir, gdje se odmara fizički te se vraća na posao. On će se odmoriti, ali ona žrtva koju mora podnositi često nije fizičke naravi. O kakvom je odmoru onda riječ? Riječ je o odmoru koji kako smo rekli ne predstavlja odmor od nečega, već odmor za nešto. Odmor duha, odmor vlastite duše u kojoj čovjek razvija vlastitu svjesnost o sebi, o prolaznom. Vrijeme u kojem čovjek nasuprot svoje ograničenosti i slabosti pušta Boga u život. Slabost nasuprot snazi. Ograničenost i prolaznost, nasuprot vječnosti. Smisao nasuprot beznađu. Čovjek traži mir unutar sebe. Zapravo, čovjek traži istinu o sebi. Shvaća da ni posao koji radi nije smisao i cilj. Shvaća da cilj postaje sredstvo, a svaki cilj ima svoj dublji cilj. Hvata se za apsolutno i razumije da nije rob posla, već da je on taj koji posjeduje posao. Ukoliko se postavimo u odnos s apsolutnim i mi postajemo i upravljamo vlastitim životima te time postajemo sposobni razviti mir koji će nam pomoći u raznim žrtvama. U svemu što radimo, postoji ono veće dobro. Ako dijete razbije tanjur, istučemo li dijete, napravili smo još veće zlo. Mi vrijedimo više od posla. Čovjek treba to shvatiti, a shvatiti može ako shvati da  postoji netko i vrjedniji od njega. U odnosu prema apsolutnom dobru - Bogu i mi sami imamo vrijednost, a u tom odnosu ostvarujemo mir. To možemo ako imamo fizički mir. Ukoliko ne bi imali fizički mir, ne bi mogli uhvatiti vrijeme za sebe. Zato fizički mir ili godišnji odmor nema svrhu u sebi, ali itekako može poslužiti da se čovjek duhovno obnovi i shvati koliko vrijedi. Prema tome se na posao vraća pun snage jer poštuje više i sebe i druge, a posao kao takav nikada ne stavlja iznad sebe, a posebno iznad svoje obitelji imajući u vidu Boga. Kao što je i poznata ona "Da Boga nema, sve bi bilo dopušteno". Često se borimo za dobro, a ne znamo zašto. Vjerojatno jer postoji neko još veće dobro. Da isto ne postoji, ne bi bilo potrebe da uopće tražimo i pozivamo se na moralnu odgovornost, bili mi ateiste ili vjernici. Stoga smisao žrtve nije u žrtvi, već u volji i poštivanju života koji nadjačava svaku žrtvu. Dakle, ne podnosim patnju zbog patnje, ne želim se riješiti patnje da patnje nema, to je sloboda od patnje, već želim slobodu za život, za život pun poštovanja čovjeka i usmjerenosti prema najvećem dobru Bogu. Sloboda za život, podrazumijeva i sloboda od patnje i težine, a upravo ovo prvo pomaže i omogućuje ovo drugo. Mir nam je potreban koji stječemo kad smo sami sa sobom i taj mir se nažalost stavlja u drugi plan ili kao potreba jednostavno ne prepoznaje.

U Bogu je mir...

Zaključno mogu reći da na odmor možemo ići za slobodu gdje tražimo sebe u najvišem dobru u Bogu Ocu. Posebno nas tome uči Isus, gdje pokazuje brigu za sve, a isto tako ističe da moramo umrijeti ako bi htjeli živjeti. Umrijeti za Boga, znači živjeti za dobro, živjeti za dobro znači boriti i stajati na stranu dobra. To znači biti slobodan od dobra koje manje vrijedi od nas, a biti slobodan za Boga u kojemu mi samo kao dobra imamo život. Na taj način ćemo sposobnije podnositi žrtvu i s većim entuzijazmom raditi svakodnevne poslove. U tom kontekstu ćemo razviti razboritost gdje ćemo jasno razlikovati posao, obitelj, sebe, dar i darovatelja te prema takvim prioritetima živjeti i crpiti snagu za novu obnovu u ljubavi, odnosno u Bogu.  Ako poželimo slobodu od nečega, valja se upitati i slobodu za što? U miru za mir, mirom u patnji, za najveći mir u Bogu. Amen!



nedjelja, 3. svibnja 2015.

Anketa o opraštanju - Koliko smo spremni oprostiti? - Rezultati i analiza (Sudionici ankete - 95 studenata raznih sveučilišta u RH)

Kako je pitanje opraštanja uvijek aktualno pitanje, napravio sam jednu kratku anketu o opraštanju, gdje je sudjelovalo 95 studenata. Odgovarali su na pitanja što za njih znači oprostiti, što ne bi oprostili te sam dotaknuo temu o oprostu i zaboravu. Uzeo sam određene elemente i uspoređivao s izjavama te na kraju dobio određene rezultate koje ovdje prikazujem. Studenti koji su sudjelovali u anketi su s raznih fakulteta. Najbrojni su bili. PMF(11), FFZG(10), ERF(9), TVZ(7), EFZG(6),  KBF(6), FER(4),  Pravni fakultet(4), UF(3), RGN(3), HKS(3), GEOF(3), Ostali(27). 
Rezultate sam zbrojio, analizirao te donio svojevrsni zaključak na analiziranu temu:


Rezultati su slijedeći:

LJUBAV

Od 95 ispitanika 19/95 je  u svojoj definiciji istaknulo govor o ljubavi, što znači da 20 % ispitanika veže oprost uz prethodnu ljubav prema osobi, odnosno doživljava ljubav kao bitan čimbenik u praštanju. Ljubav jest bitan element u praštanju, ako smo sposobni voljeti, sposobni smo i praštati. Voljeti, a ne moći oprostiti je gotovo nemoguće. Tko voli, spreman je i na bol, a osim patnje za koju biva prethodno spreman, spreman je oprostiti. Drugim riječima, ljubav poznaje spremnost na žrtvu, a ono što čovjek voli dolazi iz ljudskog dostojanstva kojeg posjeduje svaki čovjek. Dakle, netko je dobar jer je dobro u njemu, a netko je loš jer se protivi dobru pa i dobru u sebi, na taj način ide protiv sebe. Tko poznaje i voli dobro, voli i dobro u čovjeku bez obzira na zlo koje nanosi. Zlo osoba može nanijeti i to zna boljeti, ali ako tko pristupi s ljubavi, ljubeći čovjeka zbog onog što on jest u svojoj biti, a ne ljubeći ga zbog onoga što čini i zbog položaja i nekog posjedovanja, on zaista zna oprostiti što ponekad i nije lako, ali zna. Ljubav koja se temelji na površnom, promjenjivom kao položaj, financijsko stanje, prije svega nije ljubav, a onda nema ni oprosta. Nekoliko ispitanika je vezalo pojam ljubavi i uz Boga. Ipak ljubav bitnu u praštanju vidimo kod 20% ispitanika, a primjer jednog takvog odgovora jest:

