Kršćanski životni "paradoks" - Je li prisutan kod tebe?

Nije sve kako se čini..

Okruženi smo raznim predrasudama, što svojim, što od strane društva. Bombardirani vlastitim i tuđim očekivanjima, kao da nam se nameću vrijednosti ljudske tvorevine, a ona prava istina ipak nam nekako izmiče. Određujemo li mi situaciju ili situacija nas i naše djelovanje? Jesmo li sposobni razlučiti od onoga što je "in" , što nije i povezati to s dobrom? Znamo li reagirati na loše kada ostali promatraju, ili smo i mi samo puki promatrači? Je li to zaista kako se čini ili se mi trebamo zapitati trebamo li što učiniti? Sv. Pavao kaže da treba djelovati izvanredno u redovitim situacijama. Ništa spektakularno, već najobičnije stvari na izvanredan način. Vjerojatno će nas to razlikovati od ostalih ljudi. Postavimo si onda pitanje, djelujemo li tako??

Isus Krist - Bog i Njegov paradoks u ljudskim očima 

Ono što sam govorio i postavljao pitanje činimo li, pogledajmo kako je to Isus činio i iskaz ljubavi u istome. 

Naime,  prije svega treba naglasiti  i misliti na  Isusa kao Boga, jer On to i je. Uvijek nam to mora biti u svijesti. Jedna od Božanskih Osoba, Sin - Isus Krist.  Mi katolici vjerujemo u Trojedinog Boga. Dakle, ako je Isus Bog, onda su Njegova djelovanja Božanska i Njegov put također. Ako govorimo o Božjem putu, onda možemo reći da nam je i dao putokaz i način kako treba djelovati. Bog pokazuje svoj način, ne samo kako bi On djelovao i živio na Zemlji, već pokazuje kako je on to radio. Isus - utjelovljeni Bog, pravi model čovjeka i pokaz kakvi moramo biti. Upravo se u njemu i po njemu očituje Božja logika, a naš paradoks. Mi Boga zamišljamo i oblikujemo po svome, ali to ne znači da On takav i je. Upravo u Isusu Kristu se pokazuje kakav On zapravo je. Isus se rodio u maloj štalici, na nekom bezveznom mjestu. Družio se sa siromasima, grešnicima, bolesnima i odbačenima, na kraju Isus koji je Bog umire na sramotnom križu. Ako se pitamo, zašto se nije rodio na nekom boljem mjestu, zašto se nije družio s nekom elitom i zašto je umro? Onda je očito da razmišljamo ljudskom logikom. Dok ono što se dogodilo nije bila ljudska slika Boga i to je nama totalni paradoks, dok je Bogu to sve logično. Bog se u tome očituje, pokazuje kakav zapravo jest.  Veliki Bog se spustio i ponizio, radi nas jer nas voli. Svaki čovjek je poseban u Božjim očima. Najbolji način za pokazivanje ispravnog djelovanja u ljubavi da se netko veliki spusti tako nisko. U tom apsurdu i paradoksu možemo zaista vidjeti jednu Božansku snagu ljubavi i njen smisao. I kao vrhunac vratimo se Trojstvu. Bog je Trojstven. Otac, Sin i Duh Sveti. Izraz ljubavi Bok pokazuje kada daje sebe. Ne daje od viška, već daje nešto iz dubine sebe, iz svoje biti daje, a to je Sin koji umire. Mi znamo dati od viška, ali Bog od sebe daruje i tu je vrhunac Božje ljubavi prema nama. On nam ostavlja taj put kojeg bi se trebali držati. To je ta Božanska logika koja je tako ispravna i posebna jer se razlikuje od bilo koje ljudske zamisli Boga. Npr. u helenističkoj kulturi - kulturno intelektualno središte, kada su kršćani Grcima navještali Krista, oni nisu mogli pojmiti da Bog može umrijeti. Također ni mi to ne bi mogli pojmiti da On to stvarno nije učinio. Po tom paradoksu istine ljubavi  moramo i mi danas djelovati i tu onda ostvarivati pravi smisao oko nas i u nama.

Djelujemo li mi danas tako?

Vidjeli smo kako nam je to Bog pokazao? Sad nama ostaje pitanje činimo li mi tako, trudimo li se barem ili mislimo samo da smo vjerni, a od navedenog daleko? Naš "vjernik/ca sam" se mora očitovati. Riječi moraju biti popraćene djelima, kako je to Isus činio. Izvrstan primjer imamo Papu Franju koji se u raznim situacijama, nama neočekivanima zapravo spušta među narod. Papa pokazuje također taj paradoks. Moramo ga i mi pokazati. Moramo shvatiti prije svega tu ljubav Božju. Shvatiti da smo posebni i da je svaki oko nas  poseban, posvjestiti si te činjenice, razvijati i živjeti ih svaki dan. I onda malim prema većim stvarima to i očitovati. Tu je i polazište sreće, tu je Primjer kada sjedimo u tramvaju, ako su oko tebe još troje mladih, a stara bakica stoji, ne treba gledati kako će joj netko drugi ponuditi mjesto, već ti se ponudi. Od najmanjih stvari kreni. I vidjet ćeš i nakon što shvatiš, shvatit ćeš i u praksi što ti Bog želi reći. Što nam je Bog to ostavio. Paradoks nam se treba očitovati u obitelji, radnom mjestu, igralištu, događanjima i svugdje gdje pođemo. Djelovati bez obzira na druge. Uočiti nepravdu i boriti se koliko je moguće. Ne biti promatrač, već onaj koji djeluje. Na raznim mjestima u raznim stvarima na taj način djelovati. Čujemo li ateist, neki se zgražaju kako? Ne znamo da je ateizam nastao na području kršćanstva? Možda je tražio Boga, pa je zapao tamo gdje je. Ponuditi mu ono što imamo, a ne ga napadati, da se još više udalji od Boga. Čujemo li da je netko nešto loše učinio, prvi smo da sudimo, umjesto da učinimo ono totalno suprotno od onog što čine svi ljudi, odnosno od osuđivanja, pitajmo ga zašto, kako, što proživljava? Na taj način gledajmo stvari. Ne dajmo da nas društvo i predrasude zanesu. Stanimo na stranu čovjeka i pitajmo sa strpljenjem, ne budimo kao većina, već učinimo taj paradoks kojem nas uči Bog, odnosno ne budimo vođeni ljudskim, već Božanskim.

Biti "izvor vode"....

Za kraj bih ovo potkrijepio i zaključio jednim primjerom. Zamislimo sebe u pustinji, nema nigdje vode, a oko nas mnoštvo ljudi. Jako smo žedni i treba nam vode, neizdrživo i teško. Ljudi kraj nas to uoče i počnu nam govoriti kako je vruće i kako smo sigurno žedni. Nama to stvarno ne treba, jer nam time neće pomoći. No, oni i dalje idu, pa nas ispituju zašto nismo ponijeli sa sobom vode? Nama je zbog njih sve teže i teže. Onda pogledamo i vidimo da se neki starac koji je stalno šutio i hodao s njima približi i bez riječi nam uruči bočicu vode. To je taj paradoks, od puno pametnih našao se jedan koji nam je pomogao i bio korisniji od svih tih ljudi i njihovih pametovanja. Analogno tome, mi danas ne smijemo biti oni koji će gunđati i zagorčati živote drugih, već po Kristovim primjeru vođeni Božanskim, pomoći bližnjem u Kršćnaskom paradoksu istinske ljubavi. 

Onda se kao vjernici s pravom zapitajmo. Je li paradoks prisutan i u mom životu i što mi je činiti? 

Vjera kao stil života

Gdje se vjera očituje u mom životu?

Govoreći o vjeri, ne želim ići naširoko, odnosno želim se baviti isključivo pitanjima, odakle vjera i treba li se i koliko odražavati na svakodnevni život? Odakle vjera i svodi li se ona na samo na neko znanje ili je za nju potreban trud? Kada dođemo do nje, što je potrebno činiti i što ona pretpostavlja? Danas mi vjernici, katolici, dičimo se svojim katoličanstvom, idemo na razne susrete, okupljanja, slušamo i pjevamo duhovne pjesme. No ipak,  dobro je postaviti pitanje, je li to jedan dio puta do  cilja, ili nam je to cilj? Ostajemo li na tome i je li nam to vrhunac? Ili ipak ima nešto dublje, manje vidljivije, ali  vrijednije? Koliko pokazujemo, a koliko činimo?  Svodi li nam se vjera na pokazivanje ili stvarno življenje? Koliko onda isto živimo, a koliko pokazujemo? Ukoliko samo pokazujemo, možemo li se onda zapitati, da li je naša vjera čvrsta i ispravna? Jesmo li kršćani u mislima, ili zaista srcem?  

