subota, 1. veljače 2014.

Egoizam, sve prisutniji u svijetu. Je li i tebe zahvatio?

GDJE SAM JA?

Svjedoci smo raznih krađa i otimanja drugima da bi čovjek zadovoljio sebe i svoje potrebe, isto tako prebacivanja krivnji na druge. Često govorimo kako to druge određene osobe rade, a da pri tome ne pomislimo na sebe. Što to mi upravo radimo? Govorimo o nekome, ne videći sebe.  Kad nas netko optuži opet tražimo neka opravdanja, opet ne gledamo sebe ili preciznije u sebe i svoju savjest. Što to zapravo radimo? Ima li to kakve posljedice u nama i oko nas?  U zadnje vrijeme, a i inače kroz povijest smo svjedoci puta egoizma. Zašto biramo taj put i postoji li drugi i kakav je taj put? Mislimo da nismo egoistični, da smo dobri, a nismo ni svjesni koliko smo po tom pitanju  zatvoreni. Zapitajmo se, postoji li u nama nešto dobro? Puštamo li to dobro van ili pravimo neku sliku svog dobra? Koji je smisao naše unutarnje biti? Gdje je tu Bog?  Jesmo li na pravom putu, ili smo površni vjernici koji se okreću kako vjetar puše? Puštamo li dobrotu u samoj biti duše van, ili igramo po nekim izmišljenim pravila? U prijevodu, je li i nas zahvatio egoizam današnjice iz kojeg izvire zlo?


TEMELJNA BIT U TEBI

Čovjek se zna pitati koji je smisao života? Postoji li nešto poslije smrti? Jako dobro pitanje, no u današnjem vremenu, i kod vjernika koji se nadaju vječnom životu i kod ateista koji se nadaju nečemu ili ničemu, ovo pitanje dolazi u drugi plan. Brinemo se oko bitnih stvari, a zanemarujemo još bitnije. Posao, diploma, škola, sve je to bitno. Ipak, nešto u nama duboko traži nešto više. Zbog toga čovjek može postići sve, a osjećati se isprazno. Čini se da je nešto ostalo nedorečeno, nešto se očito aktiviralo u čovjeku i traži kao malo dijete hranu. To je bit naše duše, nešto po čemu mi jesmo ono što jesmo. Ono glavno i dubinsko naše. To dubinsko je naša dobra bit. Po tome je svaki čovjek dobar, no ta dobrota ne izlazi tako često van. Upravo u tome kad čovjek čini dobro, bez očekivanje zahvale, on se osjeća dobro. Sami osjećaj je nagrada. Glavni je to temelj sreće. Ovdje je riječ o egoizmu. Što je to egoizam, i kako on utječe na prethodno spomenutu bit dobrote? Kada govorim o egoizmu, uvijek ga zamislim kao zatvor s velikim prozorima kroz kojih se vidi raskoš i ljepota onoga vani. Cvijeće, drveće, ptice i mir.  No, u tome vidim i zatočenog čovjeka koji je slijep i prozori kao da su uzaludni. Ne vidi što je vani, te jednostavno ne želi van. Činjenica je, kad bi izašao osjetio čar ljepote. To je egoizam, gdje ljudi vide sebe i samo su oni bitni, te od sebe ne vide osim drugih, ni ono što im pristup drugima i otvaranje i spremnost u djelovanju, te svrha istoga omogućuje. Kada kažem svrha, aludiram na to, da zna, zašto je dobro činiti u samoj biti. Ne, zato jer je to ljudski i humano. Malo dublji razlog se očekuje, a to je ta bit, koja označava naš početak i našu svrhu življenja. Ukoliko slijepac progleda, sama bit i dobrota će moći doći do izražaja i sreća će se osjetiti. Da bi progledali, potrebna nam je poniznost, strpljenje i vjera u Isusa Krista. Ako nam učini da progledamo, progledat ćemo duhovno, a On je to činio i fizički i duhovno drugima prije 2000 godina. 

KOME SE KLANJAŠ? 