Oprost je potez u kojemu odbacuješ sve negativne misli i stavove u vezi osobe ili nečega što te povrijedilo. To je nešto što se ne postiže lako i za to je potrebna snažna ljubav i vjera.“ 

Student/ica,  1. godina, HKS


OSLOBOĐENJE

Nadalje, 55 studenata, odnosno 57% njih je navelo kako je za njih praštanje oslobođenje,  tj. skidanje tereta. Ovdje vidimo kako oprostiti ipak studenti smatraju nužnim za nove odnose ili za svoj duhovni mir, a što isto tako znači sklapanje novih odnosa s nekim drugim ljudima, jer isto je onemogućeno ili otežano ukoliko osoba nosi takav teret. Čovjek zaista, ukoliko zamjera nekome nešto, stalno će se vraćati na to i stalno će kočiti sebe u uživanju u životu. Primjerice, čovjek kada se osvećuje, sreća traje kratko, a kad oprašta sreća traje zauvijek. Ovdje bih povezao govor savjesti. Ako čovjek živi u miru i biva povrijeđen, njegov mir je narušen. Što može vratiti mir, ako ne sami mir. Mir vraća mir, a oprost je mira koja liječi čovjeka. Mnogi su naveli kako je teško oprostiti, ali je ispravno. Ispravno, zbog sebe i drugih, a nekoliko je izjavilo kako Bog nama prašta, tako i mi moramo drugima. Ako je Bog dobro i iz toga proizlaze ostale dobra, a i mi smo dobro, vraćajući se dobru, ostvarujemo sami sebe. Vraćajući se dobru, ostvarujemo se i postajemo slobodniji. Tu slobodu je prepoznalo dakle više od 50% ispitanika
Primjer takvog odgovora:

 „oprost je čin koji nas čini boljom osobom i rasterećuje nam dušu na način da zaboravimo bol koja nam je nanesena…“ 



Student/ica 2. godina, geodezija




 NOVA PRILIKA

U definiciji oprosta, gdje se navodi nova prilika onom kome praštamo, spomenulo je i istaknulo kao bitno 34% ispitanika, odnosno 32 sudionika u anketi. Oprost može biti zbog svog duhovnog mira, ali isto tako ono može označavati i zeleno svjetlo za nekoga tko će se moći eventualno promijeniti. Nismo mi koji će suditi, niti koji možemo oduzeti nekome priliku u promjenu. Zato potencijalnu promjenu možemo podržati oprostom, a ujedno će to i nama pomoći. Oprost ne znači i nužno pomirenje. Oprostiti i dati priliku čovjeku je u redu, ali ako on odbija prijateljstvo i normalan odnos, osoba nije primorana družiti se s njime, ali oprost i nada u promjenu i dalje vrijedi. Na taj način čovjek može polagati nadu u čovjeka i oprostiti mu, jer realno ne znamo hoće li se i kada eventualno netko promijeniti, ali oprostiti mu možemo i time ga potaknuti na promjenu. Na taj način smirujemo sami sebe. Oni koji su to smatrali bitnim i istaknuli „novu priliku“ su njih 32, što znači 34%.
Primjer takvog odgovora :

Kad nekom odlučiš dati drugu priliku iako znaš da je budala :)“
                                                                                        Apsolvent, HS

BOG

Promatrajući odgovore, najmanje zabilježeni element u definicijama i govoru o oprostu jest pojam „Bog“.  Pojam je upotrijebilo 9,4%, odnosno 9 studenata od 95 anketiranih. Kao što sam prethodno naveo, apsolutno dobro jest Bog. Uz apsolutno dobro, opstoje i ostala dobra. Ostala dobra opstoje dakle uz dobro. Dok osoba čini dobro, ostvaruje se kao čovjek u dobrome. Bog kao najveće dobro oprašta, što vidimo primjer u Kristu. Krist prašta grijehe, Krist koji je savršen, a tko smo onda mi nesavršeni da ne praštamo? U Bibliji je često spomenut govor o Božjem praštanju, a nešto manje o ljudskom. Ono što vidimo jest kako je Bog dobronamjeran, želi da čovjek ide prema dobru i oprašta mu ukoliko se pokaje, ali to ne radi dobra Boga, već radi dobra čovjeka. Isus nas poziva da praštamo i mi jedni drugima. Zanimljivo je kako govori u molitvi „Oče naš“ da Bog Otac prašta grijehe kako i mi drugima. Drugim riječima, otvoren si za dobro, ali ne da budeš sam u dobrome, već da potičeš i druge u dobrome, a time ostvaruješ i svoje dobro, svoj mir, koji od Boga dolazi. Također Isus govori i koliko puta treba oprostiti, a to je 70x7. Dakle, bezbroj. Bog koji je apsolutno, savršeno dobro te ne osuđuje već omogućava da sebe ostvariš u Njemu ,spomenutom apsolutnom dobru, od tebe traži da praštaš što označava prianjanje uz najveće dobro, jer radiš nešto što oslobađa, a od čega smo i potekli, a to je ljubav, a Bog jest ljubav. Zato oprost i jest težak, jer zahtijeva nešto nelogično, kao što je i nelogično da Bog umre na križu. U tome se i krije ljubav do kraja i praštanje kojem nas Isus uči. Stoga Bog i ljubav jesu povezani, jer Bog jest ljubav, a Boga je u svojoj definiciji oprosta spomenulo kako smo rekli samo 9%.


 Ovdje dajem dva primjera takvih rečenica, a to su:

Na pitanje je li teško praštati, slijedi odgovor. „Ako je jako teška povreda onda jest, to je kao teret, (nemojte da vam srce oteža govori Isus Krist) ili pak toliko stanje ravnodusnosti prema nekoj osobi tako da tu nema sredine, moras udarit kontru, moras mu pokazati ljubav, ili ce ostati odnosi hladni, a to je tesko, to je kao truditi se biti svjez, sretan i odmoran probuđen u 4 ujutro ili biti veseo i radostan kada postiš! Ali kako kaže nad.Fulton Sheen ljubiti se treba učiti.. kada uspijemo ljubiti nakon ovoga postanemo nevjerovatno snažniji, govorim iz iskustva, SHOW! Predivno, pocnes čovjeka gledati Božjim ocima pa ti onda oko bude tijelu svjetiljka jer se trudis vidjeti dobro u ljudima! Itd.“

Te na pitanje „Uvrijedi li te netko i zamjeriš mu to, a kasnije ga više ne vidiš i zaboraviš na to. Je li svejedno onda jesi mu to oprostio ili ne, slijedi odgovor:
 : „Nije svejedno ako mu nisi oprostio! Ako bi te na spomen te osobe i najmanja ljutnja,srdžba ili nelagoda obuzela onda moraš toj osobi u srcu oprostiti, da kad ga netko spomene nemas nikakve ružne misli o njemu, a to se može kroz molitvu tako da se moliš za tu osobu i tražis Boga da mu se smiluje i da mu oprosti sve i da mu u molitvi oprastis, to traje neko vrijeme..“

Odgovor je studenta  2. godine, TVZ-a.