Znanje - Neznanje - Vjera 

Odakle proizlazi vjera te kako je ona shvaćena u svijetu, a kakvo značenje zadobiva u kršćanskom životu? Prije svega dolazi znanje. O nekome ili nečemu nešto moramo i znati da bi u isto mogli vjerovati. Znanje jest početna destinacija puta vjere. Gledajući vjeru u svijetu, također je bitno znanje iz kojeg proizlazi vjera. Primjerice, neću moći zaspati ako znam da se neću ujutro probuditi, ili neću sjesti u autobus ako znam da će se dogoditi prometna nesreća s istim. Drugim riječima, znam da je autobus koliko toliko siguran i sjest ću u njega. Ipak, to nam ne daje garanciju da će biti sve dobro, odnosno tada prisupamo vjerom. Mi dakle vjerujemo s razlogom. Koliko god znali, opet neke stvari ne znamo. Možda je autobus u kvaru, a to ne znamo, no svejedno vjerujemo. Dakle, mi znamo, no postoji dosta stvari koje ne znamo, ali ih nadilazimo vjerom. Upravo to znanje mi očitujemo u životu provodeći ga u djelo putem vjere. Dakle pravo znanje se očituje probijanjem kroz neznanje vjerom. Na neki način naše znanje je djelotvorno u vjeri s kojoj nadilazimo neznanje. "Znati ne znači biti. Naučeno morate pokušati prenijeti u svakodnevni život." - Pascal .  Mi možemo znati određene stvari o Bogu, koje nam je On objavio, no iste moramo i primijeniti u svakodnevni život, naš odgovor na Božju objavu je vjera. Mi vjerom odgovaramo, a s obzirom da o Bogu ne znamo puno, krije se veliki misterij pred nama u koji možemo jedino ući vjerom. Ukoliko uđemo vjerom, to se mora i reflektirati na praktični život, inače naša vjera kao takva zaista može biti dovedena u pitanje. 

Iz ovoga vidimo da je vjerovati nužno da bi uopće mogao opstati na zemlji. Ako ne vjeruješ u ništa i u sve sumnjaš, nećeš moći ni zaspati. Dakle, znanje je dobru ukoliko je usmjereno prema vjeri. Ukoliko taložimo znanje na znanje, koje je ograničeno i ne vjerujemo, ostat ćemo itekako zakinuti. Uzmimo primjer drvene stolice.

Vidjet ćemo je i sjest ćemo na nju. Mi ne znamo kojom snagom istu pritišćemo, ne znamo koliko snagu ona može podnijeti, ne znamo kakve je građe, odnosno gustoću materijala, ne znamo ni jesu li dijelovi na njoj dobro pričvršćeni. Zapravo jako malo znamo o njoj, a ipak se usuđujemo sjesti. Ne sjedamo iz znanja, već iz vjere da nećemo propasti. Jedino znanje koje imamo je da pred nama drvena stolica. O njezinim karakteristika pojma nemamo. No, kad bi pristupali bez vjere, onda bi fizički morali ispitivati i možda bismo s pomoću zakona fizike i dokazali da nećemo propasti. No, što ako se radi o kompleksnijim stvarima, kao što su životne situacije, možemo li tada otkriti sve istine i doći do znanja. Upravo tada znanje može biti negativno, i što više znanja, manje vjerujemo, jer istina može biti negativna za nas. U toj situaciji se prepoznaje vjera. Ako isti način primijenimo na Boga, onda nešto znamo, a opet zaista malo znamo o Njemu, i vjera mora doći do izražaja. Ukoliko uđemo vjerom, kao što sam i prethodno napomenuo, isto mora biti djelotvorno i vidljivo. Drugim riječima, vjera se tada mora vidjeti na nama.

Imati povjerenje u Boga

Ovdje bih naglasio vjeru kao stil života koja ima dva pravca. Prvi pravac je onaj ljudski, zemaljski, o kojemsam rekao da nebismo preživjeli ukoliko u ništa ne vjerujemo. Drugi pravac je pravac prema Bogu. Imati drugi pravac je znati da je Bog veći od tvog problema. Tvoj problem je ispred tebe recimo pet metara i ne znaš što će se dogoditi, možeš se bojati, jer daleko ti je i u neizvjesnosti si. Ipak, koliko god tvoj problem bio "nerješiv", zapamti da je nekome možda prelagan. Drugim riječima, imaš jednadžbu koju  ne znaš riješiti, a za profesora matematike je to sitnica. Hoću reći da je tebi taj problem nedohvatljiv, a Bog stoji već davno ispred istoga i može ti pomoći, recimo da da je u tom slučaju Bog ispred problema "tri kilometra". Zatražimo li od profesora matematike pomoć oko jednadžbe ili zaboravimo li na tih  pet metara nedostižnog problema i uhvatimo se za Boga koji stoji daleko ispred njega, uronut ćemo u svijet kršćanskog života i vjere. Preskočit ćemo problem i uhvatit se za Boga, koji nam to isto omogućuje. Taj osjećaj je sretan osjećaj, i tu sreću kršćanin automatski dijeli s drugima i tu se očituje djelotvornost vjere. Koliko god mi znali malo o problemu, netko o istomu zna sve, odnosno zna i više od toga. Netko tko je iznad problema. Mi se bojimo problema, a problem se boji Boga. Tko nam onda što može, ako uzvjerujemo Bogu?

Zašto "nevjernici" mogu biti bolji i sretniji od kršćana?

Zašto onda problemi takvi problemi s vjerom? Zašto su "ateisti" naizgled sretniji od nas vjernika? Uzmimo da su prethodno navedena dva pravca dva mobitela. Vjernici imaju dva mobitela, "ateisti" jedan. Oni će svoj jedan normalno koristiti i to je to. Dok mi kršćani ćemo koristiti oba mobitela. Drugi nam omogućuje korištenje vjere za ono najveće, a to je Bog. Po Njemu možemo oblikovati svoj život. No, što ako nam je taj drugi "mobitel" u kvaru? Onda ćemo biti poljuljani. Veći problem od toga je, da mi ljude uvjeravamo kako nam radi i drugi mobitel, a zapravo je totalno uništen. Drugim riječima, ako nam zakaže vjera u Boga, a pozivamo se na nju, možemo proživljavati razne krize, dok "ateisti" imaju samo jedno i istim se odlično služe. Uvijek se trebamo preispitivati, na čemu smo i kakva nam je vjera  te posljedice iste? 

"Sve što položiš u svoje povjerenje tvoje je. Puno očekuj od Boga i On će puno učiniti za tebe. Očekuj malo, i On će učiniti  malo."  - Sv. Bernard

"Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati" - Mt 6,33

"Pokoravajte se svakoj ljudskoj ustanovi radi Gospodina: bilo kralju kao vrhovniku, bilo upraviteljima jer ih on šalje da kazne zločince, a pohvale one koji dobro čine. Doista, ovo je Božja volja: da čineći dobro ušutkate neznanje bezumnika."  1 Pt 2, 14 -15

Vjera je život, a ne jedan dio života

Pronađemo li ono što je iza svega, iza svakog problema, a to je Bog, sve ćemo imati. Istu vjeru  treba reflektirati dobrom i poniznošću za sve ljude. A imamo li sve, a nemamo Boga, zakinuti smo za sve. Zato uvijek radimo na sebi zajedno s Bogom.

Od mora raznih informacija nemojmo izgubit povjerenje prema Bogu, odnosno štoviše razvijajmo ga te kad dođu kušnje i oluje iskažimo se kao kršćani vjernici, a ne potonuti kao da nikada isti nismo ni bili. Iz znanja, preko neznanja vjerom, u djelo doživimo i živimo Boga. Neka nam onda to bude stil života, odnosno sami život!

  

Egoizam, sve prisutniji u svijetu. Je li i tebe zahvatio?

GDJE SAM JA?

Svjedoci smo raznih krađa i otimanja drugima da bi čovjek zadovoljio sebe i svoje potrebe, isto tako prebacivanja krivnji na druge. Često govorimo kako to druge određene osobe rade, a da pri tome ne pomislimo na sebe. Što to mi upravo radimo? Govorimo o nekome, ne videći sebe.  Kad nas netko optuži opet tražimo neka opravdanja, opet ne gledamo sebe ili preciznije u sebe i svoju savjest. Što to zapravo radimo? Ima li to kakve posljedice u nama i oko nas?  U zadnje vrijeme, a i inače kroz povijest smo svjedoci puta egoizma. Zašto biramo taj put i postoji li drugi i kakav je taj put? Mislimo da nismo egoistični, da smo dobri, a nismo ni svjesni koliko smo po tom pitanju  zatvoreni. Zapitajmo se, postoji li u nama nešto dobro? Puštamo li to dobro van ili pravimo neku sliku svog dobra? Koji je smisao naše unutarnje biti? Gdje je tu Bog?  Jesmo li na pravom putu, ili smo površni vjernici koji se okreću kako vjetar puše? Puštamo li dobrotu u samoj biti duše van, ili igramo po nekim izmišljenim pravila? U prijevodu, je li i nas zahvatio egoizam današnjice iz kojeg izvire zlo?

