Zahvali.. Zašto? Zašto je to dobro?

Pokazujemo li zahvalnost kad nam netko nešto učini, ili sve tako primamo zdravo za gotovo? Zanimljivo je kako je to na prvi pogled tako lagano, a zapravo jako teško. "Hvala", riječ koja je potrebna za današnji svijet. Velika je potražnja za njom, a ponuda jako mala. Često znamo prigovarati, a malo reći odnosno pokazati zahvalnost. Razmislimo malo, što činimo tom riječju kada je izgovaramo, što se događa nama, a što drugima? Što krije iza sebe zahvalnost? Moram li postavit to pitanje, ili sami znate odgovor na pitanje, kakve posljedice mogu nastati od nezahvalnosti...Zašto je onda čovjek nezahvalan? Razmislimo malo o sebi i svojim postupcima prema drugima..

Što je zahvalnost uopće?

Zahvalnost nije samo riječ. Ona je dubinska reakcija slobodne osobe koja živi u ljubavi i istini. Često po zahvalnosti djelomično možemo vidjeti odraz duhovnog stanja. Iskrena zahvalnost proizlazi iz duše. Izraz je to poštivanja i prihvaćanja osobe, te onog dobrog što ona čini. Tko uvidi malo, zaslužuje i puno. Zahvalnost je na dubinskoj razini duše, te mogu reći i neka vrsta hrane za dušu.

Osjećaj zahvalnosti

Čovjek kao što sam rekao shvaća dosta toga zdravo za gotovo i time gubi osjećaj za izražavanjem poštovanja i zahvalnosti. Zahvalnost je plod poniznosti i ljubavi, o čemu sam govorio, ali svejedno je nezaobilazna tema. Bitno je razviti i razvijati taj osjećaj. Zahvalnost je vjetar u leđa boljem raspoloženju i stanju duše i jedne i druge osobe. Poniznost je bitna da i s malim stvarima budemo zadovoljni, te i na njima zahvalimo od srca. Naravno ništa bez ljubavi, koja dolazi od Boga. Ako od Boga dolazi, i po poniznošću onda vidimo i u malim stvarima Boga koji je ljubav. Onda se na njima treba razviti odnosno, javlja se osjećaj potrebe za zahvalnošću. U tom krugu moramo stalno biti aktivni i razvijati taj osjećaj. S tim osjećajem čovjek uvijek unosi mir i sebi i drugima. 

Odnos čovjek - čovjek

Često vidimo svoj trud, ali tuđi ne. Nemam druge riječi osim sebično od nas, zar ne?  Govorio sam o ljubavi, kako je bit u davanju, a ne u primanju. Bit je u nesebičnosti. Ljubav je nesebična. Veliku ulogu tada igra ljubav u zahvalnosti. Ako stvarno volimo  Boga, volimo i čovjeka kako god on bio nesavršen i kad god učini nešto dobro, moramo to primijetiti. Inače lagano skrećemo s  puta jer se damo prevariti raznim drugim pojedinostima, bilo o toj osobi, bilo o nekim životnim situacijama. Gledajmo u oči istinu. I loša osoba može napraviti dobru stvar, i predobra osoba lošu. Ne sudimo odmah na prvu. Istinu uzmimo i istinu cijenimo. Što god da nam je dano, sjetimo se da smo to dobili bez svojih zasluga, te moramo zahvaliti. Probudimo ono duboko u sebi, taj osjećaj da izađe na vidjelo. Kada nešto dobijemo, to što smo dobili je lijepo, to nas može učiniti sretnijima. E pa ako je tako, zašto onda zanemariti reakciju na to. Ako je uzrok lijep i ako nam uzrok može poboljšati raspoloženje. Zamislite kako to može učiniti reakcija. Reakcija je upravo zahvalnost!! Budimo zahvalni da upotpunimo situaciju i čin dobivanja nečega. Ako nešto dobijemo npr. fizički. Gradimo i hranimo sebe fizički. U tom trenutku ne zaboravimo na dušu. Iz svega srca zahvalimo na tome, tada gradimo i hranimo dušu! Tada smo potpuni!  Prevladat će nas osjećaj ljepote i smirenja. Upotpunimo sebe kao čovjeka i ne dopustimo da ostanemo na površnosti.  Ovo malo zvuči  sebično, no govorio sam o čovjeku kao pojedincu. Postoji također još veći korak za upotpuniti situaciju i osjećaj, a to je odnos s drugom osobom. Ako druga osoba osjeti zahvalnost koju joj dajete, ona se također osjeća bolje i sretnije. Rekao bih da su vaše duše osvježene. Vi ste nakon tog susreta sretniji. Takvi susreti su dosta bitni, a često se izbjegavaju. Vaša i duša druge osobe ostanu zakinute za lijepi osjećaj iskrene zahvalnosti. Bez toga ostajemo samo u fizičkom svijetu, i sa svime ostajemo i dalje prazni.  I sebi i drugima činimo štetu ako ne zahvalimo iz srca. Zato se ponizimo i radimo na tome. Cijeni malo, da bi mogao cijeniti puno. Nemaš prvoga, daleko si od drugoga, te se gubiš u ispraznosti. Ovdje sam govorio o čovjek prema čovjeku, no ima nešto dublje o kojem ovisi i od koga dolazi taj osjećaj ljepote. To je Bog!