Također definicija oprosta gdje se spominje Bog.

„Oprost je za mene jedan veliki dar od Boga. Što se više punim Njegovim Duhom svetim, više moje srce oprašta. Definirala bih oprost kao shvaćanje da smo svi djeca Božja, svi jednaki pred Njim, i da ono loše što nam netko učini zapravo ne čini on sam, nego zlo koje prebiva u njemu. Kad sam to prihvatila u svojoj glavi i srcu, spremna sam  sve oprostiti. Sama činjenica da Isus meni, običnom čovjeku, oprašta ono najgore, da oprašta najvećim grešnicima, On koji je sam Bog, me potiče da ja ljubim kako je On ljubio, bezuvjetno. I kao što želim da meni drugi oproste kada padnem i povrijedim ih, tako želim i ja činiti. :)“

Studentica 3. godine Grafičkog fakulteta

Dva spomenuta studenta su imala ujedno i sve elemente u svom govoru o oprostu koja su proučavana u ovom istraživanju!

UVIJEK TREBA OPROSTITI

Od 95 ispitanika, 64, odnosno 67% njih smatra da uvijek treba oprostiti. Neki razlog za nepraštanje ipak pronalazi njih 68%, odnosno 64 ispitanika. Vidljivo je kako ipak među onima koji su izjavili kako uvijek treba oprostiti, ipak ima onih koji ipak imaju nešto što ne bi oprostili. Razlozi za takvo nešto ipak teške bilo fizičke, bilo emocionalne povrede. Od 65 onih koji su rekli da pronalaze razlog,  njih 20, odnosno 31% ne bi nikad oprostilo ubojstvo. Ipak, najviše što pogađa čovjeka, odnosno navedeno je kao glavni razlog za nepraštanje jest izdaja, preljub, odnosno prevara, a s tim se izjasnilo 29/65,  tj. 45%. Ostalo 18, tj. 28% među kojima se našao često fizički zločin. Ono što vidimo iz samih rezultata da veliki broj studenata na prvu pokazuje spremnost sve oprostiti, ali kada ih se pita što konkretno ne bi oprostili, ipak pronalaze određene stvari pa se broj dosljednih prepolavlja. Tako dobivamo da ih je 30% ispitanih spremno sve oprostiti ili je barem iskazalo želju i ispravnost u tom činu, što je korak prema svom osobnom miru, obnavljanje odnosa ili osobni mir koji može donijeti novi plodni i zdravi međuljudski odnos.


ZABORAV (NI)JE OPROST

Zadnje pitanje na koje su ispitanici odgovarali je bilo o konkretnom slučaju. Radilo se o zaboravu i oprostu. Ispitanici su morali odgovoriti, bi li oprostili nakon povrede, a da na istu zaborave, a čovjeka više nikada ne vide. Ukoliko bi zaboravili, a ne bi oprostili, oprostit ipak smatra potrebnim 54 osobe = 57 posto. Zaista, čovjek mora oprostiti da bi krenuo dalje, ali zaboraviti ne znači oprostiti, niti oprostiti znači zaboraviti. To su dvije različite radnje. Povreda se ne ostavlja tragove u pamćenju čovjeka. Povreda se dogodila u ljudskom srcu. Ako ne ostavlja trag samo u pamćenju, već i u srcu, zaborav eventualno dobro dođe za brisanje iz memorije, ali ne i iz srca, za to je potreban ipak oprost. Preko 50% se s time slaže, a ostali poistovjećuju zaborav s oprostom što je teško moguće.
Također u prilog stavljam jedan odgovor koji je ta dva pojma jasno razdvojio, a također jedan gdje to nije očito.


Odgovor gdje se osoba izjašnjava kako zaborav nije isto što i oprost:
„Ma nije svejedno. Ja moram sama u svojoj glavu bit ok sa time. Ako sam zaboravila samo na to onda nije to oprost. Nešto će me nekad opet podsjetiti na to pa ću bit lose volje :) čak se ne mora dogoditi da vidim bas tu osobu Već neki mali "okidač" se može dogoditi da podsjeti.“ 
                                                                                        Studentica 4. godine, HS (psihologija)


Odgovor gdje se osoba izjašnjava kako je svejedno, aludirajući da je zaboraviti isto ili slično kao i oprost:

„Ako sam doslovno zaboravio, onda je to isto što i oprost jer me očito nije puno pogodilo“
                                
                        Student 2. godine, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije



ZAKLJUČAK

Kada pogledamo istraživanje vidimo zainteresiranost za temu,  s obzirom da su si studenti zaista dali truda u odgovaranju. Njih 95 se potrudilo dati odgovore, ali osim što su dali odgovore, dali su i prikaz svojevrsnih stupnjeva uz prianjanje uz problematiku oprosta. Ako poslažemo po redoslijedu oko čega se većina složila i spomenula do onog najmanjeg dobivamo moguću sliku današnjeg stanja oprosta među mladima.

Ispitani studenti su se najviše složili da je teško praštati. Bilo je također tu pojašnjenja da ovisi o situaciji, ali da nije lako. Neki su opisivali kad bi možda bilo lako, a neki su sa sigurnošću izjavili da je teško, dok su rijetki rekli da je lako. Ipak, činjenica je da je najviše slaganja bilo u tome da je teško praštati. Od toga kreće. Ipak manje, ali dosta reklo ih je da je oprost oslobađajući čin 57%, nadalje istaknuli su kod čovjeka da je oprost pružanje čovjeku nove prilike  34%,  a ljubav svega 20% te Boga 9%.
Vidimo kako se sve više i više snižava kada izoštravamo pitanje oprosta te kad dolazimo u srž, ostaje jako malo ljudi, a to je 9/95 ljudi koji su spomenuli Boga. Drugim riječima, Bog nam pokazuje primjer praštanja i ljubavi prema čovjeku, bolesnima, grešnima, odbačenima, sve to vidimo u Isusu Kristu. Imamo onu izjavu da je najteže praštati i s tim se složila velika većina, a opet poveznicu s Kristom – Bogom pravi najmanje ljudi. Kada povežemo te dvije rečenice, zaista jest teško praštati kao Krist, ljubiti kao Krist, najteže je to, ali ispravno i zato je malo ljudi spomenulo to, a opet se većina složila da je teško. Na taj način povezujem glavnu izjavu s kojim se složilo najveći broj ljudi, s onim što je okusilo najmanji broj ljudi, a to je praštanje u Bogu.
S obzirom da je teško, put praštanja prolazi od oslobođenja, vjere u promjenu na način da ljubimo, gdje pronalazimo Boga. Svi studenti koji su odgovarali su se našli na putu, netko ispred, netko iza, netko u većoj, netko u manjoj brzini, ali na putu. Smisao i jest hoditi prema cilju i poticati svakoga u tome, jer kako se većina složila, zaista je teško, ali tamo gdje je ova mala grupica dospjela, tamo je očito ispravno, jer malo ih je tamo,  a puno je tamo gdje je lagano, zato smo svi pozvani  povećati tih 9% na više.
Također što bih spomenuo, a to jest da je slika Boga prisutna u svakom čovjeku i ostvaruje se u svakom odnosu, posebno u odnosu muškarca i žene, gdje nastaje nova slika Božja, novi čovjek, gdje su roditelji sustavaratelji. Na taj način veza, brak je nešto posebno, duhovno, a prekid toga, odnosno kada se iznevjeri takav odnos, posljedice su toliko bolne, da su oni koji su našli razlog za ne praštanje, prije ubojstva stavili upravo prevara i izdaju. Možda su s razlogom to stavili, jer čovjek se ostvaruje u čovjeku i takav stav je također jedan od stanica na putu hodanja prema Bogu, a kad osoba shvati da je Bog važniji i od svih, tada osoba biva spremna oprostiti sve.