Sad kada sam približio pojam temeljne biti, postavio bih pitanje čitatelju. Klanjaš li se Bogu ili nekom drugom? Ovo pitanje itekako ima smisla. Često govorimo kako smo vjernici, kako smo Božji, kako nikad ne bi izdali Boga, no pogledajmo situaciju malo dublje. Savršenog među nama nema, no težnje prema savršenstvu u duhovnom smislu mora biti, da bi napredovali i razvijali svoju blizinu prema Bogu. Prije nego krenem na konretne primjere, naglasio bih da grijeh koji je u svojoj biti čisto zlo i nema ništa dobro, upravo jer je totalna suprotnost od dobra, šteti čovjeku i njegovoj biti koja zbog grijeha ne može doći do izražaja. Grijeh čini slijepoču u čovjeku kojeg sam prethodno spomenuo. S Bogom se tog grijeha rješavamo. Kad toliko zapnemo i ustrajemo u grijehu, mi ni ne znamo da činimo grijeh. Tada smo totalno slijepi. Da ne idem dublje u temu obraćenja, hoću reći da grijeh udaljava čovjeka od Boga i bit je zatvorena, a čovjek je razvio nešto svoje što ga nikad nije, niti će ga moći u potpunosti ispuniti. Dakle, ovdje dolazimo do problema. Čovjeka ne ispunjava ono što ima. Zašto mu se to događa? Klanjamo li se mi Bogu ili nečemu što ne ispunjava? Čovjek je tjelestan i duhovan. Nije samo tijelo i nije samo duh. Traži rješenja i postavlja stalno pitanja o smislu života, te je to dokaz, da teži nečemu većem.  Čovjek mora težiti materijalnom da bi preživio na zemlji, mora jesti materijalnu hranu, a mora težiti i duhovnom jer je duhovno biće. U čemu je onda problem? Odgovor na pitanje, kome se klanjaš leži u tome. Materijalno je jako dobro, treba uživati u istome, no gdje je tu Bog Stvoritelj i tebe i toga materijalnoga? Kukamo jer nemamo ovo ili ono, živce gubimo zbog novaca, zbog kladionica, raznih utakmica, pjevača. Tjedan prije nekog koncerta mi razmišljamo o tome, mislimo samo o tome, no gdje je tu Bog? Gledamo sapunice i plačemo, a pitaš li se jesi li si ikad posvjestio rane Isusove i smrt Njegovu, jesi li ikad zaplakao zbog toga? Jesi li vlasnik nečega ili je taj predmet, čovjek, događaj vlasnik tebe? Kao da je duša zapela negdje i ne pronalazi put do Boga. Govorimo da se klanjamo Bogu, a za sve se ljutimo i ne praštamo. Bog prašta, a mi ne. Uzdižemo se iznad Njega i stvaramo sebi lažne bogove. Kako je rekao Bl. Ivan od Križa: "Povuci svoje srce iz svijeta, prije nego Bog povuče tvoje tijelo". On govori da ti duša pripada Bogu, i na Njemu treba biti navezana, a ne na stvorene stvari. Razlikujem dvije aktivnosti po pitanju stvorenih stvari, a to je biti sretan zbog malih stvari i veseliti se malim stvarima. Biti sretan zbog malih stvari je kad se nečemu pokloniš, kad te to čini sretnim, a to te koči do Boga i ubrzo se osjećaš ispraznim. Druga aktivnost je veseliti se malim stvarima. To je kad kroz te male stvari vidiš Boga, veseliš se, ali tvoja duša i dalje pripada Bogu i s Njim je združena. Sveti Petar Damijanski je rekao: "Odvojimo se duhom od svega što vidimo i priljubimo se uz ono što vjerujemo." On  ne želi reći da materijalno ne valja. Već da tvoj duh ne smije pripasti materijalnom, odnosno mora biti uz Boga. To je ispravno klanjanje Bogu.

Čovjek s izokrenutom stvarnosti, prepoznaješ li se u tome?