Odnos Čovjek - Bog i/ili Bog - Čovjek

Od Boga dolazi ljubav, od Boga dolazimo mi, od Boga dolazi ovaj svijet, o tome sam i govorio u prethodnim temama. Ako ikome imamo što zahvaliti to je onda Bogu. Ako od ikoga imamo učiti o zahvalnosti onda je to u odnosu prema Bogu. Dao nam je sve, a ništa nismo zaslužili. Gdje je tu zahvalnost? Ovi odnosi su povezani.

Zastanimo malo i pitajmo se zahvaljujemo li Bogu na danu, zdravlju, obitelji, ljudima koji nas oraspolože? Ako to radimo, sigurno ćemo zahvaljivat i ljudima koji isto tako dolaze od Boga. Iako nije nužno ovisno o Bogu, ako se postigne povezano je. Bog nam je dao i daje, a mi znamo biti nezahvalni. Kada netko krivo nešto napravi, bez obzira što je imao dobru namjeru, mi ljudi često znamo odmah napadati. Ali, tko smo mi ljudi, ovakvi nesavršeni, nezahvalni prema Bogu, da napadamo nekoga koji također dolazi od Boga. Sami Bog ima strpljenja, sami Bog ne napada, a mi ljudi se usuđujemo dići iznad Boga i napadati jedni druge. To je rezultat naše nezahvalnosti. Spustimo se malo, ako se mogao Bog spustiti i umrijeti na križu, tko smo mi da se uzdižemo u visine. Progledajmo malo.. Poštujmo čovjeka.. poštujmo Boga, to je ono ispravno i ono što nam preostaje. Tko sam da napadam ovako nesavršen, i tko da ne zahvaljujem kada ništa sam nisam ostvario? Poniznošću prema Bogu, ostvarujemo poniznost prema ljudima. Zahvalni u dubini Bogu, ostvarujemo dubinsku zahvalnost i prema čovjeku. Srca su nam tvrda i ne dopuštamo sebi ikakvo upuštanje u duhovni prostor, te se pokušavamo zadovoljiti onim površnim. Iskusimo zato onu dublju stvarnost te time osjetimo Boga, i u čovjeku vidimo Boga, te osjećaj smirenosti koju Bog dariva, pustimo da zavlada našim srcem. Time iz dubine izražavajmo zahvalnost i Bogu i čovjeku kojeg nam sam Bog šalje. U tom krugu predivnih tragova Božjih upotpunimo svoj prostor duhovnog i fizičkog boravka. 

Zaključimo..

Zahvaljujmo dakle iz srca, iz dubine duše, jer čovjek je nesavršen, stvoren iz ljubavi. Čini ono po čemu si stvoren, a to je ljubav. Čini ljubav, ljubav poznaje mir, blagostanje, uvažavanje, poštivanje, zahvalnost... Ako ljubav poznaje zahvalnost, a tvoj duh je stvoren po ljubavi, činiš samo sebi i drugima koji su također stvoreni po ljubavi veliko dobro. Ovim putem molim sve, da ne prenagljuju sa svojim napadima na druge, jer nisu oni ti koji sude. Da se ponize i ako vide i ono najmanje dobro, neka budu sretni zbog toga. Neka rade na tome. Tim putem se ostvaruje zaista dubinski zdrav odnos.  Zahvaljuj na dobrome, jer dobro nije samo površinski, dobro se veže uz dobro. Tvoja zahvala je dobra. Ako je ona dobra, onda je i tvoja duša dobra, te postaje bolja. Osoba koju iskazuje zahvalnost postaje bolja, sretnija. Zahvaljuj jer to krijepi tvoju dušu. Sjeti se kad ne zahvališ čime si zakinuo sebe i drugoga. Jedan osmijeh ne košta ništa, a puno znači. Iskreni osmijeh je izraz duše koja prima svoju "hranu".  Velike stvari se kriju u malim stvarima. Čini takve male stvari, da ti i drugi oko tebe osjete u sebi veliku promjenu. Živi u tome i po tome, jer time upotpunjuješ sebe kao osobu, fizički i duhovno što je pravi i dostojanstveni put svakog čovjeka koji u dubini traga i teži za njim!