 Drugim riječima, svi smo pozvani i svi smo na putu, a statistika je samo statistika koja nam pokazuje moguću istinu, ali ona prava istina je zapravo u nama i na nama je odgovornost da sa svojim životom istražujemo, produbljujemo i koračamo rastući u spoznaji, ne zanemarujući čovjeka, koji jest dobro i koji kao takav može doći jedino od dobra, a to je Bog.

Za kraj prenosim poruku studenta 2. godine, TVZ-a, koju je šteta zanemariti, a ona glasi:
„P.S. ovakvih kolumni više treba studentima kako bi počeli razmišljati o bitnim stvarima kao što je ova. Lijep pozdrav! ;)“

Također se ovim putem zahvaljujem i svim studentima (95)  koji su sudjelovali u ovoj anketi! 
Hvala! 

Lijep pozdrav,

Nikica :)

subota, 1. studenoga 2014.

Život prema Životu!

A tvoji prioriteti su?

U svijetu raznih nametanja i plasiranja "ispravnoga" što itekako društvo i mediji oblikuju,  vjernik kršćanin se lako izgubi. Do čega nam je stalo, što trebamo i kako to činiti? Znamo li uopće koji su nam prioriteti u životu? Što nam je najvažnije? Zahvaća li to najvažnije nešto dublje ili to vrlo brzo prolazi? Znamo li se uopće snaći i reagirati kao pravi vjernici? Nije stvar u reakciji, već u samom uzroku i cilju reakcije. Je li nam uzrok ispravan? Kamo to idemo? Po čemu se razlikujemo od ostalih? Jesmo li samo skupina koja se okuplja neznajući razloge? Ako znamo razloge, što vidimo u njima, spominjemo li ih u životu ili su nam oni život. O kojem to životu govorimo? Znamo li uopće koja je zadaća kršćanina - vjernika? Na što nas Isus poziva? Mislim da se zaista trebamo zapitati ukoliko želimo djelovati na ispravan način u kojem nećemo doći pod utjecaj, niti obitelji, niti prijatelja, niti medija. Imamo li duh razboritosti ili brzo postajemo izgubljena ovčica? Drugim riječima, znamo li koja nam je zadaća i koji je temeljni kršćanski cilj na koji Isus poziva?

Iz smisla u smisao prema smislu - i mi smo u tome!

Život je prožet raznim mogućnostima, idejama, željama, ostvarivanjima, težnjama, razočarenjima, borbama, sreći, nesreći. Jednostavno prepun je dinamike. Iskustvo nas uči da uvijek idemo dalje. Da uvijek nešto novo iščekujemo, uvijek se za nešto novo borimo. Sjetimo se kad smo bili djeca. Smisao smo vidjeli u igri, crtićima, druženju na ulici, probleme gotovo da nismo imali. Kako dijete raste stječe druge prioritete i težnje. Igre postaju stvar prošlosti te počinju prve ljubavi. To tada postaje glavna stvar. Kasnije čovjek postaje ozbiljan i razmišlja i o poslu, odnosno što će raditi. Neki biraju faks, neki se opredjeljuju za posao te ulaze u radni odnos. Kasnije žele u brak.
U braku žele djecu. Tada se rađa i potreba za brigu o djetetu. Dijete je tada glavno središte obitelji i sve se njemu pruža. Odgoj djeteta je cilj. Dijete raste te odlazi. Roditelji ostaju sami i ponovno traže neki cilj i smisao. Na kraju čovjek umire. U raznim fazama života čovjek si stvara prioritete i teži za onim što ga veseli. Prisutno je mnoštvo smislova. Lijepo je vidjeti čovjeka koji se angažira oko obitelji, oko nekog projekta na poslu ili vidjeti ženu kako srdačno brine o vrtu cvijeća. Čovjeka tjera određena snaga prema naprijed. Jednostavno čovjek nije robot koji je programiran. On ima volju, želju i slobodu. Dakle, vidimo da je dinamičnost života i prisutnost raznih prioriteta prožeto životom, što omogućuje održavanje i smisao života. Kada kažem da je život prožet raznim prioritetima, što je neosporno, nameće mi se pitanje koji je onda bio i jest prioritet samog ljudskog postojanja. Primjerice, čovjek je stolar i voli svoj posao, napravi veliki stol za svoju obitelj. Vidimo taj smisao i radnju. On to čini jer voli to radit i jer voli svoju obitelj. Vidimo zašto je to napravio. Dakle stol je napravljen, a onda je svrhu ostvario kada se počeo koristiti u obitelji. Moje pitanje onda jest koja je naša svrha? Mi jesmo, kao što vidimo. Ovdje smo i prisutni smo. A kamo idemo i gdje mi ostvarujemo svoju svrhu, kao stol u obitelji? S obzirom da nas iskustvo ući o željama i prioritetima koji se stvaraju u čovjeku, složeno biće kao čovjek je još teže osmisliti. Kome smo i zašto mi bili prioritet da postojimo? Kako možemo znati da nas je netko htio, da nismo slučajni ispali iz nekih kemikalija? S obzirom da mi želimo određene stvari, neke čak i komplicirane i težimo i ostvarujemo određene ciljeve. Činjenica jest da ostvarujemo i težimo. To može samo onaj koji je ostvaren od nekoga. Drugim riječima čovjek je složenija i kompliciranija stvarnost od onih stvarnosti za kojima teži u svom zemaljskom životu. Ako je tako, netko je ipak morao nas osmisliti jer mi sami osmišljamo, Ne bismo imali mogućnost osmišljati i željeti, da nas netko ovakve složene, nije želio i osmislio. S tim je sigurno da nas je netko htio i da je taj netko veći i nedostižniji. Ono glavno pitanje je zašto i za što nas je stvorio? Bog koji nas voli to nam pokazuje i govori.