Ovo sve rečeno bi mogli povezati s primjerom boce. Zamislimo čovjeka kao bocu. Unutra imamo recimo dvije smjese nečega koja se jasno razlikuju. Recimo smeđa i bijela smjesa. Jasno ih razlikujemo i vidimo. Pretpostavimo da je bijela smjesa duša, a smeđa je tijelo. Čovjek je prisutan u svijetu i duhovno i materijalno. S obzirom na tu činjenicu, smjesa se izljeva na određene stvari na koje nailazi čovjek. Ukoliko čovjek jede hranu, brine za svoj izgled, izgled kuće to je materijalno izljevanje. Ukoliko se čovjek moli i posvećuje svoju dušu Bogu, to je duhovno izljevanje. Navedeno su idealni uvjeti. U redu je ostvarivati odnos s Bogom, a isto tako brinuti za izgled. No, jesmo li se ikad pitali, jesu li nam se takve stvari ikad pobrkale?  Čvrsto tvrdim da jesu! Mazimo i pazimo svoje automobile, a odbacujemo čovjeka, ne znamo oprostiti, a bitno da ne možemo minutu bez mobitela izdržati. Duh i tijelo se mijenja, tijelo je duh, duh je tijelo. Može li išta gore od toga? Duša  u tom trenutku pripada i radi ono što bi tijelo trebalo. Duša gubi tada funkciju, jer je zakinuta i ne dopire do Boga, do dobrote. Sipamo svoju duhovnu "smjesu" duše po nebitnim stvarima, te time joj branimo ulazak u nešto svetije. Kad trebamo gledati bit kod čovjeka, mi gledamo materijalno, jer pristupamo materijalno i vidimo samo njegov fizički izgled, a vežemo se duhom za nepotrebne sitnice. Duhovna smo bića u temeljnoj biti dobri, i možemo prepoznati dušu i dobrotu kod drugoga, ako se duhovno otvaramo - progledamo. Kao malo dijete koje ide u školu. Ono pripada svom domu, svojim roditeljima i nije navezano na školu. No, ostane li dijete kod škole i ne vrati se kući poslije nastave, roditelji će ga tražiti. Ići će prema školi i tražit će ga, a dijete mora gledati i odazvati se na poziv roditelja. Tako je i s nama. Dušom smo združeni s Bogom, kad zalutamo i dušu ostavimo na nečem stvorenom, On nas doziva i želi da progledamo i vratimo se domu svom kao izgubljena ovčica. Ipak, prije se mi gubimo, nego djeca. Jer djeca znaju kome pripadaju i tome nam mogu biti uzor. Na taj način znajmo i mi kome pripadamo i kome ćemo bijelu smjesu iz boce davati. Bude li obrnuta situacija, tj. okrene li se duša i tijelo, niti vidimo dobrotu, niti dajemo dobrotu iz koje nastaje grijeh, a grijeh je u biti loš koji zatvara spomenutu temeljnu bit, onda k tome vidimo samo tjelesno, jer krivo gledamo i ulazimo u začarani krug. Zatvoreni u svoj svijet, slijepi i van dosega ljepote. To čini egoizam i posljedica kao takvog i jest egoizam.

 Nadalje, dobro je upitati se, igra li sotona u ovom kakvu ulogu? Sotona i broj 666, upućuje na okretanje, prevrtanje, perverziju. On izokreće stvari, koje udaljuju čovjeka od Boga. Je li vam palo na pamet, da je sotona ušao i da ga čovjek bira i sluša, mada on to ne znao i da je upravo on to okrenuo kod čovjeka? Hoću reći, da je sotona kako ionako stalno okreće i odvaja od Boga, upravo bio vjetar u leđa nama slabima, da smo okrenuli dušu i tijelo, i započeli na krivi način živjeti.

Primjer u braku...

Nakratko bi samo spomenuo element braka. Brak je slika Boga na zemlji, predokus iz kojeg nastaje život. Sotona je protivnik i života i tijela. Zamislimo, muškarac ima ženu. Ukoliko se njemu dogodilo krivo obraćenje ili okret od Boga, odnosno duša i tijelo da su u tom smislu zamijenjeni,  on će na ovaj način gledati ženu. Prvo neće je gledati kao živu dušu, već fizički, drugo neće shvaćati i vidjeti njezinu dobrotu, te neće niti njegova dolaziti do izražaja. Često je to razlog rastave, jer nije ušao u tu duhovnu vezu sa svojom ženom. Duša ti pripada Bogu, no s obzirom da je brak predokus onoga što nas čeka, ulaziš dušom u brak i vežeš se dušom sa svojom ženom. Današnji problem je što primjerice supružnik,  nazovimo to okrenutog karakternog temelja, gleda ženu kao obično tijelo, a dušu ne vidi. Ukoliko dođe do toga, brzo će mu se svidjeti neka druga, ali ako muškarac vidi ženinu dušu i veže se s njom, njihove biti su vezane, i može biti neka lijepa žena druga, ali tom muškarcu je njegova najljepša jer se povezao s njezinom biti, otvorio se njezinoj dobroti i nudi također i svoju. To je snaga duha, i u njihovoj vezi ne manjka niti sreće, niti ljubavi, niti Boga, a Bog je sreća i ljubav. Što se tiče tjelesnog spolnog odnosa, to je vrhunac, nakon darivanja i vezanja duša, slijedi i fizičko spajanje. Predokus i duhovni i fizički kao ono što nas čeka u vječnosti.

Nikad ne odustaj..

To je ispravan put kojim se pristupa. Obraćenje traje cijeli život. Tko kaže da je u potpunosti ušao u odnos s Bogom, te da nema nikakve greške i nema što dalje razvijati, čini najveću grešku.  Gledaj svoje životne situacije, gdje si slab i gdje padaš? Pogledaj svoje navezanosti i ovisnosti. Predaj ih Bogu jer će On učiniti tebi slijepcu, da progledaš. Ponizi se da bi vidio svoje slabosti i vjeruj.  I nikad nemoj prestati duboko u sebi  postavljati ovo pitanje:

Kome se ja klanjam i gdje mi je srce?

Nema komentara:

Objavi komentar