TEMELJNA BIT U TEBI

Čovjek se zna pitati koji je smisao života? Postoji li nešto poslije smrti? Jako dobro pitanje, no u današnjem vremenu, i kod vjernika koji se nadaju vječnom životu i kod ateista koji se nadaju nečemu ili ničemu, ovo pitanje dolazi u drugi plan. Brinemo se oko bitnih stvari, a zanemarujemo još bitnije. Posao, diploma, škola, sve je to bitno. Ipak, nešto u nama duboko traži nešto više. Zbog toga čovjek može postići sve, a osjećati se isprazno. Čini se da je nešto ostalo nedorečeno, nešto se očito aktiviralo u čovjeku i traži kao malo dijete hranu. To je bit naše duše, nešto po čemu mi jesmo ono što jesmo. Ono glavno i dubinsko naše. To dubinsko je naša dobra bit. Po tome je svaki čovjek dobar, no ta dobrota ne izlazi tako često van. Upravo u tome kad čovjek čini dobro, bez očekivanje zahvale, on se osjeća dobro. Sami osjećaj je nagrada. Glavni je to temelj sreće. Ovdje je riječ o egoizmu. Što je to egoizam, i kako on utječe na prethodno spomenutu bit dobrote? Kada govorim o egoizmu, uvijek ga zamislim kao zatvor s velikim prozorima kroz kojih se vidi raskoš i ljepota onoga vani. Cvijeće, drveće, ptice i mir.  No, u tome vidim i zatočenog čovjeka koji je slijep i prozori kao da su uzaludni. Ne vidi što je vani, te jednostavno ne želi van. Činjenica je, kad bi izašao osjetio čar ljepote. To je egoizam, gdje ljudi vide sebe i samo su oni bitni, te od sebe ne vide osim drugih, ni ono što im pristup drugima i otvaranje i spremnost u djelovanju, te svrha istoga omogućuje. Kada kažem svrha, aludiram na to, da zna, zašto je dobro činiti u samoj biti. Ne, zato jer je to ljudski i humano. Malo dublji razlog se očekuje, a to je ta bit, koja označava naš početak i našu svrhu življenja. Ukoliko slijepac progleda, sama bit i dobrota će moći doći do izražaja i sreća će se osjetiti. Da bi progledali, potrebna nam je poniznost, strpljenje i vjera u Isusa Krista. Ako nam učini da progledamo, progledat ćemo duhovno, a On je to činio i fizički i duhovno drugima prije 2000 godina. 

KOME SE KLANJAŠ? 

Sad kada sam približio pojam temeljne biti, postavio bih pitanje čitatelju. Klanjaš li se Bogu ili nekom drugom? Ovo pitanje itekako ima smisla. Često govorimo kako smo vjernici, kako smo Božji, kako nikad ne bi izdali Boga, no pogledajmo situaciju malo dublje. Savršenog među nama nema, no težnje prema savršenstvu u duhovnom smislu mora biti, da bi napredovali i razvijali svoju blizinu prema Bogu. Prije nego krenem na konretne primjere, naglasio bih da grijeh koji je u svojoj biti čisto zlo i nema ništa dobro, upravo jer je totalna suprotnost od dobra, šteti čovjeku i njegovoj biti koja zbog grijeha ne može doći do izražaja. Grijeh čini slijepoču u čovjeku kojeg sam prethodno spomenuo. S Bogom se tog grijeha rješavamo. Kad toliko zapnemo i ustrajemo u grijehu, mi ni ne znamo da činimo grijeh. Tada smo totalno slijepi. Da ne idem dublje u temu obraćenja, hoću reći da grijeh udaljava čovjeka od Boga i bit je zatvorena, a čovjek je razvio nešto svoje što ga nikad nije, niti će ga moći u potpunosti ispuniti. Dakle, ovdje dolazimo do problema. Čovjeka ne ispunjava ono što ima. Zašto mu se to događa? Klanjamo li se mi Bogu ili nečemu što ne ispunjava? Čovjek je tjelestan i duhovan. Nije samo tijelo i nije samo duh. Traži rješenja i postavlja stalno pitanja o smislu života, te je to dokaz, da teži nečemu većem.  Čovjek mora težiti materijalnom da bi preživio na zemlji, mora jesti materijalnu hranu, a mora težiti i duhovnom jer je duhovno biće. U čemu je onda problem? Odgovor na pitanje, kome se klanjaš leži u tome. Materijalno je jako dobro, treba uživati u istome, no gdje je tu Bog Stvoritelj i tebe i toga materijalnoga? Kukamo jer nemamo ovo ili ono, živce gubimo zbog novaca, zbog kladionica, raznih utakmica, pjevača. Tjedan prije nekog koncerta mi razmišljamo o tome, mislimo samo o tome, no gdje je tu Bog? Gledamo sapunice i plačemo, a pitaš li se jesi li si ikad posvjestio rane Isusove i smrt Njegovu, jesi li ikad zaplakao zbog toga? Jesi li vlasnik nečega ili je taj predmet, čovjek, događaj vlasnik tebe? Kao da je duša zapela negdje i ne pronalazi put do Boga. Govorimo da se klanjamo Bogu, a za sve se ljutimo i ne praštamo. Bog prašta, a mi ne. Uzdižemo se iznad Njega i stvaramo sebi lažne bogove. Kako je rekao Bl. Ivan od Križa: "Povuci svoje srce iz svijeta, prije nego Bog povuče tvoje tijelo". On govori da ti duša pripada Bogu, i na Njemu treba biti navezana, a ne na stvorene stvari. Razlikujem dvije aktivnosti po pitanju stvorenih stvari, a to je biti sretan zbog malih stvari i veseliti se malim stvarima. Biti sretan zbog malih stvari je kad se nečemu pokloniš, kad te to čini sretnim, a to te koči do Boga i ubrzo se osjećaš ispraznim. Druga aktivnost je veseliti se malim stvarima. To je kad kroz te male stvari vidiš Boga, veseliš se, ali tvoja duša i dalje pripada Bogu i s Njim je združena. Sveti Petar Damijanski je rekao: "Odvojimo se duhom od svega što vidimo i priljubimo se uz ono što vjerujemo." On  ne želi reći da materijalno ne valja. Već da tvoj duh ne smije pripasti materijalnom, odnosno mora biti uz Boga. To je ispravno klanjanje Bogu.

Čovjek s izokrenutom stvarnosti, prepoznaješ li se u tome?

Ovo sve rečeno bi mogli povezati s primjerom boce. Zamislimo čovjeka kao bocu. Unutra imamo recimo dvije smjese nečega koja se jasno razlikuju. Recimo smeđa i bijela smjesa. Jasno ih razlikujemo i vidimo. Pretpostavimo da je bijela smjesa duša, a smeđa je tijelo. Čovjek je prisutan u svijetu i duhovno i materijalno. S obzirom na tu činjenicu, smjesa se izljeva na određene stvari na koje nailazi čovjek. Ukoliko čovjek jede hranu, brine za svoj izgled, izgled kuće to je materijalno izljevanje. Ukoliko se čovjek moli i posvećuje svoju dušu Bogu, to je duhovno izljevanje. Navedeno su idealni uvjeti. U redu je ostvarivati odnos s Bogom, a isto tako brinuti za izgled. No, jesmo li se ikad pitali, jesu li nam se takve stvari ikad pobrkale?  Čvrsto tvrdim da jesu! Mazimo i pazimo svoje automobile, a odbacujemo čovjeka, ne znamo oprostiti, a bitno da ne možemo minutu bez mobitela izdržati. Duh i tijelo se mijenja, tijelo je duh, duh je tijelo. Može li išta gore od toga? Duša  u tom trenutku pripada i radi ono što bi tijelo trebalo. Duša gubi tada funkciju, jer je zakinuta i ne dopire do Boga, do dobrote. Sipamo svoju duhovnu "smjesu" duše po nebitnim stvarima, te time joj branimo ulazak u nešto svetije. Kad trebamo gledati bit kod čovjeka, mi gledamo materijalno, jer pristupamo materijalno i vidimo samo njegov fizički izgled, a vežemo se duhom za nepotrebne sitnice. Duhovna smo bića u temeljnoj biti dobri, i možemo prepoznati dušu i dobrotu kod drugoga, ako se duhovno otvaramo - progledamo. Kao malo dijete koje ide u školu. Ono pripada svom domu, svojim roditeljima i nije navezano na školu. No, ostane li dijete kod škole i ne vrati se kući poslije nastave, roditelji će ga tražiti. Ići će prema školi i tražit će ga, a dijete mora gledati i odazvati se na poziv roditelja. Tako je i s nama. Dušom smo združeni s Bogom, kad zalutamo i dušu ostavimo na nečem stvorenom, On nas doziva i želi da progledamo i vratimo se domu svom kao izgubljena ovčica. Ipak, prije se mi gubimo, nego djeca. Jer djeca znaju kome pripadaju i tome nam mogu biti uzor. Na taj način znajmo i mi kome pripadamo i kome ćemo bijelu smjesu iz boce davati. Bude li obrnuta situacija, tj. okrene li se duša i tijelo, niti vidimo dobrotu, niti dajemo dobrotu iz koje nastaje grijeh, a grijeh je u biti loš koji zatvara spomenutu temeljnu bit, onda k tome vidimo samo tjelesno, jer krivo gledamo i ulazimo u začarani krug. Zatvoreni u svoj svijet, slijepi i van dosega ljepote. To čini egoizam i posljedica kao takvog i jest egoizam.