U što sam pozvan? U čemu se ostvarujem?

Onaj koji poznaje Boga iznutra je jedini koji može o Bogu govoriti na isti način. To je Isus Krist. U Svetom Pismu vidimo u proslovu Ivanova Evanđelja kako sve nastade po Bogu. Također Evanđelist govori da je Bog ljubav. Po ljubavi postade sve. Čovjek sam postade po ljubavi. Naravno da ne znamo kako je nastao sam čin stvaranja, ne znamo detalje, ali ono što je shvatljivo ljudskom razumom je i rečeno čovjeku, naravno na shvatljiv način. Bog nam govori zašto nas je stvorio, zašto smo tu. Osim što govori, On to i pokazuje djelovanjem i brigom za čovječanstvo. Pokazuje da je ljubav bezgranična i dosljedna u samoj unutrašnjosti Boga koji je ljubav te i u razlogu stvaranja kao ljubav, Isus pokazuje svojom boli i smrti na križu. Ipak, nije Isus samo došao kako bi posjetio zemlju i otišao. Pokazao nam je ono pitanje koje se prožima konstantno. A to je čemu će služiti taj stol. Gdje će se stol ostvariti. Odnosno gdje ćemo se mi ostvariti. Samo Bog može reći i dati odgovor. Bog - Isus daje odgovor, odnosno upućuje nas na Njega. Odgovor je Kraljevstvo Božje. Isus nas želi uvući u Kraljevstvo Božje. Govori kako je ono već ovdje prisutno. Glavni cilj za Isusa je doći u Nebo! To je svrha života. To je život prema Životu. 

Ono što znamo da svi prioriteti u životu i sve naše ovozemaljske težnje staju u trenutku smrti. Što onda? Ovdje ne posjedujemo znanje. Mi znamo za što stol služi jer smo vidjeli. Ovo je dublje pitanje u koje nas upućuje Isus. Jedino čime možemo odgovoriti jest vjera. Ljudi koji su navikli imati sve što požele i sve crno na bijelo, bi se trebali zapitati, ako je nešto stvarno dobro, vječno, veliko, vrijedno, je li naivno to dobiti tako na jednostavan način - crno na bijelo? Prenaivno. Ono u čemu se okupljaju naši osjećaji, želje, strahovi, motivacije u životu jest vrijedno. Gdje sve navedeno završava i u što se pretače jest vrijedno. Što je to vrijedno? Što je nama činiti da ga već sada živimo?  To vrijedno jest Kraljevstvo Božje, naš put i smisao svih smislova. Koračamo vjerom te nas niti jedno ne ostvarivanje jednog od zemaljskog smisla ne smije sputavati u koračanju prema konačnom smislu. Ako je to toliko vrijedno, onda se i vrijedno treba tražiti za ostvarivanje istoga. Ono vrijedno što Krist od nas traži jest život. Govori da će tko poradi njega izgubi život, dobiti Ga, a tko dobije svoj život, izgubit će ga. Isus nas poziva na dublji smisao i od nas očekuje "samo" naš život. S ovim bih povezao Isusa kako poziva Apostola da izađe iz lađe. Lađa je predstavljala život, ali i u doslovnom smislu. Jedino je s tom lađom mogao živjeti hvatajući ribe. Ipak Apostol izlazi iz tog života za drugi Život.  Ono što želi ovdje istaknuti jest poziv Krista Apostolu, ali danas i nama. Jesmo li spremni napustiti ovaj život za ono gdje nas Bog poziva. Biti spreman ne znači ostaviti sve i fizički krenuti. Biti spreman znači djelovati u životu imajući sliku kamo idem. Ne činimo dobro jer je to lijepo. Činimo jer je u čovjeku Bog, dostojanstvo ljudske osobe, slika Božja. Tko to shvati, shvaća i zašto smo protiv abortusa. Taj čovjek potječe od Boga i ima Boga u srcu i ukoliko želim ostvarivati i hoditi prema Bogu, moram vidjeti i bližnjega. Isus nas poziva na to u zapovijedima ljubavi.  Činiti dobro je znamo kamo idemo. Činiti dobro jer nas grešne Bog i dalje voli.  Ponovno ću uzeti priču o stolaru. Stolar dok je radio stol razmišljao je kako će stol poslužiti obitelji. Nije znao gdje će i kako će ga staviti, ali je zamišljao zajedništvo obitelji na njemu. Razlika između stola i čovjeka jest da je u čovjeka puno više uloženu, toliko da postoji, voli, ljubi, ima slobodnu volju. Ukoliko čovjek ima slobodnu volju, on ima i odgovornost. Kako stolar zamišlja stol u upotrebi, mene zanima tko ovdje zamišlja nas u ostvarenju smisla nas samih? S obzirom da smo veliko djelo Božje, On nas poziva u sudjelovanju tog velikog djela. Osim što sudjelujemo u stvaranju, On nas poziva i da razmišljamo o našem smislu. Dakle mi smo ti koji razmišljamo o ostvarenju nas samih. Pozvani smo od Njega, putem Krista. Osim što nam je toliko pokazao i dao sebe, dao nam je slobodnu volju. Ono što ne želim da se ikome dogodi, ali čak i to nam je dao prije ostvarenja smisla, jest da mu kažemo ne. Stol kao takav ne može ništa reći, ali mi kao živa, slobodna bića, iz slobodne Božje volje stvoreni, možemo Bogu reći ne. Vidimo u čemu smo i zašto pozvani. To je naš poziv. Poticati druge i sebe u ostvarenju Kraljevstva Božjega. Činiti dobro jer to zaista ima dublje ciljeve. Gdje god se nalazili, na poslu, faksu, nogometnom igralištu, na misi. Uvijek moramo imati u glavi zadnji najsmisleniji cilj, a to je Kraljevstvo Božje i zajedništvo u nebeskoj obitelji. Kao što stolar blaguje sa svojom obitelji na stolu kojeg je napravio, tako i nama mora biti u svijesti kako smo veličansveniji od samog stola, stvoreni od Najveličansvenijeg živoga Boga! 

Što je sa zlom?

