četvrtak, 25. srpnja 2013.

NEŠTO MENI VAŽNO - Kaptol, 25.7.2013. :) (napisano nakon susreta, odnosno iskustva klanjanja)

Previše smo zabrinuti za sasvim manje bitne stvari, i dopuštamo da nešto života vrijedno, umire lagano u nama.  Svaki čovjek ima srce sposobno za velike stvari. Nažalost, biti sposoban, ne znači i činiti. Ne čineći ono za što je stvoreno, upropaštavamo ga. U nama srce tada polako umire. Okrećemo se nekim vrstama prolaznog ispunjenja i time zavaramo sami sebe. Naše srce je kao cvijet u kutiji. Sposobno je rasti, biti prekrasno, vrijedno divljenja. Ono ako ostane u kutiji, propast će. Izvan kutije ima svjetlost i vodu za daljnji razvoj.  Iz te svjetlosti i vode, izrast će u prekrasan cvijet, svojim mirisom će zavoditi druge. Bit će primjećen i uvijek poželjan u svakom domu. Upravo to se događa s pravim razvijenim srcem koje je sposobno ljubiti i voljeti. Voda se čuje kako teče blizu kutije, svjetlost udara u kutiju, ali uzalud, ne dopire ni jedno ni drugo do cvijeta.  Ne skinemo li kutiju, i ne dopustimo li vodu i svjetlost cvijetu, izumrijet će i raspast  se. Ostat će samo kutija, a raspadnuti cvijet se neće ni vidjeti. Ostajemo bez prekrasnog cvijeta i njegova mirisa. Isto se događa i s nama. Počne li srce propadat, nitko neće osjetiti  ljubav koju je moglo ono pružiti. Ljubav nećemo osjetiti, srce neće doći do izražaja. Ostat će samo tijelo, kao i kutija samo stajati. Pustimo srce neka raste, neka se natopi živom vodom. Tek tada u tom jedinstvu čovjek će pokazati svoj smisao. Smisao i najveću vrijednost. Kada kažem najveću vrijednost, uvijek mislim na Boga. Pitamo se, gdje li je Bog u cijeloj toj priči. Bog je onaj koji je svjetlost i voda, našom raspadajućem srcu, te samo On može podignuti naše srce na razinu procvalosti. On je voda koja krijepi srce naše, svjetlost koja isijava i uklanja tamu s našeg srca. On koji je ljubav, te srce koje ljubi su povezani. Čemu onda prekidati tu vezu? Ipak, današnji, suvremeni čovjek itekako prekida vezu. Sve je bitnije, Bog je zastario, želim nešto novo. Slijepoća, manipuliranje, te društvo, čovjeka znaju odvojiti i uspješno odvajaju od  njegovog istinskog cilja. Što nam je činiti? Budimo prije svega ponizni i spremni prihvatiti svakoga. Tada ćemo biti spremni i prihvatiti Boga. Nemojmo biti naivni i padati na razne kušnje. Ponizimo se u skromnosti, da budemo spremni ljubiti. Ne budimo navezani na stvorene stvari. Omogućimo ulazak Boga u naše srce. Stvoreni stvari mogu samo zarobiti naše srce. Stvoritelj je taj kojem moramo osigurati ulazak u naše srce, stoga je bitno biti nenavezan. Tada nam se oči srca otvaraju i vidimo Boga. Vidimo ga i znamo da je On naš i mi Njegovi. Trojedini Bog, Otac i Sin i Duh Sveti, jednim nazivom ljubav, nas poziva ljubiti, a na nama je da pripremimo teren, odazovemo se, te zajedno sa živim Bogom živimo po istinskoj ljubavi. Isus doslovno svake sekunde kuca na tvoja vrata srca, koja su uglavnom zaključana. Ponizi se iskreno u molitvi, priznaj svoje padove, greške, mane, sve priznaj Bogu jedinom. Vjeruj čut će te, a i Sam priželjkuje tvoj povratak. Pretvrda su nam srca i preokrutni smo. Ni mjesta ni vremena za Boga  nemamo. Često obavljamo stvari samo formalno. Zastani ponekad. Klekni, razgovaraj s Isusom, uvedi ga u svoju najveću intimu, svoje srce koje žudi za vodom života. Radi to često, ne zaboravljaj na Isusa, jer On nijedne sekunde nije zaboravio na tebe, štoviše, umro je da bi ti živio. Učini to i dopusti da živi u tebi, da bi ti živio u Njemu!!!

Posvećeno predivnom iskustvu u Kaptolu, Župa Sv. Petra i Pavla Apostola. 25.7.2013. 











Otvori oči mog srca!! :) -> ->












Neka plamen Duha Svetoga zapali naša Srca. AMEN!



Nema komentara:

Objavi komentar