 Nadalje, dobro je upitati se, igra li sotona u ovom kakvu ulogu? Sotona i broj 666, upućuje na okretanje, prevrtanje, perverziju. On izokreće stvari, koje udaljuju čovjeka od Boga. Je li vam palo na pamet, da je sotona ušao i da ga čovjek bira i sluša, mada on to ne znao i da je upravo on to okrenuo kod čovjeka? Hoću reći, da je sotona kako ionako stalno okreće i odvaja od Boga, upravo bio vjetar u leđa nama slabima, da smo okrenuli dušu i tijelo, i započeli na krivi način živjeti.

Primjer u braku...

Nakratko bi samo spomenuo element braka. Brak je slika Boga na zemlji, predokus iz kojeg nastaje život. Sotona je protivnik i života i tijela. Zamislimo, muškarac ima ženu. Ukoliko se njemu dogodilo krivo obraćenje ili okret od Boga, odnosno duša i tijelo da su u tom smislu zamijenjeni,  on će na ovaj način gledati ženu. Prvo neće je gledati kao živu dušu, već fizički, drugo neće shvaćati i vidjeti njezinu dobrotu, te neće niti njegova dolaziti do izražaja. Često je to razlog rastave, jer nije ušao u tu duhovnu vezu sa svojom ženom. Duša ti pripada Bogu, no s obzirom da je brak predokus onoga što nas čeka, ulaziš dušom u brak i vežeš se dušom sa svojom ženom. Današnji problem je što primjerice supružnik,  nazovimo to okrenutog karakternog temelja, gleda ženu kao obično tijelo, a dušu ne vidi. Ukoliko dođe do toga, brzo će mu se svidjeti neka druga, ali ako muškarac vidi ženinu dušu i veže se s njom, njihove biti su vezane, i može biti neka lijepa žena druga, ali tom muškarcu je njegova najljepša jer se povezao s njezinom biti, otvorio se njezinoj dobroti i nudi također i svoju. To je snaga duha, i u njihovoj vezi ne manjka niti sreće, niti ljubavi, niti Boga, a Bog je sreća i ljubav. Što se tiče tjelesnog spolnog odnosa, to je vrhunac, nakon darivanja i vezanja duša, slijedi i fizičko spajanje. Predokus i duhovni i fizički kao ono što nas čeka u vječnosti.

Nikad ne odustaj..

To je ispravan put kojim se pristupa. Obraćenje traje cijeli život. Tko kaže da je u potpunosti ušao u odnos s Bogom, te da nema nikakve greške i nema što dalje razvijati, čini najveću grešku.  Gledaj svoje životne situacije, gdje si slab i gdje padaš? Pogledaj svoje navezanosti i ovisnosti. Predaj ih Bogu jer će On učiniti tebi slijepcu, da progledaš. Ponizi se da bi vidio svoje slabosti i vjeruj.  I nikad nemoj prestati duboko u sebi  postavljati ovo pitanje:

Kome se ja klanjam i gdje mi je srce?

Ravnopravnost dostojanstva između muškarca i žene u vezi ili braku!?

Jesmo li ikad postavili pitanje o ravnopravnosti??

Muškarac i žena ulaze u brak, a da ne promisle o ravnopravnosti i funkciji sebe i drugoga u braku i obitelji. Često ulaze u brak, a da se to pitanje ne postavi. Muškarac i žena mogu živjeti s odgovorom na to pitanje, a da ga u sebi svjesno ne izreknu. O odgovoru upravo može ovisiti smjernica i ispravnost braka.  Taj odgovor koji se unutra krije često ispliva na površinu u djelima. Dobro je stoga preispitati sebe. Dakle, odgovor iznutra malo pomalo izlazi van, te se jasno očituje problem ili ispravnost zajedništva.

        Ravnopravnost u djelima 

Uđu li supružnici u brak svjesni ravnopravnosti, te  par stavlja jedno drugog na istu razinu, pozitivni rezultati se mogu očekivati, naravno uz provođenje istoga.  Dakle, niti je muškarac iznad žene, niti žena iznad muškarca. Postaju jedno i tako i djeluju. Živeći na taj način oni se predaju jedan za drugog, te postižu ne odvojeni  već, zajednički  i ispravni cilj. Dakle iz ravnopravnosti koju muškarac pruža ženi i žena muškarcu vidimo se zapravo u tome krije smisao i sreća. Ne možeš postati jedno s nekim ako se ne spustiš na njegovu razinu, odnosno ako nisi kao on. Bog nam je dao tu mogućnost. Stvoreni smo na Njegovu sliku i priliku. Na taj način možemo uživati u Njemu.  Ipak grijehom smo se udaljilji, ali opet, Bog je postao jednim od nas poprimivši ljudsko tijelo. Opet smo s Njim po Isusu Kristu. Vidimo da je taj dublji, temeljni odnos ravnopravnost od začetaka i ako ga konzumiramo u braku,  sreća će izaći na vidjelo i u čovjeku i izvan njega.

Posljedice manjka ravnopravnosti

Suprotno od posljedica ravnopravnosti, nedostatak istoga stvara nepotpun odnos. Kao kulu od karata koja se može srušiti svakog trenutka. Partner koji je ne vidi svoju partnericu ravnopravnom po dostojanstvu, po ljudskoj vrijednosti, koji ne vidi jednaku vrijednost njih dvoje, ne može biti jedno s njom. U duhovnom smislu odbija biti jedno. Takva posljedica rađa i druge posljedice, bilo nepovjerenje, laganje, prekomjerno svađanje, te na kraju razvod.  Sve to može biti uzrok manjka svijesti o pravoj ljubavi i predanju gdje je osoba ravnopravna sa svojim partnerom i gdje parter partnerici služi, te se na taj način i natječu u poniznosti, a ne kako to biva u današnjem svijetu, u uzdizanju. Dakle, posljedice su ogromne i prije svakog ulaska u dublju vezu, brak, treba promisliti kako ja svog partnera/partnericu gledam, jer posljedice sad nevidljive kasnije kada dođu do izražaja mogu razoriti i sami brak. Sve ovo ukazuje na sebičnost koja razara, a nesebičnost je služenje i sreća koja se mora očitovati u odnosu supružnika. To je ljubav i zapravo druge ljubavi nema. To je «ona ljubav zbog koje mučenik daje život za nešto vrednije od života samoga», bez toga nema ravnopravnosti, nema potpunog odnosa, te su i sami temelji srušeni, a onda možete pretpostaviti što dalje slijedi.

Uvijek se priupitajmo..

Stupamo li u vezu ili smo u vezi. Pogledajmo kako gledamo partnera/partenricu po ravnopravnosti i dostojanstvu, te  kako on/ona gleda nas? To je zapravo temelj koji može donijeti ili zakinuti vrijednosti jednoga braka i veze. Stoga, razmislite i na ispravan način po potrebi  djelujte, da bi posljedice bile pozitivne i  zdrave za Vaš brak ili vezu.

Živimo li Božić? † ..one noći rodio se Bog.. †

Božić u stvarnosti...

Što je zapravo Božić? Obični praznik ili blagdan koji nas upućuje na dublju duhovnu stvarnost? Kakve veze Božić ima s nama? Samo slobodan dan ili nešto vrjednije od toga?  Koji su simboli Božića, te možemo li zamisliti godinu bez Božića i koji su nam razlozi istoga? Čekamo taj dan, pripremamo se, kolači se prave, kitimo bor, održavamo tradiciju, no idemo li dalje od toga, ili ostajemo samo na tome? Puno govora o "Božiću", a koliko o Isusu? Ima li današnji "Božić" veze s Isusom? Da li je Isus teorija Božića, a praksa nešto sasvim drugo. Kakva je naša praksa? Jesmo li spremni za Božić i kada kažemo priprema, što mislimo pod time? Trebamo malo promisliti na koji način pristupamo i što to Božić zapravo krije? 

Božić kao prisjećanje događaja

Isusov rođendan. Spominjemo rođenje Isusa kojeg priznajemo kao živoga Boga. Značajan je za našu povijest i spasenje. Iščekujemo rođendan malog Boga - Božića . Rođenje treće Božanske osobe, utjelovljenog Sina u čovjeku, među ljudima. Njegovo rođenje je posljedica utjelovljenja. Isus je došao u povijesti u pravo vrijeme. Proroci su propovijedali Njegov dolazak i konačno, kada je sve bilo spremno, došao je. Danas slavimo Božić i On dolazi, no valja se zapitati jesmo li spremni? 