Ne bih u detalje o zlu. (o tome sam posvetio temu već). Vezano za ovu situaciju želim objasniti kako zlo nema vječnost i kako zlo nema temelje i smisao kao Bog. Ipak, zlo nas može itekako sputavati prema dobrom. Opasno je ignorirati zlo, ali također i borbu protiv Njega.  Slijediti Krista i ostvarivati ono o čemu sam prethodno rekao ne znači nužno, odnosno ne znači uopće da se nećemo susresti sa napastima i teškoćama. Naprotiv, postoje mogućnosti da ćemo tada biti izloženi raznim napadima. Zlo, sotona, mrzi Boga, mrzi Njegovu sliku - čovjeka i mrzi Božji plan za ljude. Razne poteškoće, serviranja zla u obliku dobroga nas može sustići, ali ni tada ne smijemo gubiti onaj cilj i smisao. Kao što sam rekao, imamo ciljeve u životu i u njima nam se mogu događati, razne patnje, bolesti i smrti bližnjih. Na tom području možemo ostati razočarani i umjesto da nam put prema Kraljevstvu Božjem posluži i kao poticaj i nada, mi se možemo totalno okrenuti. Smisao koji nam daje Bog nije na istom rangu kao smislovi u kojima uživamo u životu. Ukoliko zapnemo na jednom, nemojmo gubiti onaj na koji nas poziva Bog. Naprotiv, na nama se u patnjama može očitovati taj smisao za kojim živimo. U takvim trenucima ljudi će vidjeti naše kršćanstvo i našu pripadnost Kristu. U svakom napadu na nas moramo pokazati čiji smo. Ukoliko smo zakoračili, vjerom, odnosno svojim bičem u novi život,  ovaj život koji živimo na zemlji može biti napadan, ali zbog vjere i koračanja u novi, patnja boli, ali patnja može i slatka biti. Slatka je zbog Krista. Boli, ali ako znamo što nas boli, lakše ćemo podnijeti bol. Zamislimo utakmicu koju ćemo gledati s društvom negdje navečer. Tijekom dana slomimo ruku i dok idemo u bolnicu, zamišljamo kako ćemo utakmicu provesti s prijateljima. Istina, s rukom u gipsu, ali pomisao olakšava bol. Vjernik pristupa cijelim svojim bićem u vjeri i podnosi bol jer podnosi za Krista koji ga poziva i prema kojemu korača. Dodao bih citat iz poslanice Sv. Petra i preporučio da se pročita cijela. Citat ide ovako: 

"Ljubljeni, ne čudite se vatri koja vas stiže kao kušnja, kao da vam se događa što neobično, nego se radujte što se dionici Kristovih muka da biste se radovali i veselili kad se objavi Njegova slava" (1 Pt, 4, 12-14)

Životom prema životu za život s Bogom

Za kraj bih samo uputio pozdrav svima koji su ovo pročitali, a i onima koji nisu te zaželio svima nama da zaista hodamo u vjeri prema smislu smislova - Kraljevstvu Božjem, radeći dobro čovjeku, ljubeći Boga te podnoseći zlo ne šireći isto, imajući uvijek u vidu Boga našega, koji nam omogućuje i poziva nas u zajedništvo s Njim.  Krenimo onda životom prema životu! Amen!







nedjelja, 26. listopada 2014.

Bliskost "vjere" s "linijom manjeg otpora"

A gdje smo mi? 

Mi ljudi smo skloni učestalim naučenim, već predodređenim radnjama, bez da se zapitamo zašto je nešto baš tako. Često misleći o dva puta, ni ne pomislimo da možda postoji treći. Jesmo li površni, lijeni ili jednostavno nezainteresirani? Ako smo za nešto zainteresirani, onda sigurno ne bi smjeli biti niti lijeni niti površni. O nekim stvarima koje nas zanimaju bi onda ipak trebali dublje istraživati.  U čemu je onda problem? Možda upravo u tome što mislimo da se trudimo i prihvaćamo određene činjenice kao cilj i dostignuće, odnosno gotovu stvar, a ne nešto od čega bi mogli doći do nečega drugog. Koje su posljedice toga  za nas i druge? Što po tom pitanju činiti? 


Dakle,  problem koji želim je istaknuti je taj da ljudi premalo ili uopće ne ulaze u dubinu određenih stvari, ovdje konkretnije govorim o vjeri u riječima i djelima. Naime, približio bih situaciju jednom slikom. To je kao da u garaži osoba ima automobil u koji uđe  i sjedi u njemu dva sata te nakon što izađe govori kako kotači automobila dobro leže na zavojima. Na temelju čega je to rekao, ako nikada nije vozio spomenuti automobil?? Možda na temelju papira i govora drugih. Banalnim primjerom želim približiti i govor o Bogu te djela koja kao da ih nema. Čovjek mora sjesti i voziti auto, da bi mogao išta adekvatno, smisleno i utemeljeno reći. Drugim riječima, ukoliko čovjek promišlja o Bogu, mora znati da je On veći od onog najvećeg što se uopće može zamisliti, a onda krenuti dalje.  Osoba mora pristupati ponizno, kritički i oprezno. Ne može se o Bogu bilo što reći. Krivi govor o Bogu ima veze s vjerom. Ako kažemo da je Bog velik. Mislimo jer vjerujemo, a ako vjerujemo moramo promišljati, a ako sve to radimo, moramo i činiti. Danas kao da od toga ništa nije povezano. Stvaraju se razne slike o Bogu. Možemo često čuti "ma to je volja Božja", "tako je trebalo biti", "to se dogodilo s razlogom", "Bog će te kazniti"...itd....Na temelju čega nastaju takve izjave?  Zašto ih ljudi prihvaćaju?  Vjerojatno jer je to linija manjeg otpora. Ljudski može biti logično, ali to ipak ne znači da je ispravno. Kada nemamo odgovore na pitanja onda je lakše zamijeniti ih uvriježenim ljudskim pretpostavkama, da ne bi slučajno naprezali mozak pa i pod cijenu krivog shvaćanja. Ono što želim naglasiti je da Bog nije igračka s kojom se igra pa ga se vrti kako hoće. Bog će uvijek biti Bog koji je blizak, a i dalek. Tako blizak da misli na svako stvorenje, a opet tako dalek da Ga niti jedan um ne može dostići. 

Skupina A i B

Upravo raznim predrasudama se formiraju skupine. Nazovimo ih skupina A i skupina B.
Skupina A vjeruje u Boga, ali sve suprotno od toga demantira i odbija bilo kakve konverzacije s ljudima suprotnog mišljenja, što dodatno može otežati vlastitu vjeru, a također i odvojiti nekog pojedinca od Boga koji je možda tragao za Njim.  Zatim imamo skupinu B, koja vjeruje u "neku višu silu" , ali ne prihvaćaju Crkvu kao nasljedovateljicu Krista te Krista kao Boga, s tim da također odbijaju dijalog ili neko produbljivanje onoga iza čega stoje.

Zajedničko za obje skupine je to da ne žele dublje razmišljati o stvarima koje zastupaju. Danas su takve pojave česte te je bitnije koje smo vjere, a ne vjerujemo li i zašto!?

Isto tako promišljana i dublja vjera se očituje i u djelima, ali ako se vjera i Bog uzima na krivi i zdravo za gotovo, temeljeno na predrasudama izmišljeni način, bez trunke truda, pitam se kakva li će onda ta djela biti?

Onaj koji govori o Bogu, mora biti spreman i učiti, pitati se i činiti nove stvari. Poteškoća se javlja kad se Boga želi staviti u četiri zida tako da bude jednostavan i shvatljiv. Ako svaku stvar želimo imati pod kontrolom i za svaku stvar znati sve o njoj i ukoliko nam neka pitanja po pitanju Boga ne budu jasna te ga spuštamo na razinu takvih predmeta te sebi predočujemo određeni odgovor, nama lakše shvatljiv, iskrivljujemo sliku o Bogu.


Poziv u skupinu C

Zamislimo situaciju u kojoj osobu koja vozi izvrsno znate i znate da je dobra osoba i da ne pije učini prometnu nesreću. U istoj ste vi svjedočili i vidjeli da je motor zakazao te je iz toga razloga drugo vozilo udarilo u njega. Kasnije vidite razne osude za svoga prijatelja, kako je on uopće dobio vozačku, kako se to ponaša, sigurno je bio pijan... U tom trenutku s obzirom da znate okolnosti situacije vi ćete ga branit, zar ne? 

Dakle, posrijedi je znanje i iz istoga ćete ga branit. Na drugoj strani vidimo neznanje, ali i paljbu optužbi. Ono što želim pitati čitatelja jest, na kojoj je on strani? 
Drugim riječima, zamislimo da čujemo vijest kako je mladić oduzeo prednost vozilu koji se zabio u njega. Mi ćemo odmah reći kako je mladić kriv i kako nije pazio, a ne znamo da je zakazao motor.
Tako i o Bogu, lakše ćemo donijeti određene predrasude nego se zapravo pitati i dublje istraživati.
Pokušavajući odvojiti u ovom slučaju skupinu A i skupinu B jednostavno nisam uspio. Zanimljivo je kako se u tom trenutku nalaze na istoj strani. Skupina A ne želi dalje produbljivati, a skupina b ima svoje tvrdnje, zamislite zbog neprodubljivanja. U tom trenutku A i B skupina pripadaju istoj skupini. 
Svi bi mi branili prijatelja koji je lažno optužen, a nismo ni svjesni da smo mi ti koji lažno optužuju. Umjesto predrasuda bilo bi bolje ući u dublji dijalog s Bogom. Čovjek je slika Božja, da isto znamo i osjetimo svi bi mi branili sliku Božju, odnosno dostojanstvo čovjeka. 

Ako ne znamo, zasigurno imamo dvije opcije. Prva opcija je osuđivati i napadati iz neznanja, a druga je pokušati saznati. 

Pokušamo li mi saznati, produbiti cijelim svojim bićem ljubav prema Bogu, prema Ocu i Sinu i Duhu Svetom? Ili određene stvari prihvatimo zdravo za gotovo (skupina A) ili odbijamo i činjenice koje su uvriježene u narodu (skupina B) ili ne želimo ništa novo saznavati (obje skupine).  Gdje god se mi pronašli, istina je da smo pozvani u nazovimo tako skupinu C, odnosno skupinu gdje istražujemo, produbljujemo i ljubimo Boga prije svega te ljubeći dostojanstvo, odnosno Sliku Božju - samoga čovjeka. Imamo dvije zapovijedi ljubavi. U kojoj Isus govori kako je najveća zapovijed ljubiti i klanjati se Bogu, to prije svega, a slična zapovijed je za sliku Božju. Ljubiti čovjeka. Ljubiti Boga, dušom, srcem, umom znači cijelim svojim bićem, sve više uranjati. Dakle, čovjek se mora stalno zalagati, stalno klanjati Bogu na čiju je sliku sam stvoren i iz toga proizlazi ljubav prema čovjeku. Tko voli Boga, a ne čovjeka ne voli ni Boga. Ljubav prema Bogu se mora rasipati i po čovjeku - slici Božjoj. Uzmimo banalan primjer. Majka voli dijete i povrijediti će je ako netko zapali sliku njezina djeteta. Pomalo površan primjer, ali ipak ukazuje kako ukoliko ljubimo Boga, moramo ljubiti i čovjeka. Kvazi vjernici iz skupine A i odbacivači vjere iz skupine B imaju zajedničko, a to je da nisu spoznali, niti se trude, ali uvijek će biti pozvani. Bitno je odazvati se. Ljudi nevjernici, tragači mogu biti u prednosti u odnosu na dvije skupine, jer su počeli svoju potragu, odnosno odazvali su  se pozivu za C skupinu, unatoč tome što su možda toga trenutno nesvjesni. Kada pristignu, osjetit će i  znati  za čim su tragali. U razumu, duši, poniznošću i potpunom predanju dolaze do spoznaje. Kako Isus sam navodi da Farizeje pretekoše carinici i bludnice u Kraljevstvu Božjem. Nije problem u ljudima koji tragaju, već u onima koji ne tragaju. Ova tema je doslovno za sve. One koji misle da sve znaju, oni koji sve ignoriraju pa i one koji ulaze u svijet rekao bih viših vrijednosti, gdje se pristupa Bogu i brani ljudski život i dostojanstvo čovjeka, odnosno slika i prilika Božja.

Na nama je da odlučimo. U kojoj god skupini bili, na nama je hoćemo li prihvatiti tu liniju manjeg otpora , ili zaista ući u dijalog s Bogom, tragati i prepoznavati vrijednosti te djelovati po njima, što naravno iziskuje određeni veći  trud potican milosti Božjom. 


Dakle, svi smo pozvani, a na nama je da ignoriramo, napadamo ili se odazovemo!







srijeda, 23. srpnja 2014.

Tražiš li i ti krivca? Što bi Bog rekao o tome?!

Biti kriv? Što sve imamo u tome?


Osjećaj krivnje je neugodan osjećaj koji ne mora imati negativne posljedice, ali i može. Ovisno o tome kako se djeluje tijekom istog. Može biti u čovjeku, a također i u međuljudskim odnosima. Drugim riječima, čovjek može kriviti sebe i druge. Kroz povijest, a danas pogotovo (što je vidljivo u učestalim rastavama) dolazi do izražaja pretjerana količina okrivljavanja i traženja opravdanja negdje izvan predmeta radnje. Ili čovjek sebe pretjerano krivi, ili se uopće ne krivi ili samo krivi drugog. Čemu uopće krivnja i što je zapravo ispravno? Onaj čovjek koji upućuje opomenu za nešto nekome tko nešto radi loše, pretjeruje li ili je to u redu? Ili onaj koji prizna krivnju, pretjeruje li možda u okrivljavanju? Koja je mjera toga? Što dobivamo u tome i kako znamo da smo ispravno postupili? Jesmo li se ikad zapitali, okrivimo li mi ikada nepromišljeno, što dobivamo time i jesmo li time riješili problem te kako se onda uopće osjećamo? Zasigurno nezameriva tema u današnjem svijetu gdje ljudsko dostojanstvu biva sve više poniženo.