Bolji način življenja Božića

Božić danas?  Danas se govori o Božiću, a malo Isusu. Dva pojma koja imaju veze jedno s drugim, a opet danas tako odvojeni. Teorija o Božiću je jako dobra. Slavi se Isusov rođendan. Življena praksa je pomalo drugačija. Danas čovjek misli na kolače, meso, kićenje bora, darivanje, a zanemaruje Boga.  Ne kažem da je prethodno rečeno loše, već da od toga svega čovjek pada u napast i u toj napasti može  ne vidjeti Isusa. Sve je važno, ali Isus je najvažniji. Ako sve to nema cilj u Isusu, onda je to neki razvodnjeni Božić koji u pravoj Božićnoj biti nema smisla. Spominje se i Djed Božićnjak i darivanje. Djed Božićnjak postaje simbolom Božića. Više djece zna za njega, nego za Isusa.

 Darivanje je u redu, svi su sretni, reklame su vesele, no opet pitam. Koja reklama spominje našeg Spasitelja. Zamislimo to u slučaju da nam prijatelj ima rođendan. Znamo da ima rođendan. Na taj dan slavimo, pripremimo sve i to zaista bude lijepo, ali recimo da o njemu niti govorimo, niti ga pozivamo na proslavu. To se danas događa. Slavimo, a ne primamo Isusa među i u nas, odnosno naša srca, niti ga spominjemo. Postoji puno lijepih tradicija i obitelji koji drže do toga da se u Božićno, (a i inače) Isus stavlja na prvo mjesto. Takvih obitelji je nažalost sve manje. Ovim putem samo želim upozoriti na ispravnost Božića. Sve oko nas je lijepo. Naša druženja, lampice, hrana, darivanja. No, ne zaboravimo zbog koga sve to činimo. Pozovimo Isusa na proslavu .

Smisao Božića i Njegova usmjerenost

Isus je došao i doći će. Ovime osim slavlja rođenja Isusa, očekujemo i Njegov drugi dolazak, te posvješćujemo misao o budnosti i spremnosti. Slaveći i išćekujući Njegov rođendan pripremamo se za taj blagdan, ali i za Njegov ponovni dolazak i suživot s Njim u eshatonu. Osim toga bih naglasio i rođenje u našim srcima. Pripremamo se kroz advent za rođenje Isusa u našim srcima. Dakle, jačamo, postimo, molimo, sve više otvaramo srce za ulazak Gospodina i rođenje Njega u nama. Samom tom pripremom dajemo Isusu poklon za rođendan. Lijepo je dobiti za rođendan nešto što želiš. Vjerujte Isus želi ući u naša srca, no mi ljudi stvoreni na sliku Božju, imamo pravo na slobodu. Možemo birati između dobra i zla. Možemo reći Bogu da ili ne. Ako kažemo da, potrudimo se u tome. Birajmo Isusa i pripremimo se za Njega. Isus želi ući u naša srca. Proslavimo onda Njegov rođendan, ali neka ne ostane samo na slavlju, već mu omogućimo ono što želi, a to je ulazak u naša srca. Otvorimo mu srca i poklonimo mu se za rođendan. Na taj način ćemo i mi biti sretni i u potpunosti doživjeti i živjeti Božić.

  Kratka Božićna tema usmjerena Svima koji čitaju i ne   čitaju ovo. Ovim putem Vam zaista želim osim dobrog   društva, hrane, darivanja i uživanja što sumnjam da će  nedostajati, da iskreno, duboko u srcu doživite i    osjetite Isusa. Osim materijalnoga darivanja, želim da    Vam se dogodi ono Duhovno, gdje ćete se darovati    Isusu koji će se roditi u vašim srcima i isto tako učiniti vas spremnima za ponovni Njegov ponovni dolazak. Primite ga u    svoje srce i dopustite da se rodi u Vama. Isus je s    nama, budimo i mi s Njim i budni čekajmo Njegov dolazak i naše puno ostvarenje u Njemu. 

      Sretan Božić! :)

Jesi li ikad pokušao prodati sebe?

Idem, ali ne idem...

Život je pun spoznaja, iščekivanja, nada i zabluda. Nekih smo svjesni, a  nekih uopće ne. Dobro je zapitati se što činim i jesam li na pravom putu i kako znam da je to pravi put? Često o sebi mislimo da ispravno postupamo..ali još češće to samo na tome ostane. Više se trebamo pitati, a manje odgovarati, odnosno razumom pitati, a srcem odgovarati. Hoću reći da mi sebi često dajemo odgovor, samo da se utješimo i ublažimo istinu. To je kad govorimo razumom. Ali neka nam razum služi za ispitivanje srca. Srce progovara iskreno i tek onda ćemo znati jesmo ili nismo, te činimo li dobro određene stvari. Najbolje je to učiniti duboko u sebi. Ljudima možeš svašta pričati, ali kada srce progovara tebi, ono ne laže i tu tek jasno sebe vidiš. Prolazimo kroz razne situacije i ako otvorimo srce vidjet ćemo ispravnost ili zabludu u samom postupanju. Malo dajmo i srcu da sudjeluje. Da ne duljim previše, predstavit ću jedan moj primjer iz života. 

Prodavajući nisam znao koga ili što prodajem....

Radio sam u Hrvatskom telekomu na odjelu tehnička podrška - služba za korisnike. Zadnji dan rada prije nego ću se premjestit na drugi odjel, došao sam na posao i mislio da će mi radni dan biti kao i svaki drugi. Uz samo tehničku pomoć telefonskim pozivom, bitno je i nešto i ponuditi i prodati, putem teleprodaje. Prodaja je tamo ispred tehničke pomoći. Dakle moraš nešto i prodati da ti se ne prigovara. Bila je subota i nije bilo previše poziva. Radio sam do 12 sati. Kako nisam htio niti mi je išla prodaja, ipak nisam htio biti na nuli. Ta prodaja me povukla ne misleći uopće na čovjeka. Bilo je 12:01 sati. Moja je smjena završila, no ipak sam odlučio primiti još jedan poziv, jer možda mi se posreći i prodam nešto. Bio je to zadnji dan i moj zadnji poziv na tehničkoj podršci u službi za korisnike. Zazvonilo je, a jesam onako u sebi reko usput , Bože daj da bude prodaja.

Odgovorim na poziv i  javi mi se se čovjek (85 godina) koji govori pomoću digitalnog pomagala. Malo sam se stresao kad sam čuo kako govori, jer nisam navikao na takve govore. Nadalje, počeli smo razgovarati i malo sam ga teže razumio. Rekao je da želi ponovno aktivirati  sportski paket za max tv. Bio sam oduševljen.  Mislio sam evo prodaje. Ipak krenuo je objašnjavati svoju situaciju. Rekao je da je zbog situacije kakve je, hrvatski telekom odlučio dati mu besplatno sportski paket, a ako je tako onda to moram prespojiti na informacije, jer tu onda ne mogu ništa učiniti. Mislio sam u sebi kako besplatno, sigurno nešto griješi, to mu moga ja sad uključiti. Objašnjavao sam mu cijene sportskog paketa, ali je on rekao su mu rekli da ima besplatno. Nastavio je govoriti, a ja sam zašutio i slušao. U jednom trenutku je rekao da ima karcinom pluća i da će umrijeti za par mjeseci. Shvatio sam situaciju, prespojio sam ga na informacije, završio posao i krenuo lagano natrag u dom. Cijelo vrijeme sam razmišljao o tome....Zbog prodaje sam ostao duže na poslu, i primivši još jedan poziv, opet sam mislio na neke svoje potrebe, a najmanje na čovjeka.. Razmišljajući u tramvaju o tome, shvatio sam da je to zaista bio prodajni poziv, kako sam  Boga zamolio prije samog javljanja! Nije mi uopće bilo na početku stalo do čovjeka. Prodavajući sam umalo prodao sebe! Pričao sam s čovjekom koji fizički umire, a ja sam taj koji je još jače, u tom trenutku duhom umirao.

Ovaj zadnji poziv mog rada na tehničkoj podršci mi ipak pokazao, da ma što tražili od nas, često ipak trebamo biti ljudi i misliti na ljude. To nas oslobađa. Kad sam shvatio koji su mi primarni ciljevi bili, jako mi je žao bilo, ali sam se osjetio slobodnije. Bog me doveo i dao mi zaista prodajni poziv. Neka nam Bog onda bude na prvom mjestu, a na drugom slijedi "javljanje" tj. odnos s čovjekom. Dakle čovjek, ali i njegove potrebe, a ne samo naše lude ideje, zahtjevi koje mogu udovoljiti samo nama, a drugi da nije bitan i da ispašta. To je ono što oslobađa. U biti to je ljubav prema bližnjemu, a sebičnost i egoizam to ruši. 

Malo se zapitajmo ako činimo loše, činimo li to sebi ili drugima? Prodajemo ili smo prodani??

Brak je svetinja.. Homoseksualnost proizlazi iz grijeha.. (dva pojma koji nemaju veze jedan s drugim)

Čemu govor uopće o tome? 

Danas se previše zahuktavaju stvari na tom području i pred nas se stavljaju odluke i razna "nova pitanja". Mi kao ljudi živimo sada, ali zasigurno imamo neku budućnost i prošlost. Kroz povijest je razvoj moguć, razne stvari se mijenjaju, ali nitko ne može osporiti da je prije 500 godina čovjek manje čovjek od današnjeg čovjeka. Kako to da su moguće promjene na razini čovještva? Ako nešto nije dobro u čovjeku, kako to da kroz povijest postane dobro? Zanimljiv problem.. Jesu li možda naši preci bili ludi, ili smo mi ludi? Ide li ovaj svijet onda u pravom smjeru? Da su nam preci živi, da li bi nas se sramili, ili podržavali u današnjem življenju? Je li čovjek toliko napredovao ili nikad nije bio toliko zaostao? Što se događa, za koji autoritet se hvatamo? Koje nam je uporište života? Imamo li vlast igrati i manipulirati životom i onim kako on nastaje? Koje su granice čovjeka? Što smijemo? Glumimo li malo previše Boga ili je čovjeku sve dopustivo? Imamo li pravo reagirati kada drugi griješi, ili ni to nije naša stvar? Jesmo li ikad razmišljali jesmo li poslani od nekoga na zemlju? Možemo li raditi suprotno od poslanja? Mislimo li da postoji Bog? Bojimo li ga se ako činimo loše? Što je loše? Tražimo li razloge i objašnjenja među ljudima, ili je bolje potražiti negdje drugdje? Što se krije u čovjeku i da li je to u čovjeku pokvareno ili ispravno? Kako znam da je ispravno? Ima li tko utjecaj nad nama? Koliko samo pitanja, a odgovora niti blizu ili još gore, odgovori se ne traže, već se živi po svome bez Boga i izvrnuto! Ovo pišem iz razloga da upozorim svakog čovjeka, ne isključujući mene također, da ne naglimo s odlukama, već da ih pokušamo ispitati u sebi. Ovaj svijet tone sve dublje i ne napredujemo, već nazadujemo kao nikada! Da nazadujemo, čisti primjer je da moramo braniti dostojanstvo braka u odnosno na homoseksualnost koja nema veze s brakom!!

Što je ljubav i što je brak? 

Ljubav je plodonosno davanje. Plodonosnom ljubavi smo i mi nastali i uključeni u čin stvaranja. Ljubav je davanje iz kojeg izlazi plod, a iz braka izlazi plod. To je ljubav, to je brak. Muškarac i žena ostvaruju predivan plod. Ta dva pojma su izrazito povezana.

Što je i odakle dolazi homoseksualnost?

Homoseksualnost nije ljubav, homoseksualnost nema veze s ljubavi niti s brakom. Razočaravajuće je i prestrašno povezati ta dva pojma: "Brak" - Svetinja i Homoseksualnost - uzrok grijeha i posljedica grijeha! Jedina i prava istina, koju ne treba kriti, pogotovo ne danas, kada je brak jasno doveden u pitanje! Homoseksualnost je odavno postojala, ali nikako nije dobra. Što mislimo tko smo da se usuđujemo takve stvari nazvati brakom?? Kakva si samo prava uzimamo gazeći po svetom!?  Homoseksualnost je postojala i postojat će, kao što je postojala prehlada i ona će također postojati. Niti jedno, niti drugo nije dobro. Prehladu svi osjetimo fizički na sebi, homoseksualnost, i duhovno i fizički, o čemu govori i tekst iz staroga i novog zavjeta: 

Poslanica rimljanima 19-27 (novi zavjet)

Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. 19Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova.20Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. 21Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. 22Gradeći se mudrima, poludješe i 23zamijeniše slavuneraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i pticâ, i četveronožaca, i gmazova. 24Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, 25oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. 26Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, 27a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.

Levidski zakonik 20 -27 (stari zavjet)

20Ne lijegaj sa ženom bližnjega svoga; od nje bi postao nečist.

21Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve! 22Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota.

23Da nisi legao ni s jednom životinjom – od nje bi postao nečist. Žena ne smije stati pred životinju da se s njom pari. To bi bila krajnja opačina. 24Ničim se od toga nemojte onečišćavati! Ta svim su se tim onečišćavali narodi koje ja ispred vas tjeram. 25I zemlja je postala nečista. Zato ću kazniti njezinu opačinu, i zemlja će ispljuvati svoje stanovnike. 26Vi pak držite moje zakone i moje naredbe: ni jedne od tih opačina nemojte počinjati – ni vi ni stranac koji među vama boravi. 

Rekavši da homoseksualnost nije dobra, sam bio preblag u odnosu na sv. pismo! Sv. pismo čak govori da je to sramotni čin koji je dobiven od Boga za kaznu. Danas se taj "sramotni" čin uzdiže i stavlja rame uz rame sa svetim brakom, kakav li je to apsurd!?? Nije Crkva previše zatvorena i ograničava prava. Crkva je dosljedna onom što joj je predano! Ako se uskoro nađu oni koji žele općiti sa životinjama i to proglasiti brakom, Crkva će reagirati. Ne, jer sada nešto novo izmišlja, već jer to traje. Kristom okupljena Crkva će djelovati uvijek. Možda se čini užasnim općiti sa životinjama, ali isto se činilo prije i za homoseksualnost. Činiti ono što te volja i nije baš najbolji način. Osobno, mogu dobiti želju za slatkim, a da tada nemam novčanik uz sebe. Mogu otići u trgovinu i ukrasti nešto. Je li to dobro?? Naravno da ne! Jesam zahvaćen željom, ali čin nikako nije dobar, diram nešto što nije moje! Homoseksualci uzimaju ono što nije njihovo i u teološkom smislu i kako vidimo i u antropološkom smislu, jer od njih nema ploda - odnosno prisutna je sama izokrenutost. Kako se onda usuđuju uzimati si pravo zvati homoseksualnost brakom? Homoseksualni brak ne postoji, to brak nije. Nisu oni žrtva, već brak, sveti brak je žrtva i samo dostojanstvo svetog proizlaska života ! Kakvo je samo vrijeme došlo, da ono što se krilo, jer nije dobro, sad traži da se uravnoteži sa svetim? Homoseksualnost je izokrenutost, a priznavanje odnosno življenje toga je samo slabost. Ako se već ne može osoba oduprijeti tom nagonu, čemu onda još to i uzdizati  i prikazivati kao dobro. Ne osjeća li se ta osoba neugodno prema roditeljima od kojih je proizašla, a onda pred onim svetim, odnosno Bogom?  Današnji svijet zanemaruje i prirodu i Boga, i čovjeka, gazeći sve pred sobom. Čovječe zastani malo!!

Zastanimo onda malo i razmislimo što radimo?  Što činimo i što to podržavamo? To što podržavamo, je li suprotno Bogu??

Što je dužan činiti svaki katolik vezano uz homoseksualnost?

Tko god se naziva katolikom, a podržava homoseksualnost, bolje da se ne zove katolikom. Sv. Pismo jasno govori što misli o homoseksualnosti  Katolik mora znati vrijednost života, vrijednost vlastite egzistencije, vrijednost pravog jedinog braka i zašto i kako je uopće nastala homoseksualnost. Kada to zna, neće mu pasti na pamet reći, "ljudi se vole, neka budu kao mi". Nikad neće biti kao muško i žensko, osim ako budu živjeli u nekom svom vlastitom svijetu i u vlastitoj mašti. Ne napadam nikoga, pogotovo ne njih kao osobe. Govorim o homoseksualnosti kojom su oni zahvaćeni, te možda i nisu krivi zbog toga, ali činjenica je da je to loše! Katolici uspravite se! Živite kršćanstvo ili odustanite, ne blamirajte se pred Bogom, govoreći da ste katolici! Svi griješimo, ali ne valja ustrajati u grijehu. Učinimo nešto novo, za promjenu počnimo slušati Boga, a ne stalno sebe!

Homoseksualac homoseksualnost može nadići!

 Puno je homoseksualaca koji upravo to shvaćaju i nadilaze, te su pritome izvrsni katolici. 

Imamo primjer čovjeka koji se rodi s bijesom, ali učini zlo po bijesu, zlo nije opravdano. Dakle, osobe s takvim bijesom se uče kontrolirati, iako bi vjerujte i oni mogli tražiti svoja prava!! Osim fizičke povrede ne bi bilo više posljedica. Slučaj s homoseksualcima je ozbiljnije naravi. Sotona puca na sveto, pa je ipak najsvetije izloženo opasnosti, a to je brak.

BRAK  je brak!

Zaštitimo brak i budimo uvijek uz homoseksualce,  ma koliko nas odbacivali. Oni nas trebaju i oni imaju poseban križ. Shvatimo ih, ali i razlučimo što je dobro! Svi mi želimo nešto, ali to nešto nije nužno dobro. Prihvatimo ih, ali činimo ono ispravno i štitimo brak, bez obzira što nas ne shvaćaju. Živimo ispravan stav po Bogu, ne podržavajući ono što je protiv Njega, već braneći svetu sliku Boga na zemlji, a to je brak i obitelj!

Mir koji razara.. Što razara i posjedujemo li ga?

Isus je rekao "Mir Vama". (Iv 20, 19)

Na kakav se mir to odnosi? Imamo li ga mi? Ako ga imamo, kako to znamo? ? Zašto je taj mir bitan i što u njemu pronalazimo? Jesmo se ikada to pitali ili pristupamo tomu zdravo za gotovo?  

Nikad, ali baš nikad ne treba zanemariti činjenicu da je čovjek i duhovno biće, da ima dušu.  U ovoj temi, u kojoj ću biti vrlo kratak, želim samo naglasiti potpuni odmor čovjeka. Čovjek se odmara u miru. Želim ovime ukazati na cjelovitost mira i čovjekova odmora.  Često padamo, proživljavamo svašta i nama je odmor potreban. Potreban da nas osvježi, da nas podigne i da krenemo dalje. Ne razvijajući i ne njegujući dušu u miru koji nam Isus ostavlja, čovjek može zalutati, te i određene stvari krivo raditi. O obraćenju sam pisao, te ne bih o tome govorio, nego bih kako sam već spomenuo, ukazao potrebu za duhovni odmor iliti odmor velikog i bitnog dijela čovjeka.

Mi smo ljudi ranjivi, tlačeni na razne načine i grešni u današnjem vremenu. U gužvi smo stalno i čini nam se kao da ništa ne stižemo. Nemamo vremena za sebe, za druge, pa niti za Boga. Problemi se nižu iz dana u dan i usredotočeni smo na njih, te se na taj način znamo i udaljiti od mira o kojem govorim. Ne da ga nemamo, već ga ne prihvaćamo i ne uzimamo, iako Isus i danas progovara našim srcima s "Mir Vama". Uz svu gužvu dobro je zastati, uzeti malo vremena za mir kojeg Isus daje. Okrijepiti se u Njemu, te puno lakše nastaviti s teretom, svjedočeći o miru kojeg Isus daje. Dobro je povezati se s Njim, te prihvatiti i iskusiti Boga u vlastitom srcu. 

Dakle, kao  što znamo, fizički se čovjek treba odmoriti, nakon umornog posla. Ako se samo fizički odmara, možda nije toga svjestan, ali nije u potpunosti odmoren. U miru i tišini se odmara i to je dobro. No, onaj mir koji dušu odmara je mir koji nam daje Isus i taj mir upotpunjuje i usmjerava čovjeka na pravi put.

Ovim putem bih napomenuo, s obzirom da ima puno površnih kršćana, da svoju vjeru ožive. Nije vjera samo sveta misa i govor o tome kako smo  katolici. Vjera je nešto puno dublje usađeno u čovjeka. Vjera je dar. Svaki čovjek ima usađeno to malo zrno. Zrno će izrasti prihvatimo li upravo vjerom Isusa Krista i Njegov mir u nama. Taj mir je voda života koju nam Bog daje, te po Njemu onda i duhovno rastemo. Kada duhovno rastemo, to se itekako vidi u životu, na djelima, te smo sretniji i vedriji uz sve probleme. Lakše radimo određene stvari i živimo kao cjeloviti ljudi rastući s Bogom. 

Kada uhvatimo malo vremena, zastanimo malo i sjetimo se naše unutrašnjosti i zavirimo u nju. Sami znamo da se iza emocija krije nešto puno više, nešto iznutra, a to je duša.  Po duši smo vezani uz Boga. Posađeno nam je to malo zrno, a zalijevat će ga Onaj koji ga je posadio, naravno Bog. Mi brinemo za taj vrt duše i to malo zrno. Na nama je hoćemo li otvoriti vrata Bogu i pustiti da nam zalije mir u našu dušu ili ne. Ovim putem želim zamoliti sve, da pokušaju naći vremena za Boga i u vjeri da je zaista tu, Njega prepoznaju i osjete. To je iskustvo Kršćanina, to je ono što nam treba i što nam Bog stalno nudi. Osjetimo Ga u molitvi. Prihvatimo to onda i budimo praktični kršćani, te u svakom trenutku svjesni prisutnosti Boga oko nas i u nama, pogotovo danas kada je i dalje Crkva odnosno Isus Krist na meti. Primimo stoga Kristov mir!

Taj mir zaista razara nemir, a daje ga samo Bog. Amen!

Čemu kušnje i padovi, kakav je to život, je li to put prema Bogu?

Ah...zašto??

Danas zaista ima dosta kušnji, zla, nesreće u svijetu, te prečesto se pitamo čemu to sve zlo? Zašto nije sve dobro, ako dobro radimo? Zašto zlo ako smo dobri? Jesmo li na pravom putu uopće? Zašto se meni koji se trudim biti pošten događaju tako neke loše stvari gdje nerijetko u tonem i padam? S velikim pravom se imamo to pitati! Zašto baš nama? Jesmo li uopće zaslužili toliko zlo i toliko da nam ne ide? Odgovor sigurno postoji! Odgovor nije vidljiv i nije tako očit, ali postoji i razlog je puno dublje i rekao bih duhovnije naravi. Najjasniji odgovor nemamo, ali do nekih objašnjenja i činjenica ipak možemo doći. Prije nego se pitamo zašto, pitajmo se bolje tko smo? Tko smo i što radimo na ovoj zemlji i koji nam je cilj? U tome se vjerojatno i krije odgovor.  (preporučujem, tko nije, da pročita u bibliji priču o Jobu). Tko smo i čiji smo nam daje odgovor kakvi trebamo ostati i čiji trebamo ostati u svakoj situaciji života, bilo u lošoj ili dobro. Budi Njegov, jer ne brini, nije te napustio. Bolje zna ovo "zašto", nego ti. Zato se uvijek pripremimo na način da se pitamo tko smo i čiji, te kamo idemo, a onda ćemo djelomično znati odgovor na "zašto"!

Kušnje koje pružaju trenutno zadovoljstvo...

Prije nego krenem o onim kušnjama koje zaista znaju zapasti čovjeka i dovesti ga do potonuća, moram spomenuti i "pozitivne" kušnje koje se nikako ne smiju zanemariti. Svijet pruža razna zadovoljstva i čovjek ih prihvaća. Razlika je uživati i prihvatiti i vezati se dublje za određene stvari i zadovoljstva. Ovdje moramo biti oprezni. Čovjeku zaista svašta može biti ponuđeno što će mu stvarati prividnu vrijednost i ispunjene, te samim tim dobrom čovjek se postupno odvaja od Boga. Uživati u hrani, baviti se sportom, izlaziti s društvom može biti lijepo, ali ne smijemo u tome pronalaziti smisao života. Ne smijemo biti navezani na samo to, te ne  vidjeti Boga. U stvorenom uživati, a u Bogu živjeti i samo Boga obožavati. Sve stvoreno je lijepo, ali oči naše duše su usmjerene samo na Boga. Snagu i smisao crpe samo od Boga. Zanemarimo li potrebe naše duše i pokušamo li joj prodati nešto i nekakvo prolazno zadovoljstvo, zakidamo ju za ono za čime ona teži. To nam se ne smije dogoditi. To je zlo pod izlikom dobra. Zbog dobra zaboraviti najveće dobro, a to je Bog. Ponekad je dobro ostaviti se nečeg dobrog, da bi ostvarili veće dobro. Budimo zato na oprezu, često ćemo doći u priliku, ostvariti neki užitak i nešto dobro, ali razmislimo isplati li nam se, s obzirom da ćemo nakon tog kratkog zadovljstva možda biti dalje Bogu. Ovdje dijelim dakle kušnje, na ono dobro na što ne smijemo biti navezani, a u redu je uživati u tome, i na ono što pruža zadovoljstvo, ali isto tako vuče grijeh za sobom. Stoga, budimo na oprezu i s jednim i drugim. Volimo ono što nam je Bog pružio, volimo stvoreno, a Boga obožavajmo i i ne činimo ono što će nam taj trenutak pružiti neko zadovoljstvo, a istovremeno duboko razočarati Boga. Najjednostavniji primjer krađa čokolade. Lijep je to osjećaj, ali opet radnja koja prethodi udaljava nas od Boga, te padamo u grijeh. Pripazimo na tome. Nakon ovog dijela, vraćam se na kušnje i napasti negativnijeg karaktera uz koje također moramo biti uz Boga i na oprezu.

Zašto su nam napasti potrebne?

"Krepost je bezvrijedna bez napasti, jer nema sukoba bez neprijatelja, ni pobjede bez borbe"

 Sv. Leon Veliki

Pitam se, moram li išta pisati nakon ove rečenice ili je očito sve jasno?  Naša snaga i vjera Krista neće doći do izražaja ukoliko je zadržimo za sebe, moramo je širiti i dijeliti svima. Pokazati čiji smo. Šireći Radosnu Vijest ne nailazimo samo na ono dobro. Nailazimo na loše situacije bilo da se radilo o našim životima ili drugima, mi moramo pokazati da smo Kristovi. Tom snagom borimo se protiv zla i naša snaga, dobrota i vjera u Krista ne bi došla do izražaja da nas zlo ne pokušava  iskušati, napasti, te prisvojiti na svoju stranu. Najjači smo kršćani u teškim situacijama, tada najviše (ako je ima) dolazi do izražaja naša snaga i vjera u Krista. Isus je rekao da je najbliži nemoćnima, a to je istina. On je stvarno najbliži nama kada nam je teško, ali zato iskoristimo vjeru u Krista da je on zaista s nama i nedajmo se i nemojmo dopustit da nas određena situacija odvede od  Boga, baš suprotno izađimo iz nje jači kao pobjednici i pravi pripadnici Kristove Crkve. U  tim napastima vidimo zapravo kakva je naša vjera i zašto uopće vjerujemo, te i sami protivnik zlo je prisutan. Sva vjera koju pohranjujemo i milost koju dobivamo od Boga tada trebamo upotrijebiti. Uzalud ti vjera kad zagusti odmah prigovaraš Bogu, "zašto baš meni?". Ako si Kristov, Kristov si i u dobru i u zlu. Nisi Kristov samo da se hvališ time, već da to i pokažeš i dokažeš i u najtežim trenucima. U patnji će se vidjeti koliki si pravi vjernik. Neka te to ne straši, je On je stvarno s tobom, bez obzira koliko bilo teško. U tom trenutku zaista prolaziš kroz razne kušnje i borbe, ali nemoj pasti i zaboraviti na Njega, onog koji je zapravo s tobom. Samo vjeruj u Njega. Ako je On u patnji tebe shvatio ozbiljno, shvati i ti Njega u svojoj patnji ozbiljno. Niti je On patio uzalud, niti mi patimo uzalud! Bitno je u patnji ne ostaviti Isusa, kao što On nas nije ostavio u svojoj patnji, već je išao do kraja!

Zašto se loše događa često dobrima?? 

Vrlo zanimljivo pitanje, no počet ću s još jednim citatom.

"Sotona napastuje samo one duše koje se žele ostaviti grijeha i one koje su u stanju milosti. Ostali mu pripadaju - ne mora ih napastovati."  Sv. Ivan Vianney

I ovdje je zaista puno toga rečeno. Ponekad ne živimo baš dobro, odstupamo od onog dobrog i gubimo zapravo osjećaj za grijeh i čini nam se da nam Bog zapravo ni ne treba. Zlo već čini svoje, a mi smo slijepi. Ipak neki događaji i situacije nas znaju potaknuti na povratak. Vidimo da griješimo, ustrajući u povratku odjednom nailazimo na poteškoće i probleme. Ne, nije to slučajno. To su samo znakovi da se vraćamo na dobro i da to nekome smeta. Kao što sam već spomenuo, u kušnjama izražavamo tko smo, čiji i gdje idemo. Neka nas ne čudi što smo na dobrom putu, a bivamo napadnuti. Isus je rekao svojim učenicima da će ga napadi zbog Njega. Nije pogriješio, mnogi sveci su mučeni zbog Isusa Krista. Samo njihovo mučeništvo pokazuje da su bili na pravom putu. Ići u smrt za Krista je dokaz da nema ništa važnije od Boga i pravi pokazatelj vjere življenja po Kristu. Dakle, nemojmo se čuditi da ćemo biti napadnuti, te svaku patnju predajmo Isusu, znajmo da je s nama i odradimo je i podnesimo u Njegovo ime. Da nema takvih kušnji, zapitao bih se, jesmo li pravi vjernici? Jesmo li na pravom putu? Sve ima smisla, ne brinite, već živite svoju vjeru! :)

Povratak k Bogu?

Ovu temu sam htio napisati malo ranije, ali nisam, jer mi je nešto ipak nedostojalo. Vraćajući se kući iz Zagreba u svoje selo Eminovce (kraj Požege), sinula mi je ideja, odnosno što moram nadodati za ovu temu. Kao što rekoh, vraćajući. "Vraćajući" je ta ključna riječ. Pet godina mi traje studij u Zagrebu na KBF-u. U studentskom sam domu. Tijekom studentskog života čovjek zaista svašta proživi. Doživi razna učenja, razne prolaske ispita, razne padove, nova poznanstva, poslove, teškoće, borbe, ljubavi. Zaista se svašta proživi od dobrih do teških situacija, ali ipak, nitko ne zaboravlja tko je i odakle dolazi. Svi imaju kontakt sa svojima od kuće, te se uz sve proživljene situacije, svi ipak vraćaju svojim domovima. Svi dakle znamo, tko smo, čiji, kamo idemo, odnosno vraćamo se. Mi to jednostavno znamo. Odlazimo i vraćamo se, takav je život. Ništa drugačije nije s Bogom. Došli smo u ovaj svijet, u svijetu smo, ali od ovog svijeta nismo kaže Isus. Bit je u tome da smo došli od Boga, kako kaže Sv. pismo "znadoh te prije nego si se oblikovao u majčinoj utrobi". Mi to ne znamo, kao što ne znamo niti se sjećamo svog rođenja, ali se naši roditelji sjećaju. Tako nas je i Bog znao. Došli smo u svijet, nismo od svijeta, te ćemo se jednog dana vratiti Bogu! 

Kušnje i napasti imaju veze s tim. Kako kad odemo od kuće u drugi grad, nailazimo na razne kušnje, padove, postignuća, razočaranja, trudimo se i borimo i vraćamo se kući, s nadam se popunjenim indeksom. Indeks donosimo roditeljima kao pokazatelj što smo to radili u tom drugom gradu. Kada smo u drugom gradu u kontaktu smo sa svojima. U životu tako budimo u kontaktu s Bogom, te kušnje i napade izdržimo i prolazimo s Njim. Kada se budemo vraćali ponesimo mu indeks života popunjen zaista dobrotom, moralom i istinom. 

Nije nas bezveze poslao u ovaj svijet. Stoga,  opravdajmo sliku Boga svojim životom, izdrživši svake napade i kušnje, te ostanimo čvrsti u moralnim vrijednostima prizivajući Njega u svoj život. Kušnje su svaki dan, prolazimo ih onda zajedno s Njim.  

Za kraj nešto o kartama....

Ove karte u svijetu mi kupujemo i odlučujemo kada ćemo kući. O onoj drugoj ipak Bog odlučuje. Učinimo onda tu promjenu na sebi što prije, jer tko zna, možda već sutra putujemo..... a povratne karte nema....

A gdje je tu čovjek? by Tomislav Galović :)

Počevši raditi u jednoj poznatoj Hrvatskoj firmi, po prvi puta sam se zapitao, čovječe pa kako ovaj svijet tretira čovjeka. Naime da pojasnim. Na obuci za dotični posao, voditeljica kaže „naš korisnik je naš profit“!? Drugim riječima on je samo brojka, kojoj treba uvaliti neku uslugu pod svaku cijenu.

E moj svijete di je tu čovjek, di je tu čovjek sa svojim problemima,talentima,osjećajima. Gdje smo sakrili Isusa Krista!? Gdje je nestala njegova riječ!?Tko je ubio našu savijest!? i Tko je slomio tvoj križ!? Zar je naš svijet toliko napredovao sva ova stoljeća da bi čovjeka sveli na novac, te ga nazivali profitom.Ako već razgovaramo o novcu hajdemo onda ovako. Naš tatica svakome od nas daje jako puno  talenata. Talenat koji se spominje u Novom zavjetu iznosi 58,9 kg zlata. Recimo da cijena najboljeg zlata oko 250 kn po gramu.Meni kalkulator izbacuje EROR. Da čovječe neprocjenjiv si nemaš cijenu, Bog te je stvorio neprocjenjivog na svoju sliku posebnog. Imaj hrabrosti biti čovjek, izgrađenog karaktera. Donesi odluku za dobro, odrekni se onog lošeg. Da sigurno je teško, a ponekad se čini i nemoguće. Zato se u odricanju treba vježbati. Po odricanju dolazi neizmjerna snaga duha. Tako postaješ vrhunski čovjek. Tvoja sloboda postaje slobodna.

Neki dan vratio sam se s krizmaničkog tečaja, na kojem sam bio animator. Prekrasno je doživjeti tu radost mladih ljudi. Ti mladi su toliko divni, da njihova lica nosim u srcu. Tražio sam Boga i ne nađoh ga. Tražio sam sebe, i ne nađoh se. Pođoh k bližnjem, i tu smo se utroje našli. Da našli smo se Zajedno u Kristu. Kako je to lijepo kada možeš osobi do sebe kazati brate/sestro ja te ljubim, Krist te ljubi.

Pa zašto ja sad ovo sve govorim!?

Pa zato što je ovaj svijet zaboravio na čovjeka, na njegove potrebe i probleme. Čovjek nije nit po koju cijenu profit. Zar bi Otac dao vlastitog Sina za profit?

Upravo ovi mladi ljudi puni radosti opominju nas i svjedoče blizinu,radost i ljubav.

Zato ne daj da ti slome križ! J

Tomislav Galović, student RPK-a na KBF-u.

Zahvaljujem se Tomislavu na priloženom tekstu! 
Nikica  J