Kriviti - ljudski dublji nedostatak

Mi ljudi smo takvi da, kad nam se nešto dogodi, odmah tražimo krivca. Čak nas ne zanima riješenje problema koliko da nađemo krivca ili da nekome isto nabijamo na nos. Većina će reći da upravo oni nisu takvi, ali se vrlo lako to može vidjeti u sitnicama. Razni su primjeri. Npr. Čovjek na ulici neuredan, vjerojatno je alkoholičar, klošar, a ne znamo kroz što prolazi,  skloni smo vrijeđati političare, mada ne znamo čovjeka osobno, također onda u sportskim događanjima, trener je ovakav i onakav, a sve to govorimo iz fotelje. Ono što je bitno ovdje je da čovjek, očito ima neki nedostatak u sebi. Neki problem nosi sa sobom koji ga upućuje da nađe krivca.  Naravno, kada kažem mi ljudi, ne mislim da je to urođeno ljudski. Zamislimo čašu vode i žednog čovjeka. Uz vodu on više nije žedan. Dakle nije žeđ urođena, no ipak nastaje ukoliko nema vode. Slično je i s ovim. Ukoliko nema Božanskoga u čovjeku, odnosno čovjek se otuđi i misli samo na sebe, rađa se praznina. Praznina se mora nečime upotpuniti. Kao da čovjek pije mutnu vodu nakon što je ostao bez čiste. Ubrzo ga zbog mutne vode može boljeti trbuh. Upravo nam se to događa s okrivljavanjem. Mi ćemo suditi, kriviti, ali poslije toga se nećemo osjećati dobro. Nešto nam ipak i dalje nedostaje. Ono što ja zovem, a upotpunjuje naše žedno srce je upravo Bog. 

Kako je nastao prvi grijeh? 


Zanimljivo je pogledati i govor o grijehu u Bibliji. Naime, grijeh je okrenutost od Boga. Čin koji čovjeka odvaja od Boga. Vidimo Adama, Evu i zmiju. Prvi ljudi griješe protiv Božje zapovjedi. Kada upadaju u taj grijeh oni ga dodatno potvrđuju. Potvrđuju na način da okrivljuju jedan drugog. Adama Evu, Eva zmiju. Možemo zaključiti da su Adam i Eva u stanju prekoračenja Božje zapovjedi počeli okrivljavati jedno drugoga. Tko sada može povezati čovjeka i Boga. Pokazati put i način? Onaj koji ispravlja i spaja taj razdor očito tada može biti samo Bog. Bog zapravo i jest put i način i stoga dolazi Isus Krist, koji je Put, Istina i Život.

Razlika između opominjanja i osuđivanja

U čemu moramo razlikovati i to pretočiti u djelo jest opominjanje i osuđivanje. Svako osuđivanje može biti opominjanje, no svako opominjanje nije osuđivanje. Drugim riječima, nije isto reći "ti si ovakav, ti si onakav" i "nemoj tako raditi, pokušaj ovako". Često mi ljudi krenemo s pozitivnim namjerama, a nemamo pojma kakvu štetu možemo prouzročiti. Jedno je osuditi, okriviti i etiketirati čovjeka, a drugo je ponuditi mu riješenje i pomoći mu. Problem koji se ovdje javlja, može biti dublje i negativnije prirode. Npr. Muž i žena dolaze umorni s posla. Netko ih je naživcirao na poslu. Banalni primjer. Muž ženi prigovara što ima za jest, ona viče da nema ništa, da si napravi sam, on nju osuđuje kako je lijena, a ona njemu kako bi si mogao nešto sam napraviti, da samo prigovara, on uzvraća i tako u krug. Upućivanje osuda je prisutno s obje strane. Živčani s posla traže utjehu, da popune onu rupu, ipak piju onu "mutnu vodu" i osim što drugog uništavaju, uništavaju i sebe. Ovdje bih naglasio da nije problem u hrani, u kupovini hrane ili nečemu desetom. Problem je u onome što je u njima. Duhovni umor je nastao, a oni ga rješavaju na ljudski način i naravno to ne rezultira dobro. Isus je rekao: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. On poziva stalno, ali čovjek često radi po svom. Ovdje samo hoću naglasiti da je nepotrebno raspravljati o nekim površnim stvarima, ukoliko je uzrok dubljeg karaktera. 


Isus Krist - donositelj nade

Kao što sam rekao, osim uputa i načina kako treba živjeti, On nam je dao sebe i čak i na taj način također pokazao Božju ljubav. Samo se Bog može povezati s čovjekom, a darujući ljubav, odnosno darujući sebe, ostvario je to u Isusu Kristu. Ona voda života, spustila se i pokazala je zašto je voda života. Drugim riječima, kamen nije voda, samo čista voda može biti čista voda i to pokazuje svojom čistinom i zdravljem koje omogućuje. Isto tako i Isus Krist - Bog koji je voda života, pokazao je Ljubav koja nijednoga čovjeka ne može ostaviti žednoga. Ono što bih izdvojio iz života Isusa Krista je Njegov pristup prema grešnicima, odnosno okrivljenima. Imamo primjer Marije Magdalene čiji život u prošlosti i nije bio za pohvalu. Ipak, Bog koji je ljubav, može li biti drugačiji?  Naravno u skladu s ljudskim jezikom neopisivom ljubavi Bog ne gleda prošlost. Ne osuđuje nas. Traži jednostavno promjenu, pokajanje, priznanje i želju za životom i služenjem. Isus govori : "Idi i ne griješi više" . Pravi primjer ljubavi. Ljubav koja daje ljubav u svrhu ljubavi. Misli na tebe i ne želi nas tek tako odbaciti. Pokazao je i pokazuje koliko mu je stalo. Drugi primjer je kada Isus govori "tko je bez grijeha neka prvi baci kamen." Isus  ženi  daje priliku i ne zanima Ga prošlost, već promjena u čovjeku. Bog se itekako očituje u svojim djelima pokazujući čistu vodu života Pokazuje kako ne treba osuđivati već prihvaćati kako On prihvaća. Ako može Bog, tko sam onda ja da odbacujem  i osuđujem? Suprotno od toga je sotona ili satana što je u prijevodu protivnik ili onaj koji optužuje. Onaj koji ne voli Boga, ne voli dobra djela te se uvijek vraća na naša loša kako bi nam umanjio mogućnost da napravimo promjenu u Bogu. Vidimo razliku. Bog daje nadu i traži promjenu u čovjeku, a Sotona optužuje i nabija krivnju čovjeku te ga na taj način želi srušiti. Treba biti oprezan kada optužujemo, etiketiramo čovjeka te mu ubijamo nadu za promjenom. 




Upravo zato moramo biti oprezni te se možemo i zapitati, jesmo li sluge nade ili sluge upropaštavanja nade? Sluge Boga ili onog nečastivog? Zato, po Isusovom primjeru, zajedno s Isusom, ne osuđujmo druge, niti kočimo sebe. Bog nas uvijek prima i uvijek očekuje promjenu, a na nama je da se odazovemo.

Stoga budimo donositelji nade i sebi i drugima, u svakom trenutku života, one nade koju smo primili od